Poslovni broj Gž-1512/2019-2

 

 

   REPUBLIKA HRVATSKA

       Županijski sud u Rijeci

            Žrtava fašizma 7

 

 

                         Poslovni broj: Gž 1512/2019-

 

 

R E P U B L I K A    H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji  Filki Pejković, u pravnoj stvari tužiteljice M.Đ.-J. iz V. G., OIB: ...,  koju zastupa punomoćnica Lj. M.-P., odvjetnica u Z., protiv tuženika: 1. Grad Z., Z., OIB: ..... i 2. Z. l. Z. d.o.o., V. G., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica P. J., odvjetnica u Odvjetničkom društvu H. & P.d.o.o. iz Z., radi  donošenja odluke koja  zamjenjuje  ugovor o otkupu stana,  rješavajući  žalbu tužiteljice izjavljenu protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj 59 Ps-111/2016 od 6. srpnja 2019., 10. veljače 2021.

 

 

r i j e š i o      j e

 

1.Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice te se potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj 59 Ps-111/2016 od 6. srpnja 2019. u dijelu toč. II. izreke kojom je  1. tuženiku  Gradu Z. dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 6. lipnja 2019. pa do isplate  i u dijelu toč. III. izreke kojom je dosuđen parnični trošak 2. tuženiku Z. l. Z. d.o.o.u iznosu od 2.000,00 kn sa  zakonskim zateznim kamatama od  6. lipnja 2019. pa do isplate.

 

2.Prihvaća se  žalba tužiteljice te se preinačuje citirano rješenje u dijelu toč. II. izreke za dosuđeni parnični trošak 1. tuženiku Gradu Z. u iznosu od 500,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od 6. lipnja 2019. do isplate i u dijelu toč. III. izreke kojom je  2. tuženiku  Z. l.Z. d.o.o. dosuđen parnični trošak u iznosu od  6.750,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od  6. lipnja 2019. na način  da se odbija zahtjev 1. tuženika Grada Z. za naknadu troškova parničnih troškova u iznosu od 500,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od  6. lipnja 2019., pa do isplate kao neosnovan i da se odbija kao neosnovan zahtjev 2. tuženika Z. l. Z. d.o.o. za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od  6.750,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od  6. lipnja 2019. pa do isplate.

 

3. Nalaže se 1. tuženiku Gradu Z. da  tužiteljici nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od  400,00 kn u roku od 8 dana te se nalaže  2. tuženiku Z. l. Z. d.o.o. da nadoknadi  tužiteljici troškove  žalbenog postupka u iznosu od  1.350,00 kn u  roku od  8 dana, dok se preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od  750,00 kn odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem suda prvog stupnja u toč. I. izreke utvrđeno je da je tužiteljica povukla  tužbu, dok je u toč. II. izreke  naloženo tužiteljici  da  1. tuženiku Gradu Z. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od 6. lipnja 2019. pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

 

U toč. III. izreke naloženo je tužiteljici  da 2. tuženiku Z. l.Z. d.o.o. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.750,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 6. lipnja 2019. pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

 

 

Protiv citiranog rješenja u odnosu na toč. II. i III. izreke pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tužiteljica zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog povreda odredaba čl. 6. st. 1., čl. 8. st. 1.  te  čl. 13. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i čl. 1. Protokola br. 3. uz Konvenciju, predlažući da se  žalba prihvati te pobijano rješenje preinači na način da se odbije zahtjev tuženih za naknadu parničnih troškova uz obavezu tuženih da tužiteljici nadoknade troškove sastava žalbe u iznosu od  2.500,00 kn.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Donoseći rješenje pod toč. I. izreke sud prvog stupnja utvrđuje da je tužiteljica 22. ožujka 2019. povukla tužbu, da su tuženi pristali na povlačenje tužbe pa je stoga primjenom odredbe čl.  193. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) utvrđeno da je tužiteljica povukla tužbu.

 

Utvrđeno je nadalje da su tuženi pravovremeno zatražili naknadu troškova parničnog postupka te sud prvog stupnja smatra da tuženi imaju pravo na naknadu parničnih troškova sukladno čl. 158. st. 1. ZPP-a jer da  tužitelj koji povuče tužbu je dužan protivnoj stranci naknaditi parnične troškove.

 

Stoga prema vrijednosti  predmeta spora u iznosu od  21.000,00 kn 1. tuženiku su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' br. 142/12, 103/14 i 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa) i to  za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00  kn, za troškove pristupa na ročište  28. listopada 1997. u iznosu od  1.000,00 kn i za ročište održano 24. veljače  1998. iznos od 500,00 kn, dakle ukupno 2.500,00 kuna.

 

Drugotuženiku su priznati troškovi sukladno važećoj Tarifi i to za sastav podneska od 15. siječnja  1997. 1.000,00 kn,  za sastav podneska od 5. studenog 1997. i 25. travnja 2019. po 250,00 kn, za pristup na ročišta održana 15. siječnja 1997., 28. listopada 1997., 16. listopada 2017. i 12. listopada 2018. po  1.000,00 kn za svako ročište, za pristup na ročišta 24. veljače 1998., 4. listopada 2016. i 18. svibnja 2018. po 500,00 kn za svako ročište što s troškovima PDV-a iznosi 8.750,00 kn.

 

Nisu osnovani žalbeni navodi tužiteljice da 1. tuženik nije zastupan po punomoćniku odvjetniku već po svom zaposleniku pa da stoga nema pravo na naknadu troškova postupka, ovo iz razloga  što je 1. tuženika  zastupao javni pravobranitelj na ročištima održanim 24. veljače 1998. i  28. listopada 1997. te je sastavio i odgovor na  tužbu, pa stoga javni pravobranitelj ima pravo na naknadu troškova sukladno Tarifi  jer je temeljem zakona zastupao 1. tuženika, pa stoga sukladno čl. 11., 14. i 71. st. 1. Zakona o javnom pravobranilaštvu ("Narodne novine" broj 17/77, 17/86, 19/20, 41/90 i 83/92) 1. tuženik ima pravo na naknadu troškova ali ne u visini kako to određuje sud prvog stupnja. Naime,  prema Tbr. 7. toč. 2. navedene Tarife  1. tuženiku pripada  jednokratna nagrada za svaki prvostupanjski postupak bez obzira na broj radnji koje je poduzeo u visini od 200 bodova u postupcima iz stambenih odnosa. Budući da se u konkretnom slučaju tražilo donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o prodaji stana sa stanarskim pravom radi se o  postupku iz stambenih odnosa slijedom čega 1. tuženiku pripadaju troškovi u iznosu od  2.000,00 kn , jer vrijednost jednog boda iznosi 10,00 kn, a sve primjenom odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a, jer  tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci naknaditi troškove parničnog postupka.

 

Stoga je sud prvog stupnja i  2. tuženiku dosudio troškove protivno navedenoj odredbi Tbr. 7. toč. 2. Tarife, pa stoga  i 2. tuženiku je trebalo za zastupanje punomoćnika dosuditi jednokratnu nagradu u iznosu od 2.000,00 kn.

 

Tužiteljica  nadalje u žalbi navodi da nije mogla  ostvariti svoja prava i interese koji joj nedvojbeno pripadaju jer da je protekom vremena došlo do promjene zakonskih propisa te da imovina koja je predmetom ovog spora ex lege prešla u vlasništvo Republike Hrvatske, pa da stoga  tuženi više nisu bili legitimirani u ovom postupku  zbog čega je i povukla tužbu. Navodi da je od  1986. do 1993.  čekala da se riješi njezino stambeno pitanje i da joj se dodijeli stan na korištenje,  a sve  kako bi imala adekvatne stambene uvjete za smještaj svoje obitelji a posebno njezinog djeteta koje ima utvrđenu 100%-nu invalidnost, da je  30  godina vodila  razne sporove u kojima je  2. tuženik aktivno sudjelovao i tražio njezino iseljenje iz predmetnog stana navodeći da protupravno koristi predmetni stan, a za koji je  tužiteljica stekla pravo na otkup stana.

 

Stoga smatra  da je postupkom suda prvog stupnja ograničeno pravo na pristup sudu te da je počinjena povreda prava na pošteno suđenje u konkretnoj pravnoj stvari i da je stoga povrijeđen  čl. 6. st. 1.  Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s pripadajućim Protokolima i povreda odredbe čl. 1. Protokola br. 1. jer da osporavanim rješenjem nije postignuta poštena ravnoteža između suprostavljenih interesa stranaka.

 

Nadalje tužiteljica navodi  da joj je nanesena povreda prava na poštovanje  privatnog i obiteljskog  života zajamčenog čl.  8. st. 1.  Europske  konvencije za zaštitu  ljudskih prava i temeljnih sloboda jer da svatko ima pravo na poštovanje svog privatnog i obiteljskog   života, doma i dopisivanja.

 

Tvrdi tužiteljica da sud prvog stupnja nije vodio računa o stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci broj U-III-6070/2010 od  30. lipnja 2011. u kojoj je navedeno da u svakom konkretnom slučaju je potrebno utvrditi je li stupanj pristupa sudu dostatan da stranci osigura "pravo na sud" sa stajališta načela  vladavine prava u demokratskom društvu te da je u  toj konkretnoj odluci utvrđeno da je došlo do povrede prava na pristup sudu.

 

Isto tako tužiteljica se poziva na  odluku Klauz protiv Hrvatske  Europskog suda za ljudska prava  Zahtjev broj  28963/10 od  18. srpnja  2013., u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da nametanje znatnog financijskog opterećenja nakon završetka postupka je moglo značiti ograničenje prava stranke na pristup sudu.

 

Stoga smatra da je trebalo prema čl. 6. st. 1. Konvencije iznos dosuđenih troškova procijeniti u okviru određenih okolnosti ovog postupka i odlučiti da li je tužiteljica  uživala pravo pristupa sudu ili nije. Stoga smatra da  je povrijeđena odredba  čl. 6. i 13.  navedene Europske konvencije jer da odluka prvostupanjskog suda  predstavlja  arbitrarno i samovoljno odlučivanje koje nije u skladu s načelima vladavine prava i zakonitosti te da je takvim postupanjem došlo do povrede temeljnih ljudskih prava tužiteljice. Navodi da je pravo na pošteno suđenje zaštićeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske kao i pravo na jednakost u čl. 14. Ustava  Republike Hrvatske i pravo na jednakost pred sudom u čl. 26. Ustava Republike Hrvatske.

 

Tužiteljica ukazuje da pored  navedenog institucija bi suda trebala značiti povjerenje građana u pravnu sigurnost i vladavinu prava i da se  donesenim rješenjem suda prvog  stupnja to načelo narušava te da otvara građanima mogućnost nesigurnosti u pravnu državu i suda kao jednog od tijela državne vlasti što je nedopustivo.

 

Svi opisani žalbeni navodi  u odnosu na navedene povrede koje ističe tužiteljica nisu osnovani jer je ovom odlukom tužiteljica obvezana naknaditi ukupno na ime parničnih troškova  tuženima  4.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od  6. lipnja 2019. te joj je dosuđen trošak  žalbenog postupka u ukupnom iznosu od  1.750,00 kn. Stoga uzimajući  u obzir intenciju zakonodavca prilikom propisivanja čl. 158. st. 1. ZPP-a da tužitelj koji povuče  tužbu je dužan protivnoj stranci naknaditi troškove parničnog postupka tužiteljici nisu povrijeđena prava na pristup sudu na pošteno suđenje, na jednakost pred sudom jer navedeni troškovi koje je tužiteljica dužna nadoknaditi tuženima ne govore o tome da  tužiteljica nije uživala pravo na pristup sudu.

 

Ni jedna od stranaka ne snosi krivnju što je tijekom postupka predmetni stan ex lege postao vlasništvom Republike Hrvatske, pa teret takve pravne situacije treba snositi tužiteljica jer je ona pokrenula parnični postupak te je tužbu povukla, a  zbog navedene  činjenice i prisilnog propisa iz čl. 158. st. 1. ZPP-a je dužna naknaditi troškove tuženima koji su nastali tijekom postupka.

 

Stoga pozivanje  tužiteljice na odluku Europskog suda za ljudska prava Klauz protiv Hrvatske ne utječe na donošenje drugačije odluke u ovoj pravnoj stvari jer je  u navedenoj odluci osnovno pravno pitanje bilo je li u tom postupku podnositelju zahtjevu nalogom da državi koju je zastupalo državno odvjetništvo podmiri troškove  zastupanja sukladno odvjetničkoj nagradi neopravdano ograničeno pravo na pristup sudu, pa stoga uzimajući u obzir dosuđene parnične troškove tuženima u iznosu od  4.000,00 kn i činjenicu da su joj dosuđeni troškovi žalbenog postupka ukupno u iznosu od  1.750,00 kn, zaključak je ovoga suda da tužiteljici nije ograničeno pravo na pristup sudu.

 

Ispitujući po službenoj dužnosti je li sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a utvrđeno je da  nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

Budući da je tužiteljica djelomično uspjela u žalbenom postupku sukladno omjeru uspjeha dosuđeni su joj troškovi žalbenog postupka na način da je 1. tuženik dužan naknaditi tužiteljici iznos od  400,00 kn, a  2. tuženik iznos od 1.350,00 kn sve primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a.

 

Slijedom obrazloženog primjenom odredbe čl. 380. st. 2. i 3. ZPP-a i čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u toč. 1., 2. i 3. izreke ovog rješenja

 

 

 

U Rijeci, 10. veljače 2021.

 

     Sutkinja

 

                                                                                                                                  Filka Pejković