1

 

Poslovni broj: 5 UsI-752/2020-7

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 5 UsI-752/2020-7

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sucu Dariu Mađarošu, uz sudjelovanje zapisničarke Danijele Horvatić, u upravnom sporu tužitelja Z. Č. iz D., , B.i.H., kojeg zastupaju opunomoćenici P. J. i M. J., odvjetnici u O., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., kojeg zastupa službena osoba B. B., radi invalidske mirovine, 10. veljače 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-141-02/20-03/03527329606, URBROJ: 341-99-06/2-20-1429 od 3. lipnja 2020.

 

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog spora.

 

             

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika, označenim u točki I. izreke presude, odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u V., KLASA: UP/I-141-02/19-03/03527329606, URBROJ: 341-22-06/2-19-16709 od 23. siječnja 2020. kojim se tužitelju, pripadniku borbenog sektora Hrvatskog vijeća obrane, odbija zahtjev za priznanje prava na invalidsku mirovinu.

Tužitelj u tužbi prepričava tijek upravnog postupka te prigovara činjenici što nije bio nazočan provedenim vještačenjima njegove radne sposobnosti. Smatra da takva vještačenja ne mogu biti podloga za donošenje zakonitih rješenja pa predlaže provesti novo vještačenje u sudskom postupku, kao i njegovo saslušanje, te slijedom toga poništiti osporavano rješenje.

U odgovoru na tužbu tuženik se protivi navodima tužitelja naglašavajući da je osporavano rješenje doneseno na temelju stručnog vještačenja Vijeća viših vještaka, Središnjeg ureda Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom koje je provedeno u skladu s Uredbom o metodologijama vještačenja u mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ 57/17. i 56/19., dalje u tekstu Uredba) i odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., dalje u tekstu ZOMO). Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

Sud je u ovom sporu održao raspravu u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika te je strankama u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, Odluka i rješenje Ustavnog suda RH i 29/17, dalje u tekstu: ZUS), prije donošenja presude pružena mogućnost izjasniti se o navodima protivne stranke kao i o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. U dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju koja prileži sudskom spisu i spisu upravnog postupka koji je dostavljen uz odgovor na tužbu. Stranke su na raspravi u bitnom ostale kod svojih prijašnjih navoda i prijedloga, s tim da je zamjenica opunomoćenika tužitelja podnijela zahtjev za naknadu troška upravnog spora.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Upravni postupak koji je prethodio ovom sporu tužitelj je pokrenuo svojim zahtjevom od 16. kolovoza 2019. radi priznanja prava na invalidsku mirovinu po članku 142. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine" 121/17., 98/19., dalje u tekstu ZHBDR).

              Naime, prema članku 142. ZHBDR-a pripadnici borbenog sektora HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine priznat status ratnog vojnog invalida po osnovi ranjavanja ili zatočeništva, imaju pravo na invalidsku mirovinu po ovom Zakonu i Zakonu o mirovinskom osiguranju umanjenu za iznos osobne invalidnine koja im je priznata po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela Bosne i Hercegovine, ako to pravo nisu ostvarili do stupanja na snagu ovoga Zakona temeljem Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji (stavak 1). Pripadnici borbenog sektora HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine priznat status ratnog vojnog invalida od I. do IV. skupine po osnovi bolesti ili ozljede, imaju pravo na invalidsku mirovinu po ovom Zakonu i Zakonu o mirovinskom osiguranju umanjenu za iznos osobne invalidnine koja im je priznata po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela Bosne i Hercegovine (stavak 2.) Pravo iz stavaka 1. i 2. ovoga članka ostvaruje se pod uvjetima određenim ovim Zakonom i Zakonom o mirovinskom osiguranju te na način i postupkom određenim Ugovorom između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji (stavak 3.)

              Nije sporno da je tužitelj hrvatski državljanin, pripadnik postrojbe Hrvatskog vijeća obrane u razdoblju od 18. travnja 1992. do 23. lipnja 1992. i od 8. prosinca 1995. do 31. ožujka 1996. (pripadnik borbenog sektora HVO-a). U Bosni i Hercegovini priznat mu je status ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40% (stalno) vojnog invaliditeta po osnovi stradavanja kao pripadniku HVO-a počevši od 1. siječnja 2006.

              Odlučna medicinska činjenica u prvostupanjskom upravnom postupku odnosno postoji li kod tužitelja invalidnost prema članku 39. ZOMO-a utvrđena je na temelju vještačenja koje je provelo Vijeće vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Sektora za vještačenje, Područnog ureda u Osijeku.

              Članak 39. ZOMO-a propisuje da smanjenje radne sposobnosti prema ovome Zakonu postoji kada se kod osiguranika, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost smanji za više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja. Poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima (stavak 1.) Preostala radna sposobnost postoji kada je kod osiguranika nastalo smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, ali se s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima (stavak 2.) Djelomični gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika postoji smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, a s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost ne može se profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima, ali može raditi najmanje 70% radnog vremena na prilagođenim poslovima iste ili slične razine obrazovanja koji odgovaraju njegovim dosadašnjim poslovima (stavak 3.) Potpuni gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja, zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak radne sposobnosti bez preostale radne sposobnosti (stavak 4.).

              U svom nalazu i mišljenju od 16. siječnja 2020. prvostupanjsko tijelo vještačenja, na temelju priložene medicinske dokumentacije, utvrdilo je da kod tužitelja ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti jer njegova radna sposobnost nije trajno smanjena za više od polovice prema tjelesnom i psihički zdravom osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti.

              U žalbenom postupku, na temelju članka 133. stavka 3. ZOMO-a, ova odlučna medicinska činjenica utvrđena je vještačenjem provedenim od strane Vijeća viših vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Središnjeg ureda u Zagrebu.

              U nalazu i mišljenju drugostupanjskog tijela vještačenja od 25. svibnja 2020. navodi se kako je tužitelj (pripadnik HVO-a) 22. travnja 1992. ranjen krhotinama granate u glavu bez ozljeda koštanih struktura. Po završetku liječenja nema neurološkog deficita, a zaostaju povremene glavobolje, vrtoglavice, smetnje iz kruga PTSP-a radi kojih se diskontinuirano liječio po psihijatru ambulantno uz jednu hospitalizaciju u PB V. 1999. Prema zadnjem nalazu psihijatra od 19. srpnja 2019. prisutne su anksio – depresivne smetnje što je sukladno s zadnjim nalazom psihologa od 16. srpnja 2019. iz kojega je vidljiva izražena anksio-depresivna simptomatologija uz povišenu subskalu simptoma PTSP-a, bez značajnih pokazatelja psihoorganiciteta. U komorbiditetu prisutna je umjerena hemofilija A te bolni vertebralni sindromi na bazi degenerativnih promjena vratne kralježnice (manja diskus hernija C4/C5 nivoa sa posljedičnom relativnom stenozom vert kanala na svim nivoima) bez indikacije za kirurškim liječenjem.

              Postupajući po žalbi, nakon uvida u priloženu medicinsku dokumentaciju, drugostupanjsko tijelo vještačenja ne nalazi osnove za promjenu ocjene prvostupanjskog tijela vještačenja. Potvrđuje da su posljedice ranjavanja iz 1992. godine bez zaostalog značajnijeg nerološkog ili psihoorganskog deficita, a radna sposobnost tužitelja nije trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti. Ostale bolesti (degenerativne promjene vratne kralježnice, hemofilija A, anksio-depresivni poremećaj) nisu predmet ocjene u postupcima pokrenutim po članku 142. ZHBDR-a.

              Dakle, suprotno prigovorima iz tužbe ovaj Sud smatra kako tuženik nije povrijedio zakon na štetu tužitelja kada je na citiranom nalazu i mišljenju Vijeća viših vještaka utemeljio svoje rješenje. To stoga što je drugostupanjsko tijelo vještačenja analiziralo cjelokupnu medicinsku dokumentaciju te dalo medicinske razloge koji opravdavaju iskazano mišljenje, a koje ovaj Sud prihvaća kao obrazloženo i potpuno na način kako to propisuje Uredba.

              Imajući u vidu da se radi o primjeni stručno-medicinskog znanja kojim raspolaže Vijeće viših vještaka, da su stručna tijela medicinskog vještačenja oba stupnja suglasna u svojoj ocjeni, a nalaz i mišljenje Vijeća viših vještaka je jasan, obrazložen i utemeljen na medicinskoj dokumentaciji koja prileži spisu, Sud smatra kako je pravilno postupio tuženik kada je osporavanim rješenjem odbio žalbu tužitelja, budući da zdravstveno stanje tužitelja nije izraženo u mjerilima kako ih postavlja članak 39. ZOMO-a.

              Pored takvog stanja stvari, Sud je na raspravi u ovom sporu odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem medicinskog vještačenja njegove radne sposobnosti po neovisnom sudskom vještaku. Naime, ovakav dokaz nije dostatno samo predložiti, kako je to učinio tužitelj, već ga je potrebno obrazložiti i iznijeti jasne tvrdnje koje dovode u sumnju nalaze vještaka iz upravnog postupka. Osim toga, tužitelj se ne poziva na neki od medicinskih nalaza koji bi govorio suprotno od onoga što tvrde nadležni vještaci u upravnom postupku niti prilaže medicinsku dokumentaciju koja bi predstavljala podlogu za drugačije činjenično utvrđenje. Sva medicinska dokumentacija s kojom tužitelj raspolaže bila je predmetom ocjene tijekom provedenog upravnog postupka.

              Sud je odbio i dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja, budući da isti nije prikladan za utvrđivanje odlučnih medicinskih činjenica u ovoj upravnoj stvari. 

              Neosnovani su i prigovori tužitelja da je prilikom vještačenja morao biti osobno pregledan. Člankom 14. stavkom 10. Uredbe propisano da za osobe s boravkom u inozemstvu Vijeće vještaka iz članka 3. stavka 5. ove Uredbe daje nalaz i mišljenje na temelju medicinske dokumentacije ili detaljnog medicinskog izvješća dostavljenog od inozemnog nositelja mirovinskog ili socijalnog osiguranja primjenom Uredbi Europske unije o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti i međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju. Kada za to postoje razlozi, vještak ili vijeće vještaka daje nalaz i mišljenje na temelju neposrednog pregleda. Međutim, tužitelj u tužbi nije naveo niti jedan razlog radi čega smatra da ga je trebalo neposredno pregledati odnosno nije doveo u sumnju postupanje nadležnog tijela vještačenja koji je svoj nalaz i mišljenje utemeljilo na cjelokupno priloženoj medicinskog dokumentaciji.

              Slijedom prethodno navedenog, odlučeno je kao u točki I. izreke presude na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a.              Kako je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnog spora u skladu s člankom 79. stavkom 4. ZUS-a te je odlučeno kao u izreci presude pod točkom II. 

 

 

U Osijeku 10. veljače 2021.

                                                                                                                   

Sudac

Dario Mađaroš v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.