1              Poslovni broj: 7 UsImio-411/20-10

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mireli Valjan-Harambašić, te Zrinki Abaza, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja C. G. iz S., …, protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Glavnog tajništva, Službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV br. 1, radi utvrđivanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, nakon usmene i javne rasprave, zaključene 4. veljače 2021., objavom odluke temeljem čl. 61. st. 5. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17), 12. veljače 2021.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim predlaže poništenje rješenja tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Glavnog tajništva, Službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove Klasa: UP/II 561-01/20-01/…, Urbroj: 512M-0201-20-… od 2. rujna 2020.

 

Obrazloženje

 

Osporenim rješenjem tuženika odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane S., Klasa: UP/I 561-01/19-01/…, Urbroj: 512M2-6510-20-… od 30. lipnja 2020. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti ONZ S.

Tužitelj je podnio tužbu protiv osporenog rješenja tuženika pobijajući zakonitost istog u cijelosti iz svih zakonskih razloga. Tužitelj u tužbi ističe da se prvostupanjsko rješenje od 3. lipnja 2020. u bitnom temelji na stavu upravnog tijela da tužitelj, unatoč nespornoj pripadnosti naoružanom odredu ONZ S. nije ostvario status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Opravdavajući ovakav stav da se navodi kako žalitelj, ovdje tužitelj, nije evidentiran u bazi IS-PU kao hrvatski branitelj, što nije sporno, međutim tužitelj je zaveden na popisu pripadnika ONZ GK S. i S., te je kao naoružani pripadnik Narodne zaštite sudjelovao u planiranju i provođenju akcija, pružajući otpor agresoru prilikom provođenja blokade i osiguranja vojarni Ž., D., K., koje su tada bile pod kontrolom JNA, a sve u svrhu obrane suvereniteta Republike Hrvatske u vremenskom periodu od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. Radi navedenog, predlaže da se u svojstvu svjedoka saslušaju B. G. iz S., …, M. B. (pukovnik HV-a) iz S., …, M. B. (tajnik GK S.) iz S., …, I. P. (brigadir HV-a, predsjednik GK S.), V. M., točna adresa nepoznata, A. F. iz S., ... Tužitelj je raspolagao sa osobnim naoružanjem (pištolj) marke Crvena zastava cal. 7.65 mm, kojeg je zadužio i koristio prilikom provođenja oružanog otpora agresoru, a isti je u vlasništvu Republike Hrvatske. Tužitelj nadalje smatra kako je pobijanim rješenjem povrijeđeno pravo na utvrđivanje činjeničnog stanja, te posebno ukazuje na činjenicu kako tuženik nije ustrajao u saslušanju predloženih svjedoka, a kojim svjedočenjem bi se utvrdila pripadnost tužitelja naoružanim odredima Narodne zaštite i da je pružao otpor agresoru. Unatoč tome, tuženik donosi pobijano rješenje uz obrazloženje kako se tužitelj ne nalazi u bazi evidencije IS-PU, ONZ GK S., što konkretno nije odlučna činjenica u ovom predmetu, obzirom na mogućnost neurednog vođenja evidencije što tuženik potvrđuje svojim stavom prilikom kojeg u prvostupanjskom rješenju navodi „Nesporno je da je isti, svojim djelovanjem, dao osobit doprinos obrani suvereniteta RH, ali opisano ne potpada pod propisane zakonske pretpostavke“. Tužitelj smatra kako su ispunjeni svi zakonom predviđeni uvjeti za priznanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata sukladno odredbi opisanoj u čl. 3. st. 1. t. c. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (dalje: ZHBDR-a). Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će oglasiti ništetnim, podredno poništiti rješenje ministarstva, Glavnog tajništva, Službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove Klasa: UP/II 561-01/20-01/…, Urbroj: 512M-0201-20-… od 2. rujna 2020., te tužitelju utvrditi i priznati status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata u vremenskom periodu od 30. srpnja 1991. do 30. prosinca 1991.

Tuženik je u dostavljenom odgovoru na tužbu naveo kako je prvostupanjsko tijelo, sukladno važećim zakonskom odredbama, tužitelju omogućilo sudjelovanje u postupku, te izjava tužitelja dana na zapisnik prileži spisu predmeta. Prvostupanjsko tijelo je pozvalo radi saslušanja u svojstvu predloženih svjedoka M. B. i I. P., ali se isti pozivu nisu odazvali. Smatra da je prvostupanjsko tijelo, ocjenjujući zahtjev tužitelja pravilno utvrdilo da tužitelj ne ispunjava kumulativno zakonske uvjete za utvrđenjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Naime, aktivnosti koje tužitelj navodi da je obavljao, poput  dežurstava, držanja straža, ophodnji po naselju i sudjelovanja u blokadi vojarne, ne mogu se smatrati pružanjem oružanog otpora agresoru i djelovanjem u izravnoj svezi s tim otporom u smislu naprijed citirane odredbe čl. 3. stavka 2. ZHBDR-a. Prvostupanjsko tijelo je pritom pogrešno primijenilo odredbu članka 3. stavka 2. točku b. ZHBDR-a, umjesto odredbe članka 3. stavka 2. točke c. ZHBDR-a, jer tužitelj nije regulirao obvezu služenja vojnog roka te se na njega primjenjuje citirana odredba članka 3. stavka 2. točka c. ZHBDR-a, Međutim, navedena greška prvostupanjskog tijela u primjeni materijalnog propisa ne utječe na zakonitost rješenja budući da tužitelj nije bio pripadnik borbenog sektora i nije obavljao aktivnosti koje se mogu podvesti pod pružanje oružanog otpora agresoru i sudjelovanjem u izravnoj vezi s istim. Nastavno na prigovor iz tužbe, vezano uz saslušanje predloženih svjedoka, ističe da saslušanje predloženih svjedoka ne bi imalo utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari, budući da iz provedenih dokaza proizlazi kako tužitelj ne ispunjava kumulativno postavljene uvjete za priznavanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Tužitelj ni u tužbi nije ponudio pravno relevantne razloge za drugačije rješavanje ove upravne stvari, već iznosi subjektivne stavove o tumačenju materijalnog prava. Slijedom navedenog predlaže da sud odbije tužitelja sa tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

              Sud je 4. veljače 2021. održao javnu raspravu, te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17- dalje: ZUS-a) dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora, na koju je pristupio tužitelj, dok na istu nije pristupio uredno pozvani tuženik, stoga je Sud sukladno ovlaštenju iz članka 39. stavak 2. ZUS-a raspravu održao u odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

Sud je odbio prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza saslušanjem u svojstvu svjedoka M. B. (pukovnika HV-a), M. B. (tajnika GK S., A. F., I. P., B. G., V. M., I. A. i T. R., kao suvišan, rukovodeći se načelom učinkovitosti spora propisanog člankom 8. ZUS-a, ocijenivši da se zakonita i pravilna odluka može donijeti i bez provođenja tog dokaza.

Radi iznesenog, Sud je odbio i prijedlog tužitelja za odgodom rasprave, a koju je predložio radi pribave adresa za predložene svjedoke, a koje adrese nije naveo u tužbi, kao niti na održanoj raspravi.

Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog spora.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, nakon provedenog sudskog postupka, ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.  

Člankom 3. stavkom 1. točkom c) Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (''Narodne novine'', broj: 121/17 i 98/19 - dalje: ZHBDR-a),  propisano je da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. Prema stavku 2. članka 3. ZHBDR-a pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: obrana suvereniteta Republike Hrvatske), u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva se oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

Za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata uvjeti iz stavka 1. i 2. trebaju biti kumulativno ispunjeni.

Predmetni postupak pokrenut je zahtjevom tužitelja od 25. travnja 2019. za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti naoružanim odredima Narodne zaštite, pri Mjesnoj zajednici S.

Iz dopisa Područnog odsjeka za poslove obrane S. od 2. svibnja 2019. proizlazi da je uvidom u službenu evidenciju tuženika utvrđeno da tužitelj nije evidentiran na popisu GK S. i ONZ S.. Upisan je u evidenciju 1989., te nije služio vojni rok, a 2002. je preveden u pričuvu rješenjem UpO S.

Iz podataka spisa razvidno je da je proveden odgovarajući upravni postupak te je tijekom upravnog postupka tužitelj saslušan u svojstvu stranke, o čemu je prvostupanjsko tijelo sastavilo zapisnik Klasa: UP/I 561-01/19-01/…, Urbroj: 512M2-6503-19-… od 13. studenog 2019. Uvidom u navedeni zapisnik razvidno je da je tužitelj u bitnom na zapisnik izjavio da je u prosincu 1990. pristupio naoružanom odredu Narodne zaštite GK S. u kojem je bio do prosinca 1991., te je bio naoružan pištoljem, koji nije bio njegovo vlasništvo. U odnosu na zadaće koje je obavljao, izjavio je kako je iste naveo u zahtjevu, a to su: zaštita strateških objekata i građana od neprijatelja, čuvanje današnje P. ceste, dnevna i noćna dežurstva u MZ S., kontroliranje područja između S. i K., te osmatranje i sudjelovanje u blokadi vojarni D. i Ž.

Tužitelj je na zapisnik izjavio i da kao pripadnik navedene ONZ nije neposredno borbeno djelovao, odnosno nije pružao otpor agresoru i nije djelovao u izravnoj vezi s oružanim otporom.

Imajući u vidu nesporno utvrđeno da je tužitelj obavljao zadaće zaštite strateških objekata, neovisno o zahtjevnosti obavljanja istih u ratnim okolnostima, provedeni dokazi upućuju na zaključak da tužitelj ne ispunjava kumulativno pretpostavke za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, budući da iz izjave tužitelja ne proizlazi da bi tužitelj sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske na način kako je to propisao zakonodavac u odredbi članka 3. stavak 2. ZHBDR-a,

Stoga, po ocjeni ovog suda, budući nisu kumulativno ispunjene pretpostavke za ostvarivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata iz odredbe članka 3. stavak 1. i. 2. ZHBDR-a. jer se dužnosti koje je tužitelj obnašao, a koje su utvrđene na temelju njegove vlastite izjave u kojoj je detaljno opisao svoje zadaće, ne mogu podvesti pod oružani otpor agresoru, odnosno djelovanje u izravnoj vezi s tim otporom u smislu članka 3. stavka 2. ZHBDR-a, pravilno je i zakonito odbijen predmetni zahtjev tužitelja.

Zaključno, Sud ističe da u predmetnom upravnom postupku nisu saslušani predloženi svjedoci, jer je izjava tužitelja u cijelosti cijenjena vjerodostojnim dokazom i ista ničim nije dovedena u sumnju, pa provođenje dokaza saslušanjem svjedoka, po ocjeni ovog suda, ne bi utjecalo na drugačije odlučivanje u predmetnom upravnom postupku, a što je i tuženik osnovano naveo u obrazloženju osporenog rješenja.

S obzirom na iznijeto, tužbeni navodi nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari.

Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, već je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu nisu povrijeđene odredbe postupka.

Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09), a na koje ovaj Sud, temeljem odredbe članka 31. stavka 2. ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je valjalo, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u izreci presude.

 

U Splitu, 12. veljače 2021.

                              S U T K I N J A

 

Mirela Valjan-Harambašić, v. r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (čl. 66. ZUS-a).

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Zrinka Abaza