1

Poslovni broj: Gž-136/2020-2

 

Poslovni broj: Gž-136/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Mirni-Nadi Terlević Sebastijan, u pravnoj stvari tužitelja B. B. iz I. G., P., OIB:..., kojeg  zastupa punomoćnica L. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika H. M. d.o.o. iz Z., K., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik V. V., odvjetnik u O. d. H. i partneri d.o.o. u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-534/2017-23 od 19. prosinca 2019., 10. veljače 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              1.Djelomično se odbija žalba tuženika te se potvrđuje toč. I. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-534/2017-23 od 19. prosinca 2019. u dijelu kojim je odlučeno o isplati iznosa od 70.000,00 kn tužitelju sa zateznom kamatom od 17. veljače 2017. pa do isplate po stopi koje se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana.

 

              2.Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačava dio toč. I. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-534/2017-23 od 19. prosinca 2019. kojim je odlučeno o troškovima postupka na način da se tuženiku nalaže tužitelju naknaditi trošak postupka u iznosu od 4.000,00 kuna, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija njegov zahtjev za naknadu troška u iznosu od 3.000,00 kuna.

 

              3.Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja, toč. I., naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 70.000,00 kn sa zateznom kamatom od 17. veljače 2017. pa do isplate po propisanoj stopi te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 7.000,00 kn. Toč. II. je odbijen preostali dio zahtjeva u iznosu od 30.000,00 kn.

 

              Protiv točke I. presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Smatra da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 14. Zakona o parničnom postupku  ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13 i 70/19; dalje: ZPP) jer nije ispunjena pretpostavka iz odredbe članka 22. stavak 2. Zakona o medijima ("Narodne novine" broj 59/04, 84/11, 81/13, dalje: ZM). Sud u ovom postupku pogrešno diferencira zahtjev za ispravak iz odredbe članka 22. stavak 2. ZM i zahtjev za ispravak iz odredbe članka 40. do 45. ZM. Tuženik zato i nadalje ustraje na tezi da je tužiteljev zahtjev za ispravak bio neuredan jer iz njega nije razvidno tko je podnositelj zahtjeva, niti je naznačena njegova adresa, što je protivno odredbi članka 40. stavak 3. ZM, a u popratnoj punomoći nije ni naznačena osoba koja daje punomoć pa je upitno i ovlaštenje punomoćnika na podnošenje takvog zahtjeva. Pogrešno je utvrđeno i činjenično stanje prema odredbi članka 355. ZPP. Iz obrazloženja presude nejasno je zašto je sud poklonio vjeru iskazima tužitelja i svjedoka D. G., I. G., M. V., K. B. i I. Č., budući da se njihovi iskazi razlikuju upravo vezano uz činjenicu kada je tužitelj išao u proboj i je li uopće išao u proboj. S. G. navodi kako je po njegovim saznanjima tužitelj išao u proboj 16. na 17. studenog 1991., G. 17. na 18. studenog 1991., a V. 17. studenog oko 4 do 5 sati ujutro. Svjedok B. tvrdi kako je tužitelj išao u proboj 17. studenog 1991., a tužitelj 18. studenog 1991. Zato odlučna činjenica koja se odnosi na trenutak kada je tužitelj išao u proboj uopće nije utvrđena. Članak se bavi prenošenjem doživljaja šest osoba čije su izjave vjerno prenesene u njemu. Nejasno je zašto je sud poklonio vjeru iskazu tužitelja, kao životnom i logičnom, kada on u svom iskazu tvrdi da je utuženi članak jedini koji ga optužuje da je „zbrisao“. Svjedok G., V. i B. u svojim iskazima potvrđuju da je takvih članaka bilo i prije objave predmetnog članka. Sud je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s čl. 8. ZPP. Odbio je prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka čije su izjave vjerodostojno i u dobroj vjeri prenesene u utuženom članku. Upravo N. T. i Z. M. opisuju tužiteljeve postupke u ratu, a ti postupci su predmet ovog spora. Nejasno je zašto je sud odbio i prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka F. M. i Z. Š. koji su, i prije objave tog članka, pisali o tužitelju, a čiji su tekstovi poslužili i autoru utuženog članka da ga napiše. Njihovim bi se saslušanjem bolje i potpunije utvrdile odlučne činjenice. Okolnost što se autor članka u članku nije pozvao na knjigu F. M. ne isključuje okolnost da se on prilikom pisanja predmetnog članka poslužio informacijama iz navedene knjige. Sud je sve odlučne činjenice utvrdio isključivo na temelju iskaza tužitelja i svjedoka predloženih po njemu, a nije dopustio tuženiku dokazivanje svojih teza. Svjedoci koje je predložio tuženik predloženi su na okolnost da predmetne informacije nisu neistinite, a ne na okolnost da su njihove izjave vjerodostojno prenesene u utuženom članku, kako to pogrešno zaključuje sud u obrazloženju presude. Pogrešno je primijenjeno i materijalno pravo, odredba članka 1100. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08 i 78/15, dalje: ZOO). Nije zdravorazumski ni životno logično da se tužitelju na ime neimovinske štete dosudi iznos od 70.000,00 kn kada se uzme u obzir: da se tužitelja u članku nigdje ne spominje imenom i prezimenom, nego nadimkom iz ratnih dana „M. “, koji široj javnosti nije ni poznat; da je tužitelj podnošenjem neurednog zahtjeva za ispravak onemogućio da se navodna šteta objavom ispravka u određenoj mjeri sanira; da svjedok V. V. koji je bio suborac u ratu s tužiteljem uopće nije bio upoznat s predmetnim člankom, što govori o tome da tužitelju uopće nije nastala šteta; da sud nije ispitao ni jednog svjedoka predloženog po tuženiku pa nije potpuno utvrdio činjenično stanje; da se članak i ne bavi tužiteljem niti je on tema tog članka, a na njega se odnosi tek 5 % teksta članka; da sud nije uzeo u obzir kako se utuženi članak bavi doživljajima osoba koje su izjavile određene informacije koje ni povijesno još nisu jednoglasno razriješene. Sud je pogrešno primijenio i materijalno pravo jer u ovom slučaju ima mjesta primjeni odredbe članka 21. stavak 4. alineja 3. ZM. Pogrešna je i odluka o trošku, cijeneći spajanje spisa, potom i povlačenje tužbe za 100.000,00 kn. Počinjena je i apsolutno bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, osobito jer sud nije uzeo u obzir odlučne činjenice koje je tuženik naveo i u žalbi, a koje ukazuju da je tužba tužitelja neosnovana. Predlaže odbacivanje tužbe, preinačenje presude odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja i obvezivanjem tužitelja da nadoknadi tuženiku troškove postupka i žalbe. Podredno, predlaže ukidanje presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbe.

 

              Tužitelj nije dostavio odgovor na žalbu.

 

              Žalba tuženika je osnovana tek u dijelu odluke o trošku postupka.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim od tuženika traži naknadu neimovinske štete u iznosu od 100.000,00 kuna, pri čemu tvrdi da mu je tuženik iznošenjem neistinitih informacija o njemu, kao jednom od zapovjednika obrane V., profesionalnom vojniku i časniku, u tiskanom izdanju J. lista i na portalu J..hr, 18. studenog 2016. nanio povredu prava osobnosti i to prava na ugled, čast i dostojanstvo, a zbog čega je pretrpio duševne boli. Naknadu traži na temelju odredbi članka 21. stavak 1., 2. i 3. te članka 22. stavak 2. ZM uz primjenu odredaba članka 1100. ZOO u vezi s člankom 19. ZOO i 1046. ZOO.

 

              Prvostupanjski sud je pobijanim dijelom presude prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja dosudivši mu naknadu štete u iznosu od 70.000,00 kuna. Zaključuje kako su tvrdnje koje su nesporno o tužitelju navedene u spomenutim člancima iznesene kao nepobitne činjenice, a autor ih prethodno ni na koji način nije provjerio niti ih je iznosio njihovim promišljanjem ili preispitivanjem, kao povijesnu dvojbu. Time je postupio protivno temeljnim pravilima novinarske profesije koja novinare obvezuju da savjesno i s velikim osjećajem odgovornosti obavljaju svoj posao, pri čemu je točnost objavljene informacije prvo i najvažnije pravilo (postojanje neke činjenice novinar je dužan utvrditi s povećanom profesionalnom pozornošću, tako da informaciju koja sadrži neku činjeničnu tvrdnju, a pogotovo ako je podobna povrijediti nečiji ugled, čast ili dostojanstvo, ima pravo objaviti tek nakon što pouzdano utvrdi da je ona istinita, odnosno ako je nakon brižljive provjere u više neovisnih izvora imao osnovanog razloga povjerovati u njenu istinitost). Autor nije imao ni razloga povjerovati da su informacije istinite niti je pritom postupao u dobroj vjeri (čime nije dokazao postojanje daljnjih pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu), a objavljene informacije takve su da mogu izazvati prijekor okoline, prezir i umanjenje ugleda u javnosti, zbog čega je tužitelj i trpio negativne komentare u različitim životnim situacijama, što je sve utjecalo na njegov život u cjelini, izazvalo duševnu bol, jasno izraženu i manifestiranu povredu prava osobnosti. Ocjenjuje kako okolnosti u kojima je došlo do povrede prava osobnosti tužitelja i pretrpljene duševne boli, opravdavaju  dosuđenje naknade štete u iznosu od 70.000,00 kuna.

 

              Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

 

Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju ukazuje tuženik jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni iznesenim razlozima o odlučnim činjenicama o kojima nema proturječnosti ni između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Protivno žalbi tuženika, iako prvostupanjski sud doista pogrešno diferencira zahtjev za ispravak iz odredbe članka 22. stavak 2. ZM i zahtjev za ispravak iz odredbe članka 40. do 45. ZM jer pojam obraćanja nakladniku iz članka 22. stavak 2. ZM treba tumačiti u kontekstu odredbi članka 40. do 45. ZM kojima je cjelovito uređen ispravak informacije, time nije počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 14. ZPP. Naime, tužitelj je ispunio predviđenu pretpostavku ostvarivanja prava iz odredbe članka 22. stavak 2. ZM kada je nesporno (iako s nedostatkom navođenja adrese oštećenika u zahtjevu) takav zahtjev podnio tuženiku po punomoćnici (uz potpisanu punomoć), a tuženik mu nesporno nije udovoljio. U tom smislu se izjasnio i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-4057/2013, a kada upućuje da se u medijskim parnicama radi naknade štete počinjene medijskim dezinformacijama, uključujući i izvansudski postupak koji mu prethodi, zahtjev za objavu ispravka, odnosno isprike, mora promatrati bez pretjeranog formalizma, rigidnosti i ekscesivno, što znači da se mogu tolerirati manje pogreške i nedostaci u zahtjevu ili cjelokupnom postupku traženja i objave ispravka, kao pozitivnih procesnih pretpostavki prema članku 22. stavak 2. ZM. To iz razloga jer je pravo na ispravak ustavno pravo, a pravo na ugled, čast i dostojanstvo ustavno i konvencijsko pravo neograničeno drugim pravima, tako ni ustavnim i konvencijskim pravima na slobodu medija, slobodu informiranja, mišljenja i izražavanja misli. Tako i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1553/2009 od 24. studenog 2009.

 

Prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. ZPP na koju tuženik također ukazuje. Naime, obrazložio je razloge neprihvaćanja predloženih dokaza po tuženiku, saslušanja predloženih svjedoka N. T., Z. M., F. M. i Z. Š., a navedene razloge prihvaća i ovaj sud. Kako doista nije sporno da su izjave N. T. i Z. M. vjerno prenesene u člancima po autoru, a tuženik je na ročištu 4. svibnja 2017. naveo okolnosti na koje predlaže njihovo saslušanje (da su svjedoci T. i M. dali izjave zabilježene u člancima, s time da tuženik ni ne tvrdi da su te informacije istinite, nego tvrdi da su predloženi svjedoci izjavili da su te informacije istinite), nije bilo potrebe saslušavati svjedoke N. T. i Z. M. na te okolnosti. Također, nije bilo potrebe saslušavati svjedoke F. M. i Z. Š. (da su to već ranije izjavili, prije objave predmetnih članaka) jer svjedoci F. M. i Z. Š. nisu ni citirani u spomenutim člancima niti sam autor tvrdi da je istinitost informacija utvrdio na temelju njihovih izjava, članaka, knjige, a tužitelj je nesporno, po tvrdnjama samog autora, svjedoka P., demantirao njihove izjave. Zato je i po ocjeni pravilno odbijen prijedlog tuženika za njihovo saslušanje. Istinitost iznesenih informacija u članku niti nisu bile okolnosti na koje je sam tuženik predlagao saslušanje tih svjedoka, a kako to proizlazi iz odgovora na tužbu i pojašnjenja dokaznih prijedloga tuženika na zapisniku s ročišta 4. srpnja 2017.

 

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP.

 

Odredbom članka 21. stavak 1. ZM propisano je da je nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan naknaditi ju, izuzev u slučajevima propisanim ovim Zakonom, a stavkom 3. je određeno kako se na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju propisi o obveznim odnosima, osim ako tim Zakonom nije drugačije određeno. Stavkom 4. alineja 3. određeno je da nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako se postupalo u dobroj vjeri.

 

Cijeneći odredbu članka 21. stavak 6. ZM prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako postojanje pretpostavki odgovornosti nakladnika za štetu dokazuje tužitelj (subjekte obveznog odnosa (koji ovdje nisu sporni), štetnu radnju tuženika (objavljivanje informacija) i njenu objektivnu protupravnost (podobnost informacije da nanese drugome neimovinsku štetu), štetu (povredu prava osobnosti, prava na dostojanstvo, čast i ugled, kao zaštićenih prava) i uzročnu vezu između štete i štetne radnje), dok postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu iz članka 21. stavka 4. ZM dokazuje tuženik.

 

Među strankama u ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tuženik 18. studenog 2016. u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista objavio članak pod naslovom "Neispričana priča šest heroja obrane Vukovara - Ovdje je poginulo 350 ljudi, ubijena je sva mladost Sajmišta" te na portalu Jutarnji.hr članak pod naslovom "Dan kada je pao grad iz kojeg se počela graditi Hrvatska, ovo je neispričana priča o šest heroja obrane Vukovara"; da se istima prenose ispovijesti Z. M., P. Č., T. B., N. T., I. B. i Z. B., a za koje autor navodi da su sudjelovali u obrani V., pri čemu Z. M. navodi: „da su 16. studenog 1991. J. T. O. i njegov zamjenik N. B. bili kod M., a potom došli kod njega u štab da se dogovore kako dalje, a drugu večer, kada su išli na novi sastanak, M. više nije bilo, zdimio je, a nikome o tome nije rekao ni riječi“, N. T. „da su dva zapovjednika V., M., kao i načelnik policije S. P., pobjegli iz V., a nisu organizirali nikakvo povlačenje ni skupljanje, a da su predali grad vojnički tada bi bilo manje žrtava“, uz daljnju izjavu „da su ih njih dvojica napustila“, dok P. Č. opisuje „da vladin povjerenik nije znao šifre kako bi koristio vezu nakon odlaska M.“; da se nije radilo o autoriziranim izjavama; da tužitelja prije objave članaka nitko nije kontaktirao; da je tužitelj bio zapovjednik obrane Vukovara poznat po svom ratnom nadimku M.; da je tužitelj uputio tuženiku zahtjeve za objavu ispravka spomenutih informacija iz tih članaka, što je tuženik odbio; da je tužitelj sudu prvog stupnja 17. veljače 2017. podnio dvije tužbe protiv tuženika, s time da je tužbom pod poslovnim brojem Pn-534/17 tražio naknadu štete od tuženika kao nakladnika tiskanog izdanja Jutarnjeg lista, dok je tužbom pod poslovnim brojem Pn-535/17 tražio naknadu štete od tuženika kao nakladnika portala Jutarnji.hr koje je prvostupanjski sud spojio u ovaj predmet radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja.

 

Prvostupanjski sud je, nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari pravilno utvrdio i sljedeće odlučne činjenice:

-da autor članka M. P. ni na koji način nije provjeravao informacije koje je dobio u razgovoru sa svojim sugovornicima za predmetne članke, za koje nije znao ni jesu li i na kojoj su poziciji u zapovjednom lancu uopće bili, da nije kontaktirao tužitelja ni druge osobe koje se u predmetnim člancima spominju, a bilo mu je poznato da su teze koje se odnose na tužitelja iznošene i ranije od strane F. M., koje teze je tužitelj demantirao;

-da je tužitelj 18. studenog 2016., na dan sjećanja na vukovarske žrtve (kada su objavljeni članak u kojem je on kao ratni zapovjednik obrane V. optužen da je "zdimio", pobjegao, da je trebao vojnički predati grad pa da ne bi bilo toliko žrtava, da je samovoljno napustio grad te da povjerenik Vlade zbog toga nije znao šifre za vezu), predvodio kolonu sjećanja u Vukovaru u kojoj je bilo oko 100.000 ljudi;

-da od osoba koje su ga spominjale u predmetnim člancima nitko tužitelju nije bio dovoljno blizu, na funkciji da bi uopće imao dovoljno informacija na temelju kojih bi se moglo suditi o liniji obrane V. ili o tome imati informirano mišljenje;

-da je tužitelj članke doživio monstruoznima jer ga se njima optužuje za dezerterstvo i odgovornim za smrt ljudi čiji su roditelji i djeca hodali u istoj koloni, a javnost je u to vrijeme (18. studenog) osobito senzibilizirana na patnju V. u D. ratu;

-da su, cijeneći sadržaj objavljenih informacija (činjenicu da su objavljeni članci u novinama Jutarnji list, tako i na mrežnom portalu jutarnji.hr, u medijima koji se čitaju u cijeloj državi, dnevne novine s velikom tiražom), one kod tužitelja izazvale duševne boli koje su se manifestirale na njegov život jer kod čitatelja mogu stvoriti negativan zaključak o moralnim i ljudskim osobinama tužitelja, kao čovjeka i vojnika, zapovjednika obrane Vukovara.

 

Protivno žalbi tuženika, prvostupanjski sud je pravilno prihvatio iskaze saslušanih svjedoka D. G., I. G., M. V., K. B. i I. Č., ali i tužitelja, o tome kada je tužitelj krenuo u proboj (prije pada V. 18. studenog 1991.), 17. studenog 1991. Naime, radilo se o svjedocima koji su s tužiteljem izravno surađivali u tim vremenima, njegovim suborcima u V. (G. i B.), povjereniku Vlade Republike Hrvatske u V. M. V., predstavniku civilne vlasti koji je s njim surađivao, s time da je prema iskazu svjedoka V. i B. (dozapovjednika obrane V.), upravo između V. i tužitelja dogovoren proboj tužitelja s braniteljima i civilima (u skupinama od pedesetak ljudi svakih pola sata, koji proboj je započeo u četiri ili pet sati 17. studenog 1991.), što znači da se radilo o planiranom, organiziranom povlačenju. Iako se u presudi izrijekom ne navodi 17. studenog 1991., kao dan odlaska u proboj, prihvaćanjem iskaza spomenutih svjedoka prihvaćaju se i ti njihovi navodi. Neznatne razlike u pogledu kretanja u proboj koje ističe tuženik (koje su nakon proteka više od dvadeset i pet godina razumljive) ne dovode u pitanje te iskaze. Vrijeme kretanja u proboj se u konačnici ni ne razlikuje od navoda iz članaka iz kojeg se može zaključiti da je to ipak bilo 17. studenog 1991. Sam tužitelj također je izjavio kako je u V. bio od kraja kolovoza 1991. do 18. studenog 1991., što također znači da je izašao probojem 17. studenog 1991. Tužitelj je u svom iskazu izjavio kako je predmetni članak jedini takav objavljen u Jutarnjem listu, a ne jedini takav članak uopće objavljen pa tuženik neosnovano izvlači njegovu izjavu iz konteksta rečenoga, u namjeri dovođenja u pitanje njegovog iskaza.

 

Sama činjenica odlaska tužitelja iz V. prije njegovog pada 18. studenog 1991. nije ni sporna, a sporna ostaje kvalifikacija takvog odlaska (je li se radilo o bijegu ili se radilo o planiranom proboju radi izlaska iz neprijateljskog obruča, spašavanju života što većeg broja branitelja i civila pred brojem i sredstvima nemjerljivo nadmoćnim neprijateljem). Iz samog članka, iskaza svjedoka M., proizlazi kako se radilo o proboju. Navedeni bijeg po braniteljima, svjedocima M. („zdimio je“) i T. („pobjegli su“), u njegovom izraženom pejorativnom značenju (u smislu dezerterstva, manjka hrabrosti), ali i istinitosti tih navoda, nije dokazan po tuženiku. Insinuacije o bijegu tužitelja očito su bile odraz osjećaja napuštenosti tih branitelja do kojih informacija o organiziranom proboju očito nije stigla. U situaciji donošenja odluke o proboju pred pad grada, cijeneći nesporno teško i kaotično stanje zbog napredovanja neprijatelja, opravdanost ili neopravdanost takve odluke u to vrijeme, na taj način (s vojno taktičkog, političkog i humanitarnog aspekta) može biti predmet ozbiljnog i temeljitog razmatranja povjesničara, ne i ove parnice (u kojoj je već navedeno koja strana dokazuje koje činjenice). Isto vrijedi i za hipoteze i nagađanja o tome bi li ostajanje tužitelja u Vukovaru i 18. studenog 1991., vojnička predaja grada po njemu, značila manji (ili veći) broj žrtava.

Ovome sudu je ljudski razumljiv osjećaj branitelja koji su se osjetili napuštenima jer očito nisu dobili obavijest o proboju, ali ta činjenica ne opravdava ocjenu da se radilo o bijegu kakav se tužitelju imputira člancima i o daljnjim nagađanjima, kao što ne ukida obvezu autora članaka da provjeri dobivene informacije.

 

Sam tuženik i autor članaka navode kako je zadatak autora bio prenošenje doživljaja običnih osoba i branitelja o zadnjim danima pred pad Vukovara, a ne analitika pada (vojna ni politička). Međutim, upravo je zbog takvog zadatka autor članka bio taj koji je trebao provjeriti difamirajuće informacije iznesene protiv tužitelja. Citiranje iskaza običnih ljudi, branitelja koji nisu bili u izravnom kontaktu s tužiteljem ni s bilo kime tko je odlučivao o trenutku kretanja u proboj, o načinu na koji će se izvoditi, uz insinuacije da bi ostanak tužitelja u Vukovaru podrazumijevao i manje žrtve branitelja i civila, ne može se smatrati pukim iznošenjem osjećaja tih običnih ljudi, branitelja, već prelazi u domenu nedobronamjernog nagađanja, arbitrarne analize (vojne i političke) koje, kako i tuženik tvrdi, nije trebalo biti (pogotovo bez provjere iznesenih podataka na bilo koji način, kako kontaktiranjem tužitelja i drugih sudionika koji su odlučivali o proboju iz Vukovara, tako ni izravnim upitima nadležnim tijelima).

 

Sadržaj objavljenih informacija podoban je povrijediti prava osobnosti tužitelja, prava na dostojanstvo, ugled i čast tužitelja, zadnjeg zapovjednika Vukovara u najteže vrijeme obrane grada, kao čovjeka i vojnika. Radi se, doista, kako to zaključuje prvostupanjski sud o tvrdnjama koje same po sebi, ali i iznesene upravo u vrijeme kolone sjećanja 18. studenog 2016., na dan sjećanja na pad Vukovara i sve njegove žrtve pale u obrani grada, kada je fokus javnosti u cijeloj državi upravo na tom događaju, mogu izazvati prijekor okoline, prezir i umanjenje ugleda i dostojanstva u javnosti.

 

Tužitelj je dokazao da mu je zbog objavljene informacije povrijeđeno pravo osobnosti, pravo na ugled, čast i dostojanstvo, imajući u vidu i okolnost da se upravo na dan objave članaka nalazio u V., predvodeći kolonu sjećanja, gdje je zbog članaka doživio i neugodnosti jer su ga neki sudionici verbalno napadali, o čemu svjedoče svjedoci V. i B., kao i o njegovom stanju dubokog emotivnog proživljavanja takvih optužbi (kojima ga se stavljalo u kontekst sukrivca za stanje i stradavanja prilikom pada V. (svjedok G.), groznog osjećanja zbog toga (svjedok G.), tuge i razočaranja (svjedoci B. i Č.), suočavanja s negativnim komentarima. Ocjena je ovog suda da je bilo potrebno voditi računa i o tome da tuženik nije objavio ispravak informacije, a članci su objavljeni kako u dnevnoj novini, tako i na mrežnom portalu koji se čitaju u cijeloj državi. Prvostupanjski sud je zato tužitelju dosudio naknadu štete u iznosu od 70.000,00 kn, a kod odlučivanja o visini pravične novčane naknade neimovinske štete pravilno je primijenio odredbe članka 1100. ZOO u vezi s člankom 19. ZOO.

 

Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio sve činjenice o kojima ovisi tuženikova odgovornost za štetu propisana odredbom člankom 21. stavkom 1. ZM i pretrpljene štetne posljedice. Pravilno je utvrdio i da tuženik nije dokazao postojanje razloga za isključenje te odgovornosti propisane odredbom stavka 4. alineja 3. istog članka na koje se pozivao. Naime, kako je navedeno, nije dokazao točnost spomenutih objavljenih informacija, ali ni dokazao da su te informacije kojima je šteta učinjena utemeljene na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri.

 

Sloboda medija i sloboda izražavanja, kao jedan od temelja svakog demokratskog društva, nije apsolutna (bez ograničenja) jer je suprotstavljena, također jednom od temeljnih ustavnih prava, pravu na zaštitu privatnog života (zaštita privatnosti), ovdje prava na čast, ugled i dostojanstvo. Zato sloboda izražavanja mora počivati na postupanju novinara u dobroj vjeri i na postupanju u skladu s novinarskom etikom i ne smije prekoračiti određene granice zaštite ugleda, časti i dostojanstva. Prvostupanjski sud je u ovoj pravnoj stvari pravilno ocijenio kako su objavom spomenutih članaka prijeđene granice dopuštenog, da su njima povrijeđena spomenuta prava, pri čemu je uzeo u obzir sve relevantne čimbenike koji se odnose na obje zaštićene vrijednosti.

 

Tuženik je djelomično u pravu kada tvrdi da nije posve pravilno odlučeno o trošku postupka. Naime, prema odredbi članka 154. stavak 2. ZPP ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i odmjerio tužitelju pripadajući mu trošak i utvrdio postotke uspjeha stranaka u postupku, a spomenuta, izmijenjena odredba članka 154. primjenjuje se u ovoj pravnoj stvari na temelju odredbe članka 117. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/2019), tužitelju je priznata naknadu dijela ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, ovdje 4.000,00 kuna, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

 

Slijedom navedenog, odbijena je žalba tuženika u pogledu merituma i u tom dijelu potvrđena presuda suda prvog stupnja, sve prema odredbi članka 368. stavka 1. ZPP, a dijelom prihvaćena u pogledu odluke o trošku i preinačena odluka o trošku. Kako je tuženik uspio sa žalbom svega u pogledu dijela troška, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troška žalbe, sve prema odredbi članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. st. 1. i 155. ZPP.

 

 

U Puli, 10. veljače 2021.

 

 

Sutkinja

 

Mirna-Nada Terlević Sebastijan, v.r.