Poslovni broj: 2 Gž-329/2019-6

1

 

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Noemi Butorac kao predsjednice vijeća, Emira Čustovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Marije Vetme kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. S. M. iz A., OIB….., 2. T. M. iz A., OIB….i 3. K. T. iz A., OIB…., svi zastupani po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva B. & B. u Z., protiv tuženika P. banke Z. d.d. Z., OIB……, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu L. i partneri u Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola broj P-1210/18 od 27. prosinca 2018., u sjednici održanoj 10. veljače 2021.

 

p r e s u d i o i   r i j e š i o j e

 

              Žalba tuženika se djelomično uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Puli – Pola broj P-1210/18 od 27. prosinca 2018.:

 

              a) potvrđuje

 

              - u dijelu točke 1. podtočka I., kojim je utvrđena nedopuštenost ovrhe određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Poreču broj Ovr-689/14 od 27. studenog 2014. u odnosu na ovršenike T. M. i K. T.,

 

              - u dijelu točke 2. izreke kojim je naloženo tuženiku patiti parnične troškove tužiteljima T. M. i K. T. u svoti od 169.893,32 kn,

 

              b) ukida u preostalom dijelu točke 1. podtočka I., preostalom dijelu točke 2. i u točki 3. izreke i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje o ukinutom dijelu.

 

              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova za sastav odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              "I. Utvrđuje se da je nedopuštena ovrha ovrhovoditelja P. banke Z. d.d. Z., određena rješenjem Općinskog suda u Poreču br. Ovr-689/14 od 27. studenoga 2014. godine na nekretninama u suvlasništvu tužitelja kč.br.1948 površine 1078m2, kč.br.1951/2 u naravi oranica, površine 1396m2, kč.br.1951/5 u naravi kuća, dvorište i oranica, površine 1280m2, te kč.br. 1951/7 u naravi oranica površine 2522m2 sve upisano u zk.ul.595 k.o. B. kod Općinskog suda u Poreču protiv ovršenika S. M., T. M. i K. T.."

 

              Ujedno je naloženo tuženiku da tužiteljima naknadi trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 254.839,98 kn (točka 2. izreke),  a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 234.450,50 kn kao i preostali trošak tužitelja (točka 3. izreke).

 

              Tuženik je izjavio žalbu protiv navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle, zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), s prijedlogom drugostupanjskom sudu da žalbu uvaži, presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              Žalba je pravovremena i dopuštena.

 

              Tužitelji su odgovorili na žalbu.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

              Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti ovrhe koja se vodi po prijedlogu P. banke Z. d.d. Z., dakle tuženika u ovom postupku, određene rješenjem Općinskog suda u Poreču – Prenzo broj Ovr-689/14 od 27. studenog 2014., a koja ovrha je određena na nekretninama u suvlasništvu tužitelja.

 

              Iz spisa proizlazi:

 

              - da su tužitelji rješenjem Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Poreču – Parenzo broj Ovr-2901/2015-33 od 7. lipnja 2018. upućeni u parnicu radi proglašenja ovrhe određene rješenjem prvostupanjskog suda broj Ovr-689/2014 od 27. studenog 2014. nedopuštenom;

 

              - da iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da su tužitelji upućeni u parnicu  zbog isticanja žalbenog razloga iz članka 50 stavak 1. točka 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine, broj 112/12, 25/13, 93/14 – dalje: OZ) jer su tvrdili da je nastupila zastara tražbine koja se ostvaruje u ovršnom postupku;

 

              - da je rješenjem Općinskog suda u Poreču – Parenzo broj Ovr-689/14 od 27. studenog 2014. određena ovrha na nekretninama ovršenika S. M., OIB….., T. M., OIB…., K. T., OIB…., radi naplate novčane tražbine u iznosu od 6.102.133,48 kn;

 

              - da je ovršna isprava Ugovor o dugoročnom kreditu broj….. od 1. ožujka 2004. sklopljen između P. banke – L. banka P., prednika tuženika, i trgovačkog društva G. tours d.o.o. T., a založni dužnici kod sklapanja tog ugovora bili su T. M., S. M. i K. T., tužitelji u ovoj parnici;

 

              - da su ovršenici iz tog postupka podnijeli žalbu protiv rješenja o ovrsi, a povodom te žalbe sud ih je uputio u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, dok o žalbi koja je podnesena iz drugih žalbenih razloga još uvijek nije odlučeno;

 

              - da su tužitelji pred Općinskim sudom u Puli – Pola, Stalna služba u Rovinju – Rovigno podnijeli tužbu protiv tuženika kojom su tražili da se utvrdi da nije sklopljen ugovor o dugoročnom kreditu broj……. od 1. ožujka 2014. između P. banke Z. d.d. i T. M. i K. T.;

 

              - da je pravomoćno odlučeno  o tužbi tužitelja za utvrđenje da nije sklopljen ugovor o dugoročnom kreditu između P. banke Z. i tužitelja T. M. i K. T. i to tako da je prihvaćen tužbeni zahtjev, te je naložena uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije zaloga na način da je određeno brisanje založnog prava uknjiženo u korist P. banke Z. d.d.;

 

              - da je ugovor o dugoročnom kreditu pored korisnika kredita potpisao i založni dužnik S. M. u svoje ime, i kao punomoćnik preostalih založnih dužnika.

 

              Tužitelji tvrde da punomoć što su je ispustili T. M. i K. T. S. M. nije bila valjana, te da stoga nije sklopljen ugovor između T. M. i K. T. sa P. bankom Z. d.d., da ovršna isprava nije valjana jer nije ispravno solemnizirana s obzirom da nema pristanka založnih dužnika za ovrhu, da je nastupila zastara jer ovršna isprava nije pravovaljana, pa nema mjesta primjeni desetogodišnjeg zastarnog roka.

 

              Nakon što je utvrdio da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Rovinju – Rovigno broj P-171/18 utvrđeno da nije sklopljen Ugovor o dugoročnom kreditu od 1. ožujka 2014. između T. M. i K. T., s jedne strane i pravnog prednika tuženika s druge strane, dakle da ne postoji ugovor koji predstavlja ovršnu ispravu u ovom predmetu, prvostupanjski sud zaključuje da ovrha nije dopuštena u odnosu na ovršenike T. M. i K. T. s obzirom da oni nisu potpisali ugovor o dugoročnom kreditu, a niti su ga naknadno odobrili, pa je još zaključio da je taj ugovor ništav u smislu odredbe članka 103. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO).

 

              Odluka suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja K. T. i T. M. je pravilna, iako nisu prihvatljivi svi razlozi navedeni u obrazloženju presude kojima se opravdava donošenje te presude.

 

              Prvostupanjski sud je utvrdio da ugovor o dugoročnom kreditu nije sklopljen između tuženika i tužitelja T. M. i K. T., a istovremeno je u obrazloženju naveo da je taj ugovor ništav temeljem odredbe članka 103. stavak 1. ZOO-a. Ako ugovor nije sklopljen, a u konkretnom slučaju nije došlo do sklapanja ugovora jer nije postignuta suglasnost volja, onda ugovor ne postoji i takav ugovor ne može biti ništetan.

 

              No, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da ugovor nije sklopljen, i da je stoga nedopuštena ovrha u odnosu na T. M. i K. T. jer ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave u odnosu na te ovršenike, što predstavlja žalbeni razlog iz članka 50. stavak 1. točka 7. OZ-a. Ovo i pored činjenice što u rješenju o upućivanju u parnicu nije naveden i ovaj razlog, jer iz stanja cjelokupne raspravne građe proizlazi da se osporava pasivna legitimacija ovršenika T. M. i K. T..

 

              U odnosu na ovaj dio presude tuženik u žalbi navodi da su založni dužnici svojim potpisom izjavili da nema zapreke u smislu članka 201. OZ-a da se na njihovim nekretninama provodi ovrha. Međutim, žalitelj je ispustio iz vida da tužitelji T. M. i K. T. nisu ugovorne strane ugovora o dugoročnom kreditu koji predstavlja ovršnu ispravu u ovom predmetu.

 

              Prema tome, prvostupanjski sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a kako pri tom nisu počinjene ni povrede odredaba parničnog postupka u odnosu na ovaj dio presude to je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu

 

              Prvostupanjski sud je prihvatio i tužbeni zahtjev S. M. iako je utvrdio da je on potpisao ugovor o dugoročnom kreditu, dakle, da je sudionik pravnog posla koji predstavlja ovršnu ispravu, ali nije izričito pristao na ovrhu, jer je to učinio po mišljenju prvostupanjskog suda samo korisnik kredita, što proizlazi iz članka 7. i 8. Ugovora o dugoročnom kreditu, da Ugovor nema snagu ovršne isprave, te da je nastupila zastara u konkretnom slučaju s obzirom da je zastarni rok pet godina, a ne deset godina jer Ugovor o dugoročnom kreditu ne predstavlja ovršnu ispravu, pa zastarni rok iznosi pet godina, a ne deset godina. Kod takvog odlučivanja sud je utvrdio da se zastarni rok računa od dana kada je Ugovor o dugoročnom kreditu postao ovršan, a to je 10. veljače 2009. godine, a prijedlog je podnesen 14. studenog 2014. godine iz čega slijedi da je proteklo više od pet godina.

 

              Kada prvostupanjski sud utvrđuje da S. M. nije pristao na ovrhu, već da je to uradio korisnik kredita i zaključuje da ugovor o dugoročnom kreditu nema snagu ovršne isprave, on u biti tvrdi da isprava na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi ne predstavlja ovršnu ispravu, a što je žalbeni razlog iz članka 50. stavak 1. točka 1. OZ-a. O tom žalbenom razlogu odlučuje se u ovršnom postupku.

 

              Iz navedenog slijedi da se u parnici radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe ne može ispitivati je li isprava na kojoj doneseno rješenje o ovrsi predstavlja ovršnu ispravu, a niti je u konkretnom slučaju ovršni sud u uputio ovršenika u parnicu radi takvog utvrđenja.

 

              Pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju nastupila zastara tražbine. Naime, prvostupanjski sud smatra da ugovor o dugoročnom kreditu ne predstavlja ovršnu ispravu i da stoga nema mjesta primjeni odredbe članka 379. stavak 1. ZOO-a, tj da nema mjesta primjeni desetogodišnjeg zastarnog roka, već da se primjenjuje opći zastarni rok s obzirom da se ne radi o ovršnoj ispravi (članak 371. ZOO-a), pa onda računa početak tog roka od dana kada je postala ovršna isprava, a to je 10. veljače 2009., te zaključuje da je nastupila zastara s obzirom da je prijedlog za ovrhu podnesen 14. studenog 2014.

 

              Dakle, prvostupanjska presuda polazi od toga da ugovor o dugoročnom kreditu ne predstavlja ovršnu ispravu. Ako je to tako onda je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda pravilno jer nema mjesta primjeni desetogodišnjeg zastarnog roka. Međutim, u tom slučaju nema mjesta ni ovršnom postupku, a o tome ima li mjesta u ovršnom postupku odlučivat će sud koji odlučuje o žalbi protiv rješenja o ovrsi. U situaciji kada su ovršenici upućeni u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog toga što je nastupila zastara, polazi se od toga da isprava na temelju koje je određena ovrha predstavlja ovršnu ispravu, a u takvoj pravnoj situaciji primjenjuje se odredba članaka 379. stavak 1. OZ-a kojom je propisano da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći zastarni rok. Ovdje valja navesti da je u sudskoj praksi prihvaćeno stajalište po kojemu se desetogodišnji zastarni rok propisan člankom 379. stavak 1. ZOO-a primjenjuje i na tražbine koje potječu iz ovršnih javnobilježničkih isprava (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-2301/13 od 21. travnja 2015. godine).

 

              Proturječno je obrazloženje prvostupanjskog suda kada kod ocjene osnovanosti prigovor zastare utvrđuje da zastarni rok počinje teći nastupanjem ovršnosti, a istovremeno ne primjenjuje desetogodišnji zastarni rok iz članka 379. ZOO-a.

 

              Zbog postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnog pravnog pristupa razrješenju spora sud nije rasvijetlio sve odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti prigovora zastare, što će uraditi u nastavku postupka i s nova odlučiti o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva.              

 

              Budući je postupak pravomoćno okončan u odnosu na tuženike T. M. i K. T., to je odluku o troškovima postupka valjalo potvrditi za iznos od 169.893,32 kn, jer su oni, kao suparničari, dužni podmiriti razmjeran dio troškova. Suparničari podmiruju troškove na jednake dijelove (članak 161. stavak 1. ZPP-a).

 

Zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova za sastav odgovora na žalbu je valjalo odbiti jer to nije trošak koji je bio potreban za vođenje ove parnice.

 

O zahtjevu za naknadu parničnih troškova tužitelja S. M. i tuženika odlučit će se u nastavku postupka, pa je stoga točka 3. izreke presude ukinuta.

             

Dubrovnik, 10. veljače 2021.

 

Predsjednica vijeća:

 

Noemi Butorac