Poslovni broj: 37 Pž-5627/2018-5

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 37 Pž-5627/2018-5

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Jelena Čuveljak, u pravnoj stvari tužitelja A. O. d.d. (ranije J. O. d.d.), Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik iz Odvjetničkog društva G. & P. odvjetničko društvo d.o.o., Z., protiv 1. tuženika L… „S.“, G., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik M. Č., odvjetnik u Z., i 2. tuženika Ž. U. Z. C. I. Ž., P., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. R. F., odvjetnik u P., radi naknade štete, odlučujući o žalbi prvotuženika protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-1479/2015-61 od 2. srpnja 2018., 10. veljače 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba prvotuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-1479/2015-61 od 2. srpnja 2018. u točkama I. i III. izreke.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbacuje se žalba prvotuženika protiv točaka II., IV., V. i VI. izreke presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-1479/2015-61 od 2. srpnja 2018. kao nedopuštena.

 

II. Odbija se zahtjev drugotuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.087,50 kn.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski je sud presudom citiranom u izreci ove odluke u točki I. izreke naložio prvotuženiku da tužitelju naknadi iznos od 6.374,24 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te je u točki III. izreke naloženo prvotuženiku da naknadi troškove tužitelju. U točki II. izreke je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika, u točki IV. izreke je odbijen djelomično zahtjev tužitelja da mu prvotuženik naknadi troškove postupka, u točki V. izreke je naloženo tužitelju da drugotuženiku naknadi troškove postupka te je u točki VI. izreke odbijen zahtjev drugotuženika da mu tužitelj naknadi dio troškova ovog postupka.

 

Iz obrazloženja u bitnome proizlazi da se 30. lipnja 2012. na županijskoj cesti broj 5007 (D. G. – Š.) oko 250 metara poslije mjesta D. G., dogodila prometna nezgoda na način da je D. M. upravljao motornim vozilom reg. oznake P… …-… te se kretao iz smjera D. G. u smjeru mjesta Š.. Dolaskom do navedenog mjesta u blagom i nepreglednom zavoju istom je s desne strane ceste na kolnik istrčala divljač – srna, uslijed čega je došlo do udara srne u desnu bočnu stranu vozila reg. oznake P… …-K…, pri čemu je na vozilu nastala materijalna šteta. Vozilo kojim je upravljao D. M. bilo je u vrijeme prometne nezgode osigurano kod tužitelja policom kasko osiguranja broj K06860003947 te je tužitelj, nakon izvida štete, dostavljenih mu računa za popravak vozila te potpisanog sporazuma o izvansudskoj nagodbi, vlasnici vozila M. M. 10. listopada 2012. nadoknadio nastalu štetu u iznosu od 6.374,24 kn.

 

Među strankama je sporno da li postoji solidarna odgovornost prvotuženika i drugotuženika za predmetni štetni događaj, sporna je visina tužbenog zahtjeva te da li je tužbeni zahtjev u zastari. Sud je nakon provedenog dokaznog posutpka utvrdio da se mjesto prometne nesreće nalazi na županijskoj cesti 5007 D. G. – Š. na oko 250 metara poslije mjesta D. G. (izvan naselja), ograničenje brzine za predmetnu dionicu je u vrijeme nastanka prometne nezgode iznosilo 90 km/h, uvjeti na cesti bili su dobri. Vezano za opis mjesta događaja, utvrđeno je da je iz smjera Kremenja do mjesta nesreće u smjeru kretanja navedenog vozila bio postavljen prometni znak opasnosti „divljač na cesti“ s dopunskom pločom u dužini od 5000 m, a da se prometna nezgoda dogodila od postavljenog prometnog znaka na 5270-tom metru. Nadalje je utvrđeno da je na prednjem desnom blatobranu iznad prednjeg desnog kotača vozila pronađen trag dlake od divljači - srne. Utvrđeno je da se nalet srne dogodio na način da je ista najprije udarila u desni retrovizor i prednji desni blatobran, a potom je „preletjela“ preko cijelog auta (krova) na drugu stranu, te da je svjedok D. M. pritom poduzeo radnju kočenja. Svjedoci su naveli da svakodnevno prolaze navedenom cestom, te da im je poznato da divljač svakodnevno prelazi istu cestu, a svjedok D. M. je naveo da mu je bilo poznato da na predmetnoj dionici postoji znak opasnosti „divljač na cesti“.

 

Sud je proveo vještačenje po vještaku prometno-tehničke struke A. R. na okolnosti dinamike nastanka prometne nesreće, te visine štete na vozilu. Vještak je u svom nalazu, kojeg je sud prihvatio u cijelosti kao vjerodostojan jer je potpun i obrazložen, detaljan, objektivan i stručan, u konačnici kvalitetan i pouzdan, sadrži analizu i ocjenu relevantnih činjenica, te je u skladu s dokazima koje je sud proveo u tijeku postupka, utvrdio da za utvrđivanje mjesta naleta ne postoje tragovi, ali da se mjesto naleta po skici djelatnika policije nalazi se na samom izlasku iz zavoja i na desnoj kolničkoj traci po smjeru kretanja vozila, od PTM za 72 m i u dubini kolnika za oko 1m. Utvrđeno je da je nalet ostvaren udarom prednje strane tijela divljači na prednju desnu bočnu stranu vozila osiguranice tužitelja, međutim, za izračun brzine kretanja vozila ne postoji elemenata jer nije poznat zaustavni položaj vozila, te je nije moguće procijeniti jer je divljač naletjela na bočnu stranu vozila. Kako na temelju materijalnih dokaza vještak nije mogao utvrditi brzinu kretanja vozila, to je uzeo u obzir podatak koji su svjedoci M. M. i D. M. (koje je sud kao što je već naprijed navedeno, ocijenio kao vjerodostojne) naveli za brzinu kretanja, dakle, uzeo je da se vozilo kretalo brzinom od oko 60 km/h, slijedom čega je vozilo imalo količinu gibanja od oko 25.323 kgm/sec. Za zaustavljanje vozila pri navedenoj brzini bila je potrebna dužina puta od oko 31.50 m i vrijeme od oko 3,1 sec. Stoga, od mjesta stupanja na prometnicu kojom je nailazilo vozilo pa do mjesta naleta, divljač se kretala na putu dužine od oko 1 m i u vremenu od oko 0,24 sec. Vozilo je u času stupanja srne na prometnicu bilo udaljeno od mjesta naleta za oko 4 m. Preglednost kolnika omogućavala je pravovremeno uočavanje stupanja srne dok se je nalazila na bankini, odnosno bila udaljena od mjesta za oko 3 m ili vremenski za oko 0,71 sec i to u času kada je vozilo bilo udaljeno od mjesta naleta za oko 12 m. S obzirom da je vrijeme nastanka opasnosti iznosilo 0,24 sec ili 0,71 sec, to je utvrđeno da isto vrijeme nastanka opasnosti nije omogućavalo da vozač poduzme nikakve radnje s ciljem izbjegavanja nastanka naleta. Prvotuženik je u podnesku od 15. rujna 2017. prigovorio na pisani nalaz i mišljenje vještaka te je predložio da vještak izračuna brzinu kretanja vozila prije naleta i brzinu kretanja vozila u trenutku naleta na divljač, da li se vozač pritom kretao propisanom brzinom, odnosno da li se kretao brzinom koja bi bila prilagođena stanju i uvjetima na cesti, a za slučaj da se nije kretao propisanom brzinom, da se vještak očituje kolika bila šteta manja da se vozač kretao manjom brzinom. Drugotuženik je u podnesku od 11. rujna 2017. predložio da vještak prikaže točne pozicije postavljenih prometnih znakova opasnosti „divljač na cesti“. Vještak se tijekom usmenog saslušanja na ročištu održanom 18. svibnja 2018. očitovao na primjedbe tuženika, te je naveo da se prometna nezgoda dogodila na način da se divljač „zabila“ u bočnu stranu vozila pa ne postoji elemenata za izračun brzine. Sama opasnost za vozača je nastala 0,71 sec prije naleta pa je brzina vozila prije naleta bila približno ista brzini trenutku naleta, slijedom čega na isti zaključak nije od utjecaja da li je vozač pritom kočio ili nije kočio, s obzirom da uvjeti za poduzimanje radnje kočenja nisu postojali, a da ukoliko je vozač kočio, tada je kočio zbog ulaska u zavoj, a ne zbog opasnosti i jer mu u trenutku kada je kočio divljač još i nije bila u vidnom polju. U ovom slučaju kod samog prikočivanja prije naleta, brzina bi bila veća za oko 2 km/h. Nadalje, naveo je da prometni znak opasnosti „divljač na cesti“ je po zapisniku o očevidu pokrivao dužinu od 5000 m i upravo je zato znak na kojem piše 2,4 km sigurno postavljen kasnije, slijedom čega vještak istoga nije spominjao u svom nalazu, a po stacionaži zapisnika o očevidu, naveo je da se nalet vozila na divljač dogodio izvan područja pokrivenosti znaka „divljač na cesti“ (dakle, vještak je u odnosu na udaljenost znaka opasnosti „divljač na cesti“ s dopunskom tablom od 5000 m, a koji je u vrijeme nastanka štetnog događaja bio postavljen, potvrdio položaj naleta kako je to u zapisniku o očevidu od 30. lipnja 2012. utvrđeno, tj. da se prometna nezgoda dogodila na 5270-tom metru od postavljenog prometnog znaka). Usmeno iznijeti nalaz i mišljenje vještaka, sud je prihvatio u cijelosti kao vjerodostojan jer je istim obrazložio sve primjedbe koje su tuženici iznijeli, te je isti u skladu s ispravama koje se nalaze u spisu.

 

Za ocjenu odgovornosti prvotuženika kao osobe koja gospodari lovištem primjenjuju se odredbe članka 83. stavka 1. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj: 140/05, 75/09 i 153/09; dalje u tekstu: ZL) prema kojoj za štetu koju počini divljač u lovištu odgovara lovoovlaštenik lovišta na kojem divljač stalno živi te odredbe članka 1063. i 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje u tekstu: ZOO), budući da se divljač prema važećoj sudskoj praksi smatra opasnom stvari, a za štetu od opasne stvari odgovara vlasnik odnosno s obzirom na to da divljač ne može biti u vlasništvu pravne ili fizičke osobe, odgovara onaj kome je ista povjerena na brigu (dakle, prvotuženik kao lovačko društvo s čijeg područja je divljač istrčala na cestu na kojoj se dogodila prometna nezgoda). Slijedom navedenog, tužitelj je morao dokazati postojanje štete, štetne radnje i protupravnosti, dok se uzročna veza između štete i štetne radnje pretpostavlja. Svoje odgovornosti lovačko društvo može u cijelosti ili djelomično osloboditi ako dokaže da je šteta nastala od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti (članak 1067. stavak 1. ZOO-a), isključivom radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti, kao i ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete (članka 1067. stavak 2. i 3. ZOO-a).

 

Na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio da je D. M. upravljao vozilom osiguranice tužitelja tako što je u konkretnom slučaju prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti te je postupao sukladno prometnim pravilima i znakovima (znao je za postojanje opasnosti od divljači, iako je bio izvan područja od 5000 m koje je bilo pokriveno znakom opasnosti „divljač na cesti“, vozio je gotovo 30 km/h ispod propisne brzine od 90 km/h (na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je svjedok mogao voziti brzinom od najviše 62 km/h), slijedom čega ni uz takvu primjerenu vožnju nije mogao izbjeći nalet srne. Stoga, kako je sud utvrdio da je jedini uzrok ove prometne nezgode iznenadni izlazak srne na cestu, a tuženik, na kojem je bio teret dokazivanja postojanja ekskulpacijskih razloga, nije dokazao postojanje okolnosti za njegovim potpunim ili pak djelomičnim oslobođenjem od odgovornosti, za zaključiti je da je za nastalu štetu odgovoran upravo prvotuženik koji je, sukladno odredbi članka 963. ZOO-a, dužan naknaditi tužitelju cjelokupnu nastalu štetu.

 

Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je tužitelj u odnosu na prvotuženika dokazao da je divljač (srna) na prometnicu došla s područja kojim kao lovoovlaštenik gospodari prvotuženik, odnosno tužitelj je dokazao da je upravo prvotuženik štetnik, nadalje, dokazao je da mu je pritom nastala šteta (naprijed navedena oštećenja na vozilu), dok se protupravnost sastoji u tome što prvotuženik u konkretnim okolnostima (nastanak prometne nezgode) nije poduzeo adekvatne mjere kako bi spriječio da divljač koja boravi u lovištu kojim isti gospodari uopće stupi na predmetnu prometnicu, odnosno tužitelj je pretpostavke koje su potrebne da bi se utvrdila odgovornost prvotuženika za predmetni štetni događaj, a prvotuženik nije dokazao okolnosti koje bi u cijelosti ili potpuno isključile njegovu odgovornost za predmetni štetni događaj. Navode prvotuženika da drugotuženik nije kosio travu i raslinje oko prometnice na kojoj se dogodila prometna nezgoda, slijedom čega ista nije bila sigurna za promet, sud nije uzeo u obzir, budući da je prvotuženik navedeno istaknuo u fazi glavne rasprave, a kako sud smatra da je prvotuženik navedene činjenice mogao znati već u trenutku nastanka štetnog događaja (lovočuvar B. D. je izašao na lice mjesta na dan nastanka štetnog događaja) odnosno iste je mogao iznijeti prilikom davanja odgovora na tužbu, to na temelju članka 461.a stavka 4. Zakona o parničnom postupku sud iste navode nije uzeo u obzir, slijedom čega nije ispitivao ni da li bi iste činjenice na temelju dokaza provedenih u tijeku postupka bile eventualno dokazane.

 

U odnosu na (su)odgovornost drugotuženika za štetni događaj, sud je utvrdio da tužitelj u ovom postupku nije uopće naveo činjenice koje bi se odnosile na konkretni propust drugotuženika te da bi taj propust bio u uzročnoj vezi s nastalom štetom. Prema sadržaju tužbe (su)odgovornost drugotuženika, tužitelj temelji na činjenici da je održavanje državne ceste na kojoj je došlo do štetnog događaja u nadležnosti drugotuženika te da na mjestu nastanka prometne nezgode nije bio postavljen prometni znak. Međutim, da bi se utvrdila odgovornost drugotuženika sukladno članku 50. Zakona o cestama, tužitelj je bio dužan navesti činjenice vezane uz konkretnu situaciju u kojoj drugotuženik nije postupio po zahtjevu prvotuženika, te da u vezi s tim, u dijelu ceste u kojem se dogodila prometna nezgoda nije postavio znak upozorenja „divljač na cesti“ (što bi svakako bio ovlašten sukladno članku 21. stavku 5. Pravilnika o prometnim znakovima i signalizaciji na cestama, „Narodne novine“ broj: 33/05, 64/05, 155/05 i 14/11), a sve s obzirom na činjenicu da je na predmetnoj dionici, iz smjera Kremenja do mjesta nesreće, u smjeru kretanja predmetnog vozila, utvrđeno da je bio postavljen prometni znak opasnosti „divljač na cesti“ sa dopunskom pločom u dužini od 5000 m, a da se nesreća dogodila od postavljenog prometnog znaka na 5270-tom metru. Stoga, navod tužitelja da na mjestu nastanka prometne nezgode nije bio postavljen znak opasnosti ne predstavlja propust drugotuženika u navedenom smislu. S obzirom na to da tužitelj nije dokazao konkretni propust drugotuženika te da bi taj propust bio u uzročnoj vezi s nastalom štetom, sud smatra da tužitelj, na kojem je bio teret dokaza, nije dokazao da je drugotuženik (su)odgovoran za štetni događaj, te je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika u cijelosti odbijen kao neosnovan.

 

U odnosu na istaknuti prigovor zastare, sud je utvrdio da se primjenjuje trogodišnji zastarni rok od trenutka saznanja tužitelja za štetnu radnju i štetnika (članak 230. ZOO-a). Budući da je tužbe podnijeta 30. lipnja 2015. poštom preporučeno (list 34. spisa), a štetni događaj je bio 30. lipnja 2012., to je istaknuti prigovor zastare neosnovan u cijelosti.

 

Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka koji je potvrdio da je visina štete pravilno obračunata u dokumentaciji koja prileži spisu (izvidi štete izrađeni po tužitelju (na listu 9. i 10. spisa), slijedom čega je utvrđeno da je tužitelj dokazao visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 6.374,24 kn, a nije sporno da je na temelju pisane izjave M. M. 10. listopada 2012. isplatio obrtu A. iznos od 3.074,24 kn, a trgovini Đ. K., iz U. i A. – A. R. M. Č., iz U. iznos od 3.000,00 kn, sve sukladno izvidu štete od 2. srpnja 2012. i dopunskom izvidu štete od 23. srpnja 2012.

 

Budući da je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženika, to je sukladno članku 154. stavku 1. u vezi s člankom 155. Zakona o parničnom postupku naloženo prvotuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka sukladno članku 154. stavku 1. u vezi s člankom 155. Zakona o parničnom postupku.

 

Protiv ove presude je prvotuženik izjavio žalbu iz svih žalbenih razloga te ponavlja navode istaknute u tijeku postupka pred sudom prvog stupnja u pogledu pasivne legitimacije, zatim isključive odgovornosti osobe ovlaštene upravljati javnom cestom, zatim odgovornosti vozača vozila te predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu.

 

Tužitelj nije odgovorio na žalbu prvotuženika.

 

Drugotuženik je odgovorio na žalbu te ističe da tužitelj nema pravni interes u odnosu na točku II. i V. pa predlaže odbaciti žalbu uz naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 1.087,50 kn.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba djelomično nije dopuštena, a djelomično nije osnovana.

 

Žalitelj nema pravnog interesa za podnošenje žalbe protiv točaka II., IV., V. i VI. izreke pobijane presude, jer je u točki II. izreke odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika, u točki IV. je odbijen djelomično zahtjev tužitelja da mu prvotuženik naknadi troškove postupka u točki V izreke je naloženo tužitelju da drugotuženiku naknadi troškove postupka te je u točki VI. izreke odbijen zahtjev drugotuženika da mu tužitelj naknadi dio troškova ovog postupka. Stoga je na temelju odredbe članka 367. stavka 1. Zakona o parničnom postupku u tom dijelu prvotuženikovu žalbu valjalo odbaciti kao nedopuštenu, a zbog čega je odlučeno kao u izreci ove odluke.

 

Pobijanu presudu u točkama I. i III. izreke je ovaj drugostupanjski sud ispitao u skladu s odredbom članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13., 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je odluka prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu pravilna i zakonita.

 

Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja dao je razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i neproturječni, te ne postoji proturječnost između razloga i sadržaja spisa, pa je stoga presudu moguće ispitati, a zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

 

Analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, a sve u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je drugostupanjskog suda da njima žalitelj nije uspješno osporio prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno i zakonito odlučio o tužbenom zahtjevu. Prvostupanjski sud je na temelju potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje nije proturječno ispravama u spisu, valjano primijenio materijalno pravo.

 

Žalitelj u žalbi ponavlja navode koje je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka, te iznosi neargumentirane žalbene razloge kojima ne dovodi u pitanje zaključke i utvrđenja prvostupanjskog suda. Naime, ovaj sud u potpunosti prihvaća zaključak suda prvog stupnja u pogledu pitanja pasivne legitimacije, odgovornosti za nastali štetni događaj i ostalim elementima odnosa odgovornosti za štetu.

 

Pravilna je i odluka o trošku kako po osnovi, u smislu odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, tako i po visini u smislu odredaba članka 155. ZPP-a i s tim da žalitelj nije posebno naveo da osporava, i u kojem dijelu, odluku o trošku.

 

Zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka je sud odbio drugotuženiku iz razloga što ta radnja nije bila nužna za uspjeh u postupku.

 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu prvotuženika je valjalo odbiti i potvrditi pobijanu odluku, sukladno odredbi članka 368. stavaka 1. i 2. ZPP-a.

 

Zagreb, 10. veljače 2021.

 

Sudac

dr. sc. Jelena Čuveljak