- 1 -              Revr 842/2017-4

 

 

 

 

 

Broj: Revr 842/2017-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. Z. D. iz K., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. & O. j.t.d. u K., protiv tuženika G. Đ. iz K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Ž. Š., odvjetnik u K., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-172/17 od 5. svibnja 2017., ispravljene rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-172/17-3 od 16. listopada 2020., a kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1468/13-21 od 2. studenog 2016., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja u odnosu na odluku o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužitelja u odnosu na odluku o troškovima žalbenog postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 103.529,73 kuna sa zateznim kamatama od 2. svibnja 2012. do isplate te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.270,00 kuna sa zateznim kamatama od presuđenja odnosno od 2. studenog 2016. do isplate.

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Ujedno je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 34.602,50 kuna sa zateznim kamatama koje na iznos od 27.770,00 kuna teku od 2. studenog 2016. do isplate, a na iznos od 6.832,50 kuna od 5. siječnja 2017. do isplate.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih građana u njegovoj primjeni, s prijedlogom da se revizija prihvati i drugostupanjska odluka preinači.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Odredbom čl. 382. st. 2. ZPP-a propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Iz sadržaja naprijed citiranih odredbi ZPP-a jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži sljedeće elemente: određeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u sporu, da se radi o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te da su u reviziji određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Kad u reviziji izostane bilo koja od navedenih zakonskih pretpostavki za dopuštenost revizije, koje moraju biti kumulativno ispunjene, izvanredna revizija nije dopuštena u smislu čl. 382. st. 3. ZPP-a pa se, posljedično tome, revizijski sud ne može upustiti u ispitivanje osnovanosti izvanredne revizije.

 

Predmet spora jest zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 103.529,73 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, koji je prema tvrdnjama tužitelja stečen bez osnove.

 

Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

-              da su tužitelj i tuženik zaključili dana 17. lipnja 2006. Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto voditelj marketinga;

 

-              da je prema aktima tuženika za obavljanje tih poslova bila obvezna visoka stručna sprema – ekonomskog smjera;

 

-              da je tuženik pri zaključenju ugovora o radu prezentirao lažnu potvrdu E. u Z. da je završio E. i time stekao visoku stručnu spremu iako je imao samo srednju stručnu spremu;

 

-              da je tuženiku 2. svibnja 2012. otkazan ugovor o radu upravo zbog prezentiranja lažne potvrde o stečenoj izobrazbi;

 

-              da je tužitelju kao osobi sa visokom stručnom spremom bila obračunata plaća temeljem koeficijenta od 2,7 iako mu je pripadao koeficijent od 1,80 a najviše 2,0 temeljem srednje stručne spreme koju je imao;

 

-              da je u spornom periodu, zbog razlike u koeficijentu, tuženik dobio na ime plaće uvećani iznos od 103.529,73 kuna.

 

Prvostupanjski sud je, sukladno odredbama čl. 111. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO) obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa, uz zaključak da je otpala osnova po kojoj je primao plaću po koeficijentu od 2,70 za radno mjesto visoke stručne spreme voditelja marketinga, pri čemu nije od važnosti okolnost da je tuženik poslove voditelja marketinga obavljao izuzetno uspješno.

 

Drugostupanjski sud preinačio je prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz izraženo shvaćanje da je osnova isplate plaće ugovor o radu odnosno obavljeni rad, pri čemu je neodlučno to što tuženik nije imao traženu stručnu spremu za poslove radi kojih je zaključio ugovor o radu, poglavito kraj činjenice da je tužitelj uspješno obavljao te poslove za koje mu je poslodavac isplatio ugovoreni iznos plaće sve do prestanka ugovora o radu temeljem otkaza.

 

Tužitelj u izvanrednoj reviziji postavlja sljedeća materijalnopravna pitanja:

 

1.              „ Da li razlika između plaće, koja se sukladno Kolektivnom ugovoru obračunava prema koeficijentu za visoku stručnu spremu utvrđenu na temelju krivotvorene potvrde o posjedovanju visoke stručne spreme i plaće obračunate za srednju stručnu spremu smatra stjecanjem bez osnove? “

 

2.              „ Da li se u ovom slučaju može retroaktivno primijeniti odredba čl. 7. Zakona  radu („Narodne novine“, broj: 93/14) koji nije bio na snazi u vrijeme postojanja obveznopravnog odnosa, koji je predmet spora)? “

 

3.              „ Da li radnik koji poslodavca prilikom sklapanja ugovora o radu svojom krivnjom dovede u zabludu o stručnoj spremi na temelju krivotvorene potvrde o stručnoj spremi odgovara za štetu, koju poslodavac trpi zbog takvog zapošljavanja? “

 

Obrazlažući razloge važnosti postavljenih pitanja tužitelj ističe da postoji različita praksa drugostupanjskih sudova pri čemu se poziva na odluku Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž-1296/15.

 

Budući da na razini drugostupanjskih sudova postoji neujednačeno pravno shvaćanje glede postavljenih pitanja tužitelja koja se u suštini svode na pitanje ima li poslodavac pravo na razliku isplaćene plaće kod okolnosti da je plaća obračunata na temelju krivotvorene potvrde o posjedovanju stručne spreme, to je, a polazeći od odredbe čl. 382. st. 2. t. 1. ZPP-a, ovako podnesena revizija dopuštena jer ista sadrži sve zakonom propisane pretpostavke za njezinu dopuštenost: postoji određeno naznačeno pravno pitanje, rješenje kojeg je važno za odluku u ovoj pravnoj stvari ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer o tom pitanju postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova, a svrha je revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a ujednačavati praksu sudova od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske u cilju osiguranja jedinstvene primjene prava za sve građane.

 

U smislu navedenog, a polazeći od odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo.

 

Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a  kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Isto tako prema st. 3. istog članka obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

 

Suprotno shvaćanju revidenta, pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da je osnova za isplatu plaće bila Ugovor o radu zaključen 17. lipnja 2006. S obzirom na to da je navedenim Ugovorom o radu ugovoreno da će tuženik obavljati poslove voditelja marketinga (koje poslove je prema utvrđenju prvostupanjskog suda tužitelj obavljao uspješno) i da će za iste primati plaću, pri čemu je ugovor o radu u utuženom razdoblju (tužitelj potražuje razliku plaće do prestanka radnog odnosa) bio na snazi i nije izmijenjen, to se u konkretnom slučaju ne radi o stjecanju bez osnove na strani tuženika.

 

Slijedom navedenog, a kako je odbijanjem zahtjeva tužitelja materijalno pravo pravilno primijenjeno, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Tužitelj daljnjim revizijskim navodima problematizira valjanost odluke drugostupanjskog suda o troškovima žalbenog postupka (u dijelu odluke o zateznim kamatama). Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

Slijedom navedenog, valjalo je u tom dijelu, na temelju odredbe čl. 392. b st. 3. ZPP-a i čl. 400. st. 1. ZPP-a, podnesenu reviziju odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 10. veljače 2021.