Broj: Rev-x 533/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz S., zastupanog po punomoćnici Z. M., odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. & P. iz S., protiv tuženika Grada Splita, S., zastupanog po punomoćnici J. V., diplomiranoj pravnici zaposlenoj kod tuženika, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžp-61/15-2 od 12. veljače 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-159/06 od 5. studenoga 2014., na sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2015.,

r i j e š i o   j e

              I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžp-61/15-2 od 12. veljače 2015. i presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-159/06 od 5. studenoga 2014., i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

- u stavku I. izreke, tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 847.233,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od podnošenja tužbe (18. rujna 1996.) do isplate,

              - u stavku II. izreke, tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka od 148.202,50 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 5. studenoga 2014. do isplate.

              Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tuženika je da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje, podredno da se preinače i tužbeni zahtjev odbije.

              Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

              Revizija je osnovana.

              Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 847.233,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a sve na ime naknade za uloženo u poslovni prostor tuženika u uvali O. u S. Tužitelj drži da je za trajanja zakupnog odnosa u zakupljen prostor uložio znatna novčana sredstva i rekonstruirao ga (uz nadogradnju) i time povećao njegovu prometnu vrijednost te da mu utužena naknada pripada na ime protuvrijednosti uloženog (u visini povećane vrijednosti prostora) jer (da) se tuženik već kod ulaganja njegovih sredstava obvezao vratiti mu uložena sredstva ukoliko se zakupni odnos ne produži.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je 1. kolovoza 1988. tužitelj kao zakupac sklopio s prednikom tuženika (Mjesnom zajednicom B. - dalje: tuženikom) ugovor o zakupu poslovnog prostora na području B. u uvali O. u S. (koji se sastoji od lokala 56,8m2, vanjskog puta 10,8m2, sanitarija 5,8m2, ulaza na terasu 1,0m2, spremišta za ambalažu na katu 21,4m2, ugostiteljske terase ispred lokala cca 160m2, odnosno ukupne površine 261,08m2) i temeljem toga ugovora (s Anexom od 1. listopada 1991.) koristio zakupljeni prostor,

- da se sklopljenim ugovorom (s Anexom) zakupodavac (tuženik) obvezao osigurati otkup inventara u vlasništvu zakupca "bilo putem vlastitog otkupa ili otkupa od strane novog zakupca" i omogućiti zakupcu i po isteku zakupa "pravo prvozakupa odnosno prednost pred obnovom ili produženjem ugovora u odnosu na sve treće osobe pod istim uvjetima",

- da su 19. travnja 1995. stranke sklopile novi ugovor o zakupu istog poslovnog prostora (namjene ugostiteljstvo - caffe bar), i to sada na određeno vrijeme - do 31. prosinca 1995.,

- da je tužitelj, a obzirom da tuženik (zakupodavac) nije raspolagao sredstvima za uređenje zakupljenog prostora (od izrade "parcelacije i projekta" za potrebna ulaganja, pa do radova na objektu, sve do izdavanja uporabne dozvole), prihvatio sam "financirati radove vezane za uređenje objekta" - i "dobrovoljno" te uz suglasnost tuženika plaćao (iako je "mjesna zajednica bila formalno nominirana kao investitor", odnosno iako je "projektna dokumentacija za rekonstrukciju predmetnog objekta, s urbanističkim uvjetima i građevinskom dozvolom, glasila na investitora MZ B.") račune za građevinske radove "rekonstrukcije i adaptacije" izvedene na objektu 1988. ili 1989. te tijekom 1992. i 1993.,

- da tužitelju "najamnina nije bila umanjena" na ime ulaganja u uređenje objekta pa ju je plaćao i dok se objekt uređivao,

- da je tužitelj izveo "kompletnu rekonstrukciju (od temelja do krova) postojećeg dijela" zakupljenog prostora te izvršio "dogradnju zapadnog i sjeveroistočnog dijela dvoetažne poslovne građevine, uključivo s vanjskim investicijama vodovoda i kanalizacije što je ekvivalent više od 90% svih radova na izgradnji nove poslovne građevine",

              - da vrijednost onog što je tužitelj uložio u objekt (s "građevinsko-zanatskim radovima na rekonstrukciji, dogradnji, opremanju i uređenju dvoetažne poslovne građevine"), a što ima značaj investicijskog ulaganja, iznosi 110.790,00 Eura, odnosno 847.233,00 kune - preračunato u kune prema srednjem tečaju za Eur Hrvatske narodne banke, 

              - da iz "dokumentacije sudskog spisa nije moguće točno utvrditi vrijednost uloženih radova po pojedinim fazama, vremenu izvođenja, vrsti, količini i vrijednosti - a sve zbog nedorečene i nedostatne dokumentacije",

- da je navedeni ugovor o zakupu prestao i tužitelj se više ne nalazi u posjedu predmetnog poslovnog prostora, a tuženik vrijednost uloženih sredstava tužitelju nije vratio.

Drugostupanjski sud je na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio uz osnovno i odlučno shvaćanje da je tuženik u obvezi tužitelju isplatiti utuženi iznos "na ime neosnovanog obogaćenja" i:

- na temelju odredaba čl. 210. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), koje se ovdje primjenjuju na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) i kojima je propisano: „Kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu… Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.“,

- polazeći od načelnog shvaćanja izraženog u ranije donesenoj odluci revizijskog suda o zahtjevu tužitelja da "onaj tko je stekao bez osnove obavezan je vratiti ono što je stekao na taj način i to prema stanju na dan donošenja prvostupanjske presude. U konkretnom slučaju to znači da valja utvrditi za koliku je vrijednost ulaganja sredstava tužitelja povećana prometna vrijednost poslovnog prostora (ugostiteljskog objekta) tuženika u vrijeme presuđenja prema stanju prije ulaganja sredstava tužitelja i prometnu vrijednost istog objekta prema stanju nakon što je tužitelj uložio svoja sredstva u objekt tuženika u vrijeme presuđenja. Ako bi ulaganjem sredstava tužitelja u objekt tuženika porasla prometna vrijednost predmetnog prostora tuženika radilo bi se o stjecanju bez osnove na strani tuženika",

- te utvrđenja (procjenom svih ulaganja u predmetni objekt izvedenih od strane tužitelja) da je za utuženi iznos (s značajem investicijskog ulaganja) "povećana prometna vrijednost objekta u odnosu na prometnu vrijednost objekta prije tih ulaganja" - i da ga je tuženik u obvezi platiti tužitelju obzirom da ga je stekao bez osnove koja bi mu davala pravo da ga zadrži.

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno.

Naime, iako je osporena presuda utemeljena i na pravilnom shvaćanju revizijskog suda izraženom u rješenju posl. br. Rev 507/04-2 od 5. travnja 2005., a prema kojem bi utuženi iznos tužitelju pripadao samo ako je ulaganjem njegovih sredstava u prostor tuženika porasla prometna vrijednost toga prostora - i samo ako je pokriven granicama te porasle vrijednosti, nižestupanjski sudovi propustili su predmet spora raspraviti i u svijetlu shvaćanja da bi tužitelj svoju tražbinu mogao ostvariti, a prema činjenicama na koje se poziva, samo na temelju odredaba Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (objavljenim u "Službenom listu SFRJ" broj 6/80, a koji je na snagu stupio 1. rujna 1980., preuzetog Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, "Narodne novine", broj 53/91, kao zakona Republike Hrvatske), a kojeg ovdje valja primijeniti ako se prihvati utvrđenje da je sporan odnos nastao do 1995. i da je tužitelj tijekom te godine (i prije stupanja na snagu odredaba čl. 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, "Narodne novine", broj 91/96 i 68/98) tuženiku predao posjed prijepornog prostora, i to:

- odredaba čl. 38., prema kojima: (stavak 3.) "Savjesni posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari.", (stavak 4.) "Savjesni posjednik može tražiti naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana.", (stavak 5.) "Nužne i korisne troškove iz stava 3. i 4. ovog člana vlasnik stvari dužan je nadoknaditi savjesnom posjedniku u mjeri u kojoj ti troškovi nisu obuhvaćeni koristima koje je on dobio od stvari.", (stavak 6.) "Savjesni posjednik ima pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svojega zadovoljstva ili uljepšavanja stvari samo ako je vrijednost stvari povećana. Ako se ono što je učinjeno radi zadovoljstva ili uljepšavanja stvari može od nje odvojiti bez njezina oštećenja, savjesni posjednik ima pravo to odvojiti i zadržati za sebe.", (stavak 8.) "Potraživanjem naknade nužnih i korisnih troškova zastarijeva za tri godine od dana predaje stvari.",

- odredaba čl. 39., prema kojima: (stavak 4.) „Nesavjesni posjednik može tražiti naknadu nužnih i korisnih troškova koje bi imao i vlasnik da se stvar nalazila kod njega.“, (stavak 5.) “Nesavjesni posjednik ima pravo na naknadu korisnih troškova samo ako su korisni osobno za vlasnika.“, (stavak 6.) „Savjesni posjednik postaje nesavjestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena, ali vlasnik može dokazivati da je savjesni posjednik postao nesavjestan i prije dostave tužbe.“.

S tim odredbama u svezi, u postupku je trebalo raspraviti i ocijeniti:

- je li tužitelj bio savjesni (pošteni) posjednik prijepornog prostora - ali u svezi prava na ulaganje u prostor s pravom na naknadu troškova koje je ulaganjem imao (pa i u okolnostima utvrđenja da je ulaganja vršio dobrovoljno, očekujući da će ugovoreni zakupni odnos biti produžen - iako u pisanom ugovoru to pravo nije naznačeno), imajući na umu da pravni standard te savjesnosti (ili poštenja) ovisi, kod instituta prava posjednika na naknadu troškova, za posjednika - od faktičnog saznanja i od mogućnosti saznanja za okolnosti iz kojih je mogao pouzdano izvesti zaključak da ulaganja vrši s pravom na naknadu troškova,

- je li troškovi koje je tužitelj imao i naknadu kojih traži imaju značaj nužnih ili korisnih troškova, a sve polazeći od toga da nužnim troškovima valja smatrati troškove koji su bili nužni za samo održanje stvari (bez kojih bi stvar potpuno ili djelomično propala), odnosno one bez kojih se prema uobičajenom standardu korištenja određenog prostora - prostor uopće ne bi mogao koristiti, a korisnim one troškove kojima se povećava vrijednost stvari.

Obzirom na taj propust - zbog kojeg ta pitanja nisu raspravljena i ocijenjena, koji je rezultirao iz pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešnog pravnog shvaćanja da tužitelju utuženi iznos pripada već i na temelju utvrđenja da je prometna vrijednost prostora kojeg je imao u zakupu povećana njegovim ulaganjem za taj iznos - za kojeg se tuženik "neosnovano obogatio" i kojeg (stoga, jer ga je stekao bez osnove) ima isplatiti tužitelju, a zbog kojeg je činjenično stanje relevantno za odluku o predmetu spora ostalo nepotpuno utvrđeno - i ne postoje uvjeti za preinačenje osporene presude, to je primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a valjalo prihvatiti reviziju tuženika te ukinuti obje nižestupanjske presude - i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima iz nižestupanjskih presuda (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a).

U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem te ovisno o rezultatu ocjene svih okolnosti relevantnih za odluku - ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja, i to odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

Za konačnu odluku ostavljaju se i troškovi podnesene revizije (čl. 166. st. 3. ZPP-a), o čemu je odlučeno odlukom iz stavka II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 15. rujna 2015.