Poslovni broj: 41 Pž-7311/2019-3

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 41 Pž-7311/2019-3

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Gorana Aralica Martinović, u pravnoj stvari tužitelja M. d.o.o., M., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica S. M. Č., odvjetnica iz R.,  protiv tuženika M. M., vl. obrta autoprijevoznik M. M. iz T. B., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. i R. j.t.d. iz V., radi isplate iznosa od 929,95 EUR, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-197/2014-35 od 25. listopada 2019., 10. veljače 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-197/2014-35 od 25. listopada 2019. u točki I. i dijelu točke III. njene izreke u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 669,66 kn i troškove parničnog postupka u iznosu od 3.415,62 kn.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-197/2014-35 od 25. listopada 2019. u dijelu točke III. njene izreke kojom je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 730,23 kn i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 730,23 kn (sedamstotrideset kuna i dvadesettri lipe).

 

r i j e š i o j e

 

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-197/2014-35 od 25. listopada 2019.

 

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška odgovora na tuženikovu žalbu u iznosu od 937,50 kn.

 

 

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom tuženiku je naloženo platiti tužitelju iznos od 700,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke). Odlukom iz točke II. izreke presude, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 229,95 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Odlukom iz točke III. izreke presude, tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 669,66 kn te troškove parničnog postupka u iznosu od

4.145,85 kn.

 

Stranke su bile u poslovnom odnosu iz ugovora o prijevozu (čl. 661. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) na temelju kojeg je tužitelj po tuženikovom nalogu prevezao robu za treću osobu (društvo Š. d.o.o.) iz Republike Njemačke, grada D. do P.. Tužitelj je u ovom postupku zahtijevao isplatu iznosa od 700,00 EUR za uslugu prijevoza i iznos od 229,95 EUR na ime troškova za čekanje na istovar. Prvostupanjski sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu naknade za prijevoz dok je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu naknade štete nastale čekanjem na istovar robe.

 

Tužitelj je postupak pokrenuo prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave – računa u kojima je iznos naznačen u kunama, ali je prvostupanjski sud, uzevši u obzir da je sukladno nalogu o utovaru valuta obveze bila u eurima, ukinuo platni nalog te nastavio suditi po tužbi.

 

Protiv te presude obje stranke su podnijele žalbu.

 

Tužitelj se žalio na odluku o troškovima postupka navodeći da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada je primijenio odredbe Zakona o parničnom postupku koji su stupile na snagu nakon pokretanja ovog postupka. Naime, tužitelj je, prema odredbama Zakona o parničnom postupku koji je trebalo primijeniti, ostvario uspjeh u omjeru 75,27% a ne 50% kako je to pogrešno izračunao prvostupanjski sud. Tužitelj je predložio da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u točki III. njene izreke, a podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Nadalje, tužitelj smatra da ima pravo na naknadu troška sudske pristojbe na presudu bez obzira što nije naveo njen iznos a iz razloga jer je o visini tog troška saznao tek nakon što ga je sud pozvao na uplatu sudske pristojbe na presudu. Tužitelj smatra da je prvostupanjski sud neosnovano odbio tužbeni zahtjev za naknadu troškova za sastav podnesaka od 12. studenoga 2014. i 19. siječnja 2015. bez obzira na činjenicu što ih je predao na ročištu za glavnu raspravu. Naime, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude citirao tužiteljeve navode iz tih podnesaka slijedom čega se ti podnesci ne mogu smatrati nepotrebnim za vođenje postupka.

 

Tuženik je u žalbi naveo da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada je dopustio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka. Nadalje, prvostupanjski sud je odlučio o stvari o kojoj između istih stranaka već teče parnica (dvostruka litispendencija). Prvostupanjski sud je naveo da je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu naknade za prijevoz iz razloga jer je neosnovan tuženikov prigovor prijeboja. Naime, prvostupanjski sud je odbio odlučiti o prigovoru prijeboja jer je zaključio da tuženik nije dokazao da je pravovremeno prigovorio usluzi. Naime, prema Konvenciji o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom propisan je rok od 21 dan za isticanje prigovora za kašnjenje robe i tuženik tvrdi da je taj prigovor pravovremeno istaknuo. S obzirom na to da je neosnovan tužbeni zahtjev, tuženik smatra da su tužitelju neosnovano dosuđeni troškovi parničnog postupka. Tuženik je predložio da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, a podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj je u odgovoru na tuženikovu žalbu naveo da je prvostupanjski sud primjenom pravila o teretu dokazivanja pravilno ocijenio da je tuženikov prigovor neosnovan, jer tuženik nije dokazao da je pretrpio štetu niti je dokazao iznos te štete.

 

Žalbe stranaka nisu osnovane, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

 

Nakon što su pobijana presuda i rješenje ispitani na temelju odredbe čl. 365. st. 2. i čl.

467. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da su oni pravilni i zakoniti osim u dijelu koji se odnose na troškove parničnog postupka.

 

Prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, dok prema odredbi čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

U odnosu na tuženikov prigovor dvostruke litispendencije ovaj sud je jednako kao prvostupanjski sud utvrdio da je taj prigovor neosnovan.

 

Naime, u sudove u Republici Hrvatskoj je uveden integrirani sustav upravljanja predmetima (integrated case management system – ICMS) pod nazivom e-spis. ICMS je elektronski sudski upisnik koji omogućuje praćenje kretanja predmeta kroz sudski postupak i uvid u sudske predmete ovlaštenim osobama (sucima, sudskim savjetnicima, sudskim službenicima koji rade u sudskim referadama). Uvidom u e-spis utvrđeno je da je pred Trgovačkim sudom u Bjelovaru, poslovni broj Povrv-472/13 postupak započeo podnošenjem prijedloga za ovrhu 28. lipnja 2012., i da se isti postupak vodio između istih stranaka i u pogledu iste novčane tražbine u iznosu od 7.218,01 kn sa zakonskom zateznom kamatom. Predmetni postupak završen je donošenjem rješenja o povlačenju tužbe poslovni broj Povrv-472/2013-3 od 11. listopada 2013., koje je postalo pravomoćno 23. siječnja 2014., slijedom čega je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da nema dvostruke litispendencije između stranaka.

 

Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da se na ovaj spor primjenjuje Konvencija o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom - CMR („Službeni list SFRJ Međunarodni ugovori“ broj 11/58, „Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 1/92; dalje u tekstu: Konvencija). Naime, prema međunarodnom tovarnom listu (CMR) od 28. ožujka 2012. (list

65. spisa), prijevoz je izvršen na relaciji Njemačka – Hrvatska (mjesto utovara: D./Njemačka, mjesto isporuke: P./Hrvatska), pri čemu su obje države ugovornice Konvencije.

 

Među strankama su nesporne sljedeće činjenice:

- tuženik je bio u poslovnom odnosu s društvom Š. d.o.o. kojemu se obvezao prevesti robu iz Republike Njemačke do grada P.

- tuženik nije imao na raspolaganju svoje kamione zbog čega je objavio oglas u kojemu traži prijevoznika koji bi za njega obavio prijevoz za treću osobu (Š. d.o.o.)  - tuženik je tužitelju kao podprijevozniku izdao nalog broj 049/2012 od 27. ožujka

2012. za prijevoz devet paleta (3820 kg) sanitarne opreme

- u nalogu je naznačeno mjesto i vrijeme utovara (D., 28. ožujka 2012.), vrijeme istovara (30./31. ožujka 2012.) kao cijena prijevoza (700,00 EUR)  - u nalogu nije naznačeno mjesto istovara

- roba je isporučena na mjesto istovara s četiri dana zakašnjenja  - na međunarodnom tovarnom listu (CMR), koji je tužiteljev vozač imao kod sebe tijekom vožnje kao i mjestu carinjenja je bilo navedeno mjesto istovara (adresa društva Š. d.o.o.)

- tužitelj je tuženiku izdao račun za izvršenu uslugu prijevoza, ali i račun na ime troškova za čekanje na istovar

- tuženik je istaknuo prigovor prijeboja jer mu je nastala šteta (naručitelj Š. d.o.o. mu je odbio platiti račun) zbog tužiteljevog zakašnjenja (list 33. spisa).

 

Među strankama je sporno tko je kriv za kašnjenje u isporuci, je li tuženik tužitelju pravovremeno prigovorio zbog kašnjenja te je li tuženik dužan platiti utuženi račun s obzirom na izjavljeni prigovor prijeboja naknade štete s osnove tužiteljevog kašnjenja.

 

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je došlo do zakašnjenja od strane tužitelja budući da nije postupio po tuženikovom nalogu i dostavio robu u roku navedenom u nalogu. Neosnovan je tužiteljev navod da mu nije bila poznata adresa isporuke budući da je taj prigovor otklonio tužiteljev zastupnik po zakonu koji je u iskazu danom na ročištu za glavnu raspravu naveo da je na međunarodnom tovarnom listu bila navedena adresa isporuke. Navedenu ispravu tužiteljev vozač je imao kod sebe za vrijeme izvršenja prijevoza iz čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tužitelju već u vrijeme utovara robe, bilo poznato mjesto isporuke. Osim toga, iz Međunarodnog tovarnog lista vidljivo je da je roba istovarena 4. travnja 2012. na navedenoj adresi, a što je priznao i sam tužitelj.

 

Odredbom čl. 19. Konvencije (CMR) je propisano da će se smatrati da je zakašnjenje u isporuci nastupilo kad roba nije isporučena u dogovorenom roku. Odredbom čl. 30. t. 3. Konvencije je propisano da se nikakva naknada ne duguje za zakašnjenje u isporuci osim kada prijevozniku nije dostavljen pisani prigovor u roku od 21 dan, računajući od vremena kada je roba bila stavljena primatelju na raspolaganje.

 

Dakle, da bi tuženik mogao zahtijevati od tužitelja bilo kakvu naknadu po toj osnovi, treba u roku od 21 dan od isporuke robe pisanim putem uputiti tužitelju prigovor o zakašnjenju.

 

Prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio da tuženik nije pravovremeno istaknuo prigovor zakašnjenja budući da iz isprava u spisu proizlazi drukčije. Naime, tuženik je dostavio presliku dopisa upućenog tužitelju 3. travnja 2012., (tri dana nakon ugovorenog datuma isporuke i jedan dan prije izvršene isporuke) u kojemu navodi da je zbog nepoštivanja dogovorenih termina isporuke primatelj robe (Š. d.o.o.) pretrpio određene troškove koje će kasnije proslijediti tuženiku. Naveo je da ti troškovi idu na tužiteljevu štetu a da će se cijena prijevoza kasnije također korigirati ili ovisno o nastalim troškovima prijevoz neće biti plaćen.

 

Tužitelj nije osporio primitak tog dopisa koji po ocjeni ovog suda predstavlja pisani prigovor iz odredbe čl. 30. Konvencije.

 

Osim toga, postoji i tuženikov prigovor od 23. travnja 2012. za koji je prvostupanjski sud utvrdio da tuženik nije dokazao da ga je dostavio tužitelju. Navedeno je prvostupanjski sud utvrdio iz iskaza tužiteljevog zastupnika po zakonu danog na ročištu za glavnu raspravu. Međutim, tužiteljev zastupnik po zakonu je u iskazu na pitanje je li primio tuženikov dopis od 23. travnja 2012. naveo da tog dana nije primio ništa. Dakle, prema ocjeni ovog suda tužiteljev zastupnik po zakonu tom izjavom nije osporio primitak dopisa nego je naveo da tog dana kada je dopis napisan nije primio ništa. Zato ovaj sud na temelju dva dopisa koja je tuženik poslao tužitelju ocjenjuje da se radi o prigovoru upućenom radi zakašnjenja jer se upravo sadržaj tih dopisa odnosi na tužiteljevo zakašnjenje.

 

Međutim, da bi imao pravo na isplatu naknade zbog zakašnjenja sukladno citiranim odredbama čl. 19. i čl. 30. Konvencije, tuženik je morao dokazati štetu koja mu je tužiteljevim zakašnjenjem nastala. Ovaj sud, jednako kao i prvostupanjski sud smatra da tuženik nije dokazao visinu štete. Naime, tuženik je dostavio e-mail poruku od društva Š. d.o.o. u kojemu je navedeno da račun ispostavljen za prijevoz robe B. dobavljača po narudžbi broj 85 neće biti plaćen zbog neispoštovanog roka isporuke koji je bio prethodno dogovoren kod same narudžbe prijevoza. S obzirom na to da se radilo o isporuci robe za projekt gdje se morao ispoštovati rok isporuke na gradilište (najkasnije do 31. ožujka 2012.) investitor tereti društvo Š. d.o.o. za kašnjenje isporuke, slijedom čega Š. d.o.o. tereti tuženika i to na način da mu odbija platiti račun za uslugu prijevoza.

 

Tuženik je tvrdio da mu je nastala šteta jer mu dobavljač nije platio račun zbog tužiteljevog zakašnjenja. Ali što je tuženik učinio da tu štetu spriječi ili smanji? Odnosno je li tužitelj od dobavljača zahtijevao da mu dokaže je li mu šteta nastala i u kojoj visini? Kašnjenje u isporuci na gradilištu je moglo dovesti do nastanka štete. Tuženik se suglasio sa svojim dobavljačem da je visina štete upravo visina računa za obavljeni prijevoz. Međutim, to što se on dogovorio sa svojim dobavljačem ne znači da je ta šteta dokazana. Prema ocjeni ovog suda, tuženik nije dokazao visinu štete slijedom čega je njegov prigovor prijeboja prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim.

 

Tužitelj se osnovano žalio na odluku o troškovima parničnog postupka, odnosno na dio u kojemu je odlučeno o omjeru uspjeha u sporu koji je utvrdio prvostupanjski sud. Naime, prvostupanjski sud je prilikom odlučivanja o parničnim troškovima trebao primijeniti odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13). Prema toj odredbi, ako stranka djelomično uspije u parnici sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj i umješaču razmjeran dio troškova. Prvostupanjski sud je umjesto te odredbe primijenio odredbu čl. 154. st. 2. donesenu izmjenom Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19) kojom je propisano

da u slučaju djelomičnog uspjeha u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

 

Ta izmijenjena odredba čl. 154. st. 2. ZPP-a se ne primjenjuje na postupke koji su u tijeku (čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku „Narodne novine“ broj 70/19), odnosno prvostupanjski sud je trebao primijeniti „staru“odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a.

 

Pravilnom primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku tužitelj je ostvario omjer uspjeha u parnici 75% a ne 50% kako je to izračunao prvostupanjski sud.

 

U odnosu na visinu troškova, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio osnovanim tužiteljeve parnične troškove u iznosu od 8.203,11 kn odnosno određujući pravilno omjer uspjeha u sporu, tužitelj ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 6.152,33 kn (75%).

 

Pravilna je odluka prvostupanjskog suda da tužitelj nema pravo na naknadu troškova za sastav podnesaka od 12. studenoga 2014. i 19. siječnja 2015. jer se radi o podnescima koji su predani na ročištima za glavnu raspravu. Naime, navode iz tih podnesaka tužitelj je trebao iznijeti usmeno na ročištu. Tužitelj nema pravo na naknadu troška pristojbe na presudu jer nije naveo iznos čiju naknadu zahtijeva. Prema odredbi čl. 164. st. 2. ZPP-a stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Uredbom o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 53/19) propisani se iznosi pristojbenih obveza u postupcima pred sudovima slijedom čega je neosnovan tužiteljev žalbeni navod da je iznos pristojbe saznao tek rješenjem suda kojim mu je naloženo njeno plaćanje.

 

Tuženik ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 10.946,87 kn koji se odnose na sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 937,50 kn uz PDV od 25%, trošak zastupanja na ročištu za glavnu raspravu održanom 12. studenoga 2014. 19. siječnja 2015., 13. listopada 2017., 27. rujna 2018., 3. svibnja 2019., 17. lipnja 2019., 4. rujna

2019. i 26. rujna 2019., svaki u iznosu od 937,50 kn uz PDV od 25% te trošak sudske pristojbe za prigovor protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 400,00 kn.

 

Tuženik nema pravo na naknadu troška za sastav podneska od 12. rujna 2019. u iznosu od 937,50 kn uz PDV od 25% jer se radi o podnesku u kojemu tuženik dostavlja isprave koje je bio dužan dostaviti već u prvom podnesku u kojem se očitovao na tužiteljeve navode.

 

Tuženik, dakle od priznatih 10.946,87 kn ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.736,71 kn (25% uspjeh u sporu).

 

Izvršeno je prebijanje troškova koji su priznati strankama, slijedom čega je tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.415,62 kn, umjesto 4.145,85 kn koliko je bilo odlučeno pobijanom presudom.

 

Ni tužitelj ni tuženik nisu uspjeli sa žalbama slijedom čega nemaju pravo na naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka, za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 937,50 kn nije osnovan. Na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, pri odlučivanju koji će se troškovi naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o njihovoj visini, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Ocjenjujući sve okolnosti, ovaj sud zaključuje kako nije riječ o potrebnom trošku pa je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen kao neosnovan.

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude (čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 10. veljače 2021.

 

Sudac

Gorana Aralica Martinović, v.r.