- 1 -              Rev 231/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 231/2016-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice M. F. (OIB: ... ) i II. tužitelja Ž. F. (OIB: ... ) oboje iz C., oboje zastupani po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A. S., D. M., A. M. i I. G., odvjetnicima iz R., protiv tuženika G. O. (OIB: ... ) zastupanog po punomoćniku F. B., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji I. i II. tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž-1163/2014-2 od 3. lipnja 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-857/2009 od 14. ožujka 2014., u sjednici održanoj 10. veljače 2021.

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Odbija se revizija I. i II. tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž-1163/2014-2 od 3. lipnja 2015. u dijelu kojim je odlučeno o isplati iznosa od 44.264,82 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zateznim kamatama, te u dijelu koji se odnosi na isplate iznosa od 37.118,20 kn sa zateznim kamatama i iznos od 1.220,00 kn sa zateznim kamatama, kao neosnovana.

 

II. Prihvaća se revizija I. i II. tužitelja  te se preinačuje presuda Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž-1163/2014-2 od 3. lipnja 2015. u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 26.671,35 kn sa zateznim kamatama te u odnosu na troškove postupka i sudi:

 

Nalaže se tuženiku G. O. da I. tužiteljici i II. tužitelju solidarno isplati iznos od 26.671, 35 kn sa zateznim kamatama koje teku od 28. lipnja 2007. do 31. prosinca 2007. prema članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“, broj 153/04), a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. s pripadajućim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

Nalaže se I. i II. tužiteljima da tuženiku naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 37.306,95 kuna, u roku od 15 dana.

 

Nalaže se tuženiku da I. i II. tužiteljima naknadi troškove za sastav revizije i sudske pristojbe na reviziju u iznosu od 1.333,47 kuna, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se tuženiku nalaže platiti iznos od 44.264,82 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje se plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju u mjestu ispunjenja počev od 28. lipnja 2007. do isplate i zahtjev kojim se tuženiku nalaže platiti iznos od 65.009,55 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća  pojedinih iznosa do isplate kako je to pobliže navedeno u izreci presude te zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka. U točki II. nalaže se tužiteljima da tuženiku solidarno naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 52.487,50 kn, u roku od 15 dana.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-857/2009 od 14. ožujka 2014. u dijelu izreke pod točkom I. U točki II. djelomično je prihvaćena žalba tužitelja u odluci o troškovima parničnog postupka sadržana u točki II. te je odbijen zahtjev tuženika sa dijelom dosuđenog parničnog troška za iznos od 12.372,50 kn., dok je u ostalom dijelu u odluci o trošku kojom je naloženo tužiteljima platiti trošak parničnog postupka u iznosu od 40.115,00 kn žalba tužitelja odbijena kao neosnovana, a potvrđena je prvostupanjska presuda. U točki III. odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

Protiv točke I. i dijela točke II. drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP-a) reviziju su podnijeli I. i II. tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu prihvatiti reviziju i preinačiti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu odnosno podredno ukinuti pobijane odluke i predmet vratiti sudu na ponovno odlučivanje. Traže trošak za sastav revizije i pristojbe na reviziju.

 

Odgovor na reviziju je podnesen.

 

Revizija je djelomična neosnovana, a djelomično osnovana.

 

Prema odredbi članka 392. a stavka 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev I. i II. tužitelja za isplatu novčanih iznosa s osnove gubitka tržišne vrijednosti stana i obročne otplate stana, te troškova parničnih postupaka koji su se vodili pred Općinskim sudom u Otočcu, a vezano uz stan koji se nalazi u gradu O. na adresi ... , na ulazu br. ... ... kat, stan br. ... , površine 60,74 m2.

 

Suprotno revizijskim navodima I. i II. tužitelja, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer odluka drugostupanjskog suda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude te se može ispitati. Također ukazuju i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a te ističu da sud nije cijenio izvedene dokaze, a niti je naveo iz kojih dokaza izvodi zaključak o relevantnim činjenicama.

 

Navodi revidenta kojima se prigovarajući pravilnosti nižestupanjskih presuda vrši ocjena izvedenih dokaza, sadržajno su prigovori činjenične naravi, ali takvi navodi kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje ne mogu se uzeti u razmatranje, jer nisu dopušteni u smislu odredbe članka 385. stavka 1. ZPP-a.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće činjenice:

- u vrijeme otkupa stana II. tužitelj je bio referent Ureda za stambeno komunalne poslove, zaposlen kod tuženika, te je pripremao dokumentaciju za napuštene stanove, pa tako i za sporni stan

- pripremljena dokumentacija je putem ureda u kojem je radio II. tužitelj dostavljana Skupštini tada O. radi utvrđivanja činjenica na kojim stanovima je otkazano stanarsko pravo

- II. tužitelj je znao da na predmetnom stanu nije otkazano stanarsko pravo, to saznanje je imao i u trenutku potpisa ugovora o otkupu predmetnog stana, 20. siječnja 1993.

- pravomoćnom presudom Općinskog suda u Otočcu poslovni broj P-16/04-52 od 5. travnja 2005. utvrđeno je da je ništav ugovor br.12 o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 20. siječnja 1993. koji ugovor je zaključen između Skupštine O. kao prodavatelja te M. i Ž. F., oboje iz O. kao kupaca spornog stana

- iz dopisa tadašnjeg Sekreterijata gospodarstva, graditeljstva i stambeno-komunalnih poslova (u kojem je II. tužitelj bio referent za stambeno-komunalne poslove) od 14. siječnja 1992. i 29. siječnja 1992. je vidljivo da je II. tužitelj bio odgovorna osoba koja je Skupštini O. pripremala predmete na kojim stanovima je otkazano stanarsko pravo, kako bi se isti dodijelili osobama koje su ispunjavale kriterije za dodjelu tih stanova na privremeno korištenje

- tužitelji su koristili sporni stan od 1993. do sredine 2005., a pri tom nisu plaćali najamninu

- za otkup spornog stana platili su iznos od 27.671,35 kn, a trebali su platiti iznos od 33.870,00 kn

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev u odnosu na zahtjev za naknadu štete sa osnove gubitka stana u iznosu tržišne vrijednosti stana uz zaključak da su II. tužitelj, kao i njegova supruga I. tužiteljica imali saznanje da se sporni stan ne može otkupiti jer bivšim stanarima nije otkazano stanarsko pravo, posebice iz razloga jer je II. tužitelj u vrijeme potpisivanja ugovora radio kod tuženika u Uredu za stambeno-komunalne poslove, pa mu ta činjenica nije mogla ostati nepoznata. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uplaćene iznose na ime obročne otplate stana u iznosu od 26.671,35 kn nižestupanjski sudovi su naveli da su tužitelji koristili predmetni stan u razdoblju od 1993. do sredine 2005., te da u tom razdoblju nisu plaćali najamninu, pa bi iznos najamnine u tom razdoblju bio veći od potraživanja I. i II. tužitelja s osnova obročnih rata otkupa stana, pa iz tih razloga i taj dio zahtjeva nalaze neosnovanim. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva u kojem I. i II. tužitelji traže da im tuženik s osnova parničnog troška plati iznose od 37.118,00 kn koji trošak su tužitelji imali u spisu broj P-16/04 i od 1.220,00 kn s osnova troška u spisu broj P-229/06 sa zakonskim zateznim kamatama, nalaze tužbeni zahtjev neosnovanim iz razloga jer su tužitelji sami dali povoda pokretanju tih parničnih postupaka, a da su mogli postupiti i na drugačiji način. Nižestupanjski sudovi ne nalaze odgovornim tuženika za nastalu situaciju, uz obrazloženje da iz potvrde pravobraniteljstva koje je dalo svoje mišljenje u odnosu na otkup predmetnog stana, proizlazi da je javno pravobraniteljstvo zadržalo ovlaštenje zahtijevati poništenje ugovora u smislu odredbi članka 21. i 22. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, broj 27/91).

 

Tužitelji se u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava pozivaju na odredbu članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, dalje: ZOO).

 

Člankom 323. stavkom 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protiv vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

 

Osnovani su revizijski navodi I. i II. tužitelja da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu zahtjeva koji se odnosi na iznose koje su I. i II. tužitelji uplatili na ime obročne otplate stana. Naime, temeljem utvrđenja nižestupanjskih sudova o tome da je ugovor o prodaji predmetnog stana proglašen ništetnim, kao i utvrđenja da su ovdje I. i II. tužitelji za predmetni stan uplatiti na ime obročne otplate stana iznos od 27.671,35 kn (iako zahtjevom potražuju manji iznos-26.671,35 kn), tužitelji ostvaruju pravo na povrat navedenog iznosa. Utvrđenjem ništetnosti navedenog ugovora otpala je pravna osnova po kojoj su tužitelji izvršili plaćanje utuženog iznosa (26.671,35 kn), pa im je taj iznos tuženik dužan vratiti. Nepravilan je zaključak drugostupanjskog suda po kojem iznose uplaćene na ime obročne otplate stana dovodi u svezu s potrebom plaćanja najamnine kroz razdoblje koje su I. i II. tužitelji proveli u stanu, jer takav zahtjev nije niti bio postavljen u ovom postupku niti putem tužbe, niti putem prigovora radi prijeboja.

 

Nadalje, neosnovani su revizijski navodi I. i II. tužitelja u odnosu na odgovornost tuženika i to iz razloga jer je II. tužitelj radio kod tuženika u razdoblju sklapanja ugovora o prodaji predmetnog stana te je bio izravno zadužen, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, za pripremu dokumentacije koja je prethodila sklapanju ugovora. Dakle, nije bilo razloga na strani tuženika provjeravati je li tužitelj pripremio valjanu dokumentaciju. Stoga, suprotno revizijskim navodima I. i II. tužitelja nije im mogao biti nepoznat postupak oko zaključivanja ugovora.

 

U preostalom dijelu koji se odnosi na naknadu štete zbog gubitka tržišne vrijednosti stana pravilan je zaključak drugostupanjskog suda o tome da je tužiteljima bilo poznato da se sporni stan ne može otkupiti, jer bivšim stanarima nije otkazano stanarsko pravo. Iz tih razloga pravilna je odluka nižestupanjskih sudova o neosnovanosti zahtjeva za naknadu štete.

 

I. i II. tužitelji su podnijeli i zahtjev za naknadu troškova nastalih u parničnim postupcima koje su vodili pred Općinskim sudom u Otočcu poslovni brojevi P-229/06 i P-16/04 u kojima je utvrđen ništetnim ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 20. siječnja 1993. koji je zaključen između O. i ovdje I. i II. tužitelja, u kojim postupcima nisu uspjeli, pa su iz tih razloga obvezani na plaćanje troškova postupka. Stoga je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da su sami dali povoda vođenju tih postupaka te je iz tih razloga pravilna odluka o odbijanju i tog zahtjeva I. i II. tužitelja.

 

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti reviziju I. i II. tužitelja u dijelu kojim je odlučeno o isplati iznosa od 44.264,82 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zateznim kamatama, te u dijelu koji se odnosi na isplate iznosa od 37.118,20 kn sa zateznim kamatama i iznos od 1.220,00 kn sa zateznim kamatama, temeljem članka 393. ZPP-a te odlučiti kao u izreci pod točkom I., te prihvatiti reviziju I. i II. tužitelja i preinačiti drugostupanjsku odluku u dijelu kojim je odlučeno o isplati iznosa od 26.671, 35 kn sa zateznim kamatama i troškovima postupka, temeljem odredbe članka 395. stavka 1. ZPP-a. te odlučiti kao u točki II. izreke.

 

S obzirom na to da je po reviziji tužitelja preinačena drugostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev djelomično usvojen, valjalo je odlučiti o troškovima parničnog postupka u skladu s člankom 166. stavkom 2. ZPP-a, člankom 154. stavkom 2. ZPP-a i člankom 155. ZPP-a.

 

Budući da je I. i II. tužiteljima od ukupno zatraženog iznosa od 44.264,82 EUR-a (336.855,31 kn) te iznosa od 65.009,55 kn dosuđeno 26.671,35 kn (odbijen je za 375.193,51 kn), tuženik je uspio u sporu u omjeru od 93%. Prema tome, a imajući u vidu da su tuženiku drugostupanjskom presudom priznati parnični troškovi u iznosu od 40.115,00 kuna, to mu je,razmjerno njegovom konačnom uspjehu u sporu (93%), dosuđen iznos od 37.306,95 kuna.

 

Slijedom navedenog, valjalo je (primjenom odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a) preinačiti odluku o parničnom trošku iz pobijane presude te odlučiti kao u točki II. izreke.

 

Odluka o trošku revizije sadržana u točki II. izreke ove odluke donesena je primjenom odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a u vezi s odredbom članka 154. stavka 2. ZPP-a, članka 155. ZPP-a i Tbr. 10/6 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15). I. i II. tužiteljima je dosuđen trošak sastava revizije po punomoćniku odvjetniku (10.312,50 kn) i trošak plaćene sudske pristojbe za reviziju (8.737,28 kuna), koji trošak, za uspjeh tužitelja u revizijskom postupku (7%) iznosi 1.333,47 kuna.

Zagreb, 10. veljače 2021.