Poslovni broj: 10 UsIrs-152/20-9

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Luciji Justić, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice M. V., S., protiv tuženika Hrvatske komore edukacijskih rehabilitatora, Z., radi priznavanja inozemne stručne kvalifikacije za obavljanje regulirane djelatnosti, 15. veljače 2021.

p r e s u d i o   j e

             

Poništava se rješenje tuženika Hrvatske komore edukacijskih rehabilitatora, Klasa: UP/I-034-08/19-01/7, Urbroj: 381-1/01-20-8 od 13. kolovoza 2020. i predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak.

 

Obrazloženje

 

Osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/I-034-08/19-01/7, Urbroj: 381-1/01-20-8 od 13. kolovoza 2020. obustavljen je postupak priznavanja inozemnih stručnih kvalifikacija za obavljanje regulirane profesije – edukacijski rehabilitator u svrhu poslovnog nastana u Republici Hrvatskoj pokrenut po zahtjevu M. V., ovdje tužiteljice.

U tužbi kojom pobija zakonitost osporenog rješenja tuženika tužiteljica je u bitnom navela da istu podnosi iz razloga postupanja suprotno pravilima upravnog postupka, propuštanjem primjene i nepravilne primjene materijalnih propisa, nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i izvođenja nepravilnih zaključaka glede činjeničnog stanja, nezakonitog, nejasnog, nepotpunog, proturječnog i arbitrarnog obrazloženja, ignoriranja uputa Upravnog suda koje su za tuženo tijelo obvezne, propuštanja odgovora na glavni i podredni  (alternativni) zahtjev i zbog odugovlačenja postupka i znatnog proteka vremena izvan zakonskih odredbi. Nadalje, navodi da je tuženik obustavio postupak a da nije odgovorio na zahtjev tužiteljice upućen 30. ožujka 2020. glede djelomičnog pristupa određenoj profesionalnoj djelatnosti (čl. 71. Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija), a da su bili ispunjeni svi uvjeti da tuženik odluči o njenom zahtjevu, a da nije bio ispunjen niti jedan uvjet da se obustavi postupak jer od zahtjeva nije odustala niti su prestale postojati pravne pretpostavke za vođenje postupka po članku 46. Zakona o općem upravnom postupku.

Tuženik da je prethodno donesenim zaključkom klasa: 034-08/20-017/2, Urbroj: 381-1-01-20-2 od 15. veljače 2020. grubo ignorirao uputu odnosno primjedbe iz pravomoćne presude ovog suda poslovni broj UsIrs-162/17 od 27. lipnja 2018., a koje je pravno shvaćanje za tuženika obavezno. Ovakvim rješenjem tuženika da je povrijeđeno pravo tužiteljice na stečeno znanje i ulaganje. Nadalje, da je tuženik bio dužan po presudi postupiti u roku od 60dana, a što nije učinio, iako mu je u izvršnom predmetu ovaj sud u više navrata od tuženika tražio da mu dostavi dokaz da je u ponovnom postupku u izvršenju naprijed navedene presude donesena odluka, međutim da je tuženik i dalje ignorirao traženje suda, pa da je rješenjem ovog suda poslovni broj UsI-17/19-2 od 10. srpnja 2020. naloženo Hrvatskoj komori edukacijskih rehabilitatora da postupi prema presudi Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsIrs-162/17 od 27. lipnja 2018., uz opomenu izricanja novčane kazne u iznosu od 5.000,00 kn, te ističe da se takvim ignoriranjem utječe na tijek, a naročito na trajanje predmetne upravne stvari, a čime da joj se nanosi materijalna šteta.

Nadalje, da je tužiteljica zahtjev za priznanje podnijela još 16. ožujka 2016. Ministarstvu znanosti i obrazovanja koje je donijelo privremeno rješenje (klasa: UP/I-118-02/16-01/00161, Urbroj: 533-25-17-0005) kojim je određena provedba dopunske mjere provjere kompetencija u postupku priznavanja kvalifikacija, a koje rješenje je poništeno naprijed citiranom presudom ovog suda od 27. lipnja 2018. i predmet je vraćen na ponovni postupak.  Kako je izmjenom zakonskih propisa za postupak priznavanja inozemnih stručnih kvalifikacija – edukacijskog rehabilitatora nadležna je postala Hrvatska komora edukacijskih rehabilitatora, te je Ministarstvo cjelokupan spis predmeta dostavilo tuženiku na postupanje. Potom da je tuženik odnio zaključak 15. veljače 2020. kojim je pozvana da se u roku od 30 dana očituje o izboru jedne od dopunskih mjera i to: 1. razdoblju prilagodbe koje podrazumijeva pohađanje kolegija preddiplomskog i diplomskog studija u opsegu satnice Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu, te polaganju 15 ispita i 2. provjeru kompetentnosti koja podrazumijeva samo polaganje ispita iz gore navedenih predmeta, a koji zaključak da je po svom sadržaju i samoj biti ove pravne stvari jednak privremenom rješenju koje je prethodno donijelo Ministarstvo, a koje je poništeno presudom ovog suda. Nadalje, da je tuženiku 30. ožujka 2020. uputila podnesak iz razloga da se uklone nepravilnosti, te zahtjev za djelomičnim pristupom određenoj profesionalnoj djelatnosti, točnije pristup i bavljenje reguliranom profesijom u odgojno-obrazovnim ustanovama, a na koji nije dobila odgovor, te da je posebno naglasila da nipošto ne odustaje od podnijetog zahtjeva za priznavanje inozemne visokoškolske ustanove radi pristupa i bavljenja reguliranom profesijom. Tuženik da u svom zaključku pogrešno definira pojmove, posebno „razdoblje prilagodbe“, ne poštuje upute odnosno primjedbe i pravno shvaćanje ovog suda. Sud da je posebno naveo dokaze koje je nadležno tijelo u postupku priznavanja inozemne stručne kvalifikacije propustilo cijeniti, a koji su obvezujući za nadležno tijelo u ponovnom postupku. Poziva se na odredu članka 14. i 15. Zakona, te ističe da ako se kao dopunska mjera određuje razdoblje prilagodbe do 3 godine, po definiciji iz samog Zakona da bi se trebalo raditi o sasvim različitom postupku od onoga kojeg tuženik određuje u svom zaključku, a u kojem slučaju se treba voditi i računa i o tome da je ona od stjecanja visokoškolske kvalifikacije od 4.ožujka 2015. završila i stručno osposobljavanje pod vodstvom  mentorice, te stekla radno iskustvo pod nadzorom mentorice i drugih stručnjaka s kojima je radila upravo u struci za koju traži pristup i polazi stručna usavršavanja upravo za rad s djecom s teškoćama u razvoju. Također, da u jednom od odgovora tuženika kandidatima stoji da se razdoblje prilagodbe odnosi na radno iskustvo, što znači da se u ovoj predmetnoj stvari svjesno ne primjenjuje vlastito stajalište, kao i zakonske odredbe. Potom ističe da predmetni zaključak uopće nema obrazloženje o biti stvari, navodi zaključka da su utvrđene bitne razlike nije valjano obrazloženo, nakon čega detaljno iznosi sadržaj Stručnih mišljenja, i cjelokupne spisu priležeće dokumentacije koja se tiče istoga, te se poziva na relevantne zakonske odredbe, navodeći da je postupanje tuženika u cijelosti protivno ranijoj odluci ovog suda i da se ovakvim postupanjem tuženika krši ustavno pravo na rad i zaposlenje pod jednakim uvjetima (članak 55. Ustava RH). Slijedom svega navedenog, tužiteljica je predložila sudu donošenje odluke kojom se tužba usvaja, te se poništava osporeno rješenje tuženika kao i zaključak tuženika od 15. veljače 2020. i da se tužiteljici prizna inozemna stručna kvalifikacija za pristup i bavljenje reguliranom profesijom edukacijskog rehabilitatora, a podredno da joj se odobri djelomičan pristup određenoj profesionalnoj djelatnosti, točnije pristup i bavljenje profesijom u odgojno-obrazovnim ustanova, dječjem vrtiću, osnovnoj, srednjoj školi i posebnim ustanovama koje se bave odgojem i obrazovanjem, na radnom mjestu stručnog suradnika edukacijsko-rehabilitacijskog profila, te učitelja edukatora-rehabilitatora i da se naloži tuženiku naknaditi troškove upravnog spora u roku od 8 dana od dana objave prvostupanjske odluke.

U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da je prilikom donošenja odluke u predmetnom sporu potrebno uzeti u da je osporavano Rješenje prije svega doneseno iz razloga što tužiteljica nije ispoštovala zakonom propisanu proceduru stjecanja stručne kvalifikacije i primjene zakonskih propisa. Takvim postupanje tužiteljica da je dokazala da svjesno ne poštuje jasno propisane procesne norme i pravila u rješavanju njenog zahtjeva za stjecanje stručne kvalifikacije. Sve u tužbi navedeno da je  tužiteljica trebala i mogla navoditi kao potrebno dokazno sredstvo ili argument u upravnom rješavanju, a ne ignorirati zahtjeve tuženika u pokušajima utvrđivanja činjenica i provođenja postupka kako je utvrđeno normom Zakona o općem upravnom postupku kao i Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija. Jednako tako ovdje izneseni predmetni navodi nemaju pravog i pravnog utemeljenja jer tužiteljica nije ni dopustila tuženiku da u postupku o istima odlučuje i uzme ih u obzir u odluci o meritumu spora, već je svojim ciljanim nepostupanjem te nepoštivanjem rokova i ignoriranjem pravila i propisa o vođenju i upravljanju postupkom i više puta postavljenih procesnih zahtjeva tuženika uzrokovala da tuženik u nemogućnosti utvrđivanja činjenica u potpunosti primjeni odredbe zakona koje traže i zahtijevaju donošenje rješenja o obustavi postupka. Tuženik da je donio osporavano Rješenje isključivo jer je smisleno i ciljano ovdje tužiteljica svojim postupanjem i ignoriranjem zaključaka tuženika projicirala pravno shvaćanje i stav kod tuženika da ona kao stranka ne želi nastaviti postupak priznavanja odnosno da je odustala od primarno podnesenog zahtjeva za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije. U prilog činjenici ignoriranja procesnih zahtjeva tuženika od strane tužiteljice je činjenica da je prošlo 6 mjeseci od zahtjeva tuženika prema tužiteljici kojim od nje traži udovoljavanje postupnom Zaključku i donošenja Rješenja o obustavi postupka. Bitno je naglasiti da je tužiteljica bila dužna postupiti u zakonom predviđenom roku od 30 dana. Dakle tuženik je praktički čekao tužiteljicu da postupi po procesnim zahtjevima čak 5 (pet) mjeseci van propisanog roka, te kad je utvrdio da imenovana ignorira predmetni zaključak primijenio je odredbe članka 46. Zakona o općem upravnom postupku. Činjenično i kronološki postupak pred tuženikom da je tekao na način da je: Tužiteljica da je 16. ožujka 2016. podnijela Ministarstvu znanosti i obrazovanja zahtjev za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije za obavljanje regulirane djelatnosti - edukacijski rehabilitator u svrhu poslovnog nastana u Republici Hrvatskoj; Ministarstvo znanosti i obrazovanja temeljem zahtjeva podnositeljice/tužiteljice da je donijelo Privremeno rješenje (Klasa: UP/I-118-02/16-01/00161, Ur.broj: 533-25-17-0005) kojim je podnositeljici zahtjeva, ovdje tužiteljici, određena provedba dopunske mjere provjere kompetencija u postupku priznavanja inozemne stručne kvalifikacije; protiv navedenog rješenja tužiteljica da je podnijela tužbu ovom sudu koji je donio presudu poslovni broj UsIrs-162/17 od 27. lipnja 2018. kojom se naprijed citirano privremeno rješenje poništava i predmet vraća na ponovni postupak.  Nadalje, kako je izmjenom zakonskih propisa za postupak priznavanje inozemnih stručnih kvalifikacija – edukacijskog rehabilitatora nadležna postala Hrvatska komora edukacijskih rehabilitatora, ovdje tuženik. Rješenjem ovog suda posl. broj Usi 17/19 od 25. rujna 2019., kao i ponovnim Rješenjem ovog Suda isti poslovni broj od 10. srpnja 2020., pozvan je  tuženik kao nadležno tijelo preuzeti predmet od Ministarstva znanosti i obrazovanja, nastaviti postupak i okončati postupak u predmetnoj stvari priznavanja inozemne stručne kvalifikacije podnositeljici zahtjeva. Tuženik da je postupio po uputi/rješenju ovog suda,  te je kao nadležno tijelo preuzelo spis od Ministarstva znanosti i obrazovanja u predmetnoj stvari, te je donijelo Zaključak od 17. veljače 2020., kojim se poziva podnositeljica zahtjeva, ovdje tužiteljica,  da u zakonskom roku odabere jednu od dopunskih mjera kako je propisano odredbama članka 18. Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija, a sve kako bi se postupak u predmetno stvari mogao okončati meritornom odlukom. Uvidom u podnesenu dokumentaciju tužiteljice da je utvrđeno da njene stečene kvalifikacije ne odgovaraju, odnosno da postoje bitne razlike između stručnih kvalifikacija tužiteljice i stručnih kvalifikacija koje su propisane za obavljanje predmetne regulirane profesije u Republici Hrvatskoj. Bitno različit sadržaj podrazumijeva sadržaj osposobljavanja, odnosno stečene kompetencije odlučujuće za obavljanje profesije, a osposobljavanje tužiteljice pokazuje značajne sadržajne razlike od osposobljavanja koja su propisana u Republici Hrvatskoj. Slijedom istog gore naznačenim Zaključkom pozvana je tužiteljica da se u roku od 30 dana pismeno očituje o izboru jedne od dopunskih mjera: razdoblje prilagodbe do tri godine ili provjeru kompetentnosti, kako bi provedbom dopunskih mjera bio zadovoljen kriterij izjednačavanja stručnih kvalifikacija.

Naime, na temelju dostavljene dokumentacije da je utvrđeno kako tužiteljica, koja je završila studij na inozemnoj visokoškolskoj ustanovi Fakultetu društvenih znanosti dr. Milenka Brkića, Sveučilište Hercegovina u Federaciji Bosna i Hercegovina, ne ispunjava sve preduvjete za pristup reguliranoj profesiji - edukacijskog rehabilitatora u Republici Hrvatskoj jer su utvrđene bitne razlike u studijskim programima, pri čemu popis obrazovnih sadržaja koji podliježu provjeri kompetentnosti nisu obuhvaćeni dokazima tužiteljice o stručnoj kvalifikaciji, a neophodni su za pristup i bavljenje ovom reguliranom profesijom u Republici Hrvatskoj. Slijedom navedenog, utvrđena je razlika ispita u ukupno 15 predmeta, koji su poimenice navedeni.

Slijedom svega navedenog da je bilo potrebno postupiti sukladno zakonskoj normi članka 18. Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija koja predviđa u predmetnim slučajevima bitno različitih stečenih kompetencija od onih propisanih u Republici Hrvatskoj za obavljanje regulirane profesije edukacijskog rehabilitatora, odabir opisanih dopunskih mjera, te zatražiti predmetno od podnositeljice zahtjeva/tužiteljice naznačenim Zaključkom, a kako je provedbeno sve propisano i Pravilnikom o uvjetima za priznavanje inozemnih stručnih kvalifikacija za obavljanje regulirane profesije – edukacijski rehabilitator u svrhu poslovnog nastana u Republici Hrvatskoj. Kako podnositeljica zahtjeva, ovdje tužiteljica, do dana donošenja osporavanog Rješenja nije postupila sukladno zaključku tuženika o odabiru jedne od dopunskih mjera da je bilo potrebno primijeniti odredbe članka 8. Pravilnika o uvjetima za priznavanje inozemnih stručnih kvalifikacija za obavljanje regulirane profesije - edukacijski rehabilitator u svrhu poslovnog nastana u Republici Hrvatskoj kojim je propisano da, ukoliko se kandidat u roku od 30 dana od dana primitka Zaključka pisano ne očituje o izboru jedne od dopunskih mjera, smatrat će se da je odustao od zahtjeva.

Nadalje, kako podnositeljica zahtjeva, ovdje tužiteljica, nije postupila sukladno Zaključku, tuženik je temeljem gore naznačene zakonske norme smatrao da je imenovana odustala od svog zahtjeva za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije te je primjenom odredbi članka 46. Zakona o općem upravnom postupku donijelo rješenje kojim obustavlja ovaj postupak, a sve kako je sažeto u izreci osporavanog Rješenja. Posebice, a u prilog kontradiktornosti i paušalnosti tužiteljičinih navoda, kojima smatra da je tuženik propustio u vođenju postupka uzeti u obzir dokaze stručnog iskustva te stručnog osposobljavanja i usavršavanja pozivajući se pritom na članak 15. stavak 1. Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija, navodi da ako su pristup reguliranoj profesiji ili bavljenje tom profesijom u RH uvjetovani određenim posebnim stručnim kvalifikacijama, nadležno tijelo dužno je dopustiti pristup toj profesiji i bavljenje tom profesijom pod istim uvjetima koji se primjenjuju na državljane RH i to kandidatu koji je obavljao tu profesiju u punom ili nepunom radnom vremenu istovjetnog ukupnog trajanja najmanje godinu dana u zadnjih deset godina u državi članici u kojoj profesija nije regulirana čemu tužiteljica prilaže dokaze o radnom iskustvu u RH gdje je edukacijsko-rehabilitacijska djelatnost regulirana djelatnost što može u krajnjem slučaju dovesti u pitanje zakonitost navedenih ugovora o radu budući da sukladno odredbama Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija osoba koja se zapošljava na radnome mjestu koje je utvrđeno reguliranom profesijom mora imati prethodno doneseno rješenje kojim joj se priznaje inozemna stručna kvalifikacija da bi uopće mogla pristupiti reguliranoj profesiji u RH. Osim toga, tužiteljica da se poziva i na članak 85. Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija koji navodi da nadležno tijelo može dopustiti pristup reguliranoj profesiji kandidatu koji je stekao stručnu kvalifikaciju u trećoj zemlji i ima tri godine stručnog iskustva u određenoj profesiji na području države članice koja je priznala stručnu kvalifikaciju stečenoj u trećoj državi, također krivo interpretirajući članak Zakona i navodeći iskustvo stečeno radom u RH kao relevantno za primjenu tog članka.

Iz svega navedenog da je jasno da tužiteljica nije ni dopustila tuženiku da provede i vodi navedeni upravni postupak te da donese meritorno Rješenje upravo o svim navodima koje tužiteljica navodi u tužbi, već je svojim olakim shvaćanjem norme i pravila postupanja i ignoriranjem zaključaka tuženika uzrokovala donošenje osporavanog Rješenja koje je rezultat primjene krnje zakonske postupovne norme.

Slijedom svega navedenog tuženik smatra kako je podnesena tužba u potpunosti neosnovana jer su zaključci tužiteljice zasnovani na pogrešnim i paušalnim premisama koje s pravnog i činjeničnog aspekta nije moguće uzeti u obzir kao relevantne, pa stoga predlaže donijeti presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

U dokaznom postupku sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog spora, te je pregledao cjelokupan spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

U smislu odredbe članka 36. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 - dalje: ZUS-a) sud je odlučio bez održavanja rasprave, na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja (članak 55. stavak 3. ZUS-a)  i utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

Predmet ovog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika kojim je obustavljen postupak priznavanja inozemnih stručnih kvalifikacija za obavljanje regulirane profesije – edukacijski rehabilitator u svrhu poslovnog nastana u Republici Hrvatskoj pokrenut po zahtjevu tužiteljice.

Iz podataka spisa predmeta je razvidno kako slijedi:

-          da je tužiteljica 10. svibnja 2016. podnijela Ministarstvu znanosti i obrazovanja

zahtjev za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije za obavljanje regulirane djelatnosti - edukacijski rehabilitator u svrhu poslovnog nastana u Republici Hrvatskoj;

-          da je Ministarstvo znanosti i obrazovanja  u povodu zahtjeva tužiteljice donijelo

Privremeno rješenje Klasa: UP/I-118-02/16-01/00161, Ur.broj: 533-25-17-0005 od 20. srpnja 2017. kojim je tužiteljici određena provedba dopunske mjere provjere kompetencija u postupku priznavanja inozemne stručne kvalifikacije;

-          da je naprijed označeno privremeno rješenje poništeno presudom ovog suda

poslovni broj UsIrs-162/17 od 27. lipnja 2018.  i predmet je vraćen na ponovni postupak;

-          da je izmjenom zakonskih propisa za postupak priznavanje inozemnih stručnih

kvalifikacija – edukacijskog rehabilitatora nadležna postala Hrvatska komora edukacijskih rehabilitatora, ovdje tuženik, a kojem je Ministarstvo znanosti i obrazovanja dostavilo cjelokupan spis predmeta u povodu predmetnog zahtjeva tužiteljice na daljnje postupanje;

-          da je potom u ponovljenom postupku po presudi ovog suda poslovni broj UsIrs-

162/17 od 27. lipnja 2018.  tuženik donio zaključak Klasa: 034-08/20-01 7/2, Urbroj: 381-1-01-20-2 od 15. veljače 2020. kojim se poziva tužiteljica, kao podnositeljica zahtjeva za izdavanje rješenja o priznavanju inozemne stručne kvalifikacije u svrhu pristupa i bavljenja reguliranom profesijom magistra edukacijske rehabilitacije u Republici Hrvatskoj, da u roku od 30 dana od dana dostave zaključka pisano očituje o izboru jedne od dopunskih mjera, i to: 1. razdoblje prilagodbe do tri godine i 2. provjeru kompetentnosti, a koji je tužiteljici zaprimila 10. ožujka 2020.;

-          da je tužiteljica u spis tuženika dostavila podnesak koji je zaprimljen 30. ožujka

2020. u kojem se očituje u odnosu na zaprimljeni naprijed citirani zaključak tuženika od 15. veljače 2020. u kojem je u bitnom navela da donoseći predmetni zaključak tuženik grubo ignorira uputu odnosno primjedbe i pravno shvaćanje ovog suda izraženo u presudi poslovni broj UsIrs-162/17 od 27. lipnja 2018., a koje pravno shvaćanje je za tuženika obvezno. Potom navodi da predmetni zaključak nema obrazloženja o biti stvari, te detaljno iznosi razloge nezakonitosti istoga. Pored toga, posebno naglašava da nipošto ne odustaje od podnijetog zahtjeva za priznanje inozemne visokoškolske kvalifikacije radi pristupa i bavljenja reguliranom profesijom. Isto tako je navela da podredno ukoliko su razlike između profesionalne djelatnosti koja se obavlja u matičnoj državi članici i regulirane profesije u RH  toliko velike da bi primjena dopunskih mjera iz članka 18. Zakona značila da se od kandidata zahtijeva da završi cijeli program obrazovanja i osposobljavanja potreban u RH kako bi imao pristup cjelokupno reguliranoj profesiji u RH, predlaže da tuženik odobri djelomičan pristup određenoj profesionalnoj djelatnosti, točnije pristup i bavljenje reguliranom profesijom u odgojono obrazovnim ustanova, dječjem vrtiću, osnovnoj, srednjoj školi i posebnim ustanovama koje se bave odgojem i obrazovanjem, sukladno članku 71. Zakona;

-  da je potom tuženik donio osporeno rješenje kojim obustavlja postupak priznavanja inozemnih stručnih kvalifikacija za obavljanje regulirane profesije – edukacijski rehabilitator u svrhu poslovnog nastana u Republici Hrvatskoj pokrenut po zahtjevu tužiteljice.

              Odredbom članka 1. stavka 2. Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija („Narodne novine“ broj 82/15, 70/19, 47/20; dalje: Zakon) propisano je da se na postupak priznavanja inozemnih stručnih kvalifikacija primjenjuju odredbe propisa kojim se uređuje opći upravni postupak.

Odredbom članka 46. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09; dalje ZUP) propisano je da ako stranka odustane od zahtjeva, da će se donijet rješenje o obustavi postupka, dok je stavkom 3. istog članka propisano da će se rješenje o obustavi postupka donijet po službenoj dužnosti i u slučaju kad se iz postupanja stranke ili iz drugih okolnosti postupka može zaključiti da je stranka odustala od zahtjeva.

Člankom 8. stavkom 2. Pravilnika o uvjetima za priznavanje inozemnih stručnih kvalifikacija za obavljanje regulirane profesije – edukacijski rehabilitator u svrhu poslovnog nastana u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 79/19; dalje: Pravilnik) propisano je da na temelju stručnog mišljenja Povjerenstva iz stavka 1. ovoga članka, Komora će u roku od najviše 30 dana donijeti zaključak kojim će kandidata pozvati na odabir odgovarajuće dopunske mjere. Stavkom 3. istog članka propisano je da kandidat može izabrati jednu od sljedećih dopunskih mjera: 1. provjeru kompetentnosti, 2. razdoblje prilagodbe do tri godine. Stavkom 4. istog članka propisano je da je kandidat dužan u roku od 30 dana od dana primitka zaključka iz stavka 2. ovoga članka, pisano se očitovati o izboru jedne od dopunskih mjera. U slučaju da se kandidat u ostavljenom roku ne očituje o dopunskoj mjeri, smatrat će se da je odustao od zahtjeva.

              Osporeno rješenje tuženika kojim se obustavlja predmetni upravni postupak pokrenut po zahtjevu tužiteljice za priznavanjem inozemnih stručnih kvalifikacija za obavljanje regulirane profesije – edukacijski rehabilitator u svrhu poslovnog nastana u Republici Hrvatskoj se u bitnom obrazlaže time da je tuženik zaključkom od 15. veljače 2020., po uputi danoj u ranijoj presudi ovog suda, pozvao tužiteljicu, kao podnositeljicu zahtjeva, da u zakonskom roku odabere jednu od dopunskih mjera kako je propisano odredbama članka 18. Zakona, a sve kako bi se postupak u predmetnoj upravnoj stvari mogao okončati meritornom odlukom. Nadalje, da je na temelju dostavljene dokumentacije utvrđeno kako tužiteljica, koja je završila studij na inozemnoj visokoškolskoj ustanovi, Fakultetu društvenih znanosti dr. Milenka Brkića, Sveučilišta Hercegovina u Federaciji Bosna i Hercegovina ne ispunjava preduvjete za pristup reguliranoj profesiji – edukacijskog rehabilitatora u Republici Hrvatskoj jer su utvrđene bitne razlike u studijskim programima, pri čemu popis obrazovnih sadržaja koji podliježu kompetentnosti nisu obuhvaćeni dokazima podnositeljice zahtjeva o stručnoj kavlifikaciji, a neophodni su za pristup i bavljenje tom reguliranom profesijom u Republici Hrvatskoj. Nadalje, kako podnositelja zahtjeva, ovdje tužiteljice, nije do dana donošenja tog rješenja postupila sukladno zaključku tuženika od 15. veljače 2020. o odabiru jedne od dopunskih mjera, da je bilo potrebno primijeniti odredbe članka 8. Pravilnika. Stoga, kako podnositeljica zahtjeva, ovdje tužiteljica, nije postupila sukladno zaključku tuženika, to je tuženik temeljem naprijed navedene odredbe smatrao da je tužiteljica odustala od svog zahtjeva za priznanje inozemne stručne kvalifikacije te je primjenom odredbe članka 46. ZUP-a donijelo rješenje kojim se obustavlja predmetni postupak.

              Ovakvo obrazloženje osporenog rješenja tuženika, a imajući pri tome u vidu osobito podatke spisa predmeta upravnog tijela u kojem je osporeno rješenje doneseno, ovaj sud ne nalazi pravilnim i zakonitim i drži da je osporenim rješenjem tuženika povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

Naime, iz podataka spisa predmeta je razvidno da je tuženik osporeno rješenje donio u ponovljenom postupku po presudi ovog suda poslovni broj UsIrs-162/17od 27. lipnja 2018. kojom je poništeno ranije doneseno privremeno rješenje od 20. srpnja 2017. i predmet je vraćen na ponovni postupak, iz razloga što sud drži da je tuženik donošenjem osporenog rješenja postupio protivno odredbi članka 18. stavka 3. Zakona, jer nije pozvao tužiteljicu zaključkom da se u roku 30 dana pismeno očituje o izboru jedne od dopunskih mjera iz stavka 1. članka, a također je istom utvrđeno da je osporeno rješenje doneseno temeljem pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je upravno tijelo osporeno rješenje utemeljilo, između ostalog,  na usporedbi studijskog programa koji je različit od onoga koji je tužiteljica dostavila tijekom upravnog spora. Također, se u obrazloženju iste navodi kako upravno tijelo u obrazloženju osporavane odluke navodi da popis obrazovnih sadržaja koji podliježu provjeri kompetentnosti nisu obuhvaćeni dokazima podnositeljice zahtjeva o stručnoj kvalifikaciji, a bitni su za pristup i bavljenje reguliranom profesijom stručnog suradnika u dječjem vrtiću, osnovnoj i srednjoj školi, te učitelja edukatora-rehabilitatora u školskoj ustanovi u Republici Hrvatskoj, pa da je tuženik po ocijeni suda, propustio postupiti sukladno članku 17. stavku 2., 3. i 4. Zakona, te pozvati tužiteljicu da dostavi dopunu zahtjeva. Sudskom presudom je dana uputa da je u ponovljenom postupku tuženo tijelo dužno omogućiti tužiteljici izjašnjavanje o svim činjenicama i dokazima o kojima ovisi primjena materijalnog prava, te da će na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja donijeti novu odluku, koju će valjano obrazložiti.

              Međutim, po ocijeni ovog suda, tuženik se u ponovljenom postupku nije držao primjedbi i pravnog shvaćanja ovog suda izraženih u naprijed citiranoj ranijoj odluci ovog suda, a čime je tuženik povrijedio odredbu članka 81. stavka 2. ZUS-a, a na što s pravom prigovara tužiteljica.

              Naime, u ponovljenom postupku po naprijed citiranoj presudi ovog suda, a kako je to razvidno iz podataka spisa upravnog tijela, tuženik je 15. veljače 2020. donio zaključak kojim poziva tužiteljicu da se u roku od 30 dana očituje o izboru jedne od dopunskih mjera, postupajući u skladu s člankom 18. Zakona, uz upozorenje da će se u slučaju da u naznačenom roku ne dostavi pisano očitovanje o izboru dopunske mjere smatrati da je tužiteljica odustala od zahtjeva.

Na navedeni zaključak, prema podacima spisa predmeta, tužiteljica je u ostavljenom roku dostavila podnesak tuženiku, u kojem se očituje u odnosu na isti, a iz kojeg podneska jasno proizlazi da tužiteljica ne odustaje od podnesenog zahtjeva za priznanje inozemne visokoškolske kvalifikacije radi pristupa i bavljenja reguliranom profesijom, već iznosi prigovore u pogledu zakonitosti predmetnog zaključka, te prigovore u pogledu ne postupanja tuženika u ponovljenom postupku po primjedbama suda iznesenim u ranijoj odluci ovog suda od 27. lipnja 2018.  Štoviše, tužiteljica je u navedenom podnesku istaknula i podredno zahtjev za odobrenjem djelomičnog pristupa određenoj profesionalnoj djelatnosti, odnosno pristup i bavljenje reguliranom profesijom u odgojono-obrazovnim ustanova, dječjem vrtiću, osnovnoj, srednjoj školi i posebnim ustanovama koje se bave odgojem i obrazovanjem, sukladno članku 71. Zakona.

Stoga, u navedenim okolnostima, po ocijeni ovog suda,  s pravom tužiteljica prigovora da tuženik nije postupio u skladu s primjedbama i pravnim shvaćanjem suda iznesenim u odluci ovog suda poslovni broj UsIrs-162/17 od 27. lipnja 2018.,  jer je u istoj osim što je ukazano na odredbu članka 18. stavka 3. Zakona, sud je ukazao i na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i povredu odredbe članka 17. stavka 2.,3. i 4. Zakona, te dao uputu da je u ponovljenom postupku tuženo tijelo dužno omogućiti tužiteljici izjašnjavanje o svim činjenicama i dokazima o kojima ovisi primjena materijalnog prava, te da će na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja donijeti novu odluku, koju će valjano obrazložiti.

Slijedom svega naprijed navedenog, po ocijeni ovog suda, tuženik u nastavku postupka nije postupio u skladu s primjedbama i pravnim shvaćanjem ovog suda izraženim u presudi poslovni broj UsIrs-162/17 od 27. lipnja 2018., te po ocijeni ovog suda,  nije bilo osnove za donošenje rješenja kojim se postupak obustavlja po članku 46. ZUP-a.

Tim više jer se i iz podneska tužiteljice od 30. ožujka 2020. nije mogao izvesti zaključak da je tužiteljica odustala od zahtjeva. Naime, tužiteljica se na zaključak očitovala, a iz kojeg jasno i izričito proizlazi da ne odustaje od podnesenog zahtjeva, već upravo suprotno da traži donošenje meritorne odluke, štoviše istim postavlja i podredno zahtjev za odobrenjem djelomičnog pristupa određenoj profesionalnoj djelatnosti, odnosno pristup i bavljenje reguliranom profesijom u odgojno-obrazovnim ustanova, dječjem vrtiću, osnovnoj, srednjoj školi i posebnim ustanovama koje se bave odgojem i obrazovanjem, sukladno članku 71. Zakona, pa stoga, ovaj sud, nalazi osporeno rješenje tuženika nepravilnim i nezakonitim. 

Stoga, osporeno rješenje tuženika valjalo je, imajući u vidu pravnu prirodu predmetne upravne stvari, poništiti i predmet vratiti tuženiku na ponovan postupak sukladno članku 58. stavku 1. ZUS-a, u kojem je tuženik dužan donijeti novu odluku o predmetnom zahtjevu tužiteljice pridržavajući se pravnih shvaćanja i primjedbi iznesenih u ranijoj presudi ovog suda poslovni broj UsIrs-162/17 od 27. lipnja 2018. i primjedbi iznesenih u ovoj odluci, u skladu s odredbom članka 81. stavkom 2. ZUS-a, pri tome cijeneći sadržaj tužiteljičinog podneska zaprimljenog kod tuženika 30. ožujka 2020., donijeti novu meritornu odluku o predmetnom zahtjevu tužiteljice.

Slijedom navedenog, na temelju članka 58. stavka 1. ZUS-a valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

Odluka o troškovima upravnog spora po zahtjevu tužiteljice je izostala jer isti trošak nije ni popisala.

 

U Splitu 15. veljače 2021.

 

S U T K I NJ A

 

                  Danijela Čipčić Buzov, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.  (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Lucija Justić