- 1 -              Revd 3174/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3174/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Č. iz Z., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika V. B. iz S., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnik S. N.-P., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o tužiteljevu prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1196/2019-2 od 19. veljače 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-356/2019-70 od 7. lipnja 2019., u sjednici održanoj 10. veljače 2021.

 

r i j e š i o   j e:

 

Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1196/2019-2 od 19. veljače 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-356/2019-70 od 7. lipnja 2019. kojom je odbijen tužiteljev zahtjev da se naloži tuženiku da mu plati 259.000,00 kn sa zateznim kamatama.

 

Tuženik nije odgovorio na prijedlog.

 

Prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.

 

Od odgovora niti na jedno od dva pravna pitanja koje je tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije postavio ne ovisi odluka u sporu, da bi se radilo o pravnom pitanju zbog kojeg se takav prijedlog može podnijeti u smislu odredbe čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP).

 

Naime, predmet tužbenog zahtjeva u ovoj parnici je isplata 259.000,00 kn, a tužitelj zahtjev temelji na tvrdnji da je tu svotu kao kupac na ime kapare isplatio tuženiku kao prodavatelju na temelju ugovora o kupoprodaji koji je raskinut, dok je prvostupanjski sud zahtjev odbio kao neosnovan utvrdivši da isplatu tuženiku nije izvršio tužitelj već treća osoba, ali ne umjesto tužitelja kao dužnika već kao pristupatelj tužiteljevu dugu, zbog čega raskidom ugovora dužnik, tužitelj, ne stječe zahtjev za vraćanje onog što je pristupatelj dugu platio vjerovniku.

 

U takvoj situaciji neodlučno je odgovoriti na prvo u prijedlogu postavljeno pitanje kojim tužitelj zahtjeva raščistiti značaj isplate 295.000,00 kn tuženiku, odnosno treba li uzeti da je isplata izvršena na ime kapare ili na ime dijela kupoprodajne cijene.

 

U drugom pak postavljenom pitanju tužitelj, protivno odredbi čl. 385. ZPP, polazi od prethodne vlastite ocjene izvedenih dokaza i potom osporavanja u prvostupanjskom postupku utvrđene činjenice da je tuženik kao vjerovnik isplatu primio od pristupatelja tužiteljevom dugu, da bi potom izveo zaključak da je tuženik samo primio ispunjenje tužiteljeve obveze od treće osobe (u smislu odredbe čl. 161. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05), a sve kako bi zaključio da u tom slučaju i tužitelj ima pravo zahtijevati vraćanje onoga što je treći platio umjesto njega.

 

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 6. ZPP odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 10. veljače 2021.