- 1 -              Revt 15/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 15/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. m. M. g. s. u stečaju, Č., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu G. i D. iz Č., protiv tuženika S. B. iz Č., kojeg zastupa punomoćnica A. F. R., odvjetnica u Č., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4957/14-3 od 16. rujna 2015., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-418/06-24 od 10. siječnja 2011., u sjednici održanoj 10. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I Tuženik B. S. iz Č. .... dužan je M. g. s. u Č. u stečaju isplatiti iznos od 9.626,28 kn sa zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje koja teče od dana podnošenja tužbe 26.02.2004. do 31.12.2007. god., a od 01.01.2008. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena pa sve do isplate koji iznos je tuženik dužan isplatiti tužitelju u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

II Tužitelj se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 815.502,53 kn sa zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje koja teče od dana podnošenja tužbe tj. od 26.02.2004. god. pa do 31.12.2007. god., a od 01.01.2008. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena pa sve do isplate, kao neosnovan.

 

III Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 133.284,99 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

"I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-418/06-24 od 10. siječnja 2011. u točki II. izreke.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-418/06-24 od 10. siječnja 2011. u točkama I. i III. izreke i sudi:

 

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

 

Tuženik B. S. iz Č., ..., dužan je isplatiti tužitelju M. G. S. u stečaju iznos od 9.626,28 kn s zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje koja teče od 26. veljače 2004. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena pa sve do isplate.

 

2. Nalaže se tužitelju u roku od osam dana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 145.497,40 kn (stočetrdesetpettisućačetiristodevedesetsedam kuna i četrdeset lipa).

 

III. Nalaže se tužitelju u roku od osam dana naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.153,12 kn (tisućustopedesettri kune i dvanaest lipa).

 

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.921,88 kn (tisućudevetstodvadesetjedna kuna i osamdesetosam lipa), kao i za trošak sudske pristojbe na žalbu."

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske pobijanu presudu preinačiti na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Tužitelj je zatražio trošak revizije.

 

U odgovoru na reviziju tužitelja tuženik je predložio istu odbiti kao neosnovanu te obvezati tužitelja da tuženiku nadoknadi u cijelosti parnični trošak. Tuženik je popisao trošak revizije.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revizije pobijana presuda sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, koji kao takovi ne proturječe sadržaju spisa. Stoga, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Prema tome, neosnovano tužitelj ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Tužitelj određeno ne navodi koja bi to relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 1. ZPP) bila učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom, pa imajući na umu odredbu čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj revizijski razlog nije moguće uzeti u razmatranje.

 

Jednako tako, niti navode revizije kojima se preocjenjuju izvedeni dokazi i na taj način prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja nije moguće uzeti u razmatranje jer to prema odredbi čl. 385. ZPP nisu razlozi zbog kojih je dopušteno podnijeti reviziju.

 

Predmet spora je zahtjev za naknadu štete u utuženom iznosu s pripadajućim zateznim kamatama za koju tužitelj tvrdi da mu je proizišla iz nesavjesnog i protupravnog postupanja tuženika u razdoblju u kojem je bio tužiteljev upravitelj.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tuženik kao upravitelj tužitelja u njegovo ime sklopio s društvom P. A. d.o.o. četiri ugovora o kratkoročnoj pozajmici i to: Ugovor broj 5/96 od 20. rujna 1996. na iznos od 100.000,00 kn, Ugovor broj 6/98 od 21. travnja 1998. na iznos od 200.000,00 kn, Ugovor broj 11/98 od 26. studenoga 1998. na iznos od 400.000,00 kn i Ugovor broj 12/98 od 9. prosinca 1998. na iznos od 150.000,00 kn,

 

- da je prema Ugovoru broj 5/96 rok vraćanja zajma bio 21. prosinca 1996., prema Ugovoru broj 6/98 21. svibnja 1998., prema Ugovoru broj 11/98 15. siječnja 1999., a prema Ugovoru broj 12/98 12. siječnja 1999.,

 

- da između stranaka nije sporno da su tužitelj i trgovačko društvo I. d.o.o. sklopili ugovore o kratkoročnim zajmovima i da je tom društvu na ime zajma u razdoblju od 14. prosinca 1999. do 1. siječnja 2001. plasiran iznos od 999.425,72 kn, i to 1. prosinca 1999. iznos od 200.000,00 kn; 15. prosinca 1999. iznos od 100.000,00 kn; 14. travnja 2000. iznos od 61.750,34 kn; 21. travnja 2000. iznos od 30.000,00 kn; 27. travnja 2000. iznos od 70.000,00 kn; 19. svibnja 2000. iznos od 50.000,00 kn; 25. svibnja 2000. iznos od 50.000,00 kn; 8. rujna 2000. iznos od 50.000,00 kn i 15. prosinca 2000. iznos od 47.424,37 kn, a što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka J. D. dipl. oec.,

 

- da je za sklapanje pojedinih pravnih poslova tuženik kao upravitelj prednika tužitelja morao imati suglasnost nadzornog odbora, prema Pravilima M. g. s. (list 425-435 i 6-7 spisa),

 

- da se troškovi nastali korištenjem American Express kartice (15 računa) odnose na ugostiteljske usluge i troškove goriva, time da je karticu tuženik koristio u razdoblju od rujna 2001. do lipnja 2003.,

 

- da troškovi prouzročeni u ugostiteljskom objektu L. C. d.o.o. koje je podmirio tužitelj iznose 27.819,00 kn za razdoblje od 2001.-2003.,

 

- da je tužitelj tuženiku s osnove poslovnih odnosa (zajma) na ime kamata isplatio 9.626,28 kn, više no što je proizlazilo iz tog odnosa,

 

- da iz pravomoćne presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-1724/03 od 16. rujna 2004. proizlazi da tuženik ima prema tužitelju potraživanje u iznosu od 10.824,72 kn, time da tužitelj niti ne tvrdi da je taj iznos tuženiku isplatio.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev i to za iznos od 9.626,28 kn s pripadajućom kamatom, dok je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 815.502,53 kn s pripadajućom kamatom, u bitnom uz obrazloženje da je osnovana tražbina tužitelja za iznos od 9.626,28 kn s pripadajućom kamatom budući je tuženiku s osnove zajma koji je dao predniku tužitelja u iznosima od 300.000,00 kn i 200.000,00 kn, "više" obračunata i isplaćena kamata u navedenom iznosu, pa da se radi o stjecanju "nepripadne koristi", time da prigovor "radi prebijanja", ne prihvaća. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

Drugostupanjski sud je odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu (toč. II. izreke), dok je ocijenivši žalbu tuženika osnovanom, preinačio prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu (toč. I. izreke) i u tom dijelu je tužbeni zahtjev odbio, a s tim u vezi preinačena je i odluka o parničnom trošku.

 

Naime, stav je suda drugog stupnja (suprotno prvostupanjskom sudu) da je u konkretnom slučaju tuženik izjavio materijalnopravni (građanskopravni) prigovor prijeboja (podnesak tuženika, list 205-206 spisa), pa obzirom tuženik prema tužitelju ima utvrđeno potraživanje na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-1724/03 od 16. rujna 2004. u iznosu od 10.824,72 kn, to da predstavlja obavijest sudu da se ugasila njegova obveza do visine protutražbine tužitelja u iznosu od 9.626,28 kn, slijedom čega sud ne donosi odluku o protupotraživanju već samo odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga je sud drugog stupnja na temelju odredbe čl. 373.a ZPP, preinačio prvostupanjsku presudu u toč. I. izreke i odbio zahtjev tužitelja za isplatu 9.626,28 kn s pripadajućim kamatama.

 

U odnosu na iznose koje tužitelj potražuje s osnove naknade štete, temeljem Ugovora o kratkoročnim pozajmicama trgovačkom društvu P. A. d.o.o., koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a ZPP, drugostupanjski sud je ocijenio osnovanim prigovor zastare. Što se tiče naknade štete za koju tužitelj tvrdi da da mu je nastala  vezano za ugovore o kratkoročnim zajmovima koji su sklopljeni s trgovačkim društvom I. d.o.o. drugostupanjski sud je prihvatio shvaćanje prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao da mu je s te osnove šteta nastala. Nadalje, sud drugog stupnja ocjenjuje pravilnim i shvaćanje prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao da je tuženik neovlašteno koristio American Express karticu odnosno da za korištenje iste nije imao ovlaštenje i da ju je koristio u svoje privatne, a ne u službene svrhe, pa da mu ne pripada naknada štete niti s te osnove.

 

Konačno, sud drugog stupnja nalazi da je presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu štete s osnove troškova učinjenih u ugostiteljskom objektu L. & C. d.o.o. donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Međutim, koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a ZPP, drugostupanjski sud je polazeći od činjenice da se radi o troškovima za ugostiteljske usluge koji su učinjeni u razdoblju od 2001. do 2003., a jer je tužitelj taj zahtjev istakao prvi puta tek u podnesku od 27. prosinca 2010., ocijenio da je u tom dijelu ta tražbina tužitelja zastarjela u smislu odredbe čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO).

 

Slijedom svega izloženog, drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu – toč. II. izreke.

 

Odluku suda drugog stupnja prihvaća i ovaj sud.

 

I prema ocjeni ovoga suda, pravilan je zaključak suda drugog stupnja da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o materijalnopravnom prigovoru prijeboja, slijedom čega je pravilno drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbio. Naime, tražbina koja je već utvrđena pravomoćnom sudskom presudom može se staviti u prijeboj s tražbinom o kojoj se vodi parnica ako su ispunjeni i ostali uvjeti kompenzacije (prijeboja) i pritom je potrebno djelovanje sudionika i to tako da dužnik nedvojbeno izjavi vjerovniku da vrši prijeboj (čl. 337. st. 1. ZOO), a takvu izjavu je i prema nalaženju ovoga suda tuženik dao (podnesak tuženika, list 205 i 206 spisa). Pritom je revidentu za odgovoriti da tuženik uvijek može dati izjavu o prijeboju, pa i u tijeku parničnog postupka, izjavom na ročištu ili izvan ročišta, kao i podneskom upućenom sudu i protivnoj stranci (u tom smislu i ovaj sud u Rev 1013/13 od 15. travnja 2014.).

 

Nadalje, polazeći od činjeničnih utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, a koja ne mogu biti predmet preispitivanja u revizijskom stupnju postupka (argument iz čl. 385. ZPP) pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda da je za tražbinu koji tužitelj zahtijeva na ime naknade štete s osnove Ugovora o kratkoročnim pozajmicama sklopljenih s trgovačkim društvom P. A. d.o.o. (Ugovor broj 5/96 od 20. rujna 1996., Ugovor broj 6/98 od 21. travnja 1998., Ugovor broj 11/98 od 26. studenoga 2008. i Ugovor broj 12/98 od 9. prosinca 1998.) nastupila zastara u smislu odredbe čl. 376. ZOO kojom je propisano da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (st. 1.), dok je odredbom stavka 2. istog članka propisano da u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

 

Pritom suprotni navodi tužitelja nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude u tom dijelu. Naime, navodi tužitelja da je posljednji knjigovodstveno evidentirani ugovor između tužitelja i TD P. A. d.o.o. sklopljen 1. ožujka 2002. s rokom povrata zajma od jednog mjeseca predstavljaju prigovor činjenične naravi, pa s tim u vezi nije moguće prihvatiti tvrdnju tužitelja da je zastarni rok iz čl. 376. ZOO počeo teći 2. travnja 2002. zbog čega bi s obzirom na nadnevak podnošenja tužbe (26. veljače 2004.) u tom dijelu prigovor zastare bio neosnovan. U takvoj situaciji, bez osnove je polemiziranje tužitelja je li s te osnove šteta nastala ili nije, kao i prigovor pogrešne primjene odredbe čl. 155. ZOO kojom je definiran pojam štete.

 

I prema ocjeni ovoga suda, pravilno je drugostupanjski sud prihvatio stav suda prvog stupnja da tužitelj nije dokazao da je pretrpio naknadu štete sklapanjem ugovora koji je tuženik kao upravitelj u ime i za račun prednika tužitelja sklopio s TD I. d.o.o. Naime, iako između stranaka nije sporno da je tuženik u ime i za račun prednika tužitelja s TD I. d.o.o. kao zajmoprimcem sklapao ugovore o zajmu te da tuženik za neke od tih plasmana nije imao odobrenje Nadzornog odbora sukladno pravilima M. g. s. (list 425-435 spisa, te 6 i 7 spisa), upravo je tužitelj taj koji treba dokazati da mu je šteta nastala iz razloga što navedeno trgovačko društvo nije vratilo zajam i u kojem iznosu, a što je propustio, kako su to uostalom pravilno ocijenili i nižestupanjski sudovi. U takvoj situaciji bez osnove je pozivanje tužitelja na ugovore dostavljene uz podnesak od 16. svibnja 2008.

 

Jednako tako, je li tuženik koristio American Express karticu bez ovlaštenja tužitelja u privatne svrhe trebao je dokazati tužitelj, a što nije učinio. Stoga su i u tom dijelu nižestupanjski sudovi pravilno odbili zahtjev tužitelja za naknadu štete primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

U pravu je sud drugog stupnja da je tužitelj zahtjev za naknadu štete s osnove troškova učinjenih u ugostiteljskom objektu L. & C. d.o.o. prvi puta istakao u podnesku od 27. prosinca 2010. (list 487-492 spisa), slijedom čega je u tom dijelu tražbina tužitelja zastarjela u smislu čl. 376. st. 1. ZOO. Suprotni revizijski navodi da je riječ o "preciziranju" tužbenog zahtjeva (takovo što nije propisano odredbama ZPP) i da identitet tužbenog zahtjeva nije izmijenjen podneskom od 27. listopada 2010., proturječe sadržaju spisa i nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude u tom dijelu.

 

Zbog svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu i odlučiti kao u st. I. izreke.

 

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila potrebna – čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP (st. II. izreke).

 

Zagreb, 10. veljače 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.