- 1 -              Revd 2724/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2724/2020-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Šarića člana vijeća,  u pravnoj stvari tužitelja R. d.d. K., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. i dr. u V., protiv prvotuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, te drugotuženika Grada M. L., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. K.-A., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K., K. i Partneri d.o.o. u R., radi isplate, odlučujući o prijedlozima tužitelja i drugotuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4165/2019-3 od 18. veljače 2020., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7513/15-120 od 5. rujna 2019., u sjednici održanoj 10. veljače 2021., 

 

r i j e š i o  j e :

 

I/              Dopušta se revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4165/2019-3 od 18. veljače 2020., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7513/15-120 od 5. rujna 2019. u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja da mu prvotuženica plati 206.406,28 kn, a drugotuženik 51.601,57 kn s kamata na navedene iznose od 8. studenoga 2005. do isplate, zbog pravnog pitanja:

 

Ima li izvođač radova pravo na naknadu za naknadno izvedene građevinske radove, koje je izveo sukladno narudžbi naručitelja, iako o istome s naručiteljem nije sklopljen formalni (pisani) ugovor i navedeni naknadni radovi nisu nakon izvođenja formalno odobreni suglasnošću ovlaštenih osoba naručitelja, ali su preuzeti (prihvaćeni)?

 

II/              Odbacuje se prijedlog drugotuženika za dopuštenje revizije, kao nedopušten.

 

III/              Odbija se zahtjev drugotuženika za naknadom troška sastava odgovora na tužiteljev prijedlog  za dopuštenje revizije, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Tužitelj i drugotuženik su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4165/2019-3 od 18. veljače 2020., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7513/15-120 od 5. rujna 2019.

 

Drugotuženik je odgovorio na prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja, predloživši revizijskom sudu da isti odbije te obveže tužitelja da mu nadoknadi trošak sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije, dok tužitelj nije odgovorio na drugotuženikov prijedlog za dopuštenje revizije.

 

U odnosu na prijedlog tužitelja:

 

Postupajući sukladno odredbama članka 387. stavak 1. i 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), ovaj je sud ocijenio da su ispunjene pretpostavke za dopuštenje revizije u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. alineja 1. ZPP zbog pravnog pitanja naznačenog u izreci ovog rješenja, jer je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka nižestupanjskog suda (o tome da je suglasnost ovlaštene osobe naručitelja nužna pretpostavka da bi ugovor o izvođenju naknadnih građevinskih radova proizvodio pravne učinke)  odstupa od prakse revizijskog suda.

 

Tako je primjerice u odluci ovog suda poslovni broj Revt-244/11-2 od 16. listopada 2013. iznijeto pravno shvaćanje „...i neformalno zaključen ugovor o građenju može pod određenim okolnostima proizvoditi valjane učinke. Okolnost da za naknadne radove nije sklopljen formalni ugovor sama po sebi ne oslobađa naručitelja radova obveze na isplatu cijene radova, kao što to nije ni nužna posljedica izostanka naknadne pisane suglasnosti ovlaštene osobe, naročito pri činjenici da narudžba izvođenja radova među strankama nije bila sporna, da se izvođač radova već ugovorom o građenju obvezao naručitelju izvesti i naknadne radove prema njegovom nalogu, te da su radovi primljeni. U takvim okolnostima, pozivanje naručitelja na nedostatak forme ugovora u odnosu na naknadne radove u suprotnosti je s temeljnim načelima obveznog prava (članak 12. i 17. ZOO)...“.

 

Jednako tako, i u odluci ovog suda poslovni broj Revt-38/03-2 od 18. ožujka 2003. izraženo je shvaćanje da okolnost da je izvođač izveo naknadne radove, da je izvršena njihova primopredaja i da se naručitelj njima koristi upućuju na zaključak da je naručitelj radova preuzimanjem naknadnih radova i time što se njima koristi konkludentnim radnjama naknadno odobrio radnje koje je u njegovo ime poduzeo nadzorni organ koji je potpisao konačni obračun izvedenih radova.

 

Valjalo je, stoga, na temelju odredbe članka 387. stavak 1. i 6. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke ovog rješenja.

 

              U odnosu na pitanje kojim tužitelj problematizira ovlaštenje drugostupanjskog suda da preinačavajući prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu članka 221.a ZPP odbije tužbeni zahtjev ukoliko prvostupanjski sud nije proveo dokaze koje je tužitelj predložio, a koji su bili bitni za utvrđivanje činjenica odlučnih prema pravnom shvaćanju koje zauzima drugostupanjski sud, ističe se da je tužitelj propustio određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da bi to pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa u odnosu na sadržaj prijedloga u pogledu tog pitanja nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz članka 387. stavak 3. ZPP za dopuštenje revizije.

 

              U odnosu na prijedlog drugotuženika:

 

              Postupajući sukladno odredbama članka 385.a i 387. ZPP, ovaj je sud ocijenio da prvo pitanje naznačeno u prijedlogu za dopuštenje revizije nije pravno pitanje kakvo ima na umu odredba članka 385. stavak 1. ZPP.

 

              Naime, pitanje načina ispunjenja ugovora, odnosno odustanka od ispunjenja ugovora isključivo voljom jedne ugovorne strane je toliko općenito pitanje koje ovisi o posebnim okolnostima svakog konkretnog slučaja, da isto ne može biti važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

U postavljanju drugog pitanja, kojim drugotuženik problematizira primjenu pravila o teretu dokazivanja, podnositelj polazi od toga da su nižestupanjski sudovi teret dokaza činjenica koje su osnova zahtjeva za isplatom zateznih kamata na zakašnjelu isplatu ugovorene cijene radova neosnovano prebacili na tuženike, što ne odgovara činjeničnim utvrđenjima konkretnog slučaja. Naime, u pobijanoj odluci sud zaključuje da je tužitelj ispravama te nalazom i mišljenjem vještaka dokazao da su naručitelji cijenu radova po privremenim situacijama plaćali s kašnjenjem u odnosu na rokove utvrđene ugovorom, a da tuženici, kao naručitelji, nisu dokazali da se tužitelj prilikom izvedbe radova nije uskladio s načinom financiranja naručitelja. Dakle, sud nalazi da je tužitelj dokazao zakašnjelo plaćanje cijene radova po privremenim situacijama, dok je teret dokazivanja činjenice da je kašnjenje u plaćanju posljedica toga što je tužitelj način i dinamiku izvedbe radova propustio uskladiti s planom financiranja naručitelja bio na tuženicima, koji tu činjenicu nisu dokazali. Stoga, o odgovoru na pitanje kako ga drugotuženik postavlja, sugerirajući njime da je sud prihvatio zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata na zakašnjelo plaćanje cijene radova iako tužitelj tu tražbinu nije dokazao, ne ovisi rješenje spora u predmetnoj parničnoj stvari pa pitanje ne može biti važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

Zaključno, u odnosu na treće pitanje valja reći da tuženik u postavljanju tog pitanja i njegovom obrazloženju polazi od toga da drugostupanjski sud, odlučujući o troškovima postupka, nije uzeo u obzir uspjeh obje stranke u parnici, iako je iz obrazloženja pobijane odluke vidljivo da je sud odluku o troškovima postupka donio pozivom na odredbu članka 154. stavak 4. ZPP, imajući na umu uspjeh obje stranke u parnici, i to kako u pogledu osnova tako i u pogledu visine zahtjeva. Stoga, o odgovoru na pitanje kojim se problematizira propust suda da pri odlučivanju o parničnim troškovima uzme u obzir uspjeh obje stranke ne ovisi odluka u konkretnom sporu, pa pitanje nije važno niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni odnosno za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

Slijedom toga, kako u odnosu na prijedlog drugotuženika nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz članka 385.a stavak 1. ZPP i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe članka 387. stavak 2. ZPP, riješeno kao pod stavkom II. izreke.

 

Odluka sadržana pod stavkom III. izreke ovog rješenja temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. u vezi članka 155. ZPP.

 

Zagreb, 10. veljače 2021.