- 1 -              Rev-x 617/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 617/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud, predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja E. F. iz B., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. Đ., odvjetnik u B. i 2. tužitelja stečajna masa iza T. m. d.o.o. u stečaju, M., OIB: ..., koju zastupa stečajni upravitelj B. S., a on po punomoćniku D. Đ., odvjetniku u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u B., OIB: ..., radi naknade štete, rješavajući o reviziji tuženice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-860/2016-2 od 16. veljače 2017., kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda i rješenje Općinskog suda u Bjelovaru broj P-736/14-32 od 13. svibnja 2016., u sjednici održanoj 10. veljače 2021.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Prihvaća se revizija tuženice te se preinačuju presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-860/2016-2 od 16. veljače 2017. i presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj P-736/14-32 od 13. svibnja 2016. pod točkom I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti 2. tužitelju iznos od 617.885,47 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, te u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka kojim je naloženo tuženici naknaditi 2. tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 5.595,00 kuna, te se u tom dijelu sudi:

 

1.              Odbija se tužbeni zahtjev 2. tužitelja kao neosnovan.

 

2.              Nalaže se 2. tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 85.750,00 kuna, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja je odlučeno:

 

„I. Tužena Republika Hrvatska za Ministarstvo financija, dužna je isplatiti I. tužitelju E. F. iz B., bruto iznos od 197.301,70 kn sa zakonskim zateznim kamatama po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine određuje se uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena tekućim na iznos od 36.704,40 kn od 15. siječnja 2000. godine do isplate, 45.499,44 kn od 15. siječnja 2001. godine do isplate, 49.232,04 kn od 15. siječnja 2012. godine do isplate, 55.848,96 kn od 15. siječnja 2003. godine do isplate, 10.016,86 kn od 15. siječnja 2004. godine do isplate, iznos od 100.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena tekućim od dana 13. svibnja 2016. godine do isplate, a II. tužitelju stečajnoj masi T. m. d.o.o. B., iznos od 941.163,49 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine određuje se uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena tekućim na iznos od 168.962,90 kn od 15. siječnja 2000. godine do isplate, 203.566,50 kn od 15. siječnja 2001. godine do isplate, 240.208,47 kn od 15. siječnja 2012. godine do isplate, 269.754,11 kn od 15. siječnja 2003. godine do isplate, 58.671,51 kn od 15. siječnja 2004. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva I. tužitelja E. F. za isplatu iznad dosuđenog bruto iznosa od 197.301,70 kn do zatraženog bruto iznosa od 254.726,88 kn sa zakonskim zateznim kamatama po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine određuje se uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena tekućim na iznos iznad iznosa od 36.704,40 kn do iznosa od 44.045,28 kn od 15. siječnja 2000. godine do isplate i na iznos iznad iznosa od 10.016,86 kn do iznosa od 60.101,16 kn od 15. siječnja 2004. godine do isplate, dio tužbenog zahtjeva II. tužitelja stečajne mase T. m. d.o.o. za isplatu iznad dosuđenog iznosa od 941.163,49 kn do zatraženog iznosa od 1.268.313,67 kn sa zakonskim zateznim kamatama po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine određuje se uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena tekućim na iznos iznad iznosa od 168.962,90 kn do iznosa od 202.755,48 kn od 15. siječnja 2000. godine do isplate i na iznos iznad iznosa od 58.671,51 kn do iznosa od 352.029,11 kn od 15. siječnja 2004. godine do isplate, dio tužbenog zahtjeva I. tužitelja E. F. za isplatu iznad dosuđenog iznosa od 100.000,00 kn do zatraženog iznosa od 200.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine određuje se uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena tekućim od dana 21. listopada 20005. godine do isplate te dio tužbenog zahtjeva I. tužitelja E. F. za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 100.000,00 kn po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena za razdoblje od 21. listopada 2005. godine do 12. svibnja 2016. godine.“

 

Rješenjem suda prvog stupnja je odlučeno:

 

„I. Dopušta se preinaka tužbe I. tužitelja E. F. na bruto iznos od 254.726,88 kn na ime izgubljene dobiti te preinaka tužbe II. tužitelja stečajne mase T. m. d.o.o. na iznos od 1.268.313,67 kn na ime izgubljene dobiti.

 

II. Tužena je dužna I. tužitelju E. F. naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 22.656,80 kn, u roku od 15 dana.

 

III. Tužena je dužna II. tužitelju stečajnoj masi T. m. d.o.o. naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 31.683,84 kn, u roku od 15 dana.“

 

Presudom i rješenjem suda drugog stupnja je odlučeno:

 

„Žalba tužitelja E. F. i stečajne mase T. m. d.o.o. odbija se kao neosnovana, dok se žalba tužene Republike Hrvatske djelomično uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana, pa se presuda i rješenje Općinskog suda u Bjelovaru broj P-736/14-32 od 13. svibnja 2016.,

 

- potvrđuje u točki I. izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženoj Republici Hrvatskoj da tužitelju stečajnoj masi T. m. d.o.o. isplati iznos 617.885,47 kn sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31.srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena na iznos od 126.100,00 kn od 15.siječnja 2000. do isplate, na iznos od 151,318,49 kn od 15. siječnja 2001.do isplate, na iznos od 151,318,49 kn od 15. siječnja 2012.do isplate, na iznos od 151,318,49 kn od 15. siječnja 2003.do isplate, na iznos od 37.830,00 od 15. siječnja 2004. do isplate, u dijelu kojim je tužitelju E. F. dosuđen iznos od 40.000,00 kn za zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 13. svibnja 2016. do isplate,

 

- potvrđuje u točki II. izreke presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja E. F. iznad dosuđenog iznosa bruto 127.301,10 kn do zatraženog bruto iznosa od 254.726,88 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate, za isplatu iznad dosuđenog iznosa od 100.000,00 kn do zatraženog iznosa od 200.000,00 kn za zakonskom zateznom kamatom od 13. svibnja 2016. do isplate, za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 100.000,00 kn za razdoblje od 21. listopada 2005. do 12. svibnja 2016., kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja stečajne mase T. m. d.o.o. za isplatu iznad dosuđenog iznosa od 941.163,49 kn do zatraženog iznosa od 1.268.313,67 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate,

 

- preinačuje u točki I izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženoj da tužitelju stečajnoj masi T. m. d.o.o. isplati iznos 323.278,02 kn sa zateznom kamatom na iznos 42.862,90 kn od 15. siječnja 2000. do isplate, na iznos 52.248,01 kn od 15.1.2001. do isplate, na iznos od 88.889,98 kn od 15. siječnja 2012. do isplate, na iznos 118.435,62 kn od 15. siječnja 2003. do isplate, na iznos od 20.841,51 kn od 15. siječnja 2004. do isplate i u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja stečajne mase T. m. d.o.o. se odbija kao neosnovan,

 

- preinačuje u točki I. izreke presude u dijelu u kojem je naloženo tuženoj da tužitelju E. F. isplati iznos 60.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 13. svibnja 2016. do isplate i u tom dijelu odbija se tužbeni zahtjev tužitelja E. F. kao neosnovan,

 

- ukida se u točki I. izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženoj da tužitelju E. F. isplati bruto iznos od 197.301,70 kn sa zateznom kamatom na iznos od 36.704,40 kn od 15. siječnja 2000. do isplate, na iznos 45.499,44 kn od 15. siječnja 2001. do isplate, na iznos od 49.232,04 kn od 15. siječnja 2012. do isplate, na iznos od 55.848,96 kn od 15. siječnja 2003. do isplate, na iznos od 10.616,86 kn od 15. siječnja 2004. do isplate, ukida u točki II. izreke rješenja kojom je naloženo tuženoj da tužitelju E. F. nadoknadi parnični trošak u iznosu 22.656,80 kn i u ukinutom dijelu predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje,

 

- potvrđuje u točki I. izreke rješenja kojom je dopuštena preinaka tužbe tužitelja,

 

- preinačuje u točki II. izreke rješenja na način da je tužena Republika Hrvatska dužna stečajnoj masi T. m. d.o.o. nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.595,00 kn u roku od 15 dana.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja pod točkom I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti 2. tužitelju iznos od 617.885,47 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, te u dijelu odluke o troškovima postupka, reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) je izjavila tuženica, sadržajno ističući revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i ukine presudu suda drugog stupnja u pobijanom dijelu, predmet vrati na ponovno suđenje, podredno preinači pobijani dio odluke suda drugog stupnja. Potražuje troškove revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženice je osnovana.

 

Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev 1. i 2. tužitelja za naknadu izmakle koristi, te zahtjev 1. tužitelja za naknadu nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda, nastale uslijed nezakonitog rada tijela tuženice.

 

Sud prvog stupnja je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da je 1. tužitelj bio vlasnik obrta T. iz B., koji obrt se bavio građevinarstvom-niskogradnjom, tj. na iskopu kanala, polaganju cijevi i telekomunikacijskih kablova za DTK mrežu, te montiranje razvodnih kutija,

 

- da je rješenjem Ministarstva financije, Financijske policije, Postaja financijske policije za Bjelovarsko-bilogorsku županiju od 15. prosinca 1997., 1. tužitelju kao vlasniku obrta T. iz B. utvrđena obveza poreza na dohodak, za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 1995. u iznosu od 45.486,51 kuna,

 

- da je navedeni iznos 1. tužitelj, kao vlasnik obrta T., platio 20. siječnja 1998.,

 

- da je rješenjem Ministarstva financija, Financijske policije, Centralne službe, Odjel za unutarnji nadzor od 22. listopada 1998. poništeno rješenjem od 15. prosinca 1997.,

 

- da je u postupku ponovne kontrole dijela poslovanja obrta T. za isto razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 1995., rješenjem od 15. prosinca 1998. utvrđen porez na dohodak u iznosu od 298.822,52 kuna, obračunate zatezne kamate u iznosu od 155.452,51 kuna, porez na promet proizvoda i usluge u iznosu od 62.356,25 kuna i obračunate zatezne kamate u iznosu od 44.736,63 kuna (ukupno iznos od 561.367,91 kunu),

 

- da 1. tužitelj kao vlasnik obrta T., utvrđenu obvezu u navedenom iznosu, po novom rješenju nije platio, pa mu je rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda B., Ispostave B. od 4. ožujka 1999. zabranjeno raspolaganje novčanim sredstvima na žiro-računu obrta T. u iznosu od 485.696,82 kuna (iznos od 561.367,91 kunu umanjen za plaćeni iznos od 45.486,51 kuna),

 

- da je protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda B., Ispostave B. od 4. ožujka 1999., 1. tužitelj kao vlasnik obrta T. podnio žalbu, koja je rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda od 31. svibnja 1999. odbijena,

 

- da je protiv rješenja od 31. svibnja 1999., 1. tužitelj podnio tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske, koja je odbijena (dopis od 6. ožujka 2002.),

 

- da je 1. tužitelj obrt T. odjavio 15. veljače 1999., te je izjavom o osnivanju d.o.o. od 23. prosinca 1998. osnovao pravnog prednika 2. tužitelja - T. m. d.o.o. B., s temeljnim kapitalom u iznosu od 611.100,00 kuna,

 

- da je Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured B. temeljem članka 67. i 97. Zakona o porezu na dohodak, rješenjem od 19. ožujka 1999. T. m. d.o.o. zabranilo raspolaganje novčanim sredstvima na žiro računu u ukupnom iznosu od 487.984,77 kuna, kao solidarnom dužniku za porezni dug obrta T., s obzirom da se temeljni kapital društva T. m. d.o.o. sastoji od strojeva, uređaja i drugog inventara koji su 1. tužitelju služili za obavljanje djelatnosti obrta prije odjave,

 

- da je rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda od 27. studenoga 2001. poništeno rješenje Ministarstva financija, Centralne službe Financijske policije, Odsjeka za unutarnji nadzor od 15. prosinca 1998., rješenje od 22. listopada 1998. i zaključak Ministarstva financija, Centralne službe Financijske policije, Odsjeka za unutarnji nadzor od 29. ožujka 1999. kojim je ispravljeno rješenje Ministarstva financija, Centralne službe Financijske policije, Odsjeka za unutarnji nadzor od 15. prosinca 1998.,

 

- da iz sadržaja rješenja od 27. studenoga 2001. proizlazi da je pri ocjeni zakonitosti rješenja od 22. listopada 1998. i od 15. prosinca 1998., te zaključka od 29. ožujka 1999., utvrđeno da je Odjel za unutarnji nadzor Centralne službe Financijske policije u provedenom postupku grubo povrijedio pravila Zakona o općem upravnom postupku, jer je rješenje od 22. listopada 1998. donijeto od nenadležnog tijela i prvostupanjsko rješenje je po pravu nadzora poništeno zbog netočno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iako isto ne može biti razlog za primjenu izvanrednog pravnog lijeka poništavanja i ukidanja po pravu nadzora sukladno odredbi članka 263. stavak 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku,

 

- da je u rješenju Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda od 27. studenog 2001. navedeno da je pravovaljano rješenje Ministarstva financija, Financijske policije od 15. prosinca 1997., kojim je 1. tužitelju kao vlasniku obrta T., utvrđena za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 1995. obveza poreza na dohodak u iznosu od 45.486,51 kuna,

 

- da je Porezna uprava B. 4. srpnja 2002. zaprimila rješenje od 27. studenoga 2001.,

 

- da je Porezna uprava B. rješenjem od 25. ožujka 2003. obustavila ovrhu u odnosu na zabranu raspolaganja novčanim sredstvima sa računa T. m. d.o.o, pravnog prednika 2. tužitelja,

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da su bili jedini raspoloživi podaci o visini prihoda i rashoda te dohotka za obrt T., podaci iz 1995. godine i to podaci koji su prikazani u zapisniku Financijske policije od 20. srpnja 1998., u kojem je prikazano da su u 1995. godini prihodi iznosili 2.079.492,66 kuna, a rashodi 1.851.426,19 kuna, dohodak 228.066,47 kuna, a porez iz dohotka nakon oporezivanja 151.318,49 kuna,

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je za izračun visine dohotka za razdoblje od 1996. do 1999., vještak uzeo statističke podatke o visini bruto dodane vrijednosti za djelatnost građevinarstva.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica sudovi nižeg stupnja djelomično su prihvatili zahtjev 2. tužitelja za naknadu štete za razdoblje od 1999. do 2003. (za vrijeme blokade računa pravnog prednika 2. tužitelja), pri čemu sudovi nižeg stupnja zaključuju da su ispunjene pretpostavke za odgovornost tuženice temeljem članka 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 75/93, 92/96, 48/99, 127/00 i 59/01 – dalje: ZSDU), te je tuženica odgovorna 2. tužitelju naknaditi štetu (izgubljenu korist) koja mu je prouzročena nemogućnošću obavljanja rada, zbog donošenja nezakonitog rješenja tijela tuženice. Naime, sudovi nižeg stupnja zaključuju na temelju iskaza 1. tužitelja, koji je bio direktor i jedini osnivač 2. tužitelja, da društvo T. m. d.o.o. nije moglo poslovati zbog blokade računa, nije se moglo javljati na natječaje za dobivanje poslova, jer 2. tužitelj nije mogao dobiti potvrdu solventnosti, što je bio jedan od uvjeta prijave. Zbog toga sud prvog stupnja dosuđuje 2. tužitelju na ime izgubljene koristi iznos od 941.163,49 kuna s zateznim kamatama, dok je sud drugog stupnja u tom dijelu preinačio presudu suda prvog stupnja (članak 373.a stavak 1. i 2. ZPP) i 2. tužitelju dosudio iznos od 617.885,47 kuna s zateznim kamatama, sukladno odredbi članka 189. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), dok u preostalom zatraženom iznosu zahtjev 2. tužitelja odbijaju.

 

U dijelu tužbenog zahtjeva kojim je 1. tužitelj potraživao izgubljenu korist u visini prosječne bruto plaće isplaćene u graditeljstvu, sud drugog stupnja je ukinuo presudu suda prvog stupnja i predmet u tom dijelu vratio na ponovno suđenje, dok je u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je 1. tužitelj potraživao naknadu štete na ime duševnih boli radi povrede časti i ugleda (članak 200. ZOO), sud drugog stupnja preinačio presudu suda prvog stupnja (članak 373. stavak 3. ZPP) i 1. tužitelju dosudio iznos od 40.000,00 kuna s zateznim kamatama. U preostalom dijelu zahtjev 1. tužitelja, nižestupanjski sudovi su odbili.

 

Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev 2. tužitelja da mu tuženica naknadi izmaklu korist zbog nezakonitog rada tijela tuženice (članak 13. ZSDU).

 

Pravni prednik 2. tužitelja smatra da su ispunjene pretpostavke iz članka 13. ZSDU jer je tijelo tuženice donijelo nezakonito rješenje, temeljem kojeg je, račun pravnog prednika 2. tužitelja u periodu od 1999. do 2003. bio u blokadi i time je pravni prednik 2. tužitelja bio onemogućen u konkuriranju na tržištu i javljanju na natječaje, slijedom čega da postoji uzročna veza između nezakonitog rada tuženice i nastupjele štete 2. tužitelju.

 

Osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji sadržajno ukazuje tuženica u reviziji.

 

U smislu odredbe članka 13. ZSDU za štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

 

Za postojanje odgovornosti države za štetu u smislu citirane odredbe moraju biti kumulativno ispunjene tri pretpostavke i to: postojanje nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, postojanje štete, koja je zbog takvog tijela državne uprave nastala tužitelju, i postojanje uzročne veze između navedenog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete tužitelju. Šteta koja je nastala mora biti neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave odnosno da šteta ne bi nastala da njega nije bilo (tako u odlukama broj U-III-2314/2006. od 21. veljače 2007., U- III-309/2009 od 30. rujna 2010.).

 

Nezakoniti se rad očituje kao postupanje suprotno zakonu ili propuštanje primjene zakonskih odredbi, a nepravilan rad kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti.

 

U konkretnom slučaju nezakonit rad tijela državne uprave prema tvrdnji 2. tužitelja bi se ogledao u činjenici donošenja rješenja Ministarstva financija, Financijske policije, Centralne službe, Odjel za unutarnji nadzor od 22. listopada 1998., kojim je poništeno rješenjem od 15. prosinca 1997. (kojim je 1. tužitelju kao vlasniku obrta T. utvrđena obveza poreza na dohodak za 1995. godinu u iznosu od 45.486,51 kuna), te je utvrđena obveza 1. tužitelja kao vlasnika obrta T., na plaćanje poreza na dohodak za 1995. godinu u ukupnom iznosu od 561.367,91 kuna (rješenjem od 15. prosinca 1998.).

 

Naime, temeljem navedenog nezakonitog rješenja, Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured B. od 4. ožujka 1999. zabranilo je raspolaganje novčanim sredstvima na žiro-računu obrta T. u iznosu od 485.696,82 kuna, te rješenjem 19. ožujka 1999. T. m. d.o.o. zabranilo raspolaganje novčanim sredstvima na žiro računu u ukupnom iznosu od 487.984,77 kuna, kao solidarnom dužniku za porezni dug obrta T.

 

Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda od 27. studenog 2001. poništeno je rješenje Ministarstva financija, Centralne službe Financijske policije, Odsjeka za unutarnji nadzor od 15. prosinca 1998. (kojim je utvrđena obveza 1. tužitelja kao vlasnika obrta T. u iznosu od 561.367,91 kuna) i rješenje od 22. listopada 1998. (kojim je poništeno rješenje od 15. prosinca 1997.), slijedom kojih nezakonitih rješenja je obrt 1. tužitelja odnosno društvo T. m. d.o.o. imalo blokiran račun.

 

Razlozi koji su doveli do pogreške ili propusta nadležnog tijela, donositelja pojedinačnog akta, ne smiju ići na štetu stranaka. Greške ili propusti državnih tijela trebale bi ići u korist pogođenih osoba, osobito ako se time ne dovodi u pitanje kakav drugi suprotstavljeni privatni interes. Drugim riječima, rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala bi snositi država, a propusti se ne smiju ispravljati na štetu stranaka (tako i Ustavni sud u odluci broj U-III-4673/2008 od 20. svibnja 2009. i Europski sud za ljudska prava presuda Gashi protiv Hrvatske od 17. prosinca 2007.).

 

Međutim, sama činjenica postojanja jedne od pretpostavki odgovornosti za štetu (nezakoniti ili nepravilni rad tijela tuženice), bez postojanja ostalih dviju pretpostavki odgovornosti za štetu ne dovodi do odgovornosti tuženice za štetu u smislu članka 13. ZSDU.

 

Naime, mora postojati uzročno-posljedična veza između nastale štete i štetne radnje.

 

Prema ocjeni ovoga suda 2. tužitelj nije dokazao postojanje uzročno posljedične veze između postupanja tuženice i gubitka posla (nemogućnosti javljanja na natječaje). Pravni prednik 2. tužitelja je u konkretnom slučaju trebao dokazati (članak 219. ZPP) da bi se u slučaju da nije bilo nezakonite odluke tijela tuženice, javio na određeni natječaj, da bi na tom natječaju dao najpovoljniju ponudu i da bi na natječaju pravni prednik 2. tužitelja bio izabran kao najpovoljniji ponuđač. Osim toga, pravni prednik 2. tužitelja je trebao dokazati i da bi sa takvom ponudom ostvario dobit.

 

Budući da pravni prednik 2. tužitelja nije dokazao navedene činjenice, po ocjeni ovoga suda pravni prednik 2. tužitelja nije dokazao uzročno posljedičnu vezu između opisanog nezakonitog rada tijela tuženice i nastale štete pravnom predniku 2. tužitelja.

 

Prema odredbi članka 189. stavak 3. ZOO pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Te okolnosti mora dokazati tužitelj. Naime, nije dovoljno samo po stručnoj osobi izračunati moguću visinu izmakle koristi, uz tvrdnju da je načelno 2. tužitelj mogao ostvariti dobit, koja mu je izostala zbog nemogućnosti poslovanja zbog blokade računa.

 

Slijedom navedenog, valjalo je temeljem članka 395. stavak 1. ZPP prihvatiti reviziju tuženice i preinačiti presude suda nižeg stupnja i presuditi kao u izreci presude.

 

S obzirom na to da se preinačenjem presude promijenio uspjeh u parnici, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima parničnog postupka.

 

Odluka o troškovima cijelog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., članka 155. i članka 163. ZPP. Troškovi tuženice za zastupanje po državnom odvjetništvu određeni su sukladno Tarifi i nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa) i prema vrijednosti predmeta spora naznačenom u tužbi, iznos od 700.000,00 kuna.

 

Tuženici je u odnosu na trošak zatražen na ročištu od 31. siječnja 2007. valjalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 700 bodova (Tbr. 8.t.1. Tarife), trošak pristupa na ročište od 1. veljače 2006., 26. travnja 2006., 31. siječnja 2007. u iznosu od 700 bodova za svako (Tbr. 9.t.1. Tarife).

 

U odnosu na trošak zatražen troškovnikom od 20. listopada 2011. tuženici je valjalo priznati trošak pristupa na ročište od 20. listopada 2011., 30. studenoga 2011., 30. svibnja 2012., 12. prosinca 2014., 30. ožujka 2016. u iznosu od 700 bodova za svako (Tbr. 9.t.1. Tarife), te trošak objave 13. svibnja 2016. u iznosu od 350 bodova (Tbr. 9.t.3. Tarife). Tuženici je valjalo priznati i trošak žalbe u iznosu od 875 bodova (Tbr. 10.t.1. Tarife), te trošak revizije u iznosu od 1050 bodova (Tbr. 10.t.6. Tarife).

 

U pogledu zahtjeva tuženice za naknadu troškova sastava podneska, podnesak od 28. srpnja 2015. ne prileži spisu, a ostali zatraženi podnesci nisu bili nužni za vođenje postupka, te ih sud primjenom članka 155. stavak 1. ZPP tuženici ne priznaje.

 

Stoga je tuženici dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 85.750,00 kuna (Tbr. 50 Tarife).

 

Zagreb, 10. veljače 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.