- 1 -              Revr 783/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 783/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. ... županije, OIB: ... , K., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda L. J.-P. i I. M. iz K., protiv tuženice V. R. iz Z., OIB: ... , koju zastupa punomoćnica Ž. K., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-1171/17-2 od 8. veljače 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-240/16-2 od 27. ožujka 2017., u sjednici održanoj 10. veljače 2021.,

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

II. Zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odlučeno:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Tuženica V. R., Z., OIB: ... , dužna je tužitelju D. ... županije, K., OIB: ... platiti iznos od 231.754,34 kuna bruto sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine do plateža u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena i to na:

 

- iznos od 11.490,81 kn od 16.1.2014. godine do plateža,

- iznos od 11.490,81 kn od 15.2.2014. godine do plateža,

- iznos od 11.490,81 kn od 15.3.2014. godine do plateža,

- iznos od 11.490,81 kn od 16.4.2014. godine do plateža,

- iznos od 11.977,36 kn od 16.5.2014. godine do plateža,

- iznos od 11.879,18 kn od 13.6.2014. godine do plateža,

- iznos od 12.108,28 kn od 15.7.2014. godine do plateža,

- iznos od   4.000,00 kn od 16.7.2014. godine do plateža,

- iznos od 11.748,28 kn od 14.8.2014. godine do plateža,

- iznos od 11.748,28 kn od 13.9.2014. godine do plateža,

- iznos od 12.108,28 kn od 14.10.2014. godine do plateža,

- iznos od 12.108,27 kn od 15.11.2014. godine do plateža,

- iznos od   2.000,00 kn od   5.12.2014. godine do plateža,

- iznos od 11.748,28 kn od 13.12.2014. godine do plateža,

- iznos od 11.748,28 kn od 14.1.2015. godine do plateža,

- iznos od 11.738,26 kn od 14.2.2015. godine do plateža,

- iznos od 11.738,26 kn od 14.3.2015. godine do plateža,

- iznos od 11.738,26 kn od 14.4.2015. godine do plateža,

- iznos od 11.796,36 kn od 13.5.2015. godine do plateža,

- iznos od 13.596,37 kn od 13.6.2015. godine do plateža,

- iznos od 12.009,10 kn od 14.7.2015. godine do plateža, te je dužna tužitelju naknaditi parnični trošak sa zateznom kamatom u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena od presuđenja do plateža, sve u roku 15 dana."

 

II. Nalaže se tužitelju da plati tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 12.500,00 kn sa zateznom kamatom od dana donošenja presude 27. ožujka 2017.g. pa do isplate prema zakonskim zateznim kamatama po stopi određene čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za ostale odnose, odnosno za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,  sve u roku od 15 dana.“

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju prema odredbi čl. 381. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/2013, 28/13 i 89/2014, dalje: ZPP) iz čijeg sadržaja proizlazi da je pobija u cijelosti, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba ZPP-a iz čl. 354. st. 2. toč. 11, te je predložio da ovaj revizijski sud preinači nižestupanjske presude tako da prihvati odbijeni tužbeni zahtjev i naloži tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak.

 

Tuženica je u odgovoru na reviziju predložila reviziju tužitelja odbiti u cijelosti kao neosnovanu te je zatražila naknadu troška sastavljanja odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a ZPP ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u dijelu u kojem se ona revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, uzevši u obzir da je propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Neosnovano tužitelj u reviziji ističe postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koje su počinjene pred drugostupanjskim sudom, ukazujući na to „da je izreka presude proturječna razlozima presude, pobijana presuda i njeno obrazloženje sadrže proturječnost između razloga presude te provedenih dokaza, zbog čega se kao takova ne može ispitati.“ Suprotno ovoj tvrdnji, u pobijanoj presudi iznijeti su jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama te ista nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

Predmet spora u revizijskom stadiju postupka zahtjev je tužitelja za isplatu 231.754,34 kn sa zateznim kamatama po osnovi utrošenih sredstava za usavršavanje tuženice u razdoblju od prosinca 2013. do srpnja 2015., a koji zahtjev tužitelj temelji na članku 9. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama prema kojem je tuženica u slučaju raskida navedenog ugovora obvezna naknaditi tužitelju u jednokratnom iznosu sve troškove koji su učinjeni za njezinu specijalizaciju, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući od dana kada je svaku isplatu primila pa do isplate.

 

U postupku pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je:

 

- da su stranke sklopile Ugovor o radu kojim je tužitelj sa tuženicom zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme, za obavljanje poslova i radnih zadataka VSS ugovorni zdravstveni djelatnik u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, a radi upućivanja tuženice na specijalizaciju iz obiteljske medicine, za potrebe tužitelja,

 

- da je prethodno tužitelj 20. rujna 2013. donio Odluku o izboru pristupnika za specijalizaciju iz obiteljske medicine, kojom odlukom je za specijalizaciju iz obiteljske medicine odabrana tuženica,

 

- da je 14.veljače 2014. Ministarstvo zdravlja RH svojim rješenjem odobrilo tuženici specijalizaciju iz obiteljske medicine koju će započeti s obavljanjem u roku od 30 dana od dana primitka rješenja o odobrenju specijalizacije, a za glavnog mentora imenovana je dr.sc. G. P., dr.med., specijalist obiteljske medicine,

 

- da su stranke sklopile Ugovor o međusobnim pravima i obvezama o trajanju specijalizacije, roku polaganja specijalističkog ispita, plaći i ostalim materijalnim pravima kao i obvezama tužitelja i tuženice prema navedenom ugovoru,

 

- da je tuženica u razdoblju od prosinca 2013. do srpnja 2015. obavljala specijalizaciju iz obiteljske medicine u D. Z.-C.,

 

- da je tužitelj zbog manjka liječnika tuženicu za vrijeme trajanja specijalizacije uputio na zamjenu u ambulantu F. te je tuženica u navedenoj ambulanti radila u razdoblju od srpnja 2015. do ožujka 2016.,

 

- da unatoč traženjima tuženice iz dopisa od 24. studenog 2015. tužitelj nije poduzimao nikakve radnje kako bi kod Ministarstva zdravlja RH ishodio prekid specijalizacije tuženice za vrijeme njezina rada u ambulanti u F., zbog čega tuženica ne bi mogla završiti specijalizaciju niti položiti odgovarajući specijalistički ispit s obzirom da se istoj vrijeme provedeno na radu u ambulanti u F. ne bi se moglo uračunati u vrijeme provedeno na specijalizaciji, što je u svom iskazu potvrdila i mentorica tuženice,

 

- da je tuženica 15. veljače 2016. dostavila tužitelju obavijest u kojoj navodi da je dala redovni otkaz ugovora o radu i ugovora o međusobnim pravima i obvezama u obrazloženju kojeg je navela da joj poslodavac onemogućava provođenje specijalizacije, financijski zakida radnika te ga isplaćuje po nižem koeficijentu od posla koji obavlja, da poslodavac nije obavijestio Ministarstvo zdravlja o promjeni statusa radnika i da zbog odgovornosti poslodavca tuženica smatra ugovor o međusobnim pravima i obvezama ništetnim te da će odraditi otkazni rok u trajanju od mjesec dana.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su zaključili da tužitelj ne može tražiti naknadu štete na temelju članka 368.st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011 i 78/2015, dalje: ZOO), već je ovakav raskid predviđen člankom 360. ZOO budući da tužitelj nije ispunio svoju obvezu. Slijedom navedenog, nižestupanjski sudovi smatraju da tužitelj ne može tražiti naknadu štete prema odredbi čl. 9. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama jer nije ispunio svoju obvezu koju je preuzeo predmetnim Ugovorom, tj. nije omogućio tužiteljici provođenje specijalizacije.

 

Uzevši u obzir utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud prihvaća gore navedeno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova.

 

Naime, prema odredbi čl. 16. st. 2. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine iz obiteljske medicine (Narodne novine 129/2011, 129/2012, 120/2013, dalje: Pravilnik), o svakom prekidu u tijeku trajanja specijalističkog usavršavanja podnositelj prijedloga za odobrenje specijalizacije, ovdje tužitelj, bio je obvezan izvijestiti ministarstvo. Tužitelj se u predmetnom slučaju ne može pozivati na odredbu čl. 8. toč. 3. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama, a po kojoj je tuženica trebala obavijestiti tužitelja o prekidu specijalizacije, s obzirom da je tužitelju bila poznata činjenica da je tuženicu premjestio na rad u ambulantu u F. Podredno, valja reći i to da je i sama tuženica u svom dopisu od 24. studenog 2015. zatražila od tužitelja obavijest o statusu svoje specijalizacije te o mogućem nastavku iste, međutim, tužitelj se oglušio na navedeni dopis tuženice, pa je ista u skladu s čl. 360. ZOO raskinula predmetni Ugovor o međusobnim pravima i obvezama.

 

Prema odredbi čl. 9. ZOO sudionici u obveznim odnosima dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje. Čl. 336. st. 1. ZOO propisano je da ugovor za ugovorne strane stvara prava i obveze. U skladu s čl. 2. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama tužitelj je preuzeo obvezu omogućiti tuženici provođenje specijalizacije, koju obvezu nije izvršio, a što proizlazi i iz iskaza mentorice tuženice koja je navela da tuženici vrijeme provedeno u ambulanti u F. ne bi mogla priznati kao vrijeme provedeno na specijalizaciji jer bi to bilo suprotno odredbama Pravilnika te da zbog kratkog trajanja specijalizacije ona ne bi mogla položiti specijalistički ispit jer ne bi imala potrebno vrijeme provedeno na specijalizaciji. Slijedom navedenog, revizijski sud smatra kako tužitelj ne može tražiti od tuženice ispunjenje obveze iz članka 9. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama jer nije ispunio svoju obvezu koju je preuzeo čl. 2. istog ugovora.

 

U dijelu predmetne revizije tužitelj navodi da ju podnosi zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što je u skladu s odredbom čl. 385. ZPP nedopušteno u revizijskom stupnju postupka.

 

S obzirom na navedeno, ne postoji revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu te je presuđeno kao u toč. I. izreke.

 

Tuženici nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju (toč. II. izreke) jer se prema ocjeni ovoga suda ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje o reviziji (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 10. veljače 2021.