REPUBLIKA HRVATSKA                                                                       Poslovni broj. 15:P-775/2019

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23.

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

                                                                P R E S U  D A

Općinski sud u Dubrovniku,  po sutkinji toga suda Jadranki Klečak, u pravnoj stvari tužitelja M. M., M. … D., OIB:…, zastupane po punomoćniku T. Š., odvjetniku u D., protiv tuženika S. d.d., V. …, Z., OIB:…, koje zastupa punomoćnik R. Ž., odvjetnik u odvjetničkom društvu Ž. i partneri d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave, održane i zaključene dana 26. siječnja 2021. godine u prisustvu punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, a presude javno objavljene dana 12.veljače 2021. godine, istog dana,

              p r e s u d i o  j e

1.Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe ugovora o kreditu broj … solemniziran po javnom bilježniku L. C. iz D.,  pod posl. br.: … dana 12. listopada 2005. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima  i to: 

-odredba „čl.1. Iznos kredita“

-odredba „čl. 4. Valutna klauzula“

-odredba „čl.8 Način isplate“

2.Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe ugovora o kreditu broj …solemniziran po javnom bilježniku L. C. iz D.,  pod posl. br.: … dana 12. listopada 2005. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na način  da je tuženik ovlašten svojim  jednostranim odlukama mijenjati kamatnu stopu i to: 

-odredba „čl. 2. Kamatna stopa „

-odredba „čl.11.4.  Ostali uvjeti st.10. „

3.Nalaže se tuženiku da tužitelju,  isplati iznos od 12.713,14  kn ( dvanaest tisuća sedam stotina trinaest kune i četrnaest lipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

od 31.10.2005 pa do isplate na iznos od               8,99 kn

od 01.02.2006 pa do isplate na iznos od       2,99 kn

od 17.10.2008.pa do isplate na iznos od      0,99 kn

od 11.11.2008. pa do isplate na iznos od      23,99 kn

od 11.12.2008. pa do isplate na iznos od               5,99 kn

od 21.01.2009. pa do isplate na iznos od               95,99 kn

od 16.02.2009. pa do isplate na iznos od     94,99 kn

od 11.03.2009. pa do isplate na iznos od              120,99 kn

od 27.04.2009. pa do isplate na iznos od              77,99 kn

od 19.05.2009.pa do isplate na iznos od              63,99 kn

od 10.07.2009.pa do isplate na iznos od        84,43 kn

od 10.07.2009. pa do isplate na iznos od              86,99 kn

od 13.08.2009.pa do isplate na iznos od              43,99 kn

od 16.09.2009.pa do isplate na iznos od              68,99 kn

od 23.10.2009.pa do isplate na iznos od              65,99 kn

od 19.12.2009. pa do isplate na iznos od              69,30 kn

od 22.01.2010.pa do isplate na iznos od              124,59 kn

od 24.02.2010.pa do isplate na iznos od              97,89 kn

od 30.03.2010.pa do isplate na iznos od              111,56 kn

od 26.04.2010.pa do isplate na iznos od              136,55 kn

od 20.05.2010.pa do isplate na iznos od              161,13 kn

od 17.06.2010.pa do isplate na iznos od               161,49 kn

od 08.07.2010. pa do isplate na iznos od              225,53 kn

od 11.08.2010.pa do isplate na iznos od              214,57 kn

od 14.09.2010.pa do isplate na iznos od              284,18 kn

od 15.10.2010.pa do isplate na iznos od              251,81 kn

od 30.11.2010.pa do isplate na iznos od              266,81 kn

od 24.12.2010.pa do isplate na iznos od              360,71 kn

od 07.01.2011.pa do isplate na iznos od              363,80 kn

od 26.01.2011.pa do isplate na iznos od              336,99 kn

od 15.02.2011.pa do isplate na iznos od              300,99 kn

od 08.03.2011.pa do isplate na iznos od              301,99 kn

od 14.04.2011.pa do isplate na iznos od              299,99 kn

od 24.05.2011.pa do isplate na iznos od              396,99 kn

od 15.06.2011.pa do isplate na iznos od              353,99 kn

od 25.07.2011.pa do isplate na iznos od              481,48 kn

od 19.08.2011.pa do isplate na iznos od              686,27 kn

od 16.09.2011.pa do isplate na iznos od              453,99 kn

od  18.10.2011.pa do isplate na iznos od              413,99 kn

od 28.11.2010. pa do isplate na iznos od              433,99 kn

od 19.12.2011.pa do isplate na iznos od              438,99 kn

od 27.01.2012. pa do isplate na iznos od              473.99 kn

od 23.02.2012.pa do isplate na iznos od              459,99 kn

od 15.03.2012.pa do isplate na iznos od              459,99 kn

od 18.04.2012.pa do isplate na iznos od              455,99 kn

od 21.05.2012.pa do isplate na iznos od              478,99 kn

od 21.06.2012.pa do isplate na iznos od              528,99 kn

od 20.07.2012.pa do isplate na iznos od              458,99 kn

od 29.08.2012.pa do isplate na iznos od              458,99 kn

od 04.10.2012.pa do isplate na iznos od              360,36 kn

i to za razdoblje od 31. 10. 2005. do 31.12. 2007.  po stopi od 15%, za razdoblje od 1. 1. 2008.   do 31.07..2015. g. po stopi koja se obračunava sukladno čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. g. pa do isplate po stopi koja se  određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenim za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 78/15), sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

4.Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni mu parnični trošak u iznosu od 10.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 12.veljače 2021.g. pa do isplate po stopi koja se  određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenim za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 78/15), sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

              Obrazloženje

U tužbi zaprimljenoj na ovaj sud dana 10. lipnja 2019.g., tužiteljica navodi da je dana 12.listopada 2005.g. sklopila kao korisnik kredita, s prednikom tuženika V. d.d., kao kreditorom, ugovor o kreditu br…., solemniziran po javnom bilježniku L. C. iz D., pod posl. br. ….

Člankom 1. predmetnog Ugovora tuženik je stavio na raspolagane iznos od 18.921,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB na dan korištenja kredita.

Člankom 2.1. predmetnog Ugovora ugovoreno je da se korisnik kredita tj. tužitelj, obvezuje platiti kreditoru tj. tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je primjenjiva sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,1 % godišnje.

Člankom 4. Ugovora određeno je da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti.

Člankom 5. Ugovora predviđeno je da je rok otplate kredita 84 mjeseca.

Člankom 8. Ugovora ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 268,32 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.

Člankom 11.4 st.10 Ugovora predviđeno je da korisnik kredita prihvaća primjenu svih akata Kreditora koji budu doneseni u toku trajanja Ugovora, a koji se odnose na ugovor , osim onih odredbi koje su ovim Ugovorom izričito određene.

Prilaže podatke po kreditnoj partiji broj … pribavljene po tuženiku i to:informativni otplatni plan, otplatnu tablicu za izračun efektivne kamatne stope za kredit i prometnu tablicu po kreditu.

Navodi kako je iz dostavljene dokumentacije vidljiv pregled dospijeća anuiteta i pregled uplata za podmirene anuitete zaključno s datumom 05.listopada 2012 kada je kredit zatvoren. Kamate su tokom godina mijenjale jednostranom odlukom banke, pa su tako od dana 01.ožujka 2008.g. iznosile 6,1 % od dana 01.prosinca 2008.g. iznosile 6,7 % , a od dana 01.rujna 2009. iznosile 7,4% što je vidljivo iz dokumentacije. Također je vidljivo da se visina mjesečnog anuiteta mijenjala promjenom tečaja CHF prema HRK.

Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.06.2018, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013, u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 01.06.2004 do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja je stoga ništetna i kojim odredbama su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača. Nadalje, tuženik je povrijedio i kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica, CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke  utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošača.

Navodi kako se navedene presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača-korisnika kredita radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, te ugovornih odredbi kojima je CHF ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica.

Ističe kako u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, postupao jednostrano protivno odredbama čl. 81.82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. odnosno čl. 96. i 97. ZZP-a iz 2007.g., dok s druge strane, zbog činjenice da se o visini kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo, nije imao utjecaja na sadržaj navedene odredbe ugovora.

Nesporno je da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik mogao postupati kako je htio, a u konkretnom slučaju pokazalo se da je odabrao postupati nesavjesno. To znači da su im u ugovoru morali na transparentni način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a koja dužnost od strane banke nije ispoštivana.

Navodi da kako je izostalo bilo kakvo pojašnjenje su smislu gore navedenog, takva odredba ne samo da nije joj mogla biti razumljiva kao prosječnom potrošaču, nego nije mogla biti razumljiva nikome imajući u vidu činjenicu da je jedini siguran element o mojem ovisi visina kamatne stope samo i isključivo jednostrana odluka banke na čije donošenje nije mogla imati nikakav utjecaj.

Nesporno je da je tuženik ugovor sklopio na unaprijed formuliranom standardnom obrascu na čiji sadržaj nije mogla utjecati, a u kojem ugovoru je ugovorena kamatna stopa na način da je utvrđena njezina promjenjivost i to tako da na visinu kamatne stope i način njezinog obračuna utječe samo banka jednostranom odlukom.

Nadalje, sud je u presudama potvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za CHF, potrošačima nerazumljive, nepoštene i prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme sklapanja ugovora propustile informirati potrošače o činjenicama vezanim za rizik, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Sukladno čl. 118 ZZP-a navedene presude, budući je u istima utvrđena povreda kolektivnih prava i interesa potrošača, od strane ovdje tuženika, obvezujuće za sud i u predmetnom postupku, a glede utvrđivanja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF kao i onih kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke.

Ističe kako je zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a onda posljedično i odluka kojima je tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu, platila tuženiku više iznose dužnih kamata od onih koje je trebala platiti prema početnoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu koja je iznosila 5,1 % . Navodi da je tuženik kod svake promjene kamatne stope izvršio reobračun kredita i to na način da je uvijek naplaćivao više kamata, a manje glavnicu što je rezultiralo usporavanjem otplate glavnice čiji je rezultat bila nedvojbena pretplata. Nadalje, sukladno promjenama tečaja CHF prema HRK tuženik je mijenjao tj. povećavao iznos svakog mjesečnog anuiteta.

Slijedom navedenog, smatra kako ima pravo na isplatu pretplaćenih iznosa kod svakog pojedinog anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platila na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi od 5,1 % za redovnu kamatu, koje je iznose tuženik stekao bez osnove. Također ima pravo na isplatu pretplaćenih iznosa svakog pojedinačnog anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća pojedinog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF na dan sklapanja ugovora, koje je tuženik stekao bez osnove. Tuženik joj je dužan vratiti iznose koje je ista pretplatila uslijed ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te promjeni valute uz koje je vezana glavnica CHF, i to ukupan iznos os 14.844,76 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne pretplaćene iznose računajući od svake pojedine izvršene pretplate do isplate.  

Slijedom navedenog predlaže da sudu nakon provedenog postupka prihvatiti tužbeni zahtjev, koji je tužiteljica prema visini precizirala podneskom od 08.prosinca 2020.g. (list spisa 210-212), a koji je naveden u izreci ove odluke.

U odgovoru na tužbu zaprimljenom na ovaj sud dana 26. srpnja 2019.g. tuženik prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 11 stavkom 3 Ugovora o kreditu br. … sklopljenog između tužitelja i tuženika 12.10.2005.g. solemniziranog po javnoj bilježnici L. C. iz D., pod brojem UO …,ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Tužitelj nigdje u tužbi ne referira na sporazumno ugovorenu nadležnost niti daje adekvatna objašnjenja iz kojeg razloga tužbeni zahtjev nije podnio pred mjesno nadležnim sudom u Zagrebu. Zakon o parničnom postupku dozvoljava odredbom sadržanom u čl. 70 strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Stoga, obzirom da tužiteljica ničime nije dokazala postojanje isključive nadležnosti, predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom postupku.

Navodi da je 17.08.2018. podnio reviziju protiv presude VTS RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. kojom je bitnom potvrđena presuda TS u Zagrebu, broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. donesena u postupku pokrenutom tužbom udruge Potrošač.

Ističe kako se revizijski razlozi protiv presude VTS-a u bitnom zasnivaju na okolnosti da je VTS naočigled postupio protivno uputi i pravnim stajalištima VSRH iz rješenja Revt-575/16 od 03.10.2017.g. kojima je ukinuta presuda VTS iz parnice Potrošač, te je VTS ponovno zauzeo stajališta koje nemaju uporište u činjenicama i dokazima izvedenim tijekom postupka u parnici Potrošač.

Budući da je argumentacija tužitelja koju je prezentirao u tužbi u cijelosti zasniva na utvrđenjima iz parnice Potrošač, a koja tužitelju služi i kao primarno uporište za utvrđenja spornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu kao ništetnih i nepoštenih, odluka VSRH o reviziji podnesenoj protiv presude VTS-a i presude TS-a nedvojbeno predstavlja prethodno pitanje u smislu članka 12. ZPP-a. Stoga predlaže da su prekine ovaj postupak do odluke VSRH o reviziji protiv presude VTS-a i presude TS-a.

Smatra kako je tužba tužiteljice u cijelosti neosnovana zbog čega je osporava u cijelosti i to iz slijedećih razloga:

Potraživanje tužitelja je u zastari. Tužitelj je predmetni parnični postupka pokrenuo tek 10.06.2019.g. pa prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim donosima (NN35/05-29/18). Budući da sud sukladno čl. 186 st. 3 ZPP-a nije vezan pravnom osnovom kako ju odredi tužitelj, ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja koju bi sud mogao zauzeti. Da bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupka radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe čl. 230 ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Tužitelj nije dokazao osnovu tužbenih zahtjeva, a uzevši u obzir da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2007.g. za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta, ako ne i za sve anuitete protekao.

Da bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe čl. 226 ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ističe i da se kod predmetnog ugovora radilo o iznosima koji su mu plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno čl. 226 ZOO-a, tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja, što ponovno, kao i u situaciji ranije dovodi do zastare velike većine, ako ne i mjesečnih anuiteta. Slijedom navedenog bilo ni nedopustivo da tražbine prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, a da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.

Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo se stajalište navodi i u presudi VSRH Rev-183/2011.

Primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir datum sklapanja ugovora, određeni dio potraživanja iz tužbe bila bi pod zastarom, budući da je petogodišnji zastarni rok počeo teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja odnosno za cjelokupno potraživanje tužitelja.

U ovom sporu nema mjesta preslikavanja utvrđenja iz parnice "Potrošač" koje tužitelj evidentno želi postići, budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice "Potrošač" i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju.

Kolektivnom zaštitom se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.

Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes, da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na utvrđenja iz parnice Potrošač i presude VTS-a ,koja predstavlja glavni temelj postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i argumentacije kojom se isti potkrjepljuje.

Nije pravno osnovano niti životno logično, da se primjera radi, diplomirani ekonomist  as iskustvom rada u financijskom sektoru ili odvjetnik koji se bavi sporovima iz kreditnih odnosa, a koji su bili korisnicima kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet parnice Potrošač, poziva na utvrđenja iz parnice VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti, nije zato lišen cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao radeću u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda VTS-a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju Revt-575/16 od 03.10.2017.g. Ukazuje na presudu ŽS u Puli, Gž-311/18 od 09.siječnja 2018.g. u kojoj je sud našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj, odnosno utvrđivao je da li je u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Praktično sud u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač s obzirom da je ekonomske naobrazbe. Iz toga razloga, odredbe ugovora se ne mogu smatrati nejasnim i nerazumljivim.

Sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 19.921,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

Nesporno je i da je kamatna stopa temeljem čl. 2.1. Ugovora o kreditu ugovorena kao promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,10 % godišnje. Nesporno je da je čl. 4 ugovorena valutna klauzula s isplatom po kupovnom tečaju za CHF, na dan dospijeća anuiteta, te da je čl. 8 Ugovora uređen način otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prednika tuženika važećem na dan dospijeća.

Sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. 

Od ključne je važnosti razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i banke u toj parnici, od pravnog odnosa banke iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se u konkretnom slučaju parnice Potrošač, ocjenjuje kroz apstraktnu osobu "prosječnog potrošača", a u drugom slučaju se radi o kolektivnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja.

Slijedom navedenog, neosnovano je pozivanje tužiteljice na vezanost ovog suda utvrđenjima iz parnice Potrošač.

Sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, nije opravdano ispitivati valjanost ugovornih odredbi Ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom, budući da nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač.

Tužbeni zahtjev je postavljen na utvrđenje ništetnosti, odredbe čl. 1, čl. 4, čl. 8, čl. 2, čl. 11.4 st.10. Ugovora o kreditu te na isplatu iznosa navodno pretplaćenih anuiteta, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od navodno pretplaćenih iznosa svakog pojedinog anuiteta, a temelji se na navodnoj ništetnosti gore navedenih odredbi Ugovora o kreditu.

Tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav temelji isključivo na utvrđenjima koja proizlaze iz parnice Potrošač, i na navodnoj vezanosti suda tim utvrđenjima temeljem odredbe čl. 502c ZPP-a,zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c., u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti presude VTS-a pa je tako svoju tužbu za ništetnosti usmjerio i protiv ugovornih odredaba koje uopće nisu bili predmet Parnice Potrošač.

Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta ili boniteta korisnika kredita ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope, što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj aspekt promjenjive kamatne stope u skladu s odlukom tuženika ide u korist.

Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači da kada bi utvrđenja iz presude u parnici Potrošač i bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivost kamatne stope niti promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke.

Člankom 26. ZOO-a predviđa se mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope.

Materijalno pravo koje je na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača, (NN 96/03), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ( NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15).

Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske.

Navodi kako iz svega naprijed navedenog jasno proizlazi da nema mjesta pozivanju na presudu u Parnici Potrošač, a osobito ne na ovako paušalan i neobrazložen način kako je to učinio tužitelj, bez da je ponudio makar i jedan argument na koji bi se tuženik mogao očitovati, odnosno na koji bi mogao odgovoriti u svom odgovoru na tužbu. Tužitelj je tužbom jednostavno konstatirao kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je utvrđena promjenjivost kamatne stope i vezanost glavnice uz valutu CHF ništetne, cjelokupnu argumentaciju utemeljio na neprimjenjivim rješenjima iz Parnice Potrošač te postavio tužbeni zahtjev koji u preostalom sadržaju tužbe ne pronalazi potvrdu, a kamoli dokaz svoje osnovanosti.

Ističe kako je kao osmotuženik u kolektivnoj parnici, podnio reviziju protiv presude VTS-a koja obiluje nezakonitostima pa u ovom odgovoru na tužbu prilaže reviziju i upućuje na navode iz iste, a sve kako bi se ovaj predmet i odgovor na tužbu lišio suvišnih ponavljanja, a osobito imajući u vidu tuženikov prijedlog za prekidom ovog postupka.

Tvrdi kako tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.

Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se i određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune slijedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva ili teško uočljiva, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Niti jedna od ovih pretpostavki nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavak 3 ZOO-a.

Navodi kako je pogrešno stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuo, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje do danas ostalo na snazi u RH, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja primjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju.

Nadalje, netočno se tvrdi da je donosio proizvodnje odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt i dostupan je svima.

Ističe kako je očito da se o promjenjivoj kamatnoj stopi pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.

Nadalje, odredba promjenjivosti kamatne stope iz ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u RH, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. Uostalom i sam tužitelj je dao svoj pristanak izjavom iz čl. 11.4.

Opreza radi, u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna  stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja.

Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisio je isključivo o tržišnim uvjetima.

Pod tim tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala odnosno sredstava koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika.

Ističe kako je odluku o promjeni kamatne stope donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara.

U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiju bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljem na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava.

Središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009.g. postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana RH da štede u stranoj valuti.

Prema gore navedenom, jasno proizlazi da ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi mijenjao kamatnu stopu iz predmetnog ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke- nezakonita, odnosno nepoštena.

Smatra da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje kriterije je već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga.

Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj pokušao prezentirati u tužbi, te se stoga odredbe ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su ništetne treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava.

Obzirom da je načelo savjesnosti poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu opet ukazuje na presudu ŽS u Puli Gž-2658/12 od 11.11.2013.g. Isti stav je podržao i Visoki trgovački sud RH u presudi Pž-2462/03.

Slijedom toga, opravdano tvrdi da odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti poštenja, odnosno da nisu uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana.

Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81 ZZP-a). Samim pregledom ugovora moguće je utvrditi kako su ispunjene dvije pretpostavke-jasna i uočljiva odredba.

Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita u valuti CHF te da će siti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama čl. 4 ugovorena je valutna klauzula, a čl. 8 predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti.

Navedene odredbe jasno su koncipirane te unesen u ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih uvjeta previđenih posebnim odredbama napisanim malim slovima ili umetnutim u fusnotu ugovora.

Ukazuje na to da je što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tužitelj prethodno sklapanju ugovora kao savjesna ugovorna strana, sam bio dućan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora. 

Opravdanost gornjeg navoda proizlazi iz toga što je tužitelj, prethodno sklapanju ugovora od strane raspoloživih službenika u svakom trenutku mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je objavljivao u marketinške svrhe prije i prilikom sklapanja ugovora, a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje.

Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena.

Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz čl. 84 ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz čl. 81 ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja.

U pogledu ocjene jeli u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u parnici Potrošač u njegovom rješenju broj Revt 576/16 od 3.10.2017.g. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim.

Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornim odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice.

Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju jeli tuženik kao ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999-2010 godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je rastao i padao, i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek od 2010.g., dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja od 31.12.2008.g., na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010.g. i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedice svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem, ako ne i nezakonitim.

Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okvir u kojima bi morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Slijedom toga, očigledno je kako u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti detaljnije očituje.

Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna.  

Stoga, za ocjenu jeli osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja-potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF.

Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kao tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne pozicije.

Nepobitna je činjenica da je bio izložen riziku valutne klauzule, kao i sam tužitelj, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

Uz navedeno, navodi kako je bitno napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanog ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana. Tuženik se protivi utvrđenju navodno pretplaćenog iznosa na osnovu samostalnog izračuna tužitelja na temelju informativnog otplatnog plana dostavljenog od strane tuženika. Obzirom da se radi o spornoj činjenici, takvu činjenicu može utvrđivati samo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka, služeći se pritom sredstvima dokazivanja predviđenih zakonom.

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini. Shodno tome, protivi se dokaznom prijedlogu provođenja financijskog vještačenja na okolnost navodno pretplaćene kamate.

Podneskom zaprimljenim na ovaj sud dana 22.studenog 2019.g. tužitelj se očituje na istaknute navode tuženika iz odgovora na tužbu.

Protivi se tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti.

Navodi kako je zaista u predmetnom ugovoru ugovoreno mjesna nadležnost suda u Zagrebu u slučaju spora, međutim, takva ugovorna odredba bila je unaprijed formulirana od strane tuženika, nije mogla imati nikakav utjecaj na njen sadržaj, suprotna je načelu savjesnosti i poštenja te je kao fizičku osobu stavlja u neravnopravan položaj prema tuženiku, te se stoga radi o nepoštenoj odredbi ugovora koja je u suprotnosti i sa Zakonom o zaštiti potrošača i sa Direktivom vijeća EEZ od 05.04.1993.g.

Navedena Direktiva implementirana je u hrvatski pravni sustav, pa tako i ZZP, u kojem je u čl. 49 st. 1 ZZP-a propisano da se ugovora odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako  suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 49 st.2 ZZP-a), te je čl. 50 st. 1 ZZP-a propisano da je takva nepoštena odredba ugovora ništetna.

Također ukazuje na praksu Suda Europske Unije koji u presudi od 27.lipnja 2000. s spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98- Oceano Grupo Editorial SA protiv R. M. Q. te A3 i dr.,utvrđuje obvezu nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira da li se radi o materijalnim ili postupovnim odredbama i u kojoj odluci je Sud zaključio je da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive, ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenje uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Navedene proizlazi iz brojne druge sudske prakse: rješenje ŽS u Splitu, Gž Ovr-393/18 od 04.05.2018, rješenje ŽS u Slavonskom Brodu Gž.136/19 od 28.02.2019.g., rješenje ŽS u Rijeci Gž.2066/17 od 15.11.2018.g. i rješenje ŽS u Rijeci Gž-2054/18 od 03.12.2018.g.

Slijedom navedenog proizlazi da je prorogacijska klauzula iz ugovora o kreditu između tuženika i tužitelja kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu nepoštena i posljedično ništetna.

Što se tiče prigovora zastare, ističe da zastara glede zahtjeva pojedinaca čija su prava ili interesi obuhvaćeni tužbom za zaštitu kolektivnih interesa prekida se podnošenjem te tužbe, a zastara počinje teći od dana kada je pravomoćno udovoljeno toj tužbi u pogledu spomenutih prava ili interesa, utuženo potraživanje nije zastarjelo s obzirom na pravo tužitelja kao oštećenika, prigovor zastare nije osnovan jer se zastara obuhvaćena pravnim učincima ništetnost ugovornih odredbi o načinu određivanja kamatna stope i valutnoj klauzuli.

Navedeno proizlazi iz odredbi pozitivnog prava i to čl. 241, 242. st.2 i čl. 245 st.1, 3 i 6 ZOO, pravnih teorija o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti kolektivne presude na pojedince, izvorima nacionalnog prava, sudska praksa i to presuda i rješenje VSRH Rev-2245/17, presuda ŽS u Dubrovniku, Gž-926/2016, presuda ŽS u Rijeci Gž-2601/16, presudama ŽS u Osijeku Gž-820/17, Gž-1423/17, Gž-307/2018, presuda ŽS u Varaždinu, SS Koprivnica, Gž-620/17, presuda VSRH Rev-1281/2007 i dr., lex specialis te pravim učincima ništetnosti ugovornih odredbi o načinu određivanja visine kamatne stope i valutnoj klauzuli.

Vezano za postupanje tuženika prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, posebno ističe navode iz pravomoćne presude VTS Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g. u kolektivnoj tužbi udruge Potrošač te presude i rješenja VSRH Rev-2221/2018 od 03.09.2019.g. kojim su odbijene revizije koje su banke podnijele na navedenu presudu. Iz navedenog proizlazi nepošteno postupanje tuženika prema tužitelju, u svezi valutne klauzule u CHF iz ugovora o kreditu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo , te posljedično ništetnost ugovornih odredaba kojima je u ugovoru o kreditu određena valutna klauzula u CHF.

Ugovaranje promjenjive kamatne stope između stranaka je zaista nesporno dopušteno zakonom, međutim ne na način kako je to ugovoreno u ovom kreditu, gdje je tuženiku omogućeno da slobodno po svojoj volji i prema svojoj jednostranoj odluci te bez upliva tužitelja, mijenja kamatnu stopu, što ugovorene odredbe čini nepoštenima i od samog trenutka sklapanja ugovora ništetnima, te se posebno upućuje na tužbi već citirane navode iz presude VTS br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g. te presude i rješenja VSRH Rev-2221/2018 od 03.09.2019.g.u kojima se navodi da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je stoga ništetna i kojim odredbama su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača.

Slijedom navedene ništetnosti ugovornih odredaba kojima je kamatna stopa promjenjiva po jednostranoj odluci banke, između stranaka u ugovoru bi vrijedila ugovorena početna kamatna stopa, a sve na temelju odredaba čl. 81, 87 i dr. ZZP-a (NN 96/03) i čl. 6, 96 i 102 i dr. ZZP-a (NN 41/14), a eventualne odredbe ugovora sud je dužan tumačiti u korist tužitelja.

Navodi kako tuženik samo paušalno osporava visinu tužbenog zahtjeva, te stoga predlaže a na osnovu uz tužbu već dostavljene dokumentacije provesti financijsko vještačenje.

Ističe da sukladno odredbi čl. 118 ZZP-a, navedene presude u kolektivnim postupcima za zaštitu potrošača i od strane ovdje tuženika, obvezujuće su za sud i u predmetnom postupku, a glede utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta koja je vezana za CHF kao i onih kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu od dana 12.listopada 2005.godine (list spisa 9-17), informativni otplatni plan (list spisa 18-19), otplatnu tablicu za izračun efektivne kamatne stope za kredit (list 20-21), prometnu karticu po kreditu broj … (list spisa 22-29), proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji S. G. (list spisa 188-197), te je ista usmeno saslušana pred sudom (list 208) i proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice (lis spisa 176-177).

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda istaknut od strane tuženika nije osnovan.

Prema odredbi čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ-a od 05. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, smatrat će se nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. 

Prema prednjoj odredbi, opća klauzula nepoštenosti odnosi se na tri glavna kriterija za test kojemu se podvrgavaju jednostrano određene klauzule:

-ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo

-mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i

-mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

Direktiva EU nema pravnu snagu Uredbe koja je za obvezujući zakonodavni akt, već utvrđuje cilj koje države članice moraju ostvariti. RH je kao država članica EU navedenu Direktivu implementirala u svoje zakonodavstvo, između ostalog i u Zakon o zaštiti potrošača (NN br. 41/14 i 110/15; dalje: ZZP).

Člankom 49. spomenutog Zakona, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Odredbom čl. 50 istog Zakona navedene su taksativno ugovorene odredbe, koje se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 49. ZZP-a mogu smatrati nepoštenima, dok je odredbom čl. 55. propisano da bi pravna posljedica nepoštene odredbe potrošačkog ugovora bila njena ništetnost. 

Sud Europske unije u nizu svojih odluka zauzeo je stajalište u potrebi tumačenja citirane Direktive i njenih odredbi implementiranih u nacionalno zakonodavstvo (Zakon o zaštiti potrošača) na način da se maksimalno pogoduje potrošačima. Najznačajnije odluke Suda koji je regulativu o nepoštenim ugovornim odredbama kvalificirao kao dio javnog poretka te posljedično tome obvezao nacionalne sudove da ex off ispituje nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, a koje se mogu primijeniti na konkretni slučaj su odluke u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98) i Penzugyi Lizing (C-137/08).

Konačno, Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016; dalje ZPK) u članku 19.l je propisana nadležnost suda te je predviđeno (stavkom 1) da  u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

Stavak 4. propisuje da se od odredbi stavaka 1 članka može se odstupiti samo sporazumom:

1. koji je sklopljen nakon nastanka spora

2. koji omogućuje potrošaču pokretanje postupka pred sudom različitim od suda koji je naveden u stavku 1. ovoga članka ili

3. koji je sklopljen između potrošača i druge ugovorne strane, od kojih oba u vrijeme sklapanja ugovora imaju prebivalište ili uobičajeno boravište, odnosno sjedište u istoj državi i kojim se prenosi nadležnost na sudove te države, pod pretpostavkom da taj sporazum nije suprotan pravu te države.

Imajući u vidu sve naprijed izneseno, ovaj sud smatra da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženika predstavlja situaciju iz toč. 19. čl. 50. ZZP-a, pa budući da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 49. ZZP-a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u čl. 51. ZZP-a takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Ovo stoga što je ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača-tužitelja, tužitelju je otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom. Nadalje, riječ je o tipskom, adhezijskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, te je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama, s obzirom na činjenicu da je ugovorna pozicija tuženika znatno jača u odnosu na poziciju tužitelja. Što se posljednjeg kriterija cit. Direktive tiče, sud je uzeo u obzir položaj tužitelja kao potrošača, činjenicu da je što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti riječ o osobi koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Sud je posebno imao u vidu činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen u poslovnici pravnog prednika tuženika u D., da je tužitelj osoba sa prebivalištem na području D., te bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta boravišta tužitelja i poslovnice u kojoj je ugovor zaključen, bilo protivno načelima ekonomičnosti i nepravično prema tužitelju. Slijedom naprijed izloženog, ovaj sud smatra da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 49. i 50. ZZP-a i čl. 19.l ZPK radi čega je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda valjalo odbiti kao neosnovan.

Uvidom u ugovor o kreditu broj … od dana 12. listopada 2005.godine, utvrđeno je:

- da je tužitelj kao korisnik kredita, s pravnim prednikom tuženika, kao kreditorom sklopio predmetni ugovor, kojim je u članku 1 određeno da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.921,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB za devize, važećem na dan isplate,

- da je u članku 2.1. predmetnog ugovora određeno da je redovna kamatna stopa 5,10 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora,

- da je u članku 2.4. predmetnog ugovora određeno redovna kamata po dospijeću promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, obračunava se i naplaćuje na sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dana dospijeća do dana naplate,

- da  je u članku 3 određeno da je namjena kredita kupnja vozila,

- da je u članku 4. predmetnog ugovora određeno, kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti,

- da je u članku 5 određen rok otplate od 84 mjeseci,

- da je članku 8. određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 268,32 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća, da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 1. u mjesecu, počevši od 1.studenoga 2005.godine.

 

Tužiteljica u svom iskazu navodi kako je ona 2005.g. s namjerom kupnje automobila odlučila uzeti kredit. O kreditu se informirala i kod drugih banaka te se na kraju odlučila na uzimanje kredita kod tuženika jer su joj uvjeti za kredit bili najpovoljniji. Ne može se sjetiti po kojim kriterijima se vodila kada se odlučila za najpovoljniji kredit kod tuženika. Znala je da je kamatna stopa po kreditu promjenjiva, međutim nije mogla ni pomisliti da bi kamatna stopa mogla toliko narasti, a niti su je iz banke upozorili niti joj išta posebno objasnili. Ugovor je dobila već unaprijed pripremljen sa svim popunjenim formulacijama. Isto tako što se tiče odredbe ugovora koji se odnosi na valutnu klauzulu, nitko joj nije ništa iz banke objasnio niti je upozorio na posljedice i doseg takvih odredbi. Ugovor je pročitala i isti potpisala, kredit je  ugovoren na rok od 7 godina, i u potpunosti je otplaćen. Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika. Navodi kako joj ni javni bilježnik nije pojasnio odredbe ugovora.  Početna rata kredita je iznosila otprilike 1.000,00 kn, a kasnije je rata skočila na iznos od 1.800,00 kn, što je za nju bio šok. Nije sigurna dali ju je tuženik pismeno obavještavao o promjeni kamatne stope, ali misli da nije. Ističe da prilikom potpisa ugovora o kreditu nije bilo uopće mogućnosti raspravljati i pregovarati o sadržaju ugovora. Od strane službenika banke nije uopće bila upoznata temeljem čega i prema kojim parametrima će se kamatna stopa mijenjati, a niti je iz predmetnog ugovora sama mogla to zaključiti. Samo joj je u ugovoru bilo jasno da postoji mogućnost promjene kamatne stope, ali nije očekivala da će toliko narasti. Ne može se sjetiti dali joj je banka nudila i druge opcije kredita, osim ove koju je potpisala.

Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od dana 13.lipnja 2014.godine, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.godine, u dijelu kojim se utvrđuje da su između ostalih, i ovdje tužena , u razdoblju od 10.rujna 2003.godine do 31. prosinca 2008.godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditu, koriste nepoštenu ugovornu odredbu, kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

 

Nije sporno niti da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od dana 7.travnja 2013.godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od dana 14.lipnja 2018.godine, u djelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti , što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle, utvrđeno je da je u ugovorima o kreditu, ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF.

 

Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

U konkretnom slučaju to znači da su se u ugovoru o kreditu, tužitelju morali na transparentan način objasniti razlozi i pojedinosti mehanizama promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

Isto tako, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja se moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

 

U članku 87 stavak 1 Zakona o zaštititi potrošača (Narodne novine broj 96/03 u daljnjem tekstu - ZZP), propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

Prema članku 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

Uvidom u odredbu članka 1 i članka 8 predmetnog ugovora utvrđeno je da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj tuženik kao kreditor stavlja na raspolaganje korisniku kredita, ovdje tužitelju kunsku protuvrijednost 17.211,62 CHF a korisnik kredita se obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB, važećem za CHF na dan plaćanja, dok je uvidom u članak 2.1. i 2.4. predmetnog ugovora, utvrđeno da se također radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je redovna kamata promjenjiva u skladu sa odlukom kreditora, ovdje tuženika, a koje odredbe su nerazumljive i nedorečene.

Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima (N.N.br.35/05, 41/08), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

 

Prema članku 59. ZZP, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

Prema članku 26. stavak 3 ZOO, ako su kamate ugovorene ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1 ovoga članka.

Prema članku 272 ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika, a koje uvjete nije niti dostavio u spis.

Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno navedeno u članku 2.1 . ugovora "redovna kamatna stopa 5,10% godišnja ,promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, a bez pojašnjenja razloga koji mogu dovesti do promjene kamatne stope i kako bi se te promjene mogle odraziti na obveze tuženika.

Također, po ocjeni ovoga suda odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, također nisu razumljive, jer iz istih ne proizlazi da bi tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti.

Tako formulirane odredbe se ne mogu smatrati niti određenim niti odredivim. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena i odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, smatrajući da ovlaštenje za takvo postupanje proizlazi iz članka 2.4 i članka 8 predmetnog ugovora, dok je tuženik tužitelja, vjerojatno tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost.

Da je tome tako proizlazi i iz iskaza tužitelja, koji iskaz je sud prihvatio, ocjenjujući ga uvjerljivim i životnim . Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi kako u banci nisu ništa detaljno objašnjavali, da je ugovor potpisan i kod bilježnika, te da nije mogla utjecati na odredbe ugovora, da joj nisu objašnjavali što bi to značile promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. S druge pak strane, tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora a niti iz iskaza tužiteljice tako što proizlazi.

Prema odredbi članka 3 stavak 1 Direktive 93/13/EEZ od dana 5. travnja 1993.godine, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom u dobroj vjeri na šteti potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, prema članku 5 Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Naprotiv , tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. ZOO koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tuženik ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4 ZOO jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovori su sastavljeni od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

U članku 1111 stavak 1 ZOO propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je u članku 1115 ZOO propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po vještakinji S. G., koja u svom nalazu i mišljenju navodi kako je njen zadatak bio iskazati visinu tražbine na način da po pojedinim kalendarskim mjesecima i ukupno izračuna iznos više stečenog po tuženiku od tužitelja, prema ugovoru o kreditu, u odnosu na ono što bi stekao da nije primijenjena valutna klauzula, a da je redovna kamata obračunavana prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,1%, sve za razdoblje od zaključenja ugovora do 01.listopada 2012.g. te da je mišljenja da razlika, između mjesečnih anuiteta koje je platio tužitelj i iznosa koji bi trebao platiti, sukladno obračunu prema nalogu suda, iznosi 11.125,06 HRK.

Podneskom od 23.listopada 2020g. tužiteljica prigovara nalazu i mišljenju sudske vještakinje S. G. u dijelu u kojem navodi da je mišljenja da razlika, između mjesečnih anuiteta koje je platio tužitelj i iznosa koji bi trebao platiti, sukladno obračunu prema nalogu suda, iznosi 11.125,06 HRK.

Ističe kako je vještakinja u svom nalazu prethodno pravilno izračunala pojedinačne mjesečne iznose više stečenog po tuženiku od tužitelja prema ugovoru o kreditu u odnosu na ono što bi stekao da nije primijenjena valutna klauzula u CHF, a da je redovna kamata obračunata po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,1%, a sve za razdoblje od zaključenja ugovora do 01.10.2012 g. Međutim, nakon toga je u nalazu pravilno utvrđene iznose dovela u korelaciju sa iznosima u onim mjesecima u kojima je tužitelj platio tuženiku manju mjesečnu ratu kredita u odnosu na ono što bi mu platio da nije primijenjena valutna klauzula u CHF, a da je redovna kamata obračunata prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,1%  (odnosno od zbroja pojedinačnih mjesečnih iznosa više stečenog po tuženiku od tužitelja oduzela je zbroj pojedinačnih mjesečnih iznosa u onim mjesecima gdje je plaćena mjesečna rata kredita manja od onoga što bi tužitelj trebao platiti tuženiku da nije primijenjena valutna klauzula u CHF, a da je redovna kamata obračunata prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,1%), te dala navedeno mišljenje, a što nije bilo određeno kao zadatak njenog vještačenja. Smatra da je davanjem takvog mišljenja vještakinja odstupila od zadanog zadatka i prekoračila svoje ovlasti. Predlaže da sud naloži vještakinji da dopuni, tj. ispravi svoje vještačenje na način da temeljem pravilnog nalaza da svoje vještačko mišljenje u skladu sa zadanim zadatkom.

U podnesku zaprimljenim na ovaj sud dana 26.listopada 2020.g. tuženik se očituje na nalaz i mišljenje vještakinje te ističe kako nema računskih prigovora na nalaz i mišljenje, a prigovara osnovi po kojoj je izračun napravljen. Navodi kako u konkretnom predmetu nije bilo mjesta utvrđivanju visine tužbenog zahtjeva budući da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Također, nije bilo mjesta utvrđivanju visine tužbenog zahtjeva na ovaj način (razlika između anuiteta po ugovoru i plaćenih anuiteta u skladu s kasnijim izmjenama kamatne stope), jer iz predmetnog ugovora, sudske prakse niti iz mjerodavnih propisa ne proizlazi zbog čega bi tužitelj imao pravo na povrat tako isplaćene razlike. Navodi  kako iz stanja predmeta proizlazi da je tužbeni zahtjev neosnovan, pa predlaže da sud zaključi glavnu raspravu i donese odluku kojom će  cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i obvezati ga na naknadu troškova postupka tuženiku.

Na ročištu održanom dana 08.prosinca 2020.g. proveden je dokaz saslušanjem sudske vještakinje S. G..

Vještakinja u svom iskazu navodi kako ostaje u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja, a u odnosu na podnesak tužitelja i tuženika kako je ona u svom nalazu izvršila izračun na način da je mjesečne iznose koje je tužitelj više platio tuženiku dovela u korelaciju sa mjesečnim iznosima u kojima je tužitelj manje platio tuženiku pa je u tom smislu u dijelu izvršila prijeboj navedenih potraživanja došla do obračuna koji je predala u spis. Usmeno nadopunjuje svoj nalaz te stiče da bi izračun, a ukoliko se ne bi uzelo u obzir mjesečni iznosa manje plaćen tuženiku od tužitelja tada bi razlika ukupno bila 12.713,14 kn.

U odnosu na nalaz i mišljenje vještakinje potrebno je istaknuti kako je isti sačinjen stručno i objektivno s tim da je vještakinja, zaista u pisanom dijelu nalaza i mišljenja odstupila od zadanog zadatka koji joj je dan rješenjem od 02.rujna 2020.g. Obzirom da tuženica tijekom postupka nije predlagala da se utvrdi eventualno više plaćeni iznos u pojedinim mjesecima te nije postavila prigovor radi prebijanja, sud je prihvatio usmenu dopunu vještakinje u kojem je razliku iskazala u ukupnom  iznosu od 12.713,14 kn.

Sukladno usmenoj dopuni nalaza i  mišljenju vještaka tužitelj je uredio odnosno precizirao tužbeni zahtjev.

Prigovor tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, kojima prigovara osnovi i metodi po kojoj je izračun napravljen, jer da u konkretnom predmetu nije bio mjesta utvrđivanju visine tužbenog zahtjeva jer da je tužbeni zahtjev neosnovan te da nije bilo mjesta utvrđivanju visine tužbenog zahtjeva na način da se izračuna razlika između anuiteta po ugovoru i plaćenih anuiteta u skladu s kasnijim izmjenama kamatne stope jer da iz predmetnog ugovora, sudske prakse niti iz mjerodavnih propisa ne proizlazi zbog čega bi tužitelj imao pravo na povrat tako isplaćene razlike, po ocjeni ovoga suda nisu pravno odlučni, budući da je sud u ovome postupku utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva, a sve kako je to ranije navedeno.

Tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate od dana kao je to tužitelj tražio za svaki pojedinog mjesečni iznos do isplate, a to iz razloga što je obveza tuženika dospjela i ranije odnosno danom plaćanja svakog pojedinog iznosa ( članak 1115 ZOO).

Stopa zatezne kamate određena je na temelju članka 29 stavak 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05), i točci I Odluke o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske narodne banke (Narodne novine br. 132/07).

Prigovor zastare potraživanja nije osnovan iz razloga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 4.travnja 2012.godine, povodom koje je donesena presuda broj P-1401/12 od dana 4.srpnja 2013.godine a koja je postala pravomoćna 13.lipnja 2014.godine, zastara prekinuta u smislu odredbe članka 241 ZOO, pa zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, prema članku 245 stavak 1 ZOO.

Budući da je najstarije utuženo potraživanje dospjelo dana 31.listopada 2005.godine, te da je nakon prekida zastare, zastara počela ponovno teći i to dana 14.lipnja 2014.godine, jer je predmetna presuda postala pravomoćna 13.lipnja 2014.godine, i da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 10.lipnja 2019.godine, to je očito da zastara nastupila nije.

Ovo stoga što nakon prekida zastare do podnošenja ove tužbe nije proteklo onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru, odnosno nije proteklo 5 godina.

Sud nije prihvatio prijedlog tuženika da se prekine ovoj postupak do odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od dana 14.lipnja 2018.godine i preduge Trgovačkog suda, kao neosnovan.

Ovo iz razloga, što navedeni razloga zbog kojega predlaže postupak prekinuti ne predstavlja razlog iz članka 213. ZPP-a, a i zbog toga što je toj reviziji već odlučeno, a što je opće poznata činjenica.

Na temelju odredbe članka 154. stavak 1 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92,58/93,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19), sud je naložio tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 10.000,00 kuna, a koji se sastoje od troškova zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12), a koji se sastoje od troškova sastava tužbe 1.000,00 kuna, zastupanja na ročištu 02.ožujka 2020., 26.kolovoza 2020,  08.prosinca 2020 i 26.siječnja 2021 –svako po 1000,00 kuna, sastav podneska 22.studenoga 2019. - 1.000,00 kuna, sastav podneska 23.listopada 2020. - 1.000,00 kuna, kojem iznosu je dodan trošak provođenja dokaza financijskim vještačenjem u iznosu od 2.500,00 kuna, trošak sudske pristojbe na tužbu od 500,00 kn.

 

 

U Dubrovniku, 12. veljače 2021. godine

 

                                                                                                                                   S u t k i nj a

                                                                                                                                      Jadranka Klečak, v.r.

 

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovomu sudu, u tri istovjetna primjerka, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

 

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku, uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu

2.Tuženiku po punomoćniku

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

1