Pristupanje sadržaju
Republika Hrvatska
Općinski sud u Virovitici
Stalna služba u Slatini
Slatina, Trg sv. Josipa 12
Poslovni broj: 18 P-330/2018-51
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužiteljice V. B. iz V., OIB: …, zastupana po punomoćniku K. L., odvjetniku iz V., protiv 1. tuženika S. S. iz P., R S., zastupan po punomoćniku D. T., odvjetniku iz S. i 2. tužene V. N. iz S. P. K., P., R Srbija, radi dokazivanja postojanja vlastite oporuke i dr., nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 11. siječnja 2021. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnika 1. tuženika, a u odsutnosti uredno pozvane 2. tužene, 12. veljače 2021. objavio i
p r e s u d i o j e
1. Utvrđuje se da je T. B., rođena …, a preminula …, sastavila pravno valjanu vlastoručnu oporuku kojom je svu svoju imovinu za slučaj svoje smrti ostavila tužiteljici V. B. iz V., OIB: …, a koja oporuka je zametnuta.
2. Utvrđuje se da tuženici S. S., R. S., P., i V. N., R. S., S. P., K. P., ne spadaju u zakonske nasljednike ostaviteljice T. B., rođena …, a preminula ….
3. Nalaže se tuženicima da tužiteljici solidarno plate trošak postupka u iznosu od 8.534,40 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim od 12. veljače 2021. do isplate, sve u roku od 15 dana.
Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka u iznosu od 703,10 kn, kao neosnovan.
Obrazloženje
Tužiteljica u tužbi tvrdi da je kod Općinskog suda u Virovitici pod posl. brojem O-602/16 pokrenut ostavinski postupak iza pok. T. B., s posljednjim prebivalištem u
Poslovni broj: 18 P-330/2018-51
V., a umrla …. Rješenjem istog suda od 16. lipnja 2017. ostavinski postupak je prekinut, a tužiteljica upućena da u roku od 30 dana od pravomoćnosti rješenja pokrene parnični postupak radi dokazivanja postojanja oporuke ostaviteljice T. B., te da je ista izgubljena ili zametnuta prije ili nakon oporučiteljičine smrti, ali bez njezina znanja, te da je ista sastavljena u obliku propisanom u Zakonu i dokazivanja sadržaja dijela oporuke na koji se poziva, odnosno da je upravo ona oporučna nasljednica. Naime, tužiteljica se u ostavinski postupak iza pok. T. B. prijavila kao oporučna nasljednica. Ovo iz razloga što je ostaviteljica više godina prije svoje smrti, negdje 2007. godine, sastavila vlastoručnu oporuku kojom je svu svoju imovinu za slučaj svoje smrti ostavila njoj. Sastavljanje vlastoručne oporuke rezultat je činjenice da se tužiteljica svakodnevno skrbila o ostaviteljici zadnjih 13 godina prije smrti, međutim, tužiteljica ne raspolaže tom oporukom. Ovo iz razloga što je u ljeto 2015. godine, nekoliko mjeseci prije smrti, ostaviteljica bila operirana, a nakon toga je morala ležati dva mjeseca kod kuće. Za to vrijeme ostaviteljica je bila smještena u Dom za starije i bolesne osobe u P., gdje je i umrla. Zbog svoje bolesti tužiteljica nije sudjelovala u postupku popisa pokretnina ostaviteljice koji je 6. studenog 2015. obavio Centar u V.. U zapisniku nije konstatirano da je prilikom popisa pronađena vlastoručna oporuka, ista po svemu sudeći nije niti tražena jer vjerojatno nitko u tom trenutku nije ukazivao na njezino postojanje. Stoga tužiteljica predlaže da se tijekom ovog postupka najprije obavi novi popis, odnosno detaljno pregleda kuću i pokretnine, posebno namještaj radi eventualnog pronalaženja vlastite oporuke. A ako se ni tada ne zatekne ili ne pronađe vlastoručna oporuka, predlaže da sud izvrši rekonstrukciju vlastoručne oporuke, odnosno provede druge niže predložene dokaze radi utvrđivanja njenog postojanja i bitnog sadržaja. Nakon što je ostaviteljica sastavila vlastoručnu oporuku kojom svu svoju imovinu za slučaj smrti ostavlja tužiteljici, istu je jednom prigodom tijekom 2014. godine pokazala i pročitala javnoj bilježnici D. F.-K., kada je ova došla u njezinu kuću radi ovjere nekih dokumenata, koja je na upit ostaviteljice potvrdila pravnu valjanost takve oporuke, a tom događaju bila je nazočna i I. P., sada I. P.. Po saznanju tužiteljice ostaviteljica je tu oporuku čuvala kod kuće te u nijednoj prilici sve do svoje smrti nije dovodila u pitanje njezinu opstojnost. Tuženici su se u ostavinski postupak prijavili kao zakonski nasljednici ostaviteljice, međutim, tužiteljica osporava to njihovo svojstvo. Ovo stoga što pok. S. A., pradjed ostaviteljice, na koga se tuženici pozivaju kao na zajedničkog pretka, spada u četvrti nasljedni red. U taj red svrstani su jedino rodonačelnici odgovarajućeg stupnja, ali ne i članovi njihovih parantela jer oni ostaviteljevi srodnici koji potječu od njegovih pradjedova i prabaka, odnosno od još daljnjih njegovih predaka, nisu ovlašteni nasljeđivati ostavitelja pa ne pripadaju krugu njegovih potencijalnih zakonskih nasljednika. Četvrti nasljedni red se sastoji isključivo od ostaviteljevih pradjedova i prabaka, a peti od ostaviteljevih šukundjeda i šukunbaka itd. Međutim, pravni prednici tuženika su pradjed D. S., djed K. S. i otac S. S.. Dakle, D. S., čiji je otac A. S., nije pradjed ostaviteljice i zato tuženici ne spadaju u zakonske nasljednike. Konačno tužiteljica ima pravni interes osporavati tuženicima pravo na nasljeđivanje i zbog grube nezahvalnosti prema ostaviteljici. Oni nikada, a posebno zadnjih godina prije smrti kada je ostaviteljica bila ovisna o pomoći trećih osoba, nisu faktički ni znali za ostaviteljicu niti su pokazivali bilo kakav interes za njezin život i životne probleme, a posebno da bi joj na bilo koji način pomogli, iako joj je ta pomoć bila nužna. Kako su se javili tek poslije smrti ostaviteljice, priznavanje bilo kakvih njihovih prava na ostavinskoj imovini bilo bi protivno moralnim normama društava. Tužiteljica temeljem činjenice da je 13 godina prije smrti preuzela potpunu skrb o ostaviteljici i o njezinim svakodnevnim životnim potrebama ima pravni interes osporavati to njihovo pravo, u bilo kojem opsegu. Takva njezina skrb o ostaviteljici rezultirala je sastavljanjem vlastoručne oporuke, kojom je svu svoju imovinu ostavila tužiteljici. Temeljem navedenih činjenica i dokaza
Poslovni broj: 18 P-330/2018-51
tužiteljica je predložila da sud donese presudu kojom će utvrditi da je T. B. sastavila pravno valjanu vlastoručnu oporuku, kojom je svu svoju imovinu za slučaj svoje smrti ostavila tužiteljici, a koja oporuka je zametnuta, te da tuženici ne spadaju u zakonske nasljednike ostaviteljice T. B.. U slučaju da sud ne prihvati tužbeni zahtjev, tužiteljica je postavila alternativni tužbeni zahtjev predloživši da sud presudom utvrdi da tuženici nisu dostojni naslijediti ostaviteljicu T. B., rođene …, a preminule ….
Potrebno je istaknuti da je tužba prvotno bila podnesena protiv Ž. S. iz P., kao 1. tuženika, i V. N. iz S. P., K., očevica, kao 2. tužene. Tužba je na odgovor uredno dostavljena 2. tuženoj V. N., koja u danom roku od 30 dana, od dostave tužbe, nije dostavila odgovor na tužbu, no naknadno tijekom postupka podneskom od 1. lipnja 2020. (list 66), bez posebnog obrazlaganja, osporila je tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, dok je tužbu na odgovor, zajedno s pozivom za pripremno ročište određeno za 21. studeni 2017., upućenu Ž. S. zaprimila njegova supruga A. S. 19. listopada 2017. Nakon što se dostava rješenja od 20. listopada 2017. o odgodi pripremnog ročišta za 1. tuženika vratila s naznakom da je isti umro, sud je rješenjem posl. br. P-398/2017-7 od 22. studenog 2017. utvrdio prekid postupka u odnosu na Ž. S. te odredio da će se postupak nastaviti kad nasljednici ili staratelj ostavštine preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane ili po službenoj dužnosti pozove da to učine. Nakon što je punomoćnik tužiteljice podneskom od 16. srpnja 2018. (list 20) izvijestio sud da tužiteljici nisu poznati nasljednici iza pok. Ž. S., predloživši da se njegovim nepoznatim nasljednicima imenuje privremeni zastupnik, sud je rješenjem, posl. br. P-330/2018-14 od 4. listopada 2018., odredio nastavak postupka te donio rješenje posl. br. P-330/2018-15 od 4. listopada 2018. kojim je nepoznatim nasljednicima pok. Ž. S. postavio privremenog zastupnika Ž. P., odvjetnika iz V., koji je u odgovoru na tužbu (list 26) istaknuo da nema saznanja o činjenicama navedenim u tužbi te se opreza radi usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu. Tek naknadno, nakon što je na traženje suda iz dopisa od 31. svibnja 2019. Osnovni sud u Pančevu dostavio pravomoćno rješenje o nasljeđivanju posl. broj O-1973/17 od 18. listopada 2017. (list 45) doneseno u ostavinskom postupku iza pok. Ž. S., utvrđeno je da je isti umro 18. listopada 2017., a da je za njegovog jedinog nasljednika proglašena supruga A. S., za koju je iz dostavljenog pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda u Pančevu, posl. broj O-1969/18 od 18. listopada 2018. (list 44), utvrđeno da je umrla 9. srpnja 2018., a da je za njezinog jedinog nasljednika proglašen sin S. S. iz P.,. Slijedom navedenih utvrđenja, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZPP sud je dopisom od 19. lipnja 2019. pozvao S. S. da stupi u parnicu i preuzme postupak kao nasljednik prvotnog 1. tuženika pok. Ž. S., što je isti i učinio podneskom zaprimljenim preporučenom poštanskom pošiljkom 12. srpnja 2019. (list 49).
S obzirom da iz navedenih utvrđenja proizlazi da je prvotno naznačeni 1. tuženik Ž. S. umro 18. listopada 2017., odnosno dan prije nego što je njegova supruga zaprimila tužbu na odgovor, utvrđeno je da parnica u odnosu na Ž. S. nije niti počela teći, slijedom čega je sud S. S., preuzimatelju postupka iza pok. Ž. S., dostavio tužbu na odgovor, koji je putem svog punomoćnika D. T., odvjetnika iz S., na zapisnik od 12. ožujka 2020. dao odgovor na tužbu, u kojem je istaknuo da navodi u tužbi nisu istiniti, da osobito osporava postojanje navodne oporuke na koju se tužiteljica poziva, a da su navodi tužiteljica da se brinula za ostaviteljicu 13 godina suprotni sa navodima u historijatu tužbe, gdje se navodi da je ostaviteljica bila smještena u domu za starije i bolesne pa je upitno na koji se to
Poslovni broj: 18 P-330/2018-51
način tužiteljica brinula o ostaviteljici. Očigledno je da se tužiteljica brine samo za imovinu pokojne ostaviteljice. Istaknuo je da je on zakonski nasljednik ostaviteljice T. B. jer je pokojni Ž. S. bio brat ostaviteljice koji je preminuo poslije tužiteljice, tako da je po pravu predstavljanja na nasljeđivanje pozvan njegov sin S.. Nadalje, osobito osporava aktivnu legitimaciju tužiteljice jer ista nije niti zakonska niti oporučna nasljednica, a njezini navodi i tužbeni zahtjev koji je postavljen za utvrđivanjem činjenica da tuženici nisu dostojni za nasljeđivanje je nedopušten, odnosno suprotan pozitivnim materijalnim i procesnim propisima. Naime, nedostojnost za nasljeđivanje, odnosno isključenje iz nasljedstva može učiniti i zahtijevati samo ostavitelj, dok gledano sa procesnog stajališta tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje činjenice da tuženici nisu dostojni naslijediti pokojnu ostaviteljicu je nedopušten jer se radi o tužbenom zahtjevu kojim se traži utvrđenje činjenica, a ne prava ili pravnog odnosa.
U postupku sud je izveo dokaze čitanjem rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda u Pančevu broj O-1973/17 od 18. listopada 2017. i broj O-1969/18 od 18. listopada 2018., preslike javnobilježničkog spisa javne bilježnice D. F. – K. iz V. broj Ovr-676/15, sačinjen povodom ovjere potpisa sada pok. T. B., preslike zapisnika Centra V. od 13. studenog 2015. sa izjavom u tom postupku stranke F. R., uvidom u spis Općinskog suda u Virovitici broj O-602/16, saslušanjem svjedoka D. F.- K., I. P., F. R. i D. Đ. i te tužiteljice u svojstvu stranke.
Nije sporno da je iza pok. T. B., s posljednjim prebivalištem u V., a umrla …, pokrenut ostavinski postupak te da je ovosudnim rješenjem posl. br. O-602/16-43 od 16. lipnja 2017. ostavinski postupak prekinut, a tužiteljica upućena da u roku od 30 dana od pravomoćnosti rješenja pokrene parnični postupak radi dokazivanja postojanja oporuke ostaviteljice pok. T. B. i da je ista izgubljena ili zametnuta prije ili nakon oporučiteljičine smrti, da je ista sastavljena u obliku propisanom u zakonu te da je tužiteljica oporučna nasljednica.
S obzirom na navode tužbe i danih odgovora na tužbu sporno je da li je ostaviteljica pok. T. B. sastavila pravno valjanu vlastoručnu oporuku, koja je prema navodima tužbe zametnuta, a kojom je svu svoju imovinu za slučaj svoje smrti ostavila tužiteljici te da li tuženici spadaju u zakonske nasljednike ostaviteljice pok. T. B..
Na okolnost da li je ostaviteljica pok. T. B. sastavila pravno valjanu vlastoručnu oporuku koja je prema navodima tužbe zametnuta, a kojom je svu svoju imovinu za slučaj svoje smrti ostavila tužiteljici, izvedeni su dokazi saslušanjem svjedoka D. F.-K., I. P., F. R. i D. Đ., čitanjem preslike javnobilježničkog spisa javne bilježnice D. F. – K. iz V. broj Ovr-676/15, preslike zapisnika Centra V. od 13. studenog 2015. sa izjavom u tom postupku stranke F. R., te tužiteljice u svojstvu stranke.
Svjedokinja D. F.-K. iskazala je da je poznavala T. B. od svoje 16-te godine, odnosno od kada je pohađala 1. razred gimnazije, dok je T. B. u to vrijeme bila profesorica u privatnoj školi za njemački jezik. Poznato joj je da je ista živjela u V., nije sasvim sigurna, ali zna gdje se ta kuća točno nalazi i može reći da je udaljena od njezinog javnobilježničkog ureda oko 200 m. Njoj se T. B., koju su svi od milja zvali "T.", kao javnom bilježniku znala više puta telefonom
Poslovni broj: 18 P-330/2018-51
obraćati, tražeći neke savjete ili neke radnje da učini kao javna bilježnica. Radilo se o pitanjima i radnjama koje je od nje gđa. B. tražila i nisu u to vrijeme bili u nikakvoj vezi sa kakvom njezinom oporukom. Međutim, dobro se sjeća kada je dana 16. veljače 2015. u njezin javnobilježnički ured pristupila V. B. iz V. i kada je došla s upitom da li bi mogla za gđu. B. sačiniti punomoć, temeljem koje bi ista ovlastila spomenutu V. B. da ju zastupa u postupku pred Općinskim sudom u Virovitici vezano za sređenje zemljišnoknjižnog stanja, pri tome joj je predočila svoju osobnu iskaznicu i iskaznicu gosp. B. na temelju kojih dokumenata je vjerojatno mislila da može sačiniti traženu punomoć. Međutim, istoj je objasnila da bez fizičke nazočnosti T. B. ne može sačiniti punomoć u njezino ime u formi javnobilježničkog akta jer je potrebno da ista bude prisutna prilikom sačinjenja takove punomoći. Stoga je V. B. saopćila da se vrati kod gđe. B. i da joj objasni da traženu punomoć ne može bez njezine nazočnosti sačiniti, pri tome je istoj popunila obrazac punomoći koja se inače može nabaviti u knjižari sa svim podacima koji se odnose na opunomoćiteljicu T. B. i spomenutu V. B. kao opunomoćenika i rekla joj da tako sačinjenu punomoć odnese gđi. B. koju je potrebno vlastoručno potpisati. Međutim, nedugo nakon toga V. B. se vratila nazad u njezin javnobilježnički ured rekavši da je gđa. B. njoj saopćila da njezin potpis na toj punomoći koji je prethodno sačinila treba ovjeriti, što je u stvari bilo i točno. Nakon toga odlučila sa V. B. i svojom tadašnjom vježbenicom I. P., tada prezimena P., otići do kuće gđe. T. B. kako bi ovjerili njezin potpis na navedenoj punomoći. Sjeća se da su tada došli u kuću T. B. i da je ovjerila njezin potpis na toj punomoći, a potpisala je i zapisnik sa lica mjesta. Jedne prilike, prije ovog događaja od 16. veljače 2015., gđa. T. B. telefonom ju je nazvala i pitala da li bi joj mogla sačiniti oporuku, na što joj je odgovorila da nema problema i da će joj moći sačiniti traženu oporuku, ali da će to koštati najmanje 2.000,00 kn, što je T. B. bilo neprihvatljivo. Nakon toga dala joj je savjet da može sama, vlastoručno svojom rukom, sačiniti oporuku, objasnila joj je što takova oporuka treba sačinjavati, da znači adresu, datum rođenja, mjesto i datum sastavljanja oporuke te vlastoručni potpis, kao i naznačiti osobu kojoj želi ostaviti svoju imovinu. Ovo je istaknula jer je na dan kada su 16. veljače 2015. ona i njezina vježbenica zajedno sa V. B. došli u kuću T. B. radi ovjeru punomoći jer je tom prilikom T. B. zamolila V. B. da joj iz spavaće sobe donese jednu plavu kovertu, odnosno rekla bi da je to bila više jedna naredba da se ta koverta donese, pri čemu je rekla gdje se točno ta koverta nalazi u spavaćoj sobi, nakon čega je gđa. B. tu plavu kovertu i donijela. Sjeća se da se radilo o otvorenoj plavoj koverti, unutar koje se nalazio list kariranog papira formata A4 presavinut na 4 dijela. Kada je taj papir izvadila iz koverte i otvorila ga pročitala je da na tom papiru piše "Ja, T. B., njezina adresa, te da ostavlja svoju imovinu V. B. iz V. nakon svoje smrti, a na kraju je bio naznačen datum i vlastoručni potpis gđe. B.. Nakon što je pročitala ovu oporuku doslovno je pitala gđu. B. da li je cjelokupni tekst ove oporuke ona sama vlastitom rukom napisala, na što joj je potvrdno odgovorila tvrdeći da je sama pisala tekst svojom rukom, pitala ju je da li je možda netko drugi pisao tekst te oporuke, na što je rekla da nitko drugi taj tekst nije pisao nego ga je ona sama pisala, nakon čega ju je pitala da li je tekst oporuke napisala onako kako je znala pisati ljubavna pisma svom suprugu K., na što je ona odgovorila da to je upravo tekst koji je i ona znala pisati svojom rukom kada bi pisala ljubavna pisma svom suprugu, nakon čega ju je ona upitala da li je s tom oporukom sve u redu, a kako je vidjela da je u oporuci na kraju naznačen datum sastava oporuke i da je oporuka vlastoručno potpisana od strane gđe. T. B., koji potpis je prepoznala jer je od ranije znala kako izgleda njezin potpis, i na njezino pitanje da li je s tom oporukom sve u redu odgovorila je gđi. B. da je s oporukom sve u redu i da se radi o pravoj vlastoručnoj oporuci. Sjeća se da je nakon toga
Poslovni broj: 18 P-330/2018-51
oporuka i koverta ostala na stolu u prostoriji u kojoj su se tada nalazili u kući T. B., a što se kasnije događalo s tom oporukom nije joj poznato. Poznavala je V. B., iako se s njom nije nikada družila, međutim, poznato joj je da je V. B. bila gotovo stalno sa T. B., naime, često ih je viđala da idu zajedno u slastičarnicu D. u V., zajedno su odlazili na pijac i vodila bi T. B. kod frizera, nosila bi za nju ceker kada idu sa pijaca ili na pijac. V. B. i T. B. je zajedno viđala zasigurno oko 20 godina. Nakon smrti T. B. kod nje u javnobilježnički ured u par navrata dolazili su neki ljudi, susjedi obitelji B., i pitali je da li je gđa. B. ostavila oporuku i da li ta oporuka postoji, na što je odgovorila da o tome ne može ništa reći niti govoriti, da se o tome nema pravo nikome izjašnjavati. Na pitanje kako to da se točno sjeća datuma 16. veljače 2015. kada je zajedno sa svojom vježbenicom i gđom. B. bila radi ovjere potpisa na spomenutoj punomoći, nsavela je da je nakon što je dobila poziv kao svjedok u ovom postupku dan prije ročišta u arhivi svog javnobilježničkog ureda izvršila provjeru radnji koje je provela na dan 16. veljače 2015. i tom prilikom u arhivi našla spis koji je sačinjen povodom ovjere potpisa T. B., u kojem spisu je sadržan zapisnik sa lica mjesta od 16. veljače 2015., na kojem se nalazi i potpis T. B., u zapisniku je priložena i spomenuta punomoć od 16. veljače 2015. koju je vlastoručno popunila, a T. B. osobno potpisala i na kojoj punomoći se nalazi ovjereni potpis. Isto tako u spisu su priloženi preslika osobne iskaznice gđe. T. B., s obzirom da je uobičajeno da se prilikom ovakvih ili sličnih javnobilježničkih radnji u spisu zadržava preslika osobne iskaznice stranke. Njezina vježbenica, koja je tada bila sa njom u kući T. B., nije vidjela sadržaj navedene oporuke T. B.. Naime, sjeća se da kada je navedenu oporuku čitala da je njezina vježbenica sjedila njoj sa lijeve strane i da joj je, kao vježbenici, tada rekla „vidiš da vlastoručna oporuka mora biti u cijelosti pisana rukom oporučitelja i potpisana vlastoručno od oporučitelja i mora sadržavati podatke o osobi kojoj se oporučno ostavlja“. U samoj oporuci nisu bile sadržane odredbe o isključivanju ili o nedostojnosti zakonskih nasljednika T. B., u razgovoru joj je ista znala spominjati osobu prezimena R. ili R., ne može točno reći, ali je takvo prezime spominjala, a taj gospodin je bio na visokom položaju u državi, misli da je bio na mjestu doministra graditeljstva. Drugu svoju rodbinu T. B. njoj nije spominjala. Ne može se sjetiti koji datum je bio naznačen u oporuci koju je T. B. sastavila vlastoručno i potpisala, ali se sjeća da je tekst oporuke bio ispisan kemijskom olovkom plave boje. Nema nikakvih saznanja o tome da bi gđa. T. B. nakon ove oporuke sačinila neku drugu oporuku.
Svjedokinja I. P. iskazala je da je jedno vrijeme bila zaposlena u javnobilježničkom uredu javne bilježnice D. F. – K. iz V., i to od početka 2013. do početka 2016. godine, na radnom mjestu javnobilježničke vježbenice, kasnije javnobilježničke savjetnice. Poznavala je gđu. T. B., naime, od svoje osme godine je kod nje išla na privatne sate njemačkog jezika i cijelu osnovnu školu je dolazila na te privatne sate dva puta tjedno i stpoga zna gdje se nalazi njezina kuća, ali ne može se sada sjetiti da li je to ulica ili neka druga, u svakom slučaju kuća je udaljena od javnobilježničkog ureda D. F. – K. 3 – 4 minute hoda. Sjeća se da je jedne prilike sa javnom bilježnicom D. F. – K. otišla na vanjsko uredovanje radi ovjere potpisa na punomoći gđe. T. B., tada su otišli u njezinu kuću, a osim nje i javne bilježnice s njima u kući bila je i V. B.. Ne može se sjetiti kojeg datuma su tada išli kod gđe. B., ali zna da je to bilo 2015. godine i da je toga dana bilo dosta hladno pa pretpostavlja da je to bilo za vrijeme zime, ali datuma se ne sjeća. Tom prilikom je D. F.- K. kao javna bilježnica ovjerila potpis gđe. B. na jednoj punomoći, a za vrijeme dok su boravili u kući između ostalog pričalo se i o oporuci gđe.
Poslovni broj: 18 P-330/2018-51
B., međutim, ona nije čitala tu oporuku i ne zna što je u njoj pisalo, niti se može sjetiti da li je ta oporuka bila pisana rukom ili pisaćim strojem. Ne može se sjetiti da li je tom prilikom D. F. – K. njoj nešto govorila o tome kao trebaju izgledati i što trebaju sadržavati vlastoručne oporuke, jednostavno se toga ne može sjetiti. Ne može se sjetiti zbog čega je uopće tom prilikom gđa. B. predočila tu oporuku javnoj bilježnici, ali zna da se u ranijem periodu prije toga gđa. T.
B. kod javne bilježnice D. F. – K. znala interesirati na koji način da rasporedi svoju imovinu za slučaj svoje smrti. Ne može se sjetiti da li je gđa. B., nakon što je oporuku predočila javnoj bilježnici, istu pitala da li je ta oporuka u redu. Znala je viđati V. B. i T. B. zajedno kako hodaju po gradu, a inače je znala da se gđa. B. brine o T. B. i da joj pomaže. Na pitanje iz kojeg razloga su toga dana došli u kuću gđe. T. B., odnosno iz kojeg razloga njezin potpis na punomoći nije ovjeren u javnobilježničkom uredu već u njezinoj kući, navedla je da je razlog taj što je gđa. B. zamolila javnu bilježnicu da dođe njezinoj kući na ovjeru potpisa jer je u to vrijeme teže hodala i bila je starije životne dobi, no nije bila bolesna da bi ležala u krevetu ili bila nepokretna. U vrijeme kada su bili kod nje u kuće radi ovjere potpisa gđa. B. činila joj se sasvim psihički u redu i duševno zdravom osobom, sjeća se da ju je tom prilikom ista pitala nešto o njoj, raspitivala se o njezinom bratu, i činila joj se sasvim psihički sposobna i da razumije sve o čemu se radi.
Svjedok F. R. iskazao je da poznaje tužiteljicu jer je od 1993. do 2015. godine kod gđe. T. B. održavao njezinu okućnicu, kosio travu i čistio, prao auto i sl., koje poslove je obavljao 2 do 3 dana u tjednu. Otuda mu je poznato da se tužiteljica, koju su znali i zvali imenom M., a ne V. kako je njezino službeno ime, brinula o T. B. od 2003. godine pa negdje do 7. mjeseca 2015. godine, kada je tužiteljica morala otići u bolnicu na operaciju. Nakon te operacije i povratka iz bolnice tužiteljica zbog svog zdravlja se više nije mogla brinuti o T. B. jer nakon operacije nije smjela ništa teže dizati niti raditi. Kada je rekao da se tužiteljica brinula o T. B. pod tim je mislio da joj je svaki dan kuhala, spremala po kući, s njom je znala odlaziti u grad na kavu i sl. te plaćala sve račune za režije ali novcem gđe. T. B.. Koliko zna tužiteljica i T. B. nisu zaključile ugovor o uzdržavanju, ali mu je poznato da je T. B. ostavila oporuku. Naime, jedne prilike mu je T. B. rekla da je sačinila oporuku kojom svu svoju imovinu nakon svoje smrti ostavlja tužiteljici. Navedenu oporuku T. B. mu nije pokazala niti je on tu oporuku vidio, tako da ne zna o kakvoj točno se oporuci radi, samo zna da nakon smrti T. B. ta oporuka nije pronađena. Nije mu poznato da li je prilikom sačinjenja navedene oporuke bilo svjedoka oporuke, a za tu oporuku tužiteljica je imala saznanja jer mu je osobno to rekla. Nakon što se tužiteljica vratila iz bolnice o T. B. je oko mjesec dana vodio brigu on te kroz to vrijeme dolazio k njoj i kupovao joj potrebne stvari, cigarete i sl., a za hranu se T. B. dogovorila da joj se hrana dostavlja iz jednog restorana. Nakon tih mjesec dana T. B. je morala otići u bolnicu u V., a po izlasku iz bolnice bila je smještena u dom za starije osobe u P.. U navedeni dom za starije u P. smjestio ju je Centar za socijalnu skrb u V., koji plaćao troškove smještaja T. B. u navedeni dom. T. B. nije imala vlastitu djecu i niti bližu rodbinu, a da li je imala daljnju rodbinu ne zna. U svakom slučaju nitko od njezine rodbine za svo ovo vrijeme kada je pomagao T. B. i održavao okućnicu, dakle od 2003. do 2015. godine, nitko nije dolazio kod T. B. u posjetu niti se na bilo koji način brinuo o njoj. T. B. mu je prvi puta govorila da je sačinila oporuku kojom svu svoju imovinu ostavlja tužiteljici nekih tri mjeseca prije smrti. Nije čuo da bi T. B. u vremenu nakon što mu je saopćila da je sačinila ovu oporuku pa u daljnjem periodu sve do smrti govorila da bi tu oporuku uništila ili opozvala.
Poslovni broj: 18 P-330/2018-51
Tužiteljica i T. B. sve do njezine smrti ostale su u dobrim odnosima. Kada je rekao da su tužiteljica i T. B. odlazile zajedno u grad na kavu, naveo je da su zajedno odlazile u grad, kada bi T. B. trebalo odvesti kod doktora ili nabaviti lijekove ili kada bi T. B. trebala otići frizeru. Za hranu koja je T. B. bila dostavljana iz restorana u razdoblju kada joj tužiteljica nakon izlaska iz bolnice nije mogla pomagati, dostavu hrane iz restorana dogovorila je upravo tužiteljica. Prezime M. mu nije poznato i ne zna što bi mu trebalo značiti. Bio je nazočan kada je u kući T. B. vršen popis imovine i tom prilikom nije vršen detaljan pregled namještaja, ladica, polica, već su samo otvarana vrata ormara, a da se pri tome nije pregledavala roba i druge stvari u ormarima niti su te stvari vađene iz ormara i sl. Tužiteljicu je uvijek zvao imenom M. V., naime, od njezinih susjeda čuo je kako ju svi zovu M. pa ju je on zvao M., skraćeno od imena M.. Kada mu je T. B. rekla da je sačinila oporuka tom prilikom izrijekom je navela da je sačinila tu oporuku, a ne da će ju sačiniti, pri tome je rekla da je tom oporukom svu svoju imovinu ostavila V., odnosno osobi koju je on zvao M. V., za koju osobu tvrdi da se radi o ovdje nazočnoj tužiteljici V. B.. T. B. za sve ono što je njoj tužiteljica pomagala, kuhala joj, išla u grad s njom i sl., tužiteljici nije ništa plaćala jer su se tako dogovorile, a upravo zato što joj pomaže T. B. je rekla da je sačinila oporuku i da svu imovinu ostavlja tužiteljici. U vrijeme kada je izvršen popis imovine u kući T. B. je bila u bolnici u V., gdje je odvezena kolima hitne pomoći, a otprilike 3 do 4 dana nakon što je bila odvezena u bolnicu izvršen je navedeni popis imovine u njezinoj kući od strane djelatnika Centra za socijalnu skrb u V., kojom prilikom su bili nazočni djelatnici policije, a njega su pozvali da bude nazočan popisu jer je kod njega bio ključ kuće. Nije mu poznato na čiji zahtjev je izvršen popis imovine u kući T. B., pretpostavlja da su to učinili djelatnici Centra za socijalnu skrb u V. po vlastitom nahođenju. Nije mu poznato zašto su tom prilikom bili nazočni djelatnici policije. Ne može se više sjetiti da li je u vrijeme kada je vršen popis imovine tužiteljica već došla iz bolnice.
Svjedok D. Đ. iskazao je da poznaje tužiteljicu V. B. jer mu je prva susjeda i poznaje ju od najranijeg djetinjstva. Poznavao je T. B. jer mu je bila kućom preko puta, a poznavao ju je i stoga što je njemu i njegovoj sestri predavala njemački jezik. Od tuda mu je i poznato da se tužiteljica godinama jedina brinula o T. B., ne može reći koliko točno godina, ali sigurno puno godina. Nitko drugi osim tužiteljice nije dolazio kod T. B., a kada je rekao da se tužiteljica o njoj brinula pod time je mislio da joj je kuhala, spremala po kući, čistila, nekada je i po par puta donosila hranu, donosila joj doručak, ručak i večeru, a znala joj je donositi i kolače. Tužiteljica je T. B. znala voditi u šetnju i u grad na kavu i sl., znao ih je viđati kako idu ruku pod ruku u grad, sjeća se da su neki ljudi znali komentirati što to tužiteljici treba da se toliko brine o T. B., jer je ista bila osoba "teške“ naravi i bila je velika gospođa. Sjeća se da mu je jedne prilike T. B. rekla da će sve ostaviti tužiteljici jer se ona o njoj jedina brine i da će sačiniti oporuku da joj sve ostavi. Nema saznanja da li je T. B. doista kasnije takvu oporuku sačinila. Nakon što su mu saopćena imena tuženika S. S. i V. N., naveo je da za osobe takvog imena i prezimena nije čuo i ne zna o kome se radi. Nije mu poznato da li je između T. B. i tužiteljice zaključen kakav ugovor o uzdržavanju, ali misli da je takav ugovor morao biti s obzirom da je T. B. bila takva osoba da je sve morala riješiti, no nije mu poznato da li je takav ugovor i zaključen. Kada je rekao da kod T. B. nije nitko dolazio dodao je da je kod nje dolazio radi održavanja F. R., koji je dolazio svakih nekoliko dana. Tužiteljicu kada bi joj se obraćao ili govorio o njoj zvao je samo susjeda, pri tome nije spominjao niti govorio njezino ime i prezime, iskreno govoreći nije niti znao da je njezino ime V., ali zna da ima prezime B.. Poznavao je i njezinu majku koju su svi
Poslovni broj: 18 P-330/2018-51
znali po imenu M., što je skraćenica od imena M., koja je također znala dolaziti kod T. B., ali davno, davno prije, a dolazila bi da joj nešto donese sa pijaca ili nešto od jela jer su bile susjede. U stvari jedini koji su u susjedstvu imali dobar odnos s T. B. bili su upravo članovi obitelji tužiteljice zbog toga što je T. B. bila teže naravi i svi su je izbjegavali. U svezi imena M. ili M. V. nešto mu je poznato vezano za susjedstvo, ali ne može točno reći da li osobu takvog imena i prezimena poznaje. Po njegovom saznanju T. B. nije imala nikakvu rodbinu jer joj godinama nitko osim tužiteljice i njezine majke nije dolazio.
Tužiteljica je iskazala da T. B. poznaje još od vremena kada je pohađala 5. razred osnovne škole, a s obzirom da je ista bila profesorica njemačkog jezika kod nje je odlazila na nastavu sve do završetka gimnazije. U vrijeme dok je prvi suprug T. B. I. B. bio živ, on i njezini roditelji su se poznavali jer su bili susjedi i bili su u vrlo dobrim odnosima, a nakon što je 2002. godine otišla u mirovinu vratila se nazad živjeti u V. jer je do tada živjela u Z., gdje je imala svoj vlastiti restoran. Nakon što je drugi suprug T. B. K. N. umro 7. ožujka 2003., s obzirom da ju je od ranije poznavala, a ista tada već bila stara, jednostavno se počela brinuti o njoj na način da joj je svaki dan kuhala ručak, kupovala i donosila doručak, pecivo i sl., spremala po kući, išla zajedno s njom u trgovinu, na pijac, kod frizera, kod liječnika i po lijekove, odnosno sve ono što je T. B. zahtijevala ona joj je to učinila. Na ovakav način se o T. B. brinula sve do mjeseca kolovoza 2015. godine, kada je zbog operacije otišla u bolnicu gdje je provela do kraja tog mjeseca, a nakon izlaska iz bolnice, s obzirom da više nije bila u stanju kuhati, spremati i sl. i brinuti se o T. B., istoj je osigurala je svaki dan osigurala hranu iz restorana MFM iz V. i iz tog restorana je T. B. svaki dan dovožena hrana. Ne može se više točno sjetiti kojeg datuma je to bilo, ali svakako tijekom 2015. godine kada je T. B., a nakon što se ona vratila iz bolnice, također završila u bolnici u V., a nakon što je bila otpuštena iz bolnice smještena je u dom za starije osobe u P., gdje je i umrla. Što se tiče oporuke T. B. navela je da se radi o vlastoručnoj oporuci koju je T..B. svojom rukom napisala i vlastoručno potpisala, dobro se sjeća da je toga dana kada je sačinila navedenu oporuku T. B. bila u tzv. predprostoru svoje kuće u V., i da je tada tamo bila nazočna, sjedile su za jednim stolom nasuprot jedna drugoj i tom prilikom je T. B., kako bi mogla sačiniti oporuku, predala jedan trgovački papir formata A4, radi se o papiru sa kockicama kako bi mogla ravno napisati tekst oporuke, što ju je T. B. izričito i zamolila da joj takav papir kupi. Tom oporukom T. B. ostavila joj je u nasljedstvo svoju kuću u V., i grobno mjesto na gradskom groblju u V., jer druge imovine nije imala. T. B. nije imala bližu rodbinu, a niti je ikada uopće govorila da ima kakvu rodbinu, a pogotovu ne kakvu rodbinu iz R S.. Navedenu oporuku, nakon što ju je svojom rukom napisala i vlastoručno potpisala, što je T. B. učinila sve pred njom, stavila je nakon toga u jedan crni koferčić, no sada više ne zna da li je taj koferčić ostavila u navedenom predprostoru ili ga je odnijela u sobu s lijeve strane, u svakom slučaju tu oporuku više nije vidjela i ne zna što se s njom dogodilo. Prilikom sačinjenja navedene oporuke nije bilo svjedoka koji bi bili nazočni tom događaju, ali T. B. je tu oporuku svojom rukom napisala pred njom i nakon toga je oporuku preda njom vlastoručno potpisala. Nema saznanja da li je T. B. prije nego što je odlučila sačiniti oporuku odlazila kod javnog bilježnika ili kod nekog drugog i tražila bilo kakav pravni savjet, no misli da nije jer nije nikog poznavala tko bi joj takav savjet mogao dati. Nije joj poznato da li se T. B. u svezi sačinjenja oporuke telefonom obraćala javnoj bilježnici D. F. – K., s kojom je ista bila u dobrim odnosima. S T. B. je ranije bila u nekoliko navrata kod spomenute javne bilježnice D. F. – K., ali po drugim
Poslovni broj: 18 P-330/2018-51
pitanjima vezano za parcelaciju kuće i dvorišta T. B. i da joj je tada T. B. radi sređenja svojih nekretnina dala punomoć da ju zastupa u postupcima parcelacije i odlazaka u gruntovnicu u V.. Navedenu oporuku T. B. je sačinila 2007. godine, sada se više ne može sjetiti kojeg mjeseca i datuma te godine je oporuka sačinjena i vlastoručno potpisana od T. B.. Sjeća se da je oporuku T. B. napisala kemijskom olovkom plave boje i istom tom olovkom vlastoručno tu oporuku potpisala. Nikada nije imala prezime V. i nikada nije imala nikakve veze s tim prezimenom, njezina majka je imala ime M., a zvali su je M., te stoga pretpostavlja da je svjedok F. R., kada je iskazivao i spominjao ime M. V., u stvari se zbunio i mislio je reći M. M., misleći na njezinu majku. Inače, njezino službeno ime, ono koje je upisano u osobnu iskaznicu, je V. B., s tim da je u župnom dvoru upisano ime V. M. B.. Svi je znaju po imenu V., no u ulici ju svi znaju po imenu M. i oni koji žive u toj ulici i ne znaju da je stvarno službenog imena V.. Javna bilježnica D. F. – K. u mjesecu veljači 2015. godine je bila u kući T. B. i to upravo radi izdavanja punomoći kako bi mogla T. B. zastupati u gruntovnici i katastru jer tada ista nije mogla sama hodati. Tom prilikom T. B. od javne bilježnice tražila je da joj se kaže da li spomenuta oporuka pravno valjana, i tom prilikom joj je rekla „odi tamo i donesi tu oporuku“, što je ona i učinila, no sada se više ne može sjetiti da li je tu oporuku tada donijela iz spomenute lijeve sobe ili predprostora, odnosno iz hodnika, u svakom slučaju tu oporuku je tada donijela i zna da je istu oporuku javna bilježnica D. tada pročitala, nakon čega je T. B. nju pitala tada da li je to dovoljno, da li ju treba ovjeriti i da li je oporuka pravno valjana, na što joj je javna bilježnica rekla da je to dovoljno jer se radi o vlastoručnoj oporuci, dakle oporuci koju je T. B. sama sačinila svojom rukom i vlastoručno potpisala. Tom prilikom zajedno s javnom bilježnicom bila je i njezina vježbenica koju poznaje po prezimenu P.. Oporuka koju je tada donijela na traženje T. B. ista je ona oporuka koju je T. B. u njezinoj nazočnosti sama svojom rukom napisala i vlastoručno potpisala, a radi se o oporuci koja je bila sačinjena na arku papira formata A4. T. B. nije imala nikakvog razloga navedenu oporuku poništiti ili opozvati, sve do njezine smrti ostale su u jako dobrim odnosima i T. B. ju je voljela kao svoju kćer, odnosno svoje dijete. S obzirom na iskaz F. R., gdje je između ostalog naveo da je bio nazočan kada su djelatnici Centra za socijalnu skrb vršili popis stvari u kući T. B. nakon njezine smrti, a da djelatnici Centra nisu detaljno pretraživali prostorije kuće, na postavljeno pitanje da li dopušta mogućnost u slučaju da su djelatnici Centra detaljno pretraživali prostorije kuće, da bi tada moguće i pronašli navedenu oporuku, navela je da bi u tom slučaju navedena oporuka bila pronađena. Poznato joj je, a što joj je T. B. osobno rekla, da je rođena 1927. godine u jednom logoru kraj B., da je njezina majka J. S. bila udana za muža prezimena S., da se od tog S. njezina majka razvela, a kasnije je taj S. umro, da bi njezina majka, u dobi kada je ona imala 3 mjeseca, zajedno s njom otišla u Nj.. Nakon smrti T. B. nije tražila spomenutu oporuku jer nije niti mogla ući u kuću T. B., s obzirom da su ključeve kuće preuzeli djelatnici Centra za socijalnu skrb V.. I dan danas je ta kuća pod nadzorom Centra za socijalnu skrb V. i zna da nitko u njoj ne stanjuje, kuća je zapuštena i zarasla. Onog dana kada je javna bilježnica D. F. – K. bila u kući T. B. u mjesecu veljači 2015. i nakon što je T. B. navedenu oporuku pokazala javnoj bilježnicu te nakon što je tu oporuku javna bilježnica pročitala, istu oporuku ona nije nosila nazad u prostoriju gdje ju je prethodno našla i donijela, naime, T. B. je tu oporuku sama negdje odnijela i ostavila na njoj nepoznato mjesto u kući. S T. B., iako se dugo godina brinula o njoj, nije zaključila ugovor o doživotnom uzdržavanju, naime, T. B. je jednostavno rekla da bi ona htjela sačiniti oporuku jer da ako se njoj nešto dogodi, misleći na svoju smrt, a nema
Poslovni broj: 18 P-330/2018-51
nasljednika, da ona imaš nešto na pismeno. Ne može reći iz kojeg točno razloga se T. B. odlučila sačiniti vlastoručnu oporuku, a ne primjerice oporuku pred svjedocima ili sudsku oporuku, no može pretpostaviti, s obzirom da je s javnom bilježnicom bila u jako dobrim odnosima, da je ista savjetovala T. B. da može sačiniti i vlastoručnu oporuku i da je to dovoljno.
Na temelju ovako danih iskaza saslušanih svjedoka i iskaza tužiteljice, sud smatra dokazanim navode tužbe da je ostaviteljica T. B. sastavila pravno valjanu vlastoručnu oporuku, kojom je svu svoju imovinu za slučaj smrti ostavila tužiteljici. Naime, sud prihvaća istinitim iskaz tužiteljice u cjelini, pa i u onom dijelu gdje je tužiteljica detaljno i uvjerljivo opisala gdje i pod kojim okolnostima te iz kojeg razloga je navedenu oporuku ostaviteljica sačinila, navodeći da je to učinila u tzv. predprostoru svoje kuće i da je tada tamo ona bila nazočna te se sjeća da su sjedile za jednim stolom nasuprot jedna drugoj i tom prilikom je T. Blažeković, kako bi mogla sačiniti oporuku, predala trgovački papir formata A4, radilo se o papiru sa kockicama kako bi mogla ravno napisati tekst oporuke, što ju je T. B. izričito zamolila da joj takav papir kupi. Navedenu oporuku, nakon što ju je svojom rukom napisala i vlastoručno potpisala, što je T. B. učinila sve pred njom, stavila je nakon toga u jedan crni koferčić. Tvrdio da je navedenu oporuku T. B. sačinila 2007. godine, a napisala ju je kemijskom olovkom plave boje i istom tom olovkom vlastoručno oporuku potpisala.
Istinitost navedenih tvrdnji tužiteljice proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, koje sud prihvaća jer su uvjerljivi, logični, međusobno kompatibilni i utemeljeni na njihovim vlastitim neposredni saznanjima, a radi se o svjedocima koji objektivno nemaju nikakvog razloga niti interesa neistinito iskazivati. Naime, svjedokinja D. F.-K., javna bilježnica iz V., izrijekom je navela da je ne samo vidjela vlastoručnu oporuku ostaviteljice T. B. već i sadržaj oporuke pročitala, detaljno i okolnosno navodeći kada, gdje i povodom koje prigode je tu oporuku imala priliku vidjeti i pročitati, istaknuvši da su 16. veljače 2015. ona i njezina vježbenica zajedno sa tužiteljicom došli u kuću T. B. radi ovjere vlastoručnog potpisa T. B. na punomoći i da je tom prilikom ista zamolila tužiteljicu da iz spavaće sobe donese jednu plavu kovertu, pri čemu je rekla gdje se točno ta koverta nalazi u spavaćoj sobi, nakon čega je tužiteljica tu plavu kovertu i donijela. Svjedokinja je navela da se radilo o otvorenoj plavoj koverti, unutar koje se nalazio list kariranog papira formata A4 presavinut na 4 dijela, a kada je taj papir izvadila iz koverte i otvorila ga pročitala je da na tom papiru piše "Ja, T. B. …", njezina adresa, te da nakon svoje smrti ostavlja svoju imovinu V. B. iz V., a na kraju je bio naznačen datum i vlastoručni potpis gđe. B.. Nakon što je pročitala ovu oporuku doslovno je pitala T. B. da li je cjelokupni tekst ove oporuke ona sama vlastitom rukom napisala, na što joj je potvrdno odgovorila tvrdeći da je tekst sama pisala svojom rukom.
Iskaz svjedokinje D. F.-K. sud prihvaća istinitim jer je uvjerljiv i logičan te potvrđen utvrđenjima koja proizlaze iz priložene preslike njezinog javnobilježničkog spisa broj Ovr-676/15, sačinjen povodom ovjere potpisa na punomoći T. B., u kojem spisu je sadržan zapisnik sa lica mjesta sačinjen upravo u kući T. B. na adresi V. i to dana 16. veljače 2015., kojeg dana je, kako svjedokinja tvrdi, T. B. istoj predočila svoju vlastoručnu oporuku, navodeći da se oporuka nalazila u otvorenoj plavoj koverti, da je bila sačinjena na listu papira formata A4 presavinut na 4 dijela, koju oporuku je tom prilikom svjedokinja pročitala i uvjerila se da je oporuka pravovaljana jer joj je T. B. potvrdila da je oporuku sačinila svojoj rukom i vlastoručno potpisala, u
Poslovni broj: 18 P-330/2018-51
oporuci je izrijekom bilo navedeno da nakon svoje smrti svoju imovinu ostavlja tužiteljici, a na oporuci je bio naznačen datum sastava oporuke i nalazio se vlastoručni potpis ostaviteljice. Navodi svjedokinje vezano za postojanje vlastoručne oporuke ostaviteljice T. B. potvrđeni su iskazom svjedokinje I. P., tadašnje javnobilježničke vježbenice u javnobilježničkom uredu D. F.-K., koja je navela da se sjeća da je jedne prilike zimi 2015. godine sa javnom bilježnicom D. F. – K. otišla na vanjsko uredovanje radi ovjere potpisa na punomoći gđe. T. B., tada su otišli u njezinu kuću, a osim nje i javne bilježnice s njima u kući bila je i tužiteljica. Tom prilikom je D. F.- K. kao javna bilježnica ovjerila potpis gđe. B. na jednoj punomoći i za vrijeme dok su boravili u kući između ostalog pričalo se i o oporuci T. B.. Iako se svjedokinja nije mogla sjetiti zbog čega je uopće tom prilikom ostaviteljca T. B. predočila oporuku javnoj bilježnici, iz njezinog iskaza proizlazi da je tom prilikom ostaviteljica predočila oporuku javnoj bilježnici svoju oporuku, a da je oporuku ostaviteljica doista sačinila može se zaključiti iz činjenice da je svjedokinja potvrdila da se ranije ostaviteljica kod javne bilježnice D. F. – K. interesirala na koji način da rasporedi svoju imovinu za slučaj svoje smrti.
Da je ostaviteljica T. B. sačinila oporuku kojom je svu svoju imovinu za slučaj smrti ostavila tužiteljici može se osnovano zaključiti i iz iskaza svjedoka F. R., koji je, između ostalog, naveo da mu je T. B. jedne prilike rekla da je sačinila oporuku kojom svu svoju imovinu nakon svoje smrti ostavlja tužiteljici, istaknuvši da mu navedenu oporuku T. B. nije pokazala niti je tu oporuku vidio, tako da ne zna o kakvoj točno se oporuci radi, istaknuvši da nije čuo da bi T. B. ikada rekla da bi tu oporuku uništila ili opozvala, iz čega se može zaključiti da je oporuka bila važeća i u trenutku smrti ostaviteljice, iako oporuka nakon njezine smrti nije pronađena. O postojanju oporuke ostaviteljice ima određenih saznanja i svjedok D. Đ., prvi susjed ostaviteljice, koji je naveo da mu je jedne prilike T. B. rekla da će sve ostaviti tužiteljici jer se ona o njoj jedina brine i da će sačiniti oporuku kojom će joj sve ostavi. Činjenica što je svjedok naveo da nema saznanja da li je T. B. doista kasnije takvu oporuku sačinila nije od značaja jer ta činjenica svjedoku niti ne mora biti poznata, budući da isti ima saznanja da se tužiteljica godinama jedina brinula o T. B. na način da joj je kuhala, spremala po kući, čistila, nekada i par puta dnevno donosila hranu, odnosno doručak, ručak i večeru, iz čega se istinitom, logičnom i životnom ukazuje tvrdnja svjedoka da mu je T. B. doista rekla da će sve ostaviti tužiteljici jer se ona o njoj jedina brine. Da se tužiteljica godinama jedina brinula o T. B. i da je stoga ista imala razloga oporukom sve ostaviti tužiteljici proizlazi i iz iskaza ostalih svjedoka, koji su suglasno potvrdili činjenice vezano za brigu i skrb T. B. od strane tužiteljice. Tako svjedokinja D. F.-K. navodi da je tužiteljica bila gotovo stalno sa T. B., često ih je viđala da idu zajedno u slastičarnicu D. u V., zajedno su odlazili na pijac i vodila bi T. B. kod frizera, nosila bi za nju ceker kada idu sa pijaca ili na pijac te ih je tako zajedno viđala zasigurno oko 20 godina. Svjedokinja I. P. tvrdi da je znala viđati tružiteljicu i T. B. zajedno kako hodaju po gradu, a inače je znala da se tužiteljica brine o T. B. i da joj pomaže. Svjedok F. R. s tim u vezi naveo je da se tužiteljica brinula o T. B. od 2003. pa do 7. mjeseca 2015. godine, dakle svega nekoliko mjeseci prije smrti ostaviteljica koja je umrla 9. prosinca 2015. Svjedok tvrdi da se tužiteljica brinula o T. B. na način da joj je svaki dan kuhala, spremala po kući, s njom je znala odlaziti u grad na kavu i sl. te plaćala sve račune za režije novcem T. B.. i koliko zna tužiteljica i T. B. nisu zaključile ugovor o uzdržavanju, ali mu je poznato da je T. B. ostavila oporuku. Svjedok o navedenim činjenicama objektivno ima saznanja jer tvrdi da poznaje tužiteljicu od
Poslovni broj: 18 P-330/2018-51
1993. godine, od kada je pa sve do 2015. godine održavao okućnicu T. B., kosio travu i čistio, prao auto i sl., koje poslove je obavljao 2 do 3 dana u tjednu.
Nadalje, da je ostaviteljica T. B. imala razloga oporukom svoju imovinu ostaviti tužiteljici proizlazi ne samo iz činjenice što se tužiteljica godinama jedina brinula o ostaviteljici već i iz činjenice da ostaviteljica nije imala vlastite djece niti bližu rodbinu, dok tuženike kao svoje daljnje srodnike, kako to proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka i tužiteljice, ostaviteljica nikada nije spomenula niti o njima govorila, a niti su joj isti ikada došli u posjetu.
Cijeneći navedena utvrđenja koja proizlaze iz iskaza saslušanih svjedoka i iskaza tužiteljice, cijeneći pri tome posebno iskaz svjedokinje D. F.-K., koja je navela da je osobno vidjela vastoručnu oporuku ostaviteljice T. B., da je tekst oporuke pročitala i da je u navedenoj oporuci izrijekom bilo napisano da ostaviteljica svoju imovinu za slučaj svoje smrti ostavlja tužiteljici te se uvjerila da je navedena oporuka pravovaljana jer joj je ostaviteljica osobno potvrdila da je navedenu oporuku svojom rukom napisala i vlastoručno potpisala, koje uvjerenje i ocjenu svjedokinje o pravnoj valjanosti oporuke sud prihvaća jer se radi o stručnoj svjedokinji kojoj je kao javnoj bilježnici zasigurno dobro poznato što sve po zakonu mora sadržavati vlastoručna oporuka da bi bila pravovaljana, sud smatra utvrđenim da je ostaviteljica sastavila pravno valjanu vlastoručnu oporuku kojom je svu svoju imovinu za slučaj svoje smrti ostavila tužiteljici. Naime, odredbom čl. 30. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (NN-48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19, dalje ZN) određeno je da je oporuka valjana ako ju je oporučitelj vlastoručno napisao i ako ju je potpisao, pri čemu za valjanost vlastoručne opruke nije nužno da su u njoj naznačeno mjesto i datum kada je sastavljena (čl. 30. st. 2. ZN). Utvrđenje suda da je ostaviteljica sačinila vlastoručnu oporuku kojom je svu svoju imvinu ostavila tužiteljici proizlazi i iz činjenice da je ostaviteljica za takvo raspolaganje svojom imovinom objektivno imala razloga jer se tužiteljica, kako to proizlazi iz provedenih dokaza, duže vremensko razdoblje brinula i skrbila o njoj, odnosno još od 2003. godine nakon smrti drugog supruga ostaviteljice, pa sve do nekoliko mjeseci prije smrti ostaviteljice 2015. godine.
S obzirom na sve navedeno, utvrdivši da je ostaviteljica sastavila vlastoručnu oporuku kojom je svu svoju imovinu za slučaj smrti ostavila tužiteljici, da je navedena oporuka u smislu odredbe čl. 30. st. 1. ZN pravno valjana, jer ju je ostaviteljica vlastoručno napisala i potpisala, te cijeneći da je navedena oporuka zametnuta jer nakon smrti ostaviteljice T. B., kako je to razvidno iz zapisnika Centra za socijalnu skrb V. od 6. studenoga 2015. o izvršenom očevidu na terenu u kući ostaviteljice u V., (list 50 spisa posl. br. O-602/16), među zatečenim i popisanim pokretninama nije pronađena navedena vlastoručna oporuka ostvaiteljice, sud je u usvojio zahtjev iz toč. 1. petita tužbe te presudio kao u st. 1. izreke.
Zahtjev tužiteljice iz toč. 2. petita tužbe na utvrđenje da tuženici S. S. i V. N. ne spadaju u zakonske nasljednike ostaviteljice pok. T. B. sud smatra u cijelosti osnovanim. Naime, uvidom u spis posl. br. O-602/16, u ostavinskom postupku koji se iza pok. T. B. vodi kod javne bilježnice B. A.-M. iz P., utvrđeno je da je na zapisniku od 26. srpnja 2016. utvrđeno rodosovlje iza ostaviteljice te je utvrđeno da se ostaviteljica dva puta udavala, prvi puta za I. B., koji brak je prestao razvodom i u tom braku nije bilo djece. Drugi puta ostaviteljica se udala za K. N., koji je umro prije ostaviteljice, u kojem braku također nije bilo djece, a ostaviteljica nije imala izvanbračne ili posvojene djece, niti je nakon smrti drugog supruga živjela u
Poslovni broj: 18 P-330/2018-51
izvanbračnoj zajednici. Roditelji ostaviteljice, otac L. S. i majka J. S. rođ. C., umrli su prije ostaviteljice i osim ostaviteljice nisu imali drugu djecu. Roditelji oca ostaviteljice V. S. i S. S. rođ. G. (djed i baka ostaviteljice po očevoj lozi) umrli su prije ostaviteljice, uz konstataciju da na ročištu nazočnoj N. Č., odvjetnici iz S., tadašanjoj punomoćnici zakonskih nasljednika Ž. S. (prvotno u tužbi naznačenom 1. tuženiku, ocu ovdje 1. tuženika S. S.) i V. N. (ovdje 2. tuženoj) nije poznato da li su djed i baka ostaviteljice po očevoj lozi imali potomaka, odnosno stričeve i tete ostaviteljice. Otac djeda ostaviteljice sa očeve strane bio je A. S., pradjed ostaviteljice, dok majka, prabaka ostaviteljice, nije poznata. Pradjed ostaviteljice A. S. osim djeda ostaviteljice V. S. imao je još jedno dijete, sina D. S., brata djeda ostaviteljice, koji je umro prije ostaviteljice. Pok. D. S. imao je sina K. S., koji je bio u braku sa D. S. rođ. A., a oboje su umrli prije ostaviteljice i imali su jednog potomka, sina S. S., koji je umro prije ostaviteljice. S. S. ženio se dva puta, prvi puta za S. rođ. B., koja je umrla prije ostaviteljice, u kojem braku je rođeno jedno dijete sin Ž. S. (prvotno u tužbi naznačeni 1. tuženik). Drugi puta S. S. bio je u braku sa V. S. rođ. V., koja je umrla prije ostaviteljice, u kojem braku je rođeno jedno dijete kćerka V. N., ovdje 2. tužena. Nadalje, konstatirano je da punomoćnica zakonskih nasljednika nema informacija u pogledu eventualnih zakonskih nasljednika po majčinoj lozi, dok je punomoćnik oporučne nasljednice, ovdje punomoćnik tužiteljice, naveo da nema informacija u eventualnim zakonskim nasljednicima niti po očevoj niti po majčinoj lozi.
Ovako utvrđeno rodoslovlje iza ostaviteljice pok. T. B. sud prihvaća jer je, kako to proizlazi iz priloženih preslika izvoda iz matične knjige rođenih i izvoda iz matične knjige umrlih, sadžanih na listovim br. 27-34 spisa O-602716, u odnosu na prednike ostaviteljice po očevoj lozi u potpunosti pravilno i točno utvrđeno. Slijedom navedenih utvrđenja utvrđeno je da tuženici ne spadaju zakonske nasljednike ostaviteljice. Naime, odredbom čl. 8. st. 1. ZN određeno je da na temelju zakona ostavitelja nasljeđuju svi njegovi potomci, njegova posvojčad i njhovi potomci, njegov bračni drug, njegovi roditelji, njegovi posvojitelji, njegova braća i sestre i njihovi potomci, njegovi djedovi i bake i njihovi potomci, i njegovi ostali preci. Navedene osobe nasljeđuju po nasljednim redovima, na način da nasljednici bližeg nasljednog reda isključuju iz nasljedstva osobe daljnjeg nasljednog reda (čl. 8. st. 3. i 4. ZN). Iz utvrđenog rodoslovlja proizlazi da tuženici nemaju status niti jedne od osoba takstavino navedenih u čl. 8. st. 1. ZN te ne pripadaju niti jednom nasljednom redu koji na temelju zakona nasljeđuje ostaviteljicu. Naime, tužiteljica u času smrti nije bila u braku niti je u času smrti živjela izvanbračnoj zajednici, nije imala vlastite niti posvojene djece, a njezini roditelji, otac L. S. i majka J. S. rođ. C., umrli su prije nje i osim ostaviteljice nisu imali druge djece, što znači da ostaviteljica stoga nije imala braće ni sestara, dok su djed i baka ostaviteljice po očevoj lozi, V. S. i S. S. rođ. G., umrli prije ostaviteljice, te isti osim oca ostaviteljice L. S. nisu imali druge djece.
Iz navedenih utvrđenja proizlazi da iza ostaviteljice po očevoj lozi nema zakonskih nasljednika iz I., II. ili III. nasljednog reda, a niti postoje njihovi potomci koji bi po pravu predstavljanja temeljem zakona bili pozvani na nasljedstvo, a niti ima zakonskih nasljednika iz IV. nasljednog reda jer pradjed i prabaka ostaviteljice po očevoj lozi nisu bili živi u času smrti ostaviteljice, naime, pradjed ostaviteljice po očevoj lozi A. S. umro je prije ostaviteljice, što se osnovano može pretpostaviti i za njegovu suprugu, prabaku ostaviteljice, budući da je ostaviteljica rođena 29. kolovoza 1927., iz čega prorizlazi da je prabaka
Poslovni broj: 18 P-330/2018-51
ostaviteljice rođena sredinom ili u drugoj polovini 19. stoljeća te stoga zasigurno nije bila živa u času smarti ostaviteljice.
Činjenica što prilikom utvrđivanja rodoslovlja nije utvrđeno tko su bili prednici ostaviteljice po majčinoj lozi, odnosno tko su bili njezini roditelji te djedovi i bake, odnosno pradjedovi i prabake ili šukundjedovi i šukunbake, niti da li su isti imali potomaka, nije od relevantnog značaja za donošenje meritorne odluke u ovom postupku, s obzirom da predmet tužbe nije utvrđenje tko su zakonski nasljednici ostaviteljice po majčinoj lozi i da li isti spadaju u zakonske nasljednike ostaviteljice T. B. (to pitanje, ako će biti potrebno, razriješit će se u nastavku prekinutog ostavinskog postupka), već samo utvrđenje da tuženici ne spadaju u zakonske nasljednike ostaviteljice. Budući da iz utvrđenog rodoslovlja nesporno proizlazi su tuženici potomci brata djeda ostaviteljice D. S. i dakle nisu direktni potomci nekog od prednika ostaviteljice iz I., II. ili III. nasljednog reda, utvrđeno je da tuženici ne pripadaju niti jednom nasljednom redu koji na temelju zakona nasljeđuje ostaviteljicu te isti stoga ne mogu biti pozvani na nasljedstvo iza ostaviteljice temeljem zakona pa niti uz primjenu prava predstavljanja. Naime, to pravo pripada samo potomcima djece ostavitelja (vlastite ili posvojene), kao nasljednicima I. nasljednog reda, potomcima roditelja te potomcima braće i sestara ostavitelja, kao nasljednicima II. nasljednog reda, pod uvjetima utvrđenim u čl. 11. st. 4. i čl. 12. ZN, kao i potomcima djedova i baka ostavitelja po očevoj i majčinoj lozi, kao nasljednicma III. nasljednog reda, pod uvjetima utvrđenim u čl. 15. i čl. 16. ZN. Pravo predstavljanja, kako je to razvidno iz odredbi čl. 17. – čl. 19. ZN, ne odnosi se na potomke zakonskih nasljednika IV. nasljednog reda, odnosno na potomke pradjedova i prabaka ostavitelja, slijedom čega činjenica što su pradjed tuženih D. S. i djed ostaviteljice V. S. bili braća, jer su bili djeca A. S., pradjeda ostaviteljice, nije od nikakvog relevantnog značaja. Naime, odredbom čl. 17. st. 1. i 2. ZN određeno je da ostavitelja koji nije ostavio ni potomke ni roditelje, niti su ovi ostavili nekog potomka, ni bračnog druga, ni djeda i baku, niti su ovi ostavili nekog potomka, nasljeđuju njegovi pradjedovi i prabake, s tim da jednu polovinu nasljeđuju pradjedovi i prabake s očeve strane, a drugu polovicu nasljeđuju pradjedovi i prabake s majčine strane. Ako nema koga od tih prednika, kako to određuje odredba čl. 18. st. 3. ZN, dio koji bi mu pripao da je živ nasljeđuje predak koji mu je bio bračni drug, a ako nema jednog para tih prednika, dijelove koji bi im pripali da su živi nasljeđuje drugi par iste loze, a ako nema pradjedova i prabaka jedne loze, dio ostavine koji bi im pripao da su živi nasljeđuju pradjedovi i prabake druge loze (čl. 18. st. 4. i 5. ZN), dakle, ne i njihovi potomci. Da se pravo predstavljanja ne odnosi na potomke zakonskih nasljednika iz IV. nasljednog reda proizlazi i iz odredbi čl. 19. ZN, kojom je određeno da iza pradjedova i prabaka ostavitelja nasljeđuje daljnji njihovi preci, dakle ne njihovi potomci, i to redom po pravilima po kojima nasljeđuju njegovi pradjedovi i njegove prabake.
S obzirom na sve navedeno, utvrdivši da je ostaviteljica sastavila vlastoručnu oporuku kojom je svu svoju imovinu za slučaj smrti ostavila tužiteljici, da je navedena oporuka pravno valjana, a da je ista zametnuta jer nakon smrti ostaviteljice nije pronađena, te utvrdivši da tuženici ne spadaju zakonske nasljednike ostaviteljice, sud je u cijelosti usvojio tužbene zahtjeve tužiteljice te presudio kao u st. 1. i 2. izreke.
Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 161. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19), temeljem kojih je sud obvezao tuženike da tužiteljici solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 8.534,40 kn, i to 750,00 kn na ime nagrade punomoćnika za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. u svezi Tbr. 1. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi
Poslovni broj: 18 P-330/2018-51
troškova za rad odvjetnika, NN-142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje Tarifa), 4.500,00 kn za zastupanje po punomoćniku na raspravama od 11. veljače, 13. ožujka, 9. srpnja, 22. rujna, 10. studenoga 2020. te 11. siječnja 2021. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), 750,00 kn za sastav obrazloženog podneska od 8. veljače 2020. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), 187,50 kn za sastav podneska od 9. srpnja 2020. (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), 1.546,90 kn na ime PDV-a od 25 % (Tbr. 42. Tarife), 400,00 kn za sudsku pristojbu na tužbu (Tbr. 1. st. 1. Tarife sudskih pristojbi, NN-74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15) te 400,00 kn za sudsku pristojbu na presudu (Tbr. 1. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi, NN-53/19). Slijedom navedenog, sud je djelomično usvojio zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka u iznosu od 8.534,40 kn, dok je zahtjev za naknadom troškova u iznosu od 703,10 kn sud kao neosnovan odbio.
U Slatini, 12. veljače 2021.
S u d a c :
Josip Bočkai, v.r.
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.
Dostaviti:
- K. L., odvjetnik iz V. - punomoćnik tužiteljice.
- D. T., odvjetnik iz S. - punomoćnik 1. tuženika.
- V. N., K. P., S. P., R S. – 2. tužena.