- 1 -              Revt 428/2018-6

 

 

 

 

 

 

Broj: Revt 428/2018-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. O., B., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik S. N., odvjetnik u O., protiv tuženika S. B., S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Z. G., odvjetnik iz zajedničkog Odvjetničkog ureda Z. G., T. F.-G., H. M. iz B., radi isplate i utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5613/2015-4 od 4. lipnja 2018., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-320/2014-11 od 16. ožujka 2015., u sjednici održanoj 10. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5613/2015-4 od 4. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-320/2014-11 od 16. ožujka 2015. u dosuđujućem dijelu odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5613/2015-4 od 4. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-320/2014-11 od 16. ožujka 2015. u dijelu kojim je protutužbeni zahtjev odbijen odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I. Nalaže se tuženiku S. B. iz S., ..., OIB ..., da tužitelju B. O. iz B. ..., OIB ..., isplati iznos od 1.112.000,00 kuna sa zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, a koja kamata teče na iznos od:

 

- 7.400,00 kuna od 01. siječnja 2010. godine,

- 96.750,00 kuna od 01. siječnja 2011. godine,

- 668.500,00 kuna od 01. siječnja 2012. godine,

- 338.100,00 kuna od 01. siječnja 2013. godine i

- 1.350,00 kuna od 01. siječnja 2014. godine

 

pa sve do isplate.

 

II. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika koji glasi:

 

"Utvrđuje se da tužitelj nije uplatio tuženiku kao poduzetniku polovinu iznosa temeljnih uloga u trg. društvima J. d.o.o. i O. d.o.o. što je bio obvezan prema čl. 3 Ugovora o tajnom društvu od 22. svibnja 2007. godine i ne pripada mu pravo na polovinu dobiti sukladno čl 8 ugovora koja se ostvari poslovanjem trg. društava."

 

III. Tuženik je dužan tužitelju platiti troškove postupka u iznosu od 56.600,00 kuna, u roku od 8 dana."

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

"I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-320/2014-11 od 16. ožujka 2015. u točkama I. i II. izreke i u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 48.650,00 kn.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-320/2014-11 od 16. ožujka 2015. u preostalom dijelu točke III. izreke i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 7.950,00 kn (sedamtisućadevetstopedeset kuna).

 

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška za sastavljanje odgovora na žalbu u iznosu od 14.150,00 kn."

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti (istom sudu) na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na reviziju tuženika tužitelj je predložio istu odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija tuženika je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Prije svega treba reći da je tuženik istakao protutužbeni zahtjev podneskom od 10. ožujka 2015. (list 54-56 spisa) i pritom nije naznačio vrijednost predmeta spora protutužbenog zahtjeva. Riječ je o nenovčanom zahtjevu pa se predmnijeva da je u tom dijelu vrijednost predmeta spora 100.000,00 kn (čl. 495.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP).

 

Prema odredbi čl. 497.a ZPP revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ovoga Zakona u postupku pred trgovačkim sudovima nije dopuštena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne drugostupanjske presude ne prelazi 500.000,00 kn.

 

Slijedom izloženog, revizija tuženika protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev je nedopuštena.

 

U preostalom dijelu pobijana presuda je ispitana u skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP. Prema navedenoj zakonskoj odredbi u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revizije nije učinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. To iz razloga jer pobijana presuda u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev sadrži jasne, dostatne i uvjerljive razloge o svim odlučnim činjenicama, a koji kao takovi ne proturječe sadržaju spisa.

 

Nadalje, u tom dijelu nije učinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. ZPP jer je drugostupanjski sud ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja.

 

Neosnovano  tuženik ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 123.-128. ZPP (glava deveta – zapisnici) koja da je učinjena pred prvostupanjskim sudom, a koju je propustio sankcionirati drugostupanjski sud. Naime, iz zapisnika od 16. ožujka 2015. (list 67-68 spisa) na koji ukazuje tuženik proizlazi da je isti sačinjen u skladu s naprijed navedenim zakonskim odredbama, potpisan je od svih koji su nazočili glavnoj raspravi, pa tako i od tuženika (revidenta) bez primjedbi, a činjenica da je na kraju zapisnika konstatirano da je rasprava dovršena u 9,30 sati, iako je započela 10,00 sati (revident niti ne tvrdi suprotno) ukazuje da je riječ o očitoj pogrešci u pisanju koja u okolnostima konkretnog slučaja nije od bilo kakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanih presuda u dosuđujućem dijelu.

 

Jednako tako, time što nisu izvedeni dokazi predloženi od tuženika, nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju se ukazuje revizijom, a kako je to uostalom pravilno ocijenio drugostupanjski sud. Da je tomu tako proizlazi iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP.

 

Osim toga, i prema ocjeni ovoga suda izvedeni dokazi su ocijenjeni sasvim u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, slijedom čega je neosnovan i revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 387. ZPP (a ne prema odredbi čl. 397. ZPP na koju se u reviziji poziva tuženik) stranke mogu u reviziji iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona iznijeti nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može podnijeti. Međutim, prema ocjeni ovoga suda dokazi koje je tuženik prvi put priložio uz reviziju (izvadci iz sudskog registra za društva J. d.o.o. i O. d.o.o.) ne odnose se na bilo koju povredu odredaba parničnog postupka, već se istima pokušava dovesti u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i s tim u vezi pravilnost primjene materijalnog prava. Stoga ih ovaj sud nije mogao pozivom na odredbu čl. 387. ZPP uzeti u obzir prilikom odlučivanja o reviziji.

 

Predmet spora po tužbi je zahtjev za isplatu 1.112.000,00 kn (s pripadajućim zateznim kamatama), a koji iznos prema tvrdnji tužitelja predstavlja dobit koja je ostvarena poslovanjem trgovačkih društava J. d.o.o. S. i O. d.o.o. S. i koji mu pripada na temelju Ugovora sklopljenog između stranaka 22. svibnja 2007., dok se protutužbenim zahtjevom traži utvrđenje da  tužitelj nije uplatio tuženiku kao poduzetniku polovinu iznosa temeljnih uloga u trgovačkim društvima J. d.o.o. i O. d.o.o. što je bio obvezan prema čl. 3. Ugovora o tajnom društvu od 22. svibnja 2007. i da mu stoga ne pripada pravo na polovinu dobiti sukladno čl. 8. Ugovora koja se ostvari poslovanjem trgovačkih društava.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor 22. srpnja 2007. (list 6 do 8 spisa) u kojem su suglasno utvrdili da je tužitelj prilikom osnivanja poduzeća uplatio tuženiku polovinu iznosa temeljnih uloga (čl. 3. Ugovora) čime je stekao pravo sudjelovanja u dobiti iskazanoj poslovanjem poduzeća (čl. 8. Ugovora),

 

- da su u razdoblju od 2009. do 2003. trgovačka društva J. d.o.o. S. i O. d.o.o. S. ostvarila dobit, time da tuženik nije osporio njezinu visinu,

 

- da tuženik osporava pravo tužitelja na isplatu dobiti uz tvrdnju da tužitelj nije izvršio svoju obvezu uplate polovine temeljnih uloga u trgovačkim društvima J. d.o.o. S. i O. d.o.o. S.

 

Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na odredbe čl. 148. i čl. 149. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 34/99 i 118/03 – dalje: ZTD). Pritom se u obrazloženju navodi da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru o tajnom društvu te da obveza tuženika proizlazi iz čl. 8. Ugovora, dok je otklonjen prigovor promašene pasivne legitimacije kao i prigovor zastare.

 

Protutužbeni zahtjev je odbijen uz obrazloženje da je čl. 3. Ugovora između ugovornih strana suglasno utvrđeno kako je prilikom osnivanja poduzeća, tajni član (tužitelj) uplatio poduzetniku (tuženiku) polovinu iznosa temeljnih uloga te je stekao pravo sudjelovanja u dobiti poduzetnika koju ovaj ostvari poslovanjem u poduzeću, pa da tuženik u ovom postupku ne može zahtijevati od suda da se utvrdi da tužitelj nije uplatio temeljne uloge jer bi to bilo u suprotnosti s ugovorenim, time da tuženik eventualno može pobijati ugovor, a što nije predmet ovog postupka.

 

Drugostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 368. st. 2. ZPP potvrdio prvostupanjsku presudu uz obrazloženje da, iako su stranke ugovor nazvale Ugovor o tajnom društvu, da je u konkretnom slučaju riječ o ugovoru o ortakluku iz odredbe čl. 637. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO), pa da je pravilnom primjenom odredbe čl. 651. ZOO o tužbenom zahtjevu valjalo jednako odlučiti. Pritom se u obrazloženju navodi da je prvostupanjski sud tuženikove prigovore pravilno odbio ukazavši na to da je među strankama sam sadržaj sklopljenog Ugovora nesporan što proizlazi i iz tuženikovog podneska od 10. ožujka 2005. u kojem izričito navodi da ni jedna strana ne osporava odredbe Ugovora. Stoga da tuženik koji je potpisao Ugovor u kojem su stranke utvrdile suglasno da je tužitelj uplatio polovinu temeljnih uloga poduzeća ne može s uspjehom isticati prigovor da tužitelj nije izvršio tu obvezu niti mu osporavati pravo koje na temelju te uplate je stekao.

 

Odluku suda drugog stupnja u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, prihvaća i ovaj sud.

 

Naime, tuženik u reviziji u osnovi ponavlja navode iz žalbe međutim ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da je u okolnostima konkretnog slučaja riječ o Ugovoru o ortakluku (čl. 637. ZOO) te da sukladno čl. 651. ZOO tužitelju pripada pravo na isplatu ostvarene dobiti u utuženom iznosu.

 

Pritom je revidentu za odgovoriti da je slobodno ugovoriti da neki od ortaka mogu sudjelovati samo u dobitku, a ne i u gubitku, a kako su to predmetne stranke i ugovorile čl. 8. Ugovora.

 

Osim toga, u predmetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji navodi tuženika glede obveza trgovačkog društva na plaćanje poreza na dobit, kao i obveza tužitelja na plaćanje nužnih "troškova" prema državnom proračunu, nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

 

Konačno, u odnosu na ponovljene navode tuženika u reviziji da tužitelj nije uplatio tuženiku polovinu iznosa temeljnih uloga u trgovačkim društvima J. d.o.o. i O. d.o.o. na što je bio obvezan prema čl. 3. Ugovora od 22. svibnja 2007., treba reći, da revizijski sud u ovom stadiju postupka, ne može uzeti iste u razmatranje budući je protutužbeni zahtjev na utvrđenje da tužitelj nije uplatio tuženiku polovinu iznosa temeljnih uloga u trgovačkim društvima J. d.o.o. i O. d.o.o. na što je bio obvezan prema čl. 3. Ugovora o tajnom društvu od 22. svibnja 2007. pravomoćno odbijen i u tom dijelu revizija je odbačena kao nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 396.a st. 1. ZPP kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda.

 

Prema stavku 2. navedene zakonske odredbe u slučaju iz stavka 1. ovog članka revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva.

 

S obzirom da ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge navedene u obrazloženju drugostupanjske presude, tuženik se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu ranije navedene odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude koja će se na temelju odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP objaviti na internetskim stranicama.

 

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, revizija tuženika odbijena je kao neosnovana.

 

Zagreb, 10. veljače 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.