1                 Poslovni broj: 2 UsI-1110/2020-8

                                                                        Poslovni broj: 2 UsI-1100/2020-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu koji su pokrenuli tužitelji 1. mlt. K. T. i 2. K. T., oboje iz M., M., koje zastupa otac i zakonski zastupnik B. T. (na istoj adresi) i opunomoćenici iz Z. odvjetničkog ureda G. L. i M. R., u R., T. S. B.., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, kojeg zastupa službena osoba N. G., radi primitka u hrvatsko državljanstvo, 10. veljače 2021.,

p r e s u d i o  j e

 

              Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, KLASA: UP/I-224-02/19-01/4879, URBROJ: 511-01-203-20-3 od 18. ožujka 2020., te radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.   

 

Obrazloženje

             

Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-224-02/19-01/4879, URBROJ: 511-01-203-20-3 od 18. ožujka 2020., odbijen je zahtjev tužiteljâ, državljana Republike Kosovo, za primitak u hrvatsko državljanstvo. Navedeni zahtjev podnijet je 24. listopada 2019. pozivom na osnovu iz članka 13. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj 53/91, 70/91, 28/92, 113/93, 4/94, 130/11 i 110/15, u nastavku teksta: ZHD), koja se odnosi na naturalizaciju (prirođenje) maloljetnog djeteta. Svoju odluku tuženik je, u bitnome, utemeljio na utvrđenju da tužitelji ne žive u Republici Hrvatskoj, zbog čega ne ispunjavaju pretpostavku iz članka 13. točke 2. ZHD-a.

Tužitelji osporavaju zakonitost tuženikove odluke i tvrde, u bitnome, da tužitelji, nakon posljednjega kratkotrajnog napuštanja Republike Hrvatske, nisu bili u mogućnosti vratiti se u Hrvatsku zbog epidemije bolesti COVID-19, a operativna provjera je obavljena upravo u tom razdoblju. Smatraju da je, stoga, tuženik pogrešno zaključio da tužitelji ne žive u Republici Hrvatskoj, već se radilo o namjeri tek kratkotrajnog napuštanja hrvatskog teritorija.

Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 5.500,00 kuna (uvećano za PDV).

              Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporenog rješenja. Dodaje, u bitnome, da je supruga tužiteljeva brata prilikom terenske provjere (sastavljene 5. prosinca 2019.) izjavila da se tužitelji školuju na Kosovu. Tuženik ukazuje i da tužitelji imaju evidentiran izlaz iz Republike Hrvatske 26. listopada 2019., znatno prije nastupa izvanrednih epidemijskih okolnosti. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je donesena osporena odluka te u spis ovoga upravnog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tom rješenju.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 10. veljače 2021., utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Činjenica da dijete živi u Hrvatskoj jedna je od kumulativnih pretpostavki za stjecanje hrvatskog državljanstva po osnovi iz članka 13. točke 2. ZHD-a. Tom je odredbom, naime, propisano da prirođenjem stječe hrvatsko državljanstvo maloljetno dijete ako prirođenjem stječe državljanstvo samo jedan od roditelja, a dijete živi u Republici Hrvatskoj i ima odobren boravak.

Netom citirana norma razumijeva, između ostalog, supstancijalnu vezu maloljetnog djeteta s Republikom Hrvatskom putem zbiljskog života u njoj.

Nije sporno je da je 1. tužitelj rođen 16. prosinca 2004. i da je 2. tužiteljica rođena 8. prosinca 2002., pa su u vrijeme podnošenja zahtjeva bili u dobi od 15 odnosno 17 godina. Nesporno je i da su Republiku Hrvatsku napustili dva dana nakon podnošenja predmetnog zahtjeva, te da je terenska provjera obavljena prije izbijanja epidemije bolesti COVID-19. Na raspravi je nespornim utvrđeno i da se tužitelji u tom razdoblju nisu školovali u Republici Hrvatskoj, već su se školovali u Republici Kosovo.

Očito je, dakle, da izbivanje tužiteljâ iz Republike Hrvatske u konkretnom razdoblju prije svega bilo povezano s njihovom školovanjem na Kosovu, a ne s epidemijom bolesti COVID-19. Nedvojbeno je da se životom u Republici Hrvatskoj, u smislu odredbe članka 13. točke 2. ZHD-a, ne može smatrati situacija u kojoj se maloljetnici spomenute dobi redovito školuju u drugoj državi. Pritom činjenica da tužitelji nemaju hrvatsko državljanstvo nije zapreka za njihovo školovanje u Hrvatskoj.

Tuženik je, dakle, osnovano utvrdio da tužitelji ne ispunjavaju kumulativnu pretpostavku za stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem iz članka 13. točke 2. ZHD-a.

Istodobno, Sud primjećuje da je obrazloženje osporavanog rješenja sastavljeno manjkavo, bez dovoljnog osvrta na dokaznu, odnosno činjeničnu podlogu za donošenje negativne odluke. Ključne razloge za odbijanje zahtjeva tužiteljâ tuženik je iznio tek u ovome sporu. Međutim, spomenuti procesni nedostatak ne čini osporavano rješenje nužno nezakonitim, već je u svakome konkretnom slučaju potrebno utvrditi utjecaj odnosne postupovne povrede na rješavanje upravne stvari. Naime, odredbom članka 57. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS) propisano je, između ostalog, da će sud odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i kada utvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke bilo nedostataka, ali nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka. Odluka o upravnoj stvari sadržana je u izreci rješenja (čl. 98. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09). Zbog toga bi ponovno vođenje postupka samo radi dopune obrazloženja drugostupanjskog rješenja u stvari u kojoj sud nedvojbeno utvrdi da je izreka rješenja zakonita, bilo nesvrhovito te protivno načelima učinkovitosti i ekonomičnosti, što je i ratio odredbe članka 57. stavka 2. ZUS-a. Ova odredba obvezuje sud da u takvoj situaciji tužbeni zahtjev odbije.

Neuspjeh u ovome sporu ne priječi tužitelje da, ako i kada budu smatrali da za to ispunjavaju normirane pretpostavke, pred tuženikom pokrenu novi postupak radi primitka u hrvatsko državljanstvo po nekoj od za to propisanih osnova.

Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom.

Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 2. ZUS-a, vezano uz članak 79. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.             

U Rijeci 10. veljače 2021.

 

                                    S u d a c

 

              dr. sc. Alen Rajko, v.r.  

             

 

              Uputa o pravnom lijeku:

 

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.