- 1 -              I Kž-Us 146/2017-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 146/2017-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. Đ., zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (u daljnjem tekstu - državni odvjetnik) i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 13. srpnja 2017. broj K-Us-25/2016, u sjednici održanoj 11. veljače 2021. u prisutnosti u javnom dijelu zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske G. K. i branitelja optuženika, odvjetnika N. G.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

              I.              Djelomično se prihvaćaju žalbe optuženog M. Đ. i državnog odvjetnika te se preinačuje prvostupanjska presuda u dijelu odluke o uračunavanju istražnog zatvora tako da se optuženiku, u slučaju opoziva uvjetne osude koja mu je po sudu prvog stupnja primijenjena zbog kaznenog djela iz čl. 312. st. 1. i 2. KZ/97, u izrečenu kaznu zatvora neće uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 11. prosinca 2009. do 10. veljače 2010.

 

              II.              U ostalom dijelu, žalbe optuženika i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Pobijanom presudom, pod toč. I. izreke, proglašen je krivim opt. M. Đ. zbog kaznenog djela krivotvorenja službene isprave iz čl. 312. st. 1. i 2. KZ/97, pa mu je, na temelju čl. 67. KZ/97, primijenjena uvjetna osuda i izrečena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci koja se neće izvršiti ako optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo. Temeljem čl. 63. st. 1. KZ/97, odlučeno je da će se optuženiku, u slučaju opoziva uvjetne osude, u izrečenu kaznu uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 11. prosinca 2009. do 10. veljače 2010.

 

              Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je obavezan platiti troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 u ukupnom iznosu od 3.196,00 kn te nagradu i nužne izdatke branitelja po službenoj dužnosti, o kojoj visini će biti odlučeno posebnim rješenjem.

 

Istovremeno, opt. M. Đ. je, temeljem čl. 453. toč. 3. ZKP/08, oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. KZ/97, činjenično i pravno opisano pod toč. 2. izreke te presude.

 

Temeljem čl. 158. st. 3. ZKP/08, oštećenik je upućen da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici, a temeljem čl. 149. st. 1. ZKP/08 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08, kao i nužni izdaci optuženika te nužni izdaci i nagrada branitelja koji su nastali u odnosu na oslobađajući dio presude, padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

 

Optuženik se žali po svom branitelju N. G., odvjetniku iz Z., kojom osuđujući dio prvostupanjske presude pobija zbog "bitne povrede odredaba kaznenog zakona (čl. 469. st. 6. ZKP)", pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijani dio presude preinači i optuženik oslobodi optužbe, odnosno da se taj dio ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te podredno da se presuda preinači i optuženiku izrekne blaža kaznena sankcija. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Državni odvjetnik pobija osuđujući dio prvostupanjske presude zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 6. ZKP/08, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o uvjetnoj osudi, a oslobađajući dio zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana  presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Optuženik je po branitelju dostavio odgovor na žalbu državnog odvjetnika s prijedlogom da se ista kao neosnovana odbije, ali je suglasan sa stavom da je prvostupanjski sud povrijedio zakon u pitanju uračunavanja pritvora.

 

Državni odvjetnik je odgovorio na žalbu optuženika i predložio da se ista prihvati u dijelu koji se odnosi na povredu kaznenog zakona jer su povrijeđene odredbe o uračunavanja pritvora, te da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08-I), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koji spis je u roku vraćen.

 

Sjednica ovog žalbenog vijeća održana je u prisutnosti branitelja optuženika, odvjetnika N. G., koji je izložio navode žalbe i odgovora na žalbu te ostao pri žalbenom prijedlogu. Sjednici je nazočila i zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske G. K. koja je izjavila da odustaje od dijela žalbe nižeg državnog odvjetnika podnesene protiv osuđujućeg dijela prvostupanjske presude zbog žalbenog osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dok je u ostalom dijelu ostala pri žalbenim navodima koje je i usmeno izložila, kao i navode odgovora na žalbu. Uredno pozvani optuženik nije pristupio, pa je sjednica održana u njegovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08-II).

 

 

O žalbama optuženika i državnog odvjetnika u odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude

 

 

Žalbe su djelomično osnovane.

 

Prije svega, s obzirom da je zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske na sjednici žalbenog vijeća odustala od žalbenog osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo iz čl. 312. st. 1. i 2. KZ/97, to je žalba državnog odvjetnika u tom dijelu razmatrana zbog žalbenog osnova povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenoj sankciji.

 

Iako optuženik uvodno ističe "bitnu povredu odredaba kaznenog zakona", jasno je da se žali zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 6. ZKP/08 koju odredbu izričito citira.

 

U pravu su žalitelji da je sud prvog stupnja, odlukom o uračunavanju pritvora u izrečenu kaznu za slučaj opoziva primijenjene uvjetne osude, povrijedio zakon u smislu čl. 469. toč. 6. ZKP/08.

 

Naime, uvidom u presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-Us-105/2013 od 2. lipnja 2016., jasno proizlazi da je optuženiku već uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 11. prosinca 2009. do 10. veljače 2010. u kaznu zatvora od šest mjeseci koja mu je pravomoćno izrečena zbog kaznenog djela iz čl. 248. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12 i 56/15, – dalje u tekstu: KZ/11). Kako se protiv optuženika vodio jedinstveni kazneni postupak za sva kaznena djela iz optužnice, nije bilo uvjeta za ponovno uračunavanje istog vremena lišenja slobode u izrečenu kaznu zatvora od osam mjeseci za kazneno djelo iz čl. 312. st. 1. i 2. KZ/97, za slučaj da primijenjena uvjetna osuda bude opozvana.

 

Kako je dvostrukom primjenom čl. 63. st. 1. KZ/97 nesumnjivo povrijeđen kazneni zakon u korist optuženika, na što žalitelji opravdano ukazuju, trebalo je, djelomičnim prihvaćanjem žalbi, pobijanu presudu preinačiti na način učinjen ad/I izreke ove presude, sukladno čl. 486. st. 1. ZKP/08-II.

 

Nasuprot tome, žalbe optuženika i državnog odvjetnika u ostalom dijelu nisu osnovane.

 

Nije u pravu optuženik kada pobija činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda uz tvrdnju da nema dokaza o subjektivnoj komponenti bića kaznenog djela jer optuženik nije bio svjestan neistinitosti odluka Gradskog vijeća Grada Z. koje je uporabio pri kreditnom zaduživanju budući da on, po funkciji gradonačelnika, ne prisustvuje radu tog Vijeća.

 

Prvostupanjski sud, temeljem same obrane optuženika, ali i iskaza ispitanih članova Gradskog vijeća, kao i pročitanih zapisnika sa sjednica, s pravom zaključuje da je optuženik bio svjestan neistinitosti uporabljene dokumentacije. Naime, optuženik u obrani potvrđuje da se formalne odluke o suglasnosti za kreditna zaduživanja Grada, nisu donosile na Gradskom vijeću, već je on, kako kaže, "odluke donosio sam jer su bile potrebne banci". Zbog toga, nikakve dvojbe nema da je optuženik, pri uporabi spornih službenih isprava, bio svjestan da Gradsko vijeće takve odluke nije donijelo tj. bio je svjestan neistinitosti sadržaja tih isprava te je postupao s izravnom namjerom, čime je u potpunosti ostvario kako objektivna, tako i subjektivna obilježja bića kaznenog djela iz čl. 312. st. 1. i 2. KZ/97.

 

Također, nisu osnovane žalbe optuženika i državnog odvjetnika kojima pobijaju odluku suda prvog stupnja o izrečenoj uvjetnoj osudi optuženiku.

 

Državni odvjetnik ukazuje da se radilo o krivotvorenju tri službene isprave koje je optuženik uporabio u poslovanju, koja okolnost nije dostatno cijenjena kao otegotna, pa je optuženika potrebno osuditi na bezuvjetnu kaznu zatvora. Optuženik, pak, smatra da utvrđene olakotne okolnosti u vidu njegove neosuđivanosti, poodmakle životne dobi i narušenog zdravstvenog stanja zbog karcinoma prostate koji je metastazirao, opravdavaju izricanje još blaže kaznene sankcije.

 

Suprotno tvrdnjama žalbi, prvostupanjski je sud osnovano primijenio uvjetnu osudu s izrečenom kaznom zatvora u trajanju od osam mjeseci i rokom kušnje od tri godine jer je takva sankcija u svemu primjerena i pravedna. Žalbom isticane otegotne okolnosti već su našle dovoljnog odraza u visini izrečene zatvorske kazne, a teško zdravstveno stanje optuženika koji, u bitnom, priznaje učin ovog kaznenog djela, kao i činjenica da se radi o osobi poodmakle dobi koja je u vrijeme događaja bila neosuđivana, ne opravdavaju izricanje bezuvjetne kazne zatvora. S druge strane, neovisno o značajnim olakotnim okolnostima, sigurno nema uvjeta niti za izricanje još blaže sankcije jer je optuženik ovo kazneno djelo počinio s tri odvojene kriminalne radnje u vremenskom kontinuitetu, što ukazuje na njegovu upornost.

 

Zbog toga, i ovaj žalbeni sud ocjenjuje da će se i prijetnjom kazne u okviru primijenjene uvjetne osude u potrebnoj mjeri utjecati na optuženika da shvati neprihvatljivost vlastitog ponašanja te upozoriti drugi građani da se klone sličnih postupaka, čime će u cijelosti biti ostvarena zakonom predviđene svrhe kažnjavanja.

 

              Stoga žalbe optuženika i državnog odvjetnika u tom dijelu nisu osnovane.

 

 

O žalbi državnog odvjetnika u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude

 

Uvodno treba reći da je ranija osuđujuća presuda protiv optuženika zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. KZ/97 ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-Us-105/2013 od 2. lipnja 2016. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na odlučnu činjenicu – nastup štete velikih razmjera za Grad Z.. U toj odluci, prvostupanjskom je sudu skrenuta pažnja da eventualnu imovinsku štetu treba tretirati kao saldo pretrpljenog gubitka i ostvarene imovinske koristi koju je Grad Z. stekao izgradnjom izvršenih građevinskih radova tj. mora se utvrditi imovina Grada prije i poslije radnje koja je prethodila radnji zlouporabe iz čl. 337. st. 1. KZ/97, pri čemu treba voditi računa o iskazima financijskog i građevinskog vještaka.

 

U ponovljenom suđenju, prvostupanjski je sud otklonio nedostatke na koje mu je prethodno ukazano te je temeljem nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke G. R. i knjigovodstveno-financijskog vještaka K. Š. osnovano zaključio da nema dokaza o počinjenju predmetnog kaznenog djela na način i pod uvjetima pobliže opisanim u optužnici.

 

Naime, temeljem ocjene i analize izvedenih dokaza u postupku, prvostupanjski sud zaključuje da inkriminiranim radnjama optuženika, kao gradonačelnika Grada Z., nije nastupila šteta u iznosu od 8.029.489,79 kn, kako je to naznačeno u optužnici, jer je isti iznos u cijelosti iskorišten za plaćanje stvarnih obaveza Grada. Stoga, prvostupanjski sud ocjenjuje da, osim što nema dokaza o namjeri optuženika da iskorištavanjem i prekoračenjem granica svojih ovlastih Gradu nanese štetu, nema dokaza niti o faktičnom nastupu štete za Grad Z..

 

Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Smatra da je namjera optuženika na nanošenje štete Gradu vidljiva iz činjenice što su inkriminirana zaduženja bila protivna pozitivnim propisima i to čl. 104. i čl. 105. Zakona o proračunu jedinica lokalne samouprave, a optuženik je toga bio svjestan jer je, pri zaključenju ugovora o kreditu i ugovora o preuzimanju ispunjenja, uporabio krivotvorene odluke Gradskog vijeća. Također, žalitelj smatra pogrešnim zaključak o izostanku štete za Grad Z. jer su, od ukupnog zaduženja Grada s osnova glavnice kredita u iznosu od 17.946.015,51 kn, građevinski radovi na asfaltiranju i održavanju nerazvrstanih cesta te izgradnji druge infrastrukture plaćeni u iznosu od 9.916.525,72 kn, dok ostatak zaduženja u iznosu od 8.029.489,79 kn, "nije utrošen za građevinske radove za koju namjenu su inkriminirana zaduženja učinjena" zbog čega je u tom iznosu nastupila šteta velikih razmjera za Grad Z..

 

Međutim, analizom rezultata dokazne građe koja je prikupljena u postupku proizlazi da ovi navodi žalbe nisu osnovani. Prvostupanjski sud osnovano prihvaća nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještaka K. Š., kojeg ne spori niti žalitelj. Naime, prema pisanom mišljenju tog vještaka, koje je i usmeno dopunjeno, Grad Z. je s osnova vrijednosti svih plaćenih radova u inkriminiranom periodu, utrošio iznos od 15.516.651,36 kn time da je od izgradnje cesta i druge infrastrukture, po prirodi stvari, Grad imao i drugih koristi u vidu bolje prometne povezanosti i lakšeg prijevoza robe, usluga i ljudi, o čijoj visini se taj vještak nije mogao egzaktno očitovati. Obavljeni građevinski radovi na infrastrukturi Grada uredno su izvršeni i plaćeni, a građevinski i financijski vještak se slažu da je ukupno plaćeni iznos radova sukladan tada vrijedećim tržnim cijenama.

 

Osim toga, knjigovodstveno-financijski vještak nalazi da su kreditnim zaduženjima iz optužnice namirena ranija zaduženja Grada i zatvorene dospjele obveze u iznosu od 4.456.900,00 kn te su financirane druge obveze Grada izvan onih koje se odnose na predmetne građevinske radove u iznosu od 3.572.590,16 kn. Pri tome, Grad je, osim sredstava ostvarenih kreditima, imao i druge prihode u vidu subvencija od Županijske uprave za ceste i Fonda za regionalni razvoj, kako vještak izričito navodi u pisanom dijelu svog nalaza i mišljenja.

 

Nastavno, a što žalitelj u cijelosti zanemaruje, prema izričitoj tvrdnji knjigovodstveno-financijskog vještaka, vrijednost imovine Grada prije i poslije inkriminiranih radnji ostala je ista jer je sklapanjem ugovora o izvođenju radova jedna vrsta imovine, a to su sredstva na računu Grada, pretvorena u drugu vrstu imovine – izgrađene ceste, nogostupe i drugu infrastrukturu. Vještak ne može utvrditi da bi bilo koji iznos od ukupnog kreditnog zaduženja bio utrošen na nešto što nije bilo u korist Grada. Stoga, knjigovodstveno-financijski vještak zaključuje da je i iznos štete naveden u optužnici od 8.029.489,79 kn u cijelosti iskorišten za plaćanje stvarnih obveza Grada.

 

Ovi zaključci vještaka nisu predmetom žalbenog pobijanja niti se u žalbi predlaže provesti novo knjigovodstveno-financijsko vještačenje.

 

Teza je optužnice, a sada i žalbe državnog odvjetnika, da su sva financijska sredstva koja je optuženik, bez prethodnih odluka Gradskog vijeća i suglasnosti Vlade RH, te suprotno Zakonu o proračunu i Statuta Grada Z. ostvarivao kreditnim zaduženjem kod poslovnih banaka i pravnih osoba, a koja sredstava nisu utrošena upravo za financiranje građevinskih radova na asfaltiranju i održavanju nerazvrstanih cesta te izgradnji pješačkih staza, nogostupa i kanalizacije na području Grada Z., predstavljaju štetu velikih razmjera za taj Grad i to u iznosu od 8.029.489,79 kn.

 

Međutim, prema činjeničnim navodima optužnice opt. M. Đ. nije stavljeno na teret kriminalno postupanje koje obuhvaća nenamjensko raspolaganje sredstvima ostvarenim kreditima, već to što je, bez propisanih odluka i prethodne suglasnosti, te suprotno zakonu i Statutu, kreditno zaduživao Grad znajući da u proračunu nema dovoljnih sredstava za njihovo vraćanje pa je stvaranjem godišnje obveze koja premašuje 20% prihoda iz prethodne godine, prekomjerno zadužio Grad Z. i time mu nanio štetu. Zbog navedenog, dakle, nije odlučno jesu li tako ostvarena kreditna sredstva utrošena jedino i samo za izgradnju infrastrukture Grada ili su njima namirena ranija zaduženja, odnosno financirane druge stvarne obveze Grada, već je trebalo utvrditi da li su uslijed inkriminiranog postupanja optuženika nastale financijske obveze koje Grad realno ne bi imao da do njegovog prezaduživanja nije došlo. Budući da u postupku nije utvrđeno da bi bilo koji iznos od ukupnog zaduženja iz optužnice bio utrošen za nešto što nije bilo u korist Grada, eventualnu štetu knjigovodstveno-financijski vještak nalazi u obvezi plaćanja redovnih i zateznih kamata s obzirom da za preuzimanje kreditnih obveza nije postojala odgovarajuća odluka Gradskog vijeća te prethodna suglasnost Vlade RH, dok indirektnu štetu vidi u posljedičnoj blokadi gradskog računa i nemogućnosti da Grad podmiruje troškove redovnog poslovanja.

 

Zbog izloženog, iako je optuženik zaduživanjem Grada Z. kod poslovnih banaka i drugih pravnih osoba doista iskoristio svoj položaj gradonačelnika te prekoračio svoju ovlast da zastupa Grad, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da, temeljem rezultata knjigovodstveno-financijskog vještačenja, nema dokaza da bi optuženik postupanjem navedenim u optužnici prouzročio Gradu Z. štetu koja se sastoji u razlici između plaćanja izvršenih građevinskih radova i pretrpljenog gubitka u vidu ukupnog zaduženja grada, već utvrđuje da je cjelokupni iznos kreditnih zaduženja iskorišten za potrebe i korist Grada Z. pa u optužnici naznačena šteta nije nastupila.

 

Budući da navodima žalbe nisu s uspjehom dovedena u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda vezano za obilježje kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. KZ/97, to je oslobađajuća presuda u odnosu na navedeno kazneno djelo u svemu zakonita i pravilna.

 

Budući da ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08-II, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08-II, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 11. veljače 2021.

 

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.