- 1 -              Revd 2973/2020-2

Broj: Revd 2973/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz P. S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko – upravni odjel, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1638/2019-2 od 12. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-633/17-76 od 28. studenoga 2017., u sjednici održanoj 10. veljače 2021.,

r i j e š i o  j e :

I/              Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbacuje.

II/              Zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije odbija se, kao neosnovan.

Obrazloženje

Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1638/2019-2 od 12. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-633/17-76 od 28. studenoga 2017.

Tužitelj je u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije predložio ovom sudu prijedlog tuženice odbaciti te obvezati tuženicu da mu nadoknadi trošak sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Postupajući sukladno odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), ovaj je sud ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu, pa time niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Naime, drugostupanjska odluka nije utemeljena na shvaćanju o pravu tužitelja na prekovremeni rad u trajanju od 24 sata i duže (upravo suprotno – utvrđeno je da se u konkretnom slučaju ne radi o prekovremenom radu koji je trajao neprekidno 24 sata, već o radu u turnusima 12-24-12-48 sati), pa stoga niti razlozi važnosti na koje se podnositeljica u prijedlogu za dopuštenje revizije poziva (o utvrđenju vremena rada i odmora u slučaju višednevnih uzastopnih dežurstava, kada se dnevni odmor u trajanju od 8 sati dnevno ne može prilikom isplate plaće tretirati sastavnim dijelom rada u neprekidnom trajanju od 24 sata i prekovremenim radom djelatne vojne osobe na službi dežurstva i stražarskoj službi samo osnovom činjenice da ta osoba ne može napustiti područje rada) nisu u dovoljnoj mjeri komparabilni s konkretnom činjeničnom i pravnom situacijom.

U odnosu na drugo pitanje, kojim tuženica problematizira primjenu Direktive 2003/887EZ od 4. studenoga 2003. na konkretan pravni odnos, valja reći da osim što pobijana odluka u pogledu vremenskog razdoblja rada i odmora nije utemeljena isključivo na Direktivi 2003/887EZ Europskog parlamenta o određenim vidovima organizacije radnog vremena - jer je pozivanje drugostupanjskog suda na praksu suda Europske unije u primjeni te Direktive bio samo dodatni razlog zašto je prihvaćen zaključak prvostupanjskog suda u pogledu utvrđenog vremena rada - tuženica nije izložila niti jedan razlog zbog kojeg bi to pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

Slijedom toga, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz članka 385.a stavak 1. ZPP i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe članka 387. stavak 5. ZPP, riješeno kao pod stavkom I. izreke.

Odluka sadržana pod stavkom II. izreke ovog rješenja temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. u vezi članka 155. ZPP.

Zagreb, 10. veljače 2021.