1                        Poslovni broj: 6 UsIpn-50/20-6

 

 

 

 

 

       REPUBLIKA  HRVATSKA

       UPRAVNI SUD U SPLITU

              Split, Put Supavla 1

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga Suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Ivane Barać, u upravnom sporu tužitelja K.               d.o.o.,sa sjedištem u Z., O. k. B. .., zastupano po članu uprave L. U., a on po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu G. N. d.o.o. iz Z., Š. B. .., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, F.., radi poreznog nadzora, nakon javne rasprave zaključene 4. veljače 2021. u odsutnosti uredno pozvanih stranaka, objavljene 11. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I      Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-471-02/18-01/327, Urbroj: 513-04-20-2 od 23. srpnja 2020. i rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda Z., Klasa: UP/I-471-02/18-01/105, Urbroj: 513-07-13/18-01 od 3. srpnja 2018.

              II     Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

              Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-471-02/18-01/327, Urbroj: 513-04-20-2 od 23. srpnja 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda Z., Klasa: UP/I-471-02/18-01/105, Urbroj: 513-07-13/18-01 od 3. srpnja 2018., kojim je tužitelju utvrđen manji obračunati porez na dobit za 2015. u iznosu od 344.888,68 kuna i zakonska kamata u iznosu od 49.600,63 kuna, naloženo je provođenje odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama koja se odnose na povećanje utvrđenih obveza, određen je rok od 8 dana za izvršenje pobijanog rješenja od dana njegove izvršnosti te je tužitelj upozoren da će se ukoliko ne izvrši navedene uplate, naplata izvršiti ovrhom.

 

Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenja tuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba upravnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, navodi kako ponavlja iznesene razloge u prethodnom postupku, jer porezno tijelo nije uzelo u obzir sve činjenice, te je propustilo primijeniti osnovna načela oporezivanja i poreznog postupka. Tvrdi kako tuženik pogrešno i na štetu tužitelja tretira prestanak obveza tužitelja prema društvima V. l. d.o.o. i K. b. Z. d.d. u ukupnom iznosu od 991.519,50 HRK, utvrđujući kako je navedeni iznos prihod tužitelja, a na temelju navodnog otpisa zastarjelih obveza prema imenovanim kreditorima. Tvrdi kako navedeni iznos nije bio u zastari, nit je otpisan zbog nastupa zastare prava na prisilnu  naplatu, već je navedeni iznos podmirio osobno L. U. kao član društva K. d.o.o., sve kako se to tvrdi i dokazuje tijekom prethodnog postupka. Navodi kako je naprijed izneseno vidljivo iz ranije priloženih potvrda V. l. d.o.o. i K. b. Z. d.d. kojima se potvrđuje da bi ove obveze bile izmirene, a nikako otpisane, jer da su kojim slučajem ove obveze otpisane tada bi i ova društva morala knjižiti otpis potraživanja u svojim poslovnim knjigama, što nije slučaj. Smatra notornom činjenicom da nije mogla nastupiti zastara prisilne naplate ovih potraživanja obzirom da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu isprava o tom pravnom poslu sačinjava u obliku javnobilježničkog akta, te se poziva na zastarni rok iz članka 233. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Navodi kako tuženik utvrđuje da je na kontu pozajmica 25202- pozajmica L. U. na dan 1. siječnja 2015. iskazana obveza prema L. U. u ukupnom iznosu od 1.372.259,13 HRK, a na dan 31. prosinca 2015. u iznosu od 136.666,13 HRK, odnosno da su se obveze smanjile za iznos od 1.235.693,00 HRK te je za taj iznos uvećana osnovica poreza na dobit. Tvrdi kako su upravo na ovom kontu 25202 knjižena plaćanja L. U. prema vjerovnicima V. l. d.o.o. i K. b. Z. d.d., a na koji način su i zatvorene ove obveze. Nadalje, navodi kako je porezno tijelo prilikom poreznog nadzora utvrdilo kako se L. U. odrekao prava na povrat pozajmica u korist trgovačkog društva K.  d.o.o. te je slijedom takvog utvrđenja i uvećalo osnovicu poreza na dobit za ukupan iznos od 1.235.693,00 HRK. Slijedom navedenog, prigovara kako u konkretnom slučaju prvostupanjsko tijelo dvostruko oporezuje istu gospodarsku činjenicu i to prvi put kad pozajmice L. U. knjiži kao povećanje prihoda te drugi put kad obveze prema V. l. i K.  b. Z. d.d. također knjiži kao prihod, iako su upravo ranije spomenutim pozajmicama L. U. podmirena potraživanja V. l. i K. b. Z. d.d. Ističe kako je dvostruko oporezivanje protivno osnovnim načelima poreznog postupka. Nadalje, u odnosu na dio poreznog rješenja koji se odnosi na konto klase 3 - zalihe porezno tijelo navodi kako je tužitelj isknjižio iznos od 399.456,91 HRK te kako stanje zaliha odnosno popis imovine i obveza i potraživanja nije popisano od strane popisne komisije na dan 31. prosinca 2015., pa je stoga utvrđen manjak u iznosu od 499.321,14 HRK, te je za navedeni iznos uvećana osnovica poreza na dobit. Tvrdi kako je iz priložene dokumentacije jasno kako društvo K. d.o.o. ne obavlja poslovnu djelatnost od 2011., obzirom da nema niti zaposlenih niti prometa po računu tog perioda, a konto 3 - zalihe se vodi na isti način i u istom iznosu od navedenog perioda. Smatra kako pored iznesenog, iz obrazloženja pobijanog rješenja ne proizlazi razlog iz kojeg prvostupanjsko tijelo smatra dostavljenu dokumentaciju nevjerodostojnom jer puka konstatacija kako je temeljem odredbe članka 56. stavka 13. OPZ-a propisana obveza poreznih obveznika popisivanja sve imovine i obveza nije dostatna za provjeru zakonitosti utvrđenja i zaključivanja poreznog tijela u smislu nevjerodostojnosti priložene dokumentacije. Prigovara kako iz obrazloženja pobijanog rješenja ne proizlazi osnovanost takvog zaključivanja niti je u tom dijelu moguće provjeriti zakonitost postupanja i primjene materijalnog prava prvostupanjskog tijela. Tužbenim zahtjevom traži poništenje prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje kod drugostupanjskog rješenja, iz razloga navedenih u njegovom obrazloženju. Predlaže Sudu odbiti tužbu kao neosnovanu.

              Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je u dokazne svrhe pregledao sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

              U sporu je održana rasprava 4. veljače 2021. čime je dana mogućnost strankama da se sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje u tekstu ZUS-a) očituju o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

              Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi kako je kod tužitelja obavljen porezni nadzor poreza na dobit za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2015., o čemu je sastavljen Zapisnik, Klasa: 471-02/16-01/1994, Urbroj: 513-07-13-17-02 od 8. rujna 2017. i Dopunski zapisnik, Klasa: 471-02/16-01/1994, Urbroj: 513-07-13/18-05 od 20. ožujka 2018.

              Porezno tijelo je nadzorom utvrdilo kako su na kontu 25202 - Pozajmica L. U., na dan 1. siječnja 2015. iskazane obveze prema L. U. u iznosu od 1.372.359,13 kuna, a na dan 31. prosinca 2015. iskazane su obveze u iznosu od 136.666,13 kuna, dakle, obveze su smanjene za iznos od 1.235.693,00 kuna.

              Porezno tijelo je od tužitelja zatražilo dokumentaciju na temelju koje je došlo do smanjenja obveza prema odgovornoj osobi društva L. U..

              Tužitelj je u svojoj izjavi naveo da su sve obveze prema dobavljačima u iznosu od 319.915,34 kuna plaćene pozajmicama vlasnika; da su sva dugovanja prema dobavljačima plaćen preko blagajne društva; da se vlasnik odriče prava na povrat pozajmica u korist društva K. d.o.o.

              Porezno tijelo je utvrdilo kako se obveza po osnovi pozajmica prestaje priznavati, obzirom da se L. U. odrekao svojih prava na dane pozajmice. Utvrdilo je kako otpis te obveze rezultira smanjenjem zaduženosti društva te nastavno dovodi do povećanja prihoda, slijedom čega je sukladno odredbi članka 7. stavka 1. točka 13. Zakona o porezu na dobit, porezna osnovica povećana za iznos od 1.235.693,00 kuna, koji treba iskazati na rednom broju II.25 Prijave poreza na dobit-povećanje dobiti za ostale prihode.

              Nadalje, porezno tijelo je u postupku nadzora, osim evidentiranja prihoda na temelju obveza kojih se vjerovnik odrekao, uvećalo prihode na temelju otpisa zastarjelih obveza prema kreditorima.

              Iz bilance 2015. utvrđeno je kako je tužitelj na dan 1. siječnja 2015. imao iskazane dugoročne obveze na kontima grupe 25 - dugoročne obveze: 

              -  konto 25201 - pozajmica od društva E. s. d.o.o. od 194.000,97 kuna

              -  konto 25203 - dugoročni kredit K.. od 787.312,26 kuna

              - konto 25204 - dugoročni fin. V. L. d.o.o. od 204.207,24 kuna, dakle, sveukupno 1.185.520,47 kuna.

              Utvrđeno je kako je su dan 31. prosinca 2015. naprijed navedene dugoročne obveze po osnovi pozajmice od E. s. d.o.o. i kredita iznose 0,00, kuna, odnosno obveze su smanjene/otpisane za ukupan iznos od 1.185.520,47 kuna.

              Tužitelj je vezano za dugoročni kredit od K. d.d. dostavio Potvrdu K. b. Z. d.d. od 8. rujna 2015. kojom ista potvrđuje da je društvo K. d.o.o. imalo kratkoročni revolving kredit, partija 6126000020, koji je u cijelosti otplaćen.

              Porezno tijelo, obzirom da je prema potvrdi riječ o kratkoročnom kreditu koji se otplaćuje u godini u kojoj je primljen, a tužitelj ga je knjižio na kontu - 25203 obveza za dugoročni kredit u iznosu od 787.312,26 kuna, zaključilo kako tužitelj nije dostavio valjanu dokumentaciju za knjiženje te dugoročne obveze i otpis iste.

              Nadalje, tužitelj je vezano za dugoročni kredit od V. L. d.o.o. dostavio Izjavu o prijeboju potpisanu sa V. L. d.o.o., a kojom V. L. d.o.o. izjavljuje društvu K. d.o.o. da vrši prijeboj međusobnih potraživanja iz Ugovora o financijskom leasingu broj 31313:

1. Potraživanja V. L. d.o.o. prema društvu K. d.o.o. iznosi 1.336.630,49 kuna.
2. Obveza V. L. d.o.o. prema K. d.o.o. iznosi 564.318,74 kuna.

     Temeljem toga s danom 3. rujna 2015. V. l. izjavljuje prijeboj iznosa 564.318,74 kuna, a razliku u iznosu od 772.311,75 kuna treba doznačiti na račun V. l., s rokom dospijeća 8 dana.

              Porezno tijelo je temeljem dostavljene izjave utvrdilo kako tužitelj ima obvezu/dug prema V. l. d.o.o. od 772.311,75 kuna, a da je iznos od 204.207,24 kuna iskazan 1. siječnja 2015. otpisao 31. kolovoza 2015., dakle da nije dostavio dokumentaciju vezanu za otpis obveze po leasingu iskazane na kontu 25204.

              Porezno tijelo je zaključilo kako su obveze za pozajmicu i kredite nastale prije 2012., a nije dostavljena dokumentacija kojom bi se utvrdio stvarni nastanak obveze, te je utvrdilo da je za navedene obveze u iznosu od 1.185.520,47  kuna nastupila zastara, prema članku 228. Zakona o obveznim odnosima, prema kojem međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu roba i usluga zastarijevaju za tri godine, a prema članku 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Utvrdilo je kako se zastarjele obveze prema HSFI treba otpisati tako da se „zatvori“ obveza i iskaže prihod s naslova otpisa.

              Kako tužitelj to nije učinio, a riječ je o zastarjelim obvezama za pozajmicu i kredite nastale prije 2012., porezno tijelo je utvrdilo kako iznos od 1.185.520,47 kuna predstavlja prihod HSFI 15 za koji se povećava osnovica poreza na dobit, temeljem članka 7. stavka 1. točke 13. Zakona o porezu na dobit.

Nadalje, utvrđeno je kako stanje zaliha na dan 31. prosinca 2015. nije popisano niti je dostavljen popis imovine, obveza i potraživanja na dan 31. prosinca 2015. te je nadzorom utvrđen manjak sirovine i materijala u iznosu od 499.321,14 kuna (399.456.91 kuna + 99.864,23 PDV) koji je porezno nepriznati rashod za kojeg se sukladno čl. 7. st.1. točke 13 Zakona o porezu na dobit, povećava osnovica poreza na dobit.

              Utvrđeno je kako je tužitelj dostavio zapisnike sačinjene u travnju 2017., dakle, tijekom nadzora, koji se ne mogu prihvatiti kao vjerodostojne isprave za utvrđivanje zaliha na dan 31.12.2015., u skladu s odredbom članka 56. stavkom 13. Općeg poreznog zakona, kojom je propisano da porezni obveznik mora popisati na početku poslovanja svu imovinu i obveze i njihove pojedinačne vrijednosti. Takav se popis mora sastaviti  krajem svake godine kao godišnji popis, te u skladu sa odredbom člankom 11. stavka 2. Zakona o računovodstvu (NN 109/07-121/14 ) kojom je propisano da je poduzetnik dužan na kraju poslovne godine popisati imovinu i obveze i s popisanim stvarnim stanjem uskladiti knjigovodstveno stanje, a što tužitelj nije učinio.

U skladu sa utvrđenim, tužitelju su utvrđeni ukupni prihodi od 2.421.213,47 kuna, ukupni rashodi od 579.653,70 kuna, dobit od 2.340.880,91 kuna, te kako je tužitelj iskazao preneseni porezni gubitak iz prethodnih razdoblja od 616.437,53 kuna to mu je za taj iznos smanjena dobit za oporezivanje, i na utvrđenu poreznu osnovicu od 1.724.443,38 kuna utvrđena obveza poreza na dobit u iznosu od 344.888,68 kuna.

Odredbom članka 7. stavka 1. točkom 13. Zakona o porezu na dobit („Narodne novine“ broj: 177/04., 90/05., 57/06., 80/10., 22/12., 146/08., 148/13., 143/14.) propisano je da se porezna osnovica iz članka 5. ovoga Zakona povećava za sve druge rashode koji nisu izravno u svezi s ostvarivanjem dobiti i druge svote povećanja porezne osnovice, a koji nisu bili uključeni u poreznu osnovicu.

              Odredbom članka 214. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 13/05. 41/08., 115/11., 78/15., dalje u tekstu ZOO-a) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

              Stavkom 2. istog članka propisano je da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

Stavkom 3. istog članka propisano je da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.

Odredbom članka 215. stavka 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Stavkom 2. istog članka propisano je da ako se obveza sastoji u tome da se nešto ne učini, da se propusti ili trpi, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je dužnik postupio protivno obvezi.

Odredbom članka 216. ZOO-a propisano je da zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

Odredbom članka 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Odredbom članka 203. ZOO-a propisano je da obveza prestaje kad vjerovnik izjavi dužniku da neće zahtijevati njezino ispunjenje, a dužnik se s tim suglasi.

Odredbom članka 13. Zakona o računovodstvu („Narodne novine“ broj: 109/07., 125/11., 54/13., 121/14.) propisano je da je poduzetnik dužan sastavljati i prezentirati godišnje financijske izvještaje primjenom Hrvatskih standarda financijskog izvještavanja (HSFI-ja).

Hrvatskim standardom financijskog izvještavanja (HSFI) 13. Obveze („Narodne novine“ broj: 30/08., 4/09., 58/11. i 140/11.) u točki 13.1. propisano je da je cilj ovog Standarda propisati računovodstveni postupak za mjerenje, priznavanje prezentiranja i objavljivanja obveza.

Točkom 13.14. HSFI propisano je da zakonska obveza je obveza koja proizlazi iz: ugovora, zakona i drugog djelovanja zakona.

Točkom 13.17. HSFI propisano  je da ovaj Standard sadrži načela, pravila, postupke i metode mjerenja i evidentiranja, priznavanja i objavljivanja obveza. U ovom Standardu obuhvaćene su obveze koje nastaju iz transakcija i poslovnih događanja a klasificiraju se kao kratkoročne i dugoročne. Obveze, između ostalih, obuhvaćaju: Financijske obveze (obveze za kredite, zajmove i dužničke vrijednosne papire).

Točkom 13.18. HSFI propisano je da se obveza  priznaje kada je vjerojatno da će zbog podmirenja sadašnje obveze, doći do odljeva resursa iz poduzetnika i kada se iznos kojim će se ona podmiriti može pouzdano izmjeriti.

Točkom 13.32. HSFI propisano je da sasvim općenito obveza se prestaje priznavati kada ne ispunjavaju kriterije iz točke 13.18 ovog Standarda.

Točkom 13.33. HSFI propisano je da se obveza prestaje priznavati ako je ona nestala tj. ako je ona podmirena, istekla ili ako se vjerovnik odrekao svojih prava ili ih je izgubio.

Analizom cjelokupnog spisa predmeta, ocjenjujući zakonitost osporenih rješenja, Sud cijeni kako navodima iz tužbe pravilnost u upravnom postupku utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u pitanje, kao niti primjena materijalnog prava.

Prema stajalištu ovog Suda, kako je poreznim nadzorom utvrđeno da se L. U. odrekao prava na povrat pozajmica u korist tužitelja u iznosu od 1.235.693,00 kuna, pravilno je porezno tijelo utvrdilo kako je time prestala navedena obveza prema točki 13.33. HSFI 13., te je otpis predmetnih obveza trebalo provesti u korist prihoda koji je oporeziv porezom na dobit.

Nadalje,  kako je poreznim nadzorom utvrđeno da je tužitelj izvršio smanjenje obveza po osnovi pozajmica i kredita  za iznos od 1.185.520,47 kuna prema društvu E. s. d.o.o. i kreditorima K. b. Z. i V. l. d.o.o., a poreznom tijelu nije dostavio dokumentaciju vezanu za knjiženje i otpisivanje obveza (Ugovore, izvode sa žiro-računa, Odluke i sl.), pravilno je porezno tijelo utvrdilo kako je obveza prestala prema HSFI 13., te je otpis predmetnih obveza trebalo provesti u korist prihoda koji je oporeziv porezom na dobit.

Porezno tijelo se kod utvrđenja da je predmetna obveza prestala pozvalo na opći zastarni rok od pet godina u smislu odredbe članka 225. ZOO-a i utvrdilo kako je otpis zastarjelih obveza trebalo provesti u korist prihoda. Međutim, ovaj Sud smatra kako u konkretnom slučaju ne možemo govoriti o prestanku obveze zbog zastare tražbine, budući citirane odredbe ZOO-a ne propisuju da nastupom zastare prestaje tražbina vjerovnika, ili obveza dužnika, kako to utvrđuje porezno tijelo, već je propisano kako vjerovnik gubi pravo da zastarjelu tražbinu ostvaruje prisilno (putem suda ili drugog nadležnog tijela). Dakle, zastarom se načelno ne gasi samo pravo, već pravo na zahtijevanje izvršenja obveze.

Prema tome, kako je vjerovnik protekom općeg zastarnog roka od pet godina izgubio pravo zahtijevati ispunjenje predmetne, a točka 13.33. HSFI 13 propisuje da se obveza prestaje priznavati ako je vjerovnik izgubio svoja prava, Sud smatra kako je u konkretnom slučaju prestanak obveze trebalo utvrditi temeljem točke 13.33. HSFI 13.

Stoga, pozivanje poreznog tijela na odredbu članka 214. ZOO-a i utvrđenje kako je navedena obveza prestala prema točki 13.32. HSFI 13. zbog nastupa zastare, prema ocjeni ovog Suda nije pravilno niti utemeljeno na odredbama Zakona i HSFI, na koje se porezno tijelo pozvalo u osporenim odlukama, jer se ovdje radi o gubitku prava na zahtijevanje ispunjenja predmetne obveze u smislu točke 13.33. HSFI 13., a ne prestanku tražbine vjerovnika. Navedeno u konačnici ne utječe na zakonitost osporenog rješenja jer je spomenuta obveza svakako prestala, te je otpis iste obveze trebalo provesti u korist prihoda, koji je oporeziv porezom na dobit.

Nadalje,  kako je poreznim nadzorom utvrđeno da je tužitelj zalihe u ukupnom iznosu od 399.456,91 kuna po temeljnici broj 3 od 31. kolovoza 2015. isknjižio bez vjerodostojne dokumentacije, te kako stanje zaliha na dan 31. prosinca 2015. nije popisano od strane popisne komisije niti je dostavljen popis imovine, obveza i potraživanja na dan 31. prosinca 2015., a tužitelj nije predočio vjerodostojnu dokumentaciju vezano za stanje zaliha, pravilno je porezno tijelo utvrdilo manjak sirovina i materijala, koji se evidentira na teret rashoda društva kao rashod koji nije porezno priznat, i za koji se uvećava osnovica poreza na dobit.

U odnosu na prigovor  kako se pogrešno i na štetu tužitelja tretira prestanak obveza tužitelja prema društvima V. l. d.o.o. i K. b. Z. d.d. u ukupnom iznosu od 991.519,50 HRK, utvrđujući kako je navedeni iznos prihod tužitelja, a na temelju navodnog otpisa zastarjelih obveza prema imenovanim kreditorima, te kako navedeni iznos nije bio u zastari, nit je otpisan zbog nastupa zastare prava na prisilnu naplatu, već je navedeni iznos podmirio osobno L. U. kao član društva K. d.o.o., valja kazati kako iz sadržaja Zapisnika o provedenom nadzoru i obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi kako je porezno tijelo tijekom nadzora od tužitelja zatražilo dokumentaciju za provedena knjiženja smanjenja obveza na navedenim kontima, odnosno dokumentaciju na temelju koje su navedene obveze nastale (Ugovori, izvodi sa žiro-računa, Odluke i sl.). Kako tužitelj nije dostavio dokumentaciju vezanu za nastanak spomenutih obveza, odnosno knjiženje i otpisivanje obveza, porezno tijelo je temeljem podataka prikupljenih tijekom nadzora utvrdilo kako su obveze za predmetne pozajmice i kredite nastale prije 2012., te je za iste 2015. nastupila zastara prava na povrat istih.

U odnosu na prigovor tužitelja kako se priloženim potvrdama V. l. d.o.o. i K. b. Z. d.d. potvrđuje da bi ove obveze bile izmirene, a nikako otpisane, te kako iz potvrde K. b. Z. od 8. rujna 2015. proizlazi da je tužitelj koristio kratkoročni okvirni revolving kredit koji je u cijelosti otpisan, valja kazati kako je porezno tijelo utvrdilo kako iz potvrde K. b. Z. proizlazi da je tužitelj koristio kratkoročni okvirni revolving kredit, koji je u cijelosti otpisan, dakle radi se o kratkoročnom kreditu koji se otplaćuje u godini u kojoj je i primljen, dok je tužitelj na kontu 25203 - knjižio obvezu za dugoročni kredit u iznosu od 787.312,26 kuna. Prema navedenom, osnovano je porezno tijelo zaključilo kako tužitelj nije dostavio valjanu dokumentaciju za knjiženje obveza po osnovi dugoročnog kredita, i za otpis istog, kako je to i obrazloženo u prvostupanjskom rješenju (stranica 5).

Tvrdnja tužitelja kako u konkretnom slučaju nije mogla nastupiti zastara prisilne naplate ovih potraživanja obzirom da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu isprava o tom pravnom poslu sačinjava u obliku javnobilježničkog akta, te se poziva na zastarni rok iz članka 233. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, nije osnovan. Istom odredbom propisano je da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. Kako tužitelj u spis predmeta nije dostavio Ugovore o kreditu na koje se poziva, iako je tijekom poreznog nadzora od strane poreznog tijela pozvan da iste dostavi, Sud ne može ispitati osnovanost tužiteljevih navoda da bi se u konkretnom slučaju radio o javnobilježničkom aktu u smislu odredbi Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj: 78/93., 29/94., 162/98., 16/07., 75/09., 120/16.), a u vezi sa odredbom članka 233. stavka 1. ZOO-a.

Prigovor kako u konkretnom slučaju prvostupanjsko tijelo dvostruko oporezuje istu gospodarsku činjenicu i to prvi put kad pozajmice L. U. knjiži kao povećanje prihoda te drugi put kad obveze prema V. l. i K.  b. Z. d.d. također knjiži kao prihod, iako su upravo ranije spomenutim pozajmicama L. U. podmirena potraživanja V. l. i K. b. Z. d.d., ovaj Sud ne uvažava osnovanim, budući tužitelj u postupku nadzora nije dostavio dokumentaciju iz koje bi proizlazila osnovanost istih navoda, odnosno da su upravo pozajmicama L. U. podmirena potraživanja V. l. i K. b. Z. d.d.

Prigovor tužitelja kako je iz priložene dokumentacije jasno kako društvo tužitelja ne obavlja poslovnu djelatnost od 2011., obzirom da nema niti zaposlenih niti prometa po računu tog perioda, a konto 3 - zalihe se vodi na isti način i u istom iznosu od navedenog perioda, te kako iz obrazloženja pobijanog rješenja ne proizlazi razlog iz kojeg prvostupanjsko tijelo smatra dostavljenu dokumentaciju nevjerodostojnom, ovaj Sud je ocijenio neosnovanim. To iz razloga što je porezno tijelo u prvostupanjskom rješenju na stranici 7. obrazložilo kako stanje zaliha na dan 31. prosinca 2015. nije popisano niti je dostavljen popis imovine, obveza i potraživanja na dan 31. prosinca 2015. te je nadzorom utvrđen manjak sirovine i materijala u iznosu od 499.321,14 kuna (399.456.91 kuna + 99.864,23 PDV) koji je porezno nepriznati rashod za kojeg se sukladno članka 7. stavka 1. točke 13. Zakona o porezu na dobit, povećava osnovica poreza na dobit. Također, porezno tijelo je utvrdilo kako je tužitelj dostavio zapisnike sačinjene u travnju 2017., dakle, tijekom nadzora, koji se ne mogu prihvatiti kao vjerodostojne isprave za utvrđivanje zaliha na dan 31. prosinca 2015., u skladu s odredbom članka 56. stavkom 13. Općeg poreznog zakona, kojom je propisano da porezni obveznik mora popisati na početku poslovanja svu imovinu i obveze i njihove pojedinačne vrijednosti, sa kojim stajalištem se slaže i ovaj Sud te ga ocjenjuje pravilnim. Prema tome, nije osnovan prigovor tužitelja kako porezno tijelo nije navelo razlog zbog kojeg dostavljenu dokumentaciju smatra nevjerodostojnom.

              Slijedom navedenoga, Sud je stajališta kako osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je valjalo na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u točki I izreke presude.

              Kako tužitelj nije uspio u sporu, trebalo je temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a, odbiti zahtjev za naknadom troškova spora kao neosnovan i  odlučiti kao pod točkom II izreke presude.

 

 

 

U Splitu, 11. veljače 2021.

 

                                                                                                                                                 S U T K I N J A

 

                                                                                                                                       Nela Mešin, v.r.

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik

Ivana Barać