- 1 -              Revt 579/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Revt 579/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Hrastinski Jurčec predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ivana Vučemila člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. l. S. d.d., S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika J. d.d., R., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici Z. V. i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J. & J. u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1162/2013-5 od 5. travnja 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2187/2010-19 od 24. rujna 2012., u sjednici održanoj 10. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 2.289.441,54 kn s pripadajućom zateznom kamatom. Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 61.200,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a podredno i reviziju iz stavka 2. istog članka iz razloga što odluka o predmetnom sporu ovisi o rješenju postupovnopravnih i materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužitelj je zatražio trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP u ovoj pravnoj stvari dopuštena je prema vrijednosnom kriteriju te je kao takva i razmatrana.

 

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev za isplatu (dodatne) naknade za pružene usluge priveza i odvoza brodova u lokalnom prometu u luci S. u razdoblju od 1. siječnja do 31. ožujka 2008.

 

Tužitelj zahtjev za isplatu navedenog iznosa temelji na tvrdnji da mu tuženik za utuženo razdoblje duguje razliku između naknade za usluge priveza i odveza brodova propisane tuženikovom Odlukom o izmjenama i dopunama Tarife lučkih usluga ("Narodne novine", broj 50/08) i naknade koju je, sukladno ograničenjima iz Tarife naknada uz koje trgovačka društva – ovlaštenici koncesija – pružaju usluge korisnicima Lučke uprave S. od 28. travnja 2003., za razdoblje od 1. siječnja do 31. ožujka 2008., tuženik i isplatio. To stoga što tužitelj smatra da ima ovlast, sukladno odredbi čl. 62. st. 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj 158/03, 141/06 i 38/09 – dalje: ZPDML), da sam, bez ikakvih ograničenja, odredi visinu naknade za usluge u luci.

 

I u revizijskom stupnju postupka sporno je može li tužitelj određivati cijene svojih usluga bez ikakvog ograničenja, izvan Tarife naknada uz koje trgovačka društva – ovlaštenici koncesija – pružaju usluge korisnicima luke Lučke uprave S.

 

Prema odredbi čl. 392. st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj temelji na tvrdnji o postojanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP počinjene po oba suda. Ovo stoga jer da su u presudama izostali argumentirani i uvjerljivi razlozi o svim odlučnim činjenicama te o primjeni odredbe čl. 20. st. 1. ranijeg Zakona o morskim lukama (ZML) i čl. 63. ZPDML.

 

Suprotno tvrdnji revidenta nižestupanjske presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati jer o odlučnim činjenicama imaju jasne, uvjerljive i dostatne razloge.

 

I u pogledu tumačenja primjene odredbe čl. 63. ZPDML nižestupanjski sudovi su dali jasne i uvjerljive razloge. Time što navedene odredbe sudovi ne tumače sukladno mišljenju tužitelja ne znači da presude imaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati.

 

Nije stoga počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Postojanje revizijskog razloga iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP tužitelj posebno ne obrazlaže, pa ovaj sud ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 392.a st. 1. ZPP i čl. 386. ZPP nije našao postojanje tog revizijskog razloga.

 

Tužitelj u reviziji iznosi tvrdnju o postojanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8., čl. 220., čl. 12., čl. 338. st. 4., čl. 7. st. 2. i čl. 365. st. 2. ZPP.

 

Tužitelj pritom ne obrazlaže u čemu bi se pogrešna ocjena izvedenih dokaza, a koju da je propustio sankcionirati drugostupanjski sud, sastojala, ničim ne obrazlaže pogrešnu primjenu odredbe čl. 220. ZPP, dok se vezano na pogrešnu primjenu odnosno neprimjenu odredaba čl. 12., čl. 338. st. 4., čl. 7. st. 2. i čl. 365. st. 2. ZPP poziva na smislenu primjenu ostalih ranije iznesenih revizijskih navoda.

 

Prema ocjeni ovog suda, opisanim navodima tužitelj nije dostatno obrazložio postojanje bitnih povreda na koje ukazuje, pa ovaj sud ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. i čl. 386. ZPP nije našao ni da bi bile počinjene navedene relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Ne postoji stoga revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj temelji na tvrdnji o pogrešnoj primjeni odredaba čl. 63. ZPDML uz tvrdnju da navedenom odredbom, suprotno zaključivanju nižestupanjskih sudova, nisu propisana nikakva ograničenja ovlaštenika koncesije koji obavljaju djelatnost u lukama otvorenim za javni promet u određivanju lučke naknade za svaku pojedinu djelatnost ili usluge.

 

Odredbom čl. 62. ZPDML propisano je da lučke pristojbe donosi i javno objavljuje lučka uprava, dok istom odredbom nije određeno propisano tko određuje lučku naknadu.

 

Odredbom čl. 63. st. 2. ZPDML nije određeno da lučku naknadu određuje lučka uprava, budući je navedenom odredbom propisana tek iznimka, a vezano na odredbu stavka 4. istog članka.

 

Međutim, suprotno tvrdnji revidenta, a imajući u vidu i odredbu čl. 69. st. 1. toč. 1. ZPDML, ni odredbom čl. 63. st. 3. toga Zakona nije propisano ovlaštenje ovlaštenika koncesije da bez ikakvog ograničenja, izvan tarife koju propisuje lučka uprava, sam određuje visinu lučke naknade.

 

Naime, odredbom čl. 69. st. 1. toč. 1. ZPDML propisano je da lučka uprava može oduzeti koncesiju ako utvrdi da ovlaštenik koncesije nije utvrdio visinu naknade za usluge u luci s utvrđenom tarifom.

 

U situaciji pravne praznine koja je nastala time što odredbama čl. 62. i čl. 63. ZPDML nije jasno određeno tko donosi Tarifu lučkih naknada, logičnim tumačenjem i povezivanjem odredaba čl. 62., čl. 63. i čl. 69. st. 1. toč. 1. ZPDML, prema ocjeni ovoga suda, dolazi se do zaključka da i tarifu (gornju granicu) lučkih naknada propisuje lučka uprava, koja, ako ovlaštenik koncesije s istom nije uskladio visinu naknade za usluge u luci, može oduzeti koncesiju. Suprotno zaključivanju o neograničenom ovlaštenju ovlaštenika koncesije u određivanju naknade, s obzirom na potrebu usklađivanja visine naknade s nekom tarifom, nema logičnog objašnjenja.

 

Kako između stranaka nema spora o tome da je tuženik tužitelju za utuženo razdoblje platio naknadu za usluge priveza i odveza koju je svojom Tarifom odredila Lučka uprava S., pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 63. ZPDML, kada su zahtjev tužitelja za isplatu dodatne naknade za to odbili (tako i ovaj sud u Revt 576/2017-2 od 29. listopada 2019. i Revt 22/2018-2 od 11. veljače 2020.).

 

Slijedom izloženog nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Konačno, u predmetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, bez osnove je pozivanje tužitelja u reviziji na povredu ustavnih i konvencijskih prava.

 

Zbog svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP, reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 10. veljače 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Ljiljana Hrastinski Jurčec, v.r.