Broj: Rev-x 57/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. a.d. iz B., R. S., kojeg zastupa punomoćnik N. V., odvjetnik iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko - upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-4402/12-3 od 8. kolovoza 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-6167/04-30 od 15. ožujka 2011. ispravljena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-6167/04-32 od 14. prosinca 2011., u sjednici vijeća održanoj 4. studenoga 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena ispravljena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja za obvezivanje tuženice isplatiti mu 5.045.850,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama računatim od 1. siječnja 1992. do isplate, a sve na „temelju Aneksa G Ugovora o sukcesiji te čl. 400. st. 2. ZOO-a“ i na ime naknade tržišne vrijednosti nekretnine k.č.br. 1182/13 iz z.k.ul. 5079 k. o. R., u naravi poslovnog prostora površine 336,39 m2 - dok je tužitelju naloženo naknaditi tuženici parnični trošak od 20.092,00 kn, a odbijen zahtjev tuženice da joj se na ime naknade troškova postupka isplati 62.780,00 kn.

 

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je (ispravkom odluke koja se odnosi na troškove postupka) „tuženiku priznat trošak u iznosu od 200.920,00 kn“.

 

Protiv drugostupanjske presude i drugostupanjskog rješenja tužitelj je podnio reviziju „zbog bitnih povreda odredaba čl. 154, 155, 164 ZPP-a, te zbog povrede odredbi ZPP-a (čl. 220, čl. 219, čl. 10, čl. 8, čl. 7, čl. 5, čl. 3, čl. 2 ZPP-a) i apsolutno bitne povrede opisane u čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku“ i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se obje nižestupanjske presude i osporeno rješenje ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svemu što je za odluku o zahtjevima stranaka od odlučnog značaja (pa i na temelju kojih provedenih dokaza i utvrđenih činjenica je ocijenjeno postojanje osnove zahtjeva tužitelja) - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud nakon ocijene svakog za odluku o predmetu spora odlučnog dokaza - kao i svih dokaza zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, odgovorio i na sve relevantne žalbene navode, nije ostvarena bitna povreda (na koju revident upućuje) iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Uostalom, revident ničime nije odredio ono što iz osporene presude drži nejasnim, neobrazloženim ili proturječnim - pa i neistinitim, tako da njegovo samo uopćeno pozivanje na nedostatke presude i proturječnosti ili pogrešne navode revizijski sud nema razloga još i daljnje razmatrati.

 

Navodima - kojima kroz prigovor o učinjenoj bitnoj povredi postupovnih odredaba ZPP-a dovodi u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o činjenicama odlučnim za odluku o tužbenom zahtjevu, sve uz izraz shvaćanja da sudovi nisu imali razloga na temelju provedenih dokaza i uz njihovu pravilnu ocjenu odbiti tužbeni zahtjev, revident u suštini prigovara po nižestupanjskim sudovima utvrđenom činjeničnom stanju i ističe prigovore provedenoj ocjeni dokaza te iznosi svoje (i to uopćene) stavove o toj ocijeni - kojima nastoji dovesti u sumnju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, a kako se revizijom ne mogu pobijati utvrđene činjenice (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), te navode revizijski sud ne može razmatrati.

 

Tužitelj pogrešno smatra i da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njegov prijedlog za provođenje i drugih dokaza, a da je i time što je takvog odbio počinio bitnu postupovnu povredu.

 

Zaključak o tome je li počinjena bitna postupovna povreda u situaciji kad sud ne prihvati prijedlog stranke za provedbu predloženih dokaza zavisi od ocijene je li takvim postupanjem sud nezakonito (u smislu odredbe čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a) uskratio stranci mogućnost raspravljanja.

 

              Međutim, tužitelju je raspravljanje o predmetu spora omogućeno već i time što je pozivan na ročišta na kojima se mogao izjasniti o provedenim dokazima i navodima tuženice, odnosno time što mu je dana prilika da predloži dokaze i da prigovara provedenim dokazima i njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno sve ono što je predložio i što je time nezadovoljan ne može s osnovom temeljiti stav o povredi počinjenoj po sudu.

 

Treba kod toga cijeniti i da sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa da postupanjem prema tim ovlastima i time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da drugostupanjski sud na temelju provedenih dokaza nije imao razloga odbiti njegov zahtjev - već (da) je morao istinitim prihvatiti samo ono što on navodi i njegovu ocjenu provedenih dokaza, drugostupanjski sud nije počinio niti jednu postupovnu povredu.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

              Predmet spora je zahtjev na obvezivanje tuženice isplatiti tužitelju 5.045.850,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama računatim od 1. siječnja 1992. do isplate, a sve na ime naknade tržišne vrijednosti nekretnine k.č.br. 1182/13 iz z.k.ul. 5079 k. o. Rijeka, u naravi poslovnog prostora površine 336,39 m2.

 

Tužbeni zahtjev tužitelj temelji na Zakonu o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije ("Narodne novine", broj 2/04, kojim je potvrđen Ugovor o pitanjima sukcesije, potpisan u Beču 29. lipnja 2001., u izvorniku na engleskom jeziku) koji se u Aneksu G odnosi na pitanje zaštite privatne imovine i stečenih prava, one imovine i onih prava koje su fizičke i pravne osobe bivše SFRJ imale na dan 31. prosinca 1990.

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje da tužitelj nije dokazao pravno sljedništvo za nekretninu u odnosu na koju u ovom sporu ostvaruje pravnu zaštitu, odnosno jer nije dokazao da je tu nekretninu imao u vlasništvu - tako da već i zbog toga ne može ostvariti niti pravo na prijepornu isplatu (obzirom da to pravo vezuje uz to sljedništvo i vlasništvo), ali i jer odredbe Aneksa G ugovora o pitanjima sukcesije (na kojeg se tužitelj poziva) tužitelju ne daju pravo s uspjehom zahtijevati od tuženice utuženu naknadu - i to obveznopravnim zahtjevom kojeg izvodi iz činjenične tvrdnje da je imao to pravo vlasništva.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Naime, i po shvaćanju revizijskog suda, tužitelj je, da bi uspio u ovome sporu - za isplatu utužene naknade, trebao prije svega dokazati ono što tvrdi i na čemu temelji svoj zahtjev: da je nekretnina na koju se njegov zahtjev odnosi bila njegovo vlasništvo (obzirom da uz vlasništvo te nekretnine vezuje tužbeni zahtjev za isplatu).

 

Tužitelj to nije dokazao.

 

Odredbom čl. 362. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje: ZVDSP-a) propisano je: „Smatra se da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati.“.

 

Presumpcija iz te odredbe čl. 362. st. 1. ZVDSP-a nema djelovanje u korist tužitelja.

 

Njegovo pravo korištenja (ili pravo korištenja njegovog pravnog prednika, ako je tužitelj njegov pravni slijednik) na prijepornoj nekretnini nije se stupanjem na snagu ZVDSP-a (1. siječnja 1997.) moglo pretvoriti u pravo vlasništva - obzirom da je pravo korištenja na toj nekretnini tužitelj izgubio prije toga:

 

- na temelju Uredbe o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 52/91 i 5/92 - dalje: Uredba/91), i to odredbe čl. 6. st. 1., prema kojoj: „Poslovne jedinice i drugi organizacijski oblici pravnih osoba sa sjedištem na teritoriju Republike Srbije, Autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine, Republike Crne Gore, te organa i institucija federacije mogu se odlukom zaposlenih u jedinici odnosno organizacijskom obliku donesenom osobnim izjašnjavanjem organizirati kao društveno poduzeće ili druga odgovarajuća pravna osoba u društvenom vlasništvu.“, te odredbe čl. 8. st. 1., prema kojoj: „Sredstva pravnih osoba čije je sjedište na teritoriju Republike Srbije, Autonomnih pokrajina Kosovo i Vojvodine te Republike Crne Gore koja se nalaze na teritoriju Republike prenose se na pravne osobe nastale organiziranjem njihovih poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika.“,

 

- odnosno time što je prijeporna nekretnina, na kojoj je postojalo pravo korištenja, prenijeta na društveno poduzeće C.-Z. d.o.o., organizirano prema prethodno navedenim odredbama čl. 6. st. 1. i čl. 8. st. 1. Uredbe/91, i s ovog je u nastavnom slijedu prijenosa prenijeta u pravo vlasništva: poslovna jedinica C.-R. izdvojila se iz sastava poduzeća C.-B. i Odlukom od 19. rujna 1991., donesenom (dakle) prije stupanja na snagu ZVDSP-a i Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 40/92 - dalje: Uredba/92) - kojom su (prema odredbi čl. 1.) uređena „određena pitanja od značaja za zaštitu gospodarskih interesa Republike Hrvatske ugroženih jednostranim postupanjem određenih osoba organa ili institucija na teritoriju republika bivše Jugoslavije“ i kojom je (odredbom čl. 3. st. 1.) propisano: „Sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika pravnih osoba sa sjedištem na teritoriju republika Srbije i Crne Gore te autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine, a koje se do dana stupanja na snagu ove uredbe nisu organizirale temeljem Uredbi o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 39/91, 44/91, 52/91 i 5/92) prenose se u vlasništvo Republike Hrvatske.“, pripojila C.-Z. d.o.o. (nakon što se i poslovna jedinica C.-Z. izdvojila iz sastava poduzeća C.-B. i organizirala kao C.-Z. d.o.o., društvo upisano u sudski registar Okružnog privrednog suda u Zagrebu na temelju rješenja od 5. rujna 1991.), a C.-Z. d.o.o. je 9. prosinca 1991. (uz suglasnost tuženice) pripojen društvu A.-M. t. d.o.o. Z. i brisan iz sudskog registra (slijedom kojih postupaka organiziranja i pripajanja je dolazilo i do prijenosa prijeporne nekretnine - koja je konačno prodana trećoj, fizičkoj osobi - sadašnjem vlasniku).

 

Već je i zbog izloženog zahtjev tužitelja neosnovan i osporenom presudom kao takav pravilno odbijen.

 

Konačno, u pogledu primjene odredaba Aneksa G ugovora o pitanjima sukcesije - na kojeg se tužitelj poziva, za odgovoriti je da te odredbe tužitelju ne daju pravo s uspjehom zahtijevati od tuženice da se utvrdi (kao prethodno) da je imao navedeno pravo vlasništva - te da se u svezi toga prava, a jer ga sada ne može ostvariti, tuženica obveže naknaditi mu tržišnu vrijednost nekretnine.

 

Prema odredbi čl. 2. st. 1. podstavak (a) toga Aneksa, prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi slijednici, a na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imale pravo na dan 31. prosinca 1990., priznat će se te će biti zaštićena i vraćena od te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivališta tih osoba.

 

Navedeno uključuje i osobe koje su nakon 31. prosinca 1990. stekle državljanstvo ili mjesto boravka ili prebivalište u nekoj drugoj državi, a ne državi slijednici.

 

Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo (prema istoj odredbi) na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava.

 

U svijetlu tih odredaba Aneksa G, tužitelju je, da bi ostvario pravo na utuženu naknadu - tek trebalo biti (ako je za to imao uvjete) priznato pravo vlasništva nad prijepornom nekretninom, a tek bi nakon toga nadležno tijelo (budući da je obveznik priznanja prava i isplate naknade bila država) bilo u obvezi odlučiti o tome vraća li mu se ta nekretnina ili priznaje li mu se pravo na utuženu naknadu.

 

Budući da nije došlo do onog što je propisano odredbom čl. 2. st. 1. podstavak (a) Aneksa (jer tužitelju nije priznato pravo vlasništva prijeporne nekretnine i nije donesena odluka o pravu u svezi takve nekretnine), tužitelju ne pripada tražena naknada.

 

Valja kod toga imati na umu da u ovome slučaju tužitelj niti ne tvrdi da je tuženica (neko njezino tijelo) donijela akt kojim mu priznaje pravo vlasništva prijeporne nekretnine, a to pravo vlasništva tužitelj nije stekao (kako to on pogrešno drži) ni na temelju samog ugovora o pitanjima sukcesije - jer mu je to pravo (ako je, kako tvrdi, već i udovoljavao pretpostavkama propisanim tim ugovorom za njegovo stjecanje) tek trebalo biti (kako to proizlazi iz već citirane zadnje rečenice odredbe čl. 2. st. 1. t. a) Aneksa G koja glasi: „Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava“) priznato.

 

Pritom valja reći da je prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije, njegova provedba bila u djelokrugu postupanja državnih tijela navedenih u toj odredbi, a ne sudova.

 

Pogrešno je kod toga i shvaćanje revidenta da su u smislu Anex G, i to:

 

- odredbe čl. 1., prema kojoj: „Privatna imovina i stečena prava građana i drugih pravnih osoba SFRJ države slijednice štitit će se u skladu s odredbama ovog Aneksa.“,

 

- već navedene odredbe čl. 2. st. 1. podstavak (a) i odredbe podstavka „(b), prema kojoj: „Bilo kakav navodni prijenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. prosinca 1990. i zaključen pod prisilom ili protivno pododjeljku (a) ovoga članka, bit će ništav.“,

 

svi pravni akti o raspolaganju nekretninom doneseni nakon 31. prosinca 1990. ništavi.

 

Istaknute odredbe Anexa G ne odnose se na propise, kao što su to u ovome slučaju uredbe Vlade Republike Hrvatske, i raspolaganja temeljena na njima.

 

Pravilno je pritom i shvaćanje drugostupanjskog suda da tužitelj ne može povoljniju poziciju u ovoj parnici ostvariti na činjenici što osnovano društvo C.-Z. d.o.o. (i njegovi pravni slijednici) nije i u zemljišnim knjigama upisalo pravo vlasništva prijeporne nekretnine na svoje ime (tako da je ta nekretnina ostala u zemljišnim knjigama upisana u društvenom vlasništvu s pravom korištenja): to je društvo u smislu odredaba čl. 20. i 21. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (objavljenog u "Službenom listu SFRJ" broj 6/80, a koji je na snagu stupio 1. rujna 1980., preuzetog Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, "Narodne novine", broj 53/91, kao zakona Republike Hrvatske) pravo korištenja prijeporne nekretnine steklo na temelju navedenih Uredbi i postupcima poduzetim u skladu s ovima - i takvo je (jer za takav način stjecanja nije potreban upis u zemljišne knjige) pretvoreno u pravo vlasništva novog nositelja prava korištenja.

 

Polazeći od svega izloženog, nižestupanjski sudovi pravilno su u postupku koji je prethodio reviziji primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev tužitelja odbili.

 

Stoga, a budući da nisu ostvareni razlozi na koje se revident u reviziji pozvao, o reviziji tužitelja valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Tako je valjalo odlučiti i o dijelu revizije tužitelja protiv odluke o troškovima postupka, a sve obzirom da su parnični troškovi tuženice pravilno utvrđeni - sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04, 37/05 i 59/07), Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 148/09) te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12) i uspjehu stranaka te cijeneći vrijednost predmeta spora i troškove koji su bili potrebni za vođenje postupka.

 

Time što je prvostupanjskim rješenjem ispravljena očita greška u pisanju naknade troška (naznakom iznosa od 20.092,00 kn umjesto pravilno 200.920,00 kn) prvostupanjski sud je samo postupio u smislu odredaba čl. 342. st. 1. i 2. ZPP-a (prema kojima očitu grešku u pisanju sud može ispraviti „u svako doba“), a kako time nije dovedena u pitanje zakonitost odluke o parničnom trošku - valjalo je rješenjem kao u izreci ove odluke odbiti kao neosnovanu i reviziju koju je tužitelj izjavio protiv drugostupanjskog rješenja kojim je potvrđeno to prvostupanjsko rješenje.

 

Zagreb, 4. studenoga 2014.