REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 7 Pž-3796/2020-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Ružica Omazić, u pravnoj stvari
tužitelja HEP ELEKTRA d.o.o., OIB 43965974818, Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, kojeg
zastupa punomoćnik Jelena Šarić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika TAM GRAVIS d.o.o.,
OIB 02878230722, Solin, Braće Katić 36, radi isplate iznosa od 4.469,12 kn, odlučujući o
tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-590/2019-10
od 9. srpnja 2020., 11. veljače 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-590/2019-10 od 9. srpnja 2020.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog
bilježnika Ante Šuška iz Splita poslovni broj Ovrv-4154/2019 od 24. srpnja 2019. kojim je
tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 4.469,12 kn s pripadajućim zakonskim zateznim
kamatama tekućim na pojedinačno naznačene iznose od njihova dospijeća do isplate, te da
naknadi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 720,00 kn i predvidive troškove
ovršnog postupka u iznosu od 530,00 kn, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama,
te je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog
prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Navodi da izvodi iz tužiteljevih poslovnih
knjiga i računi predstavljaju vjerodostojnu ispravu koju prvostupanjski sud nije ocijenio, te
ističe da je dostavio sve potrebne dokaze na okolnost da je tuženik u obveznom odnosu s
tužiteljem. Osim toga, tuženik tijekom postupka nije niti osporio postojanje obveznopravnog
odnosa niti da je zaveden kao kupac na mjernom mjestu. Na temelju Ugovora o kupoprodaji
koji je sklopljen između ovdje tuženika kao kupca i trgovačkog društva Quatro Company
d.o.o. kao prodavatelja tuženik je 25. ožujka 2017. podnio zahtjev za prijepis vlasništva
mjernog mjesta s prijašnjeg vlasnika na tuženika. Tuženik nije podnio dokaz da je nakon

Poslovni broj: 7 Pž-3796/2020-3 2

daljnje prodaje predmetne nekretnine postupio sukladno čl. 30. st. 1. Općih uvjeta za
korištenje mreže i opskrbu električnom energijom („Narodne novine“ broj 85/15). Kako
tuženik nije bio zatražio raskid ugovora, to je tužitelj i dalje isporučivao uredno električnu
energiju za predmetnu nekretninu koja mu nije plaćena. Predlaže preinačiti, a podredno
ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na žalbu tuženik pobija tužiteljeve žalbene navode te predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

Žalba nije osnovana.

Nakon što je ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o
parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14;
dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne
povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu
primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

Predmet ovoga spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 4.469,12 kn koji tužitelj
potražuje od tuženika na ime cijene za isporučenu električnu energiju u razdoblju od 25.
ožujka 2017. do 23. travnja 2019. za obračunsko mjesto na adresi u Splitu, Put Žnjana 37.

U ovoj fazi postupka je ostalo sporno je li prvostupanjski sud pravilno zaključio da
tuženik nije krajnji kupac, a time i obveznik plaćanja cijene za isporučenu električnu energiju
u smislu odredaba Općih uvjeta za korištenje mreže i opskrbu električnom energijom
(„Narodne novine“ broj 85/15; dalje: Opći uvjeti), uzimajući u obzir tuženikove prigovore da
s tužiteljem nije nikada sklopio ugovor niti bio u ikakvom obveznopravom odnosu.

Odredbom čl. 3. Općih uvjeta je propisano da se odnosi između energetskih subjekata
i korisnika mreže u smislu ovih Općih uvjeta uređuju ugovorom o korištenju mreže i
ugovorom o opskrbi krajnjeg kupca (čl. 3. st. 1.) koji se sklapaju u pisanom obliku (čl. 3. st.

3.).

Odredbom čl. 30. Općih uvjeta je propisano da krajnji kupac vlasnik građevine ili
dijela građevine koji prenese vlasničko pravo na građevini ili dijelu građevine na novog
vlasnika dužan je u roku od 30 dana od dana promjene vlasništva obavijestiti operatora
sustava i opskrbljivača o nastaloj promjeni te podnijeti operatoru sustava zahtjev za raskid
ugovora o korištenju mreže i opskrbljivaču zahtjev za raskid ugovora o opskrbi krajnjeg
kupca, a novi vlasnik dužan je u istom roku podnijeti zahtjev za sklapanje novih ugovora, uz
predočenje odgovarajuće isprave o promjeni vlasništva (st. 1.). Na temelju zahtjeva krajnjeg
kupca iz stavka 1. ovoga članka, operator sustava dužan je u roku od osam dana od dana
zaprimanja zahtjeva očitati stanje brojila i dostaviti ga opskrbljivaču (st. 2.). Na temelju
očitanja stanja brojila iz stavka 2. ovoga članka, opskrbljivač je dužan izvršiti obračun troška
opskrbe električnom energijom, a operator sustava obračun naknade za korištenje mreže radi
razgraničenja ugovornih obveza krajnjeg kupca i novog vlasnika, nakon čega se pristupa
sklapanju ugovora (st. 3.). Ako se s novim vlasnikom iz stavka 1. ovoga članka ne sklopi
ugovor o korištenju mreže i ugovor o opskrbi krajnjeg kupca s danom očitanja stanja brojila iz
stavka 3. ovoga članka, operator sustava ima pravo privremeno obustaviti isporuku električne
energije na tom obračunskom mjernom mjestu (st. 4.) Ako krajnji kupac iz stavka 1. ovoga

Poslovni broj: 7 Pž-3796/2020-3 3

članka nije u roku od 30 dana od dana promjene vlasništva podnio zahtjev za raskid ugovora,
operator sustava će, nakon isteka toga roka, na zahtjev novog vlasnika građevine ili dijela
građevine, uz predočenje odgovarajuće isprave o promjeni vlasništva, očitati stanje brojila i
izvršiti obračun te s novim vlasnikom s danom obračuna sklopiti novi ugovor o korištenju
mreže, a opskrbljivač novi ugovor o opskrbi krajnjeg kupca (st. 5.). Obračun iz stavaka 3. ili

5. ovoga članka temelj je razgraničenja prava i obveza između krajnjeg kupca i novog
vlasnika te njihovih odnosa s operatorom sustava i opskrbljivačem (st. 6.). Sklapanje ugovora
o korištenju mreže i sklapanje ugovora o opskrbi krajnjeg kupca s novim vlasnikom nije
uvjetovano podmirenjem dugovanja krajnjeg kupca iz stavka 1. ovoga članka (st. 7.).

Neosnovano tužitelj navodi da u ovom postupku nije bilo sporno postojanje
obveznopravnog odnosa s tuženikom kao kupcem električne energije jer iz stanja spisa
proizlazi da je tuženik podneskom od 19. svibnja 2020., kao i na pripremnom ročištu od 26.
svibnja 2020., izričito osporio postojanje tog odnosa, navodeći da je nakon stjecanja
nekretnine, nekretninu odmah otuđio, te da nije imao nikakvih saznanja da je upravo tuženik
zaveden u tužiteljevu evidenciju kao krajnji kupac električne energije, jer nikada nije potpisao
ugovor o opskrbi. Dakle, radi se o spornoj činjenici koju je u konkretnom slučaju tužitelj bio
dužan dokazati sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, a u svezi s odredbom čl. 10. st. 1.
Općih uvjeta, a kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud.

Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tuženik kao kupac
sklopio s trgovačkim društvom Quatro company d.o.o., Split, kao prodavateljem 23. siječnja

2017. Ugovor o kupoprodaji kojim je tuženik kupio nekretninu na adresi u Splitu, Put Žnjana
37, i da je tuženik odmah nakon stjecanja predmetne nekretnine Ugovorom o kupoprodaji
sklopljenim 4. veljače 2017. dalje raspolagao tom nekretninom u korist kupca Andrewa Crisol
Joseph Dsouza iz Portugala. Tuženik nije nikada bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik,
već se u zemljišne knjige kao vlasnik upisao krajnji kupac – fizička osoba. Uzimajući u obzir
činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, ovaj sud ukazuje da je tužitelj bio dužan, a
propustio je predložiti izvođenje dokaza na okolnost da je prvi prodavatelj (Quatro company
d.o.o.) podnio zahtjev za raskid ugovora u smislu odredbe čl. 30. st. 1. Općih uvjeta i da je
tuženik kao kupac podnio zahtjev za sklapanje novog ugovora, a čime je propustio dokazati
da je na zahtjev tuženika kao predmijevanog vlasnika sklopljen ugovor o opskrbi.

U odnosu na izvod iz ovjerovljenih poslovnih knjiga i račune na koje se tužitelj poziva
kao dokaz svojih činjeničnih navoda, ističe se da je točno da oni predstavljaju vjerodostojnu
ispravu u smislu odredbe čl. 31. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13,
93/14 i 55/16; dalje: Ovršni zakon), koja vjerodostojno govori o činjenicama koje čine sadržaj
takve isprave, odnosno svjedoče o poslovnom događaju. Međutim, u trenutku kad tuženik
ospori istinitost točno određene činjenice naznačene na takvoj ispravi, na onoga tko tvrdi da
određena činjenica postoji prelazi teret dokazivanja istinitosti takve tvrdnje. Tuženik je u
konkretnom slučaju istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije navodeći da nije
obveznik plaćanja ispostavljenih računa jer je izvanknjižno stečenom nekretninom odmah
dalje raspolagao (o čemu je u spis dostavio i isprave), pa je na tužitelja prešao teret
dokazivanja da takva tražbina postoji upravo u visini u kojoj tužitelj zahtijeva njenu isplatu.
Propustivši priložiti isprave na sporne, a odlučne činjenice, tužitelj je propustio dokazati
postojanje svoje tražbine.

Poslovni broj: 7 Pž-3796/2020-3 4

Slijedom na navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbio
tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu, jer ne postoje razlozi
zbog kojih se pobija niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Zagreb, 11. veljače 2021.

Sutkinja Ružica Omazić