- 1 -              I Kž 25/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 25/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. V. zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., i 61/15. - ispravak i 101/17. - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 26. studenog 2019. broj K-17/2019-51, u sjednici održanoj 10. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se optuženom M. V. za kazneno djelo iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju istih zakonskih propisa, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, a za kazneno djelo iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. i člankom 153. stavkom 1. i člankom 152. stavkom 1. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 154. stavka 2. KZ/11., utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine pa se optuženi M. V., uz primjenu članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 4. studenog 2017. pa nadalje.

 

II. Odbija se kao neosnovana žalba optuženog M. V. te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Osijeku presudom broj K-17/2019-51 od 26. studenog 2019. proglasio je krivim optuženog M. V. zbog počinjenja dvaju kaznenih djela i to kaznenog djela protiv života i tijela - ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., za koje mu je, na temelju istog zakonskog propisa, uz primjenu članka 48. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, te kaznenog djela protiv spolne slobode - teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. te člankom 153. stavkom 1. i člankom 152. stavkom 1. KZ/11., za koje mu je na temelju zakonskog propisa iz članka 154. stavka 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, nakon čega je optuženik uz primjenu članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina i 6 (šest) mjeseci.

 

Na temelju članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme za koje je bio lišen slobode i u istražnom zatvoru od 4. studenog 2017. pa nadalje.

 

Na temelju članka 69. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava, ali ne dulje od 3 (tri) godine.

 

Na temelju članka 79. KZ/11. od optuženika su oduzeti predmeti koji su bili uporabljeni za počinjenje kaznenih djela i to: sjekira, kuhinjski nož, skalpel i nož smeđe drške, koji će se nakon pravomoćnosti presude uništiti.

 

Na temelju članka 148. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.-17.) odlučeno je da će se o troškovima kaznenog postupka odlučiti posebnim rješenjem.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne kazne zatvora u duljem trajanju za pojedinačna kaznena djela, a potom i jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju, te optuženi M. V. putem branitelja, odvjetnika D. O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu u cijelosti ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Na temelju članka 474. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-19.) spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

 

Iako optuženik u uvodnom dijelu žalbe ističe kako se ista podnosi i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ne precizirajući i ne pojašnjavajući o kojoj postupovnoj povredi bi se u konkretnom slučaju radilo, iz sadržaja i obrazloženja same žalbe proizlazi da se ne radi o ovoj žalbenoj osnovi, jer se žalbenim tvrdnjama optuženika u odnosu na pobijanu presudu ustvari osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda u odnosu na odlučne činjenice te pravilna primjena kaznenog zakona, a o čemu će biti više govora kada će se razmatrati te žalbene osnove.

 

Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ispitao je jesu li učinjene kakve bitne povrede odredaba kaznenog postupka na čije postojanje, sukladno odredbi članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-19., pazi po službenoj dužnosti te je utvrđeno da nije počinjena niti jedna od navedenih postupovnih povreda.

 

U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u stvari samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u odnosu na točku 1. izreke pobijane presude, optuženik tvrdi da iz rezultata provedenog dokaznog postupka i tako utvrđenih činjenica ne proizlazi da bi tom prigodom počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju, već da sve utvrđene činjenice ukazuju na to da se u konkretnom slučaju radilo o dobrovoljnom odustanku jer je isti mogao, bez bilo kakvih problema, dovršiti započeto kazneno djelo i usmrtiti žrtvu, ali to nije učinio uslijed autonomne odluke o odustanku kao rezultatu njegovog slobodnog opredjeljenja.

 

Nasuprot ovakvim tvrdnjama optuženika, po ocjeni drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja je osnovano prihvatio kao vjerodostojan, uvjerljiv i istinit iskaz žrtve A. P. u odnosu na ovo kazneno djelo, budući da je ona u odnosu na bitne i odlučne činjenice, tijekom istrage i na raspravi, iskazivala na potpuno identičan način, a njezini iskazi su u cijelosti potvrđeni i kontrolnim dokazima odnosno nalazom i mišljenjem vještaka sudsko-medicinske struke B. D. te iskazima svjedoka D. T., S. R. i K. B.

 

Naime, žrtva je na potpuno jasan, precizan i nedvosmislen način, opisujući predmetni događaj, iskazala da su u jednom trenutku optuženik i ona ostali sami u vozilu kojim je upravljao optuženik, nakon čega se isti zaustavio na jednom sporednom prtenom putu. Tada je uzeo molitvenik, rekavši da je prethodno bio u crkvi i da se zakleo Bogu da će prvo ubiti nju, a onda i sebe jer ne može živjeti bez nje te je potom iz vrata s vozačeve strane izvadio nekoliko noževa različitih veličina i rekao joj kako će jedan od tih noževa "napraviti posao", pri čemu je istovremeno vikao, udarao šakama po unutrašnjosti automobila i spominjao neke davne događaje. Pokušala ga je smiriti zagrljajem, ali joj je on rekao da to ništa ne vrijedi, da je on odlučio i tada je uzeo jedan od tih noževa i s njime zamahnuo u pravcu njezinog trbuha. U tom trenutku uspjela ga je uhvatiti za ruku tako da ju nije ubo u trbuh, a istovremeno ga je nogama odgurivala o njegova prsa i u tom naguravanju zadobila je ubod nožem u predjelu desne potkoljenice. Nakon toga počela je vrištati, optuženik joj je rekao da što se dere kada joj nije ništa napravio. Još su jedno vrijeme nastavili razgovor, tada je osjetila da se trese i onda je u jednom momentu klonula.

 

Ovakav iskaz žrtve u cijelosti je potvrđen nalazom i mišljenjem sudsko-medicinskog vještaka iz kojeg je utvrđeno da je tom prilikom ona zadobila jednu plitku reznu ranu s bočne strane desne potkoljenice, ista u pravilu nastaje povlačenjem oštrice noža silom slabog intenziteta te je mogla nastati na način kako je to opisala žrtva odnosno u cilju zaštite od uboda u trbuh i takva ozljeda pripada kategoriji obrambenih ozljeda. Kada se uz navedeno ima u vidu činjenica da njezin iskaz u bitnim dijelovima, a u odnosu na dinamiku događanja, sukob s optuženikom i mehanizam nastanka ozljede potvrđuju i ispitani svjedoci, D. T. i K. B., kojima je žrtva neposredno nakon samog događaja ispričala što joj se dogodilo i kako je bila napadnuta u automobilu od optuženika, a posredno i svjedok S. R., koji je vidio u kakvom je fizičkom i psihičkom stanju bila kada su je pronašli, tada je u pravu prvostupanjski sud kada nije prihvatio obranu optuženika kao vjerodostojnu. Dakle, iskaz žrtve potvrđen je sa više provedenih dokaza pa prigovor optuženika kojim pokušava relativizirati rezultate dokaznog postupka tvrdeći kako je bez bilo kakvih problema mogao dovršiti započeto djelo da je htio u potpunosti je neosnovan. Stoga je, i po ocjeni ovog suda, pravilan zaključak prvostupanjskog suda (stranica 10., prvi odlomak odozgo obrazloženja) da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o dobrovoljnom odustanku, jer je djelo ostalo u pokušaju samo zato što se žrtva u konkretnoj situaciji snašla i potom se na efikasan način uspjela uspješno oduprijeti napadu koji je poduzeo optuženik, na način da je svojim aktivnim obrambenim radnjama i postupcima, u konačnici, uspjela spriječiti dovršenje započetog kaznenog djela.

 

Iz navedenih razloga te razloga koji se u odnosu na ove okolnosti iznose i u pobijanoj presudi, koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, činjenično stanje, suprotno tvrdnjama optuženika, u odnosu na točku 1. izreke pobijane presude, nije pogrešno utvrđeno.

 

Osporavajući pravilnost činjeničnih utvrđenja u odnosu na točku 2. izreke pobijane presude optuženik ističe da je spolni odnošaj sa žrtvom A. P. bio dobrovoljan i bez uporabe osile, s obzirom da iz njezinih iskaza ne proizlazi da bi se ona, u bilo kojem trenutku, izričito protivila spolnom odnošaju s optuženikom.

 

Međutim, niti u tom pogledu nije u pravu optuženik kada tvrdi da je spolni odnošaj bio dobrovoljan i bez uporabe sile, budući da upravo suprotno proizlazi iz iskaza žrtve, kojoj je prvostupanjski sud, nasuprot tvrdnji ovog žalitelja, s pravom poklonio vjeru jer su njezini iskazi iz istrage i s rasprave vjerodostojni, životni i logični, za razliku od obrane optuženika koja je, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, potpuno neistinita, izmišljena, neuvjerljiva i usmjerena na izbjegavanje kaznenopravne odgovornosti.

 

Naime, iz suglasno danih iskaza žrtve, tijekom prethodnog postupka i na raspravi, proizlazi da joj je po dolasku u kuću, nakon događaja opisanog pod točkom 1. izreke pobijane presude, optuženik rekao da ju voli i da želi s njom voditi ljubav, nakon čega mu je ona odgovorila riječima: „Malo prije si me htio ubiti, a sada želiš da vodimo ljubav.“ Potom je skinuo s nje odjeću, a ona mu se ni na koji način nije protivila jer ga se bojala, s obzirom da je u tom trenutku stavio jedan nož pod jastuk. Potom je cijelu noć, sve do jutra, optuženik s njom imao spolne odnose, bez njezinog pristanka, dok je ona plakala i trpjela bol u nozi od zadobivene rane, a dok joj je on nešto pričao ona mu je sve to potvrđivala iz straha.

 

Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o dobrovoljnom spolnom odnošaju jer je primjena sile prema žrtvi uslijedila prije samog spolnog odnošaja (stavljanje noža ispod jastuka nakon što ju je prethodno s nožem napao u automobilu), pri čemu je žrtva optuženiku verbalno, ali i neverbalnim radnjama jasno dala do znanja da ne želi s njime tu večer imati spolni odnošaj pa se stoga ne može raditi, kako to neuspješno pokušava prikazati optuženik, o dobrovoljnom spolnom odnošaju. To tim više što i u odnosu na ovo kazneno djelo ispitani svjedoci D. T. i K. B., a koji su sa žrtvom razgovarali neposredno nakon samog inkriminiranog događaja, potvrđuju kako im je upravo ona decidirano rekla da je silovana te da je pri tome bila uplašena i uplakana, u kojem stanju vrlo izvjesno ne bi bila da prethodno nije doživjela neugodno i traumatično iskustvo, a što se zasigurno ne bi dogodilo da se radilo o dobrovoljnom odnosu kako to pogrešno tvrdi optuženik.

 

Slijedom svega navedenog, po ocjeni drugostupanjskog suda, i u odnosu na točku 2. izreke pobijane presude činjenično stanje pravilno je utvrđeno pa žalba optuženika zbog pogrešno (i nepotpuno) utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Povredu kaznenog zakona, u odnosu na točku 1. izreke pobijane presude, optuženik navodi kao tzv. „posrednu povredu“ ističući da se u konkretnom slučaju radi o tzv. dobrovoljnom odustanku, a u čemu isti nije u pravu jer u dokaznom postupku nisu utvrđene činjenice i okolnosti koje bi opravdavale takav zaključak, iz razloga koji su već ranije navedeni i obrazloženi, a kada se razmatrala žalbena osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. S druge strane, u odnosu na točku 2. izreke pobijane presude, optuženik smatra kako se radilo o dobrovoljnom spolnom odnošaju, međutim niti u tom dijelu njegovi prigovori nisu osnovani s obzirom da iz provedenih dokaza i utvrđenih činjenica nedvojbeno proizlazi kako je do seksualnog odnošaja došlo bez pristanka žrtve i uz uporabu sile, a što je također već ranije detaljno obrazloženo.

 

Stoga nisu počinjene povrede kaznenog zakona na koje ukazuje optuženik, a ispitivanjem pobijane presude, na temelju članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-19., nije utvrđeno da bi bila počinjena neka druga povreda kaznenog zakona na štetu optuženika.

 

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik navodeći da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio težinu počinjenih kaznenih djela. Smatra da u odnosu na kazneno djelo iz točke 1. izreke pobijane presude nije u dovoljnoj mjeri cijenio okolnost da je djelo počinjeno unutar obitelji, za vrijeme dok mu je u prekršajnom postupku bila izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja izvanbračnoj supruzi (žrtvi) i mjera udaljenja iz stambenog prostora, a u odnosu na kazneno djelo iz točke 2. izreke pobijane presude nije u dovoljnoj mjeri vrednovao okolnost da je djelo počinjeno uz dvije kvalifikatorne okolnosti (prema bliskoj osobi i uz prijetnju nožem) te da je žrtvu prisilio na više spolnih odnošaja, ne obazirući se pri tome na njezino fizičko i psihičko stanje.

 

Iako se optuženik izričito ne žali zbog odluke o kazni, sukladno članku 478. ZKP/08.-19., njegova žalba, izjavljena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona, istovremeno sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, pa je pobijana presuda ispitana i u tom pogledu.

 

Ispitujući osnovanost žalbe državnog odvjetnika zbog odluke o kazni te postupajući u skladu s odredbom članka 478. ZKP/08.-19., a u odnosu na žalbu optuženika, ovaj sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kao olakotne okolnosti na strani optuženika njegovu dosadašnju neosuđivanost u kaznenom postupku i okolnost da su djela počinjena u stanju bitno smanjene ubrojivosti, dok je kao otegotne okolnosti pravilno cijenio činjenicu da je isti već osuđivan u prekršajnom postupku zbog nasilja u obitelji, gdje mu je pored novčane kazne izrečena i zaštitna mjera zaštite približavanja žrtvi i udaljenja iz zajedničkog stambenog prostora i to prema ovoj istoj žrtvi.

 

Navedene okolnosti, uz sve druge utvrđene okolnosti koje se odnose na počinjenje ovih kaznenih djela, u smislu članka 47. KZ/11., svakako su od utjecaja na to da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja i iste su odlučne za proces individualizacije kazne, a o svima njima je sud prvog stupnja trebao s više senzibiliteta voditi računa prilikom odabira vrste i visine kazne i pri tome ih, kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti, pravilno vrednovati.

 

Slijedom navedenog u pravu je državni odvjetnik kada ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi precijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti, dok istovremeno nije u dovoljnoj mjeri cijenio i vrednovao utvrđene otegotne okolnosti odnosno sve one činjenice koje se odnose na način izvršenja i okolnosti pod kojima su počinjena ova kaznena djela.

 

Osobito je prvostupanjski sud, po ocjeni suda drugog stupnja, kod utvrđivanja pojedinačnih kazni zatvora i izricanja jedinstvene kazne zatvora s posebnom pozornošću trebao cijeniti činjenicu da su ova kaznena djela počinjena prema žrtvi obiteljskog nasilja u odnosu na osobu prema kojoj se optuženik već ranije nasilnički ponašao i to za vrijeme trajanja zaštitnih mjera zabrane približavanja žrtvi te udaljenja iz zajedničkog kućanstva, da je pri tome iskazao iznimnu agresivnost, upornost i bešćutnost, pri čemu je osobito trebalo imati u vidu činjenicu da se u konkretnoj situaciji optuženik ponovno pojavljuje kao počinitelj, ovoga puta kaznenih djela s elementima nasilja, a za što je već ranije pravomoćno prekršajno osuđivan, na koji način je na eklatantan način pokazao kako u potpunosti ignorira ranije izrečenu zaštitnu mjeru, manifestirajući pri tome istovremeno i svoju upornost u nepoštivanju pravnog poretka.

 

Naime, iz izvatka iz prekršajne evidencije za optuženika (list 54. spisa predmeta) proizlazi da se radi o pravomoćno osuđivanoj osobi zbog počinjenog prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji u odnosu na njegovu izvanbračnu suprugu A. P., a koja je žrtva i u ovom kaznenom predmetu.

 

Stoga, po ocjeni ovog suda, upravo ovakva ranija prekršajna osuđivanost optuženika zbog prekršaja s elementima nasilja u odnosu na istu žrtvu, kada mu je uz novčanu kaznu izrečena i zaštitna mjera, a što ga sve nije spriječilo da se ponovno ponaša na inkriminirani način u odnosu na ovu istu žrtvu, ukazuju na dvije karakteristike koje se tiču ličnosti optuženika. Prije svega na temelju takvog njegovog ponašanja može se zaključiti da se i u ovom konkretnom slučaju radi o optuženikovoj konstantnoj i trajnoj neusklađenosti s društveno prihvatljivim normama ponašanja te da se upravo zbog toga, u odnosu na ove inkriminacije, nikako ne može govoriti o ekscesu odnosno incidentu u njegovom dosadašnjem ponašanju, već se doista radi o njegovoj opetovanoj sklonosti protupravnom i nasilnom postupanju, a što sve odgovara i osobinama njegove ličnosti.

 

Zbog svega naprijed navedenog, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, razlozi specijalne i generalne prevencije, kako se to s pravom navodi u žalbi državnog odvjetnika, opravdavaju utvrđivanje strožih kazni zatvora za pojedinačna kaznena djela odnosno izricanje strože jedinstvene kazne zatvora, jer se jedino na taj način i strožim kaznama u konkretnoj situaciji mogu u potpunosti ostvariti svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11.

 

Slijedom navedenog, a prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, optuženiku je za kazneno djelo iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, dok mu je za kazneno djelo iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. i člankom 153. stavkom 1. i člankom 152. stavkom 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, nakon čega je isti, uz primjenu odredbi o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina.

 

Upravo ovako utvrđene pojedinačne kazne i potom izrečena jedinstvena kazna zatvora, po ocjeni drugostupanjskog suda, odgovaraju načinu počinjenja ovih kaznenih djela i ličnosti samog optuženika, iste u sebi sadrže dostatnu količinu društvene osude za zlo koje je optuženik počinjenjem ovih kaznenih djela nanio žrtvi, ali isto tako i društvu u cjelini pa će se na taj način prvenstveno ostvariti svrha specijalne prevencije, kako optuženik u svom budućem životu više ne bi činio kaznena djela s elementima nasilja, a istovremeno će se ostvariti i sve druge svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11.

 

Iz navedenih razloga, temeljem članka 486. stavka 1. ZKP/08.-19., odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude, dok je u preostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu žalba optuženog M. V. odbijena kao neosnovana te je, temeljem članka 482. ZKP/08.-19., odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

 

Zagreb, 10. veljače 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Vesna Vrbetić, v. r.