Poslovni broj: 62 Pž-2616/2019-4

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 62 Pž-2616/2019-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirna Maržić, u pravnoj stvari tužitelja V. d.d. u stečaju, V., S. trg 35, R. S., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik D. J., odvjetnik u O. društvu J., V. & V. iz Z., D. 4 protiv tuženika K. H. k.d., Z., D. S. 14 (ranije: V. V. 6), OIB …, kojeg zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik iz Z., G. 23, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-180/2015 od 5. ožujka 2019., 10. veljače 2021.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-180/2015 od 5. ožujka 2019. u pobijanim točkama I. i III. izreke.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-180/2015 od 5. ožujka 2019. u pobijanoj točki III. izreke.

Obrazloženje

Pobijanom presudom poslovni broj P-180/2015 od 5. ožujka 2019. prvostupanjski sud je djelomično prihvatio, a djelomično odbio tužbeni zahtjev.

U točki I. izreke naložio je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 223.067,66 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2005. do isplate po godišnjoj stopi od 15% do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do namirenja po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

U točki II. izreke prvostupanjski sud je djelomično odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: „Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati iznos od 225.310,24 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2005. do isplate.“

U točki III. izreke prvostupanjski sud je odlučio da svaka stranka snosi svoj trošak.

Prvostupanjski sud je tako odlučio o tužbenom zahtjevu kojim tužitelj potražuje povrat iznosa od 448.377,90 kn, koji je tuženik prema tužiteljevim navodima neosnovano naplatio od tužitelja na temelju bankarske garancije.

Između stranka je sporna aktivna legitimacija, osnova i visina tužbenog zahtjeva.

Kako je sud na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da je za nedostatke koji su se pojavili u garantnom roku odgovoran tužitelj, da ih on po pozivu nije otklonio, te da ih je tuženik otklonio po trećima i da trošak sanacije iznosi 225.310,24 kn, prvostupanjski je sud utvrdio da je tuženik opravdano realizirao bankarsku garanciju, ali samo do iznosa od 225.310,24 kn, dok je za preostali dio bankarske garancije ona realizirana neosnovano, jer je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak otklanjanja nedostataka.

Tužitelj je zatezne kamate tražio od 1. listopada 2005. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je da je bankarska garancija realizirana krajem rujna 2005., slijedom čega valja napomenuti da tužitelj ima pravo i na zatezne kamate u odnosu na neosnovano naplaćeni iznos od 225.310,24 kn po bankarskoj garanciji. Sud je u tom dijelu tužitelju i dosudio zatezne kamate sukladno tužbenom zahtjevu. Visinu stope zatezne kamate sud je odredio na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za ostale odnose.

Prilikom odluke o troškovima postupka, a imajući u vidu djelomičan uspjeh stranaka, sud je uzeo u obzir kako tužiteljev, tako i tuženikov uspjeh u parnici po postavljenom tužbenom zahtjevu. U smislu odredbe čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku potrebno je prilikom određivanja troškova postupka izraze „djelomičan uspjeh“ i „razmjerni dio troškova“ ocjenjivati ne samo kvantitativno već i kvalitativno, kako s obzirom na osnovu, tako i s obzirom na visinu prihvaćenog odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva. Tužitelj je uspio s dijelom tužbenog zahtjeva u visini od 223.067,66 kn (49,75%), dok nije uspio u dijelu tužbenog zahtjeva u visini od 225.310,24 kn (50,25%). S obzirom na opisani uspjeh stranaka u sporu, prvostupanjski sud je ocijenio da su stranke podjednako uspjele u predmetnom sporu, te da je odluku o troškovima parničnog postupka valjalo presuditi sukladno odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku, pa je stoga odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Protiv navedene odluke tuženik je podnio žalbu, pobijajući je izričito u odnosu na točke I. i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom navodi da na strani tužitelja ne postoji procesna legitimacija, jer se tužbeni zahtjev odnosi na regresni zahtjev tužitelja prema tuženiku na temelju iznosa koji je tuženiku, s osnove bankarske garancije, isplatila Nova ljubljanska banka d.d., a da tuženik s navedenom bankom nije bio ni u kakvom ugovornom odnosu, a tužitelj i navedena banka imaju državnu pripadnost Republike Slovenije, pa nejasnim drži kako se na te subjekte uopće može primijeniti hrvatsko materijalno pravo. Drži da je sud bio dužan prvenstveno utvrditi narav pravnog odnosa između tužitelja i navedene banke. Predlaže pobijanu odluku ukinuti u pobijanom dijelu i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Protiv navedene odluke žalbu je podnio i tužitelj, pobijajući je izričito samo u točki III. izreke, kojom je određeno da svaka stranka snosi svoj trošak, i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, pri čemu kao vrijednost predmeta spora na koji se odnosi žalba izričito navodi iznos od 126.702,00 kn. U bitnom navodi da je nesporno tuženik osporavao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti, te da su se gotovo svi dokazi i sve parnične radnje izvodili na okolnost utvrđivanja pravne osnove tužbenog zahtjeva, dok je na okolnost visine provedeno samo vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku za graditeljstvo. S obzirom na to, tužitelj drži da su vještačenja i drugi dokazi koji se odnose na dokazivanje osnove, a podmirio ih je prethodno tužitelj, trebali biti dosuđeni njemu u cijelosti, bez obzira na visinu dosuđenog iznosa. Predlaže preinačiti presudu na način da se tužitelju u cijelosti dosude parnični troškovi, kao i troškovi sastava žalbe u iznosu od 7.140,25 kn.

Odgovor ni na jednu žalbu nije podnesen.

Tuženikova žalba nije osnovana.

Tužiteljeva žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu odluku na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama istaknutih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), ovaj je sud ocijenio da je presuda u pobijanom dijelu pravilna i na zakonu osnovana.

Predmet spora je isplata iznosa od 448.377,90 kn, koji je tuženik prema tvrdnjama tužitelja neosnovano naplatio od tužitelja na temelju bankarske garancije.

Prvostupanjski sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev samo djelomično osnovan, jer je naplata po bankarskoj garanciji bila opravdana za troškove sanacije po trećima u iznosu od 225.310,24 kn, dok za ostatak u iznosu od 223.067,66 kn nije dokazano da je bila opravdana, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen.

Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na promašenu aktivnu legitimaciju, polazeći od toga da je isplatu s osnove bankarske garancije izvršila N. L. B. d.d. (dalje: banka), a ne tužitelj, te da tuženik i navedena banka nisu ni u kakvom međusobnom ugovornom odnosu.

Prije svega valja napomenuti da je tuženik i u tijeku prvostupanjskog postupka isticao prigovor promašene aktivne legitimacije, polazeći samo od tvrdnje da tužitelj nije banci isplatio iznos koji je banka isplatila tuženiku, međutim, tužitelj je dokazao suprotno dostavom dokumentacije o uplati banci iznosa u tadašnjim slovenskim tolarima (29. rujna 2005. uplatio je banci 14.673.121,94 SIT) koji odgovara kunskoj protuvrijednosti utuženog potraživanja.

Činjenica da tuženik i banka nisu ni u kakvom međusobnom ugovornom odnosu je prema ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju irelevantna, odnosno ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog dijela odluke, jer osnova za isplatu po navedenoj bankarskoj    garanciji bio je nesporno postojeći ugovorni odnos između tužitelja i tuženika, odnosno ostvarenje ugovorenih pretpostavki za aktivaciju bankarske garancije, što je i prvostupanjski sud naveo u obrazloženju pobijane odluke. Naime, u Ugovoru o građenju, koji su tužitelj i tuženik nesporno sklopili 16. svibnja 2002., u čl. 22. st. 3. bilo je ugovoreno da je tužitelj kao izvođač dužan dostaviti tuženiku bankarsku garanciju u visini od 5% ukupne bruto vrijednosti, a tužitelj je tu obvezu nesporno ispunio, dok je tuženik nesporno realizirao bankarsku garanciju od strane navedene banke, uz tvrdnju da tužitelj nije izvršio popravak nedostataka koji su se nesporno pojavili u garantnom roku, iako je na to bio pozvan pisanim putem. Ukratko, dostava bankarske garancije tuženiku bila je tužiteljeva ugovorna obveza, a realizacija te garancije bilo je tuženikovo ugovorom predviđeno ovlaštenje ako se za to ispune određene pretpostavke.

Tužitelj je napomenuo da tuženik može izvođenje popravaka na građevini ustupiti trećoj osobi (što je tuženik i učinio), ali da je u tom slučaju mogao naplatiti štetu bankarskom garancijom samo do visine stvarne štete, a ne u punom iznosu bankarske garancije.

Daljnji tijek prvostupanjskog parničnog postupka sveden je da utvrđivanje sporne visine troškova koji su nastali za tuženika pri uklanjanju nedostataka angažmanom treće osobe, odnosno, na temelju rezultata vještačenja, na koje stranke nisu imale prigovora, ocijenjeno je do koje se visine tuženik osnovano naplatio po bankarskoj garanciji, a po kojoj ne (odnosno, koji je iznos zbog neosnovane naplate dužan vratiti tužitelju).

Stoga prema ocjeni ovog suda tuženik nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost odluke u pobijanom dosuđujućem dijelu, a slijedom toga ni u pogledu odluke o troškovima postupka.

Neosnovano se tužitelj u svojoj žalbi na točku III. izreke poziva na to da je trošak predujma za vještačenje, koji je troškovnikom (list 463. spisa) zahtijevao u iznosu od 7.798,00 kn, trebao biti posebno tretiran kada je donesena odluka da svaka stranka snosi svoj parnični trošak, pri čemu valja spomenuti da je tužitelj na ime parničnih troškova potraživao sveukupno 126.702,00 kn, a tuženik sveukupno 75.000,00 kn.

Načelno je točno da troškovi, koji općenito za tužitelja nastanu zato što mora angažirati vještake kako bi dokazao osporenu osnovu tužbenog zahtjeva, trebaju stranci za koju su nastali biti naknađeni u cijelosti, jer oni bi za tužitelja bili jednaki i da je uspjeh u sporu bio razmjerno veći ili manji, budući da su ti troškovi iz perspektive tužitelja fiksni. Stoga visina koja je utvrđena u tijeku prvostupanjskog postupka, odnosno nesporno djelomičan uspjeh tužitelja u pogledu visine, prema ocjeni ovog suda načelno ne bi trebala biti od utjecaja na trošak vještačenja koja su za tužitelja nastala vezano uz dokazivanje osnove. Međutim, u konkretnom slučaju, kako iz stanja spisa, tako i iz obrazloženja pobijane odluke, proizlazi da jedino vještačenje koje je tužitelj predložio nije provedeno na okolnost osnovanosti (vještak se izričito izjasnio da nije u mogućnosti vještačiti pitanje uzročnosti i sugerirao angažiranje IGH za to pitanje), nego je provedeno samo na okolnost utvrđivanja visine troškova u odnosu na koje je tuženik opravdano aktivirao bankarsku garanciju, i to nakon što je tužitelj odustao od isprva predloženog vještačenja koje bi proveo IGH, kojim bi jedino bilo moguće utvrditi uzročnost, a time i osnovanost ili neosnovanost samog tužbenog zahtjeva (tužitelj je od tog vještačenja odustao jer bi mu, kako je naveo, bilo preskupo platiti 70.000,00 kn, što iznosi gotovo četvrtinu utuženog potraživanja). Ukratko, tužiteljev trošak    vještačenja u konkretnom slučaju nastao je isključivo vezano za utvrđivanje visine do koje se tuženik smio naplatiti po bankarskoj garanciji (osnova za tu naplatu bile su ugovorom predviđene okolnosti i pretpostavke koje su se nesporno ostvarile), a kako se ispostavilo da je svaka stranka u odnosu na visinu uspjela u podjednakom postotku, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak, pa tako i onaj koji se odnosi na vještačenje.

Budući da prema ocjeni ovog suda tužitelj i tuženik nisu svojim žalbenim navodima doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke.

Zagreb, 10. veljače 2021.

Sudac Mirna Maržić