- 1 -              Revd 2821/2020-2

Broj: Revd 2821/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz P., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik u P., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Puli - Pola, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o prijedlozima za dopuštenje revizije tužitelja i tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola broj Gž R-25/2019-3 od 11. svibnja 2020., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli - Pola broj Pr-338/18-60 od 16. srpnja 2019., u sjednici održanoj 10. veljače 2021.,

r i j e š i o   j e :

Odbacuju se prijedlozi tužitelja i tuženice za dopuštenje revizije kao nedopušteni.

Obrazloženje

Tužitelj i tuženica su podnijeli prijedloge za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola broj Gž R-25/2019-3 od 11. svibnja 2020., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli - Pola broj Pr-338/18-60 od 16. srpnja 2019.

Prijedlozi za dopuštenje revizije su nedopušteni.

U odnosu na prijedlog tužitelja:

Ovaj je sud, postupajući sukladno odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) ocijenio da pitanja navedena u prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pravnim pitanjima u odnosu na koja nije potrebno preispitivati sudsku praksu (postoji ustaljena sudska praksa revizijskog suda; primjerice odluke Revr-133/2015-2 od 3. siječnja 2017. i Rev 3214/2019-2 od 22. listopada 2019.), prema kojima:

„...treba ukazati da u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže i kada je zbog prirode posla 24 sata dnevno neprestano morao biti prisutan na području rada (jer ga nije niti mogao napustiti) - životnim je i razumnim prihvatiti da je tužitelj kao djelatna vojna osoba imao pravo na slobodno vrijeme i da ga je koristio za odmor - i to po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme (od tih osam sati dnevno, u kojemu se odmarao), unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, ne može se (budući da ga nije proveo na stvarno odrađenim satima rada na poslovima radnog mjesta) smatrati prekovremenim radom tužitelja - jer ne odgovara prirodi prekovremenog rada, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao sastavni dio neprekidnog rada na poslovima radnog mjesta u trajanju od 24 sata.

Takvo pravno shvaćanje (prema kojem se dnevni odmor u trajanju od osam sati dnevno ne može prilikom isplate plaće tretirati sastavnim dijelom rada u neprekidnom trajanju od 24 sata i prekovremenim radom djelatne vojne osobe na službi dežurstva i stražarskoj službi samo osnovom činjenice što ta osoba ne može napustiti područje rada - pa taj dnevni odmor ostvaruje na tome području, a ne doma), a koje polazi od činjeničnog zaključka - da nije niti životnim i razumnim prihvatiti da bi ijedan djelatnik rad obavljao kroz neprekidno trajanje od 24 sata dnevno, i to u kontinuitetu od sedam dana uzastopno, revizijski sud je već zauzeo u svojoj odluci broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.).“

U odnosu na prijedlog tuženice:

Iako je drugostupanjskom presudom žalba tuženice djelomično prihvaćena i prvostupanjska presuda preinačena upravo na način da je tužbeni zahtjev odbijen u dijelu naknade za prekovremeni rad za sate odmora (koji čine trećinu utvrđenih sati rada u stražarskoj službi), tuženica prvim pitanjem polazi od suprotnog činjeničnog utvrđenja – da je tužitelju u utuženom razdoblju umjesto 16 sati priznat neprekidan rad od 24 sata dnevno. Kako, dakle, tuženica u prvom pitanju polazi od drugačijih utvrđenja od onih na kojima je utemeljena drugostupanjska presuda, o odgovoru na postavljeno pitanje ne ovisi rješenje spora u predmetnoj parničnoj stvari, pa prvo pitanje navedeno u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno u smislu odredbe članka 385. stavak 1. ZPP.

Drugo pitanje koje tuženica postavlja u prijedlogu za dopuštenje revizije također nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je pobijana odluka utemeljena na shvaćanju koje ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda (primjerice odluke broj Revr-1676/15-4 od 28. studenog 2017. i Revr- 475/14-2 od 14. prosinca 2016.), a ne radi se o pitanju u pogledu kojeg bi trebalo preispitati sudsku praksu.

Budući da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz članka 385.a stavak 1. ZPP i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe članka 387. stavak 5. ZPP, riješeno kao u izreci.

Zagreb, 10. veljače 2021.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v. r.