- 1 -              Poslovni broj: Usž-3016/18-3

Poslovni broj: Usž-3016/18-3

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Dijane Vidović, predsjednice vijeća, Gordane Marušić-Babić i Lidije Vukičević, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Blaženke Drdić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja F. Š. iz D., kojeg zastupa opunomoćenik M. L., odvjetnik u Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Z., radi prava na naknadu troškova prijevoza u svrhu ostvarivanja zdravstvene zaštite, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1564/17-10 od 5. travnja 2018., na sjednici vijeća održanoj 9. veljače 2021.

p r e s u d i o  j e

1. Poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1564/17-10 od 5. travnja 2018.
2. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, klasa: UP/II-502-08/17-01/397, urbroj: 338-01-21-17-02 od 19. listopada 2017.
3. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.   

Obrazloženje

Pobijanom presudom poništeno je rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, klasa: UP/II-502-08/17-01/397, urbroj: 338-01-21-17-02 od 19. listopada 2017. i rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda R. klasa: UP/I-502-02/17-01/825, urbroj: 338-08-14-17-03 od 10. kolovoza 2017., te je tužitelju, kao i pratitelju M. Š., priznato pravo na naknadu troškova prijevoza u svrhu ostvarivanja zdravstvene zaštite u Kliničkom bolničkom centru R. za specijalistički pregled obavljen 27. ožujka 2017. na relaciji D.-R.-D., na temelju izdanog putnog naloga od 23. ožujka 2017. od strane izabranog doktora tužitelja (I. izreke). U točki II. izreke presude naloženo je prvostupanjskom tijelu da u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude i tome donese odgovarajuće rješenje, a pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 9.375,00 kn u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude.

Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Regionalnog ureda R. od 10. kolovoza 2017., kojim tužitelju i pratitelju M. Š. nije priznato pravo na naknadu troškova prijevoza u svrhu ostvarivanja zdravstvene zaštite u Kliničkom bolničkom centru R., za specijalistički pregled obavljen 27. ožujka 2017. na relaciji D.-R.-D., na temelju izdanog putnog naloga od 23. ožujka 2017. od strane izabranog doktora prema članku 36. stavku 1. točki 3. i članku 62. stavku 1. i 2. Zakona o  obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", broj: 80/13. i 137/13.-dalje: Zakon).

Protiv prvostupanjske presude tuženik je podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome navodi da je sud udaljenost između D. i R. pogrešno utvrdio na temelju podataka s interneta (stranica https://...) prema kojima ta udaljenost iznosi 50 km, odnosno prema podacima „karte Hrvatske i udaljenosti između gradova“  prema kojima je cestovna udaljenost između tih gradova 53,34 km, umjesto prema službenom daljinomjeru javnog prijevoznika na koji upućuju odredbe Zakona (članak 65.) i Pravilnika  o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj: 49/14., 51/14., 11715., 17/15. i 123/16.-dalje: Pravilnik), a koji je priložen spisu i prema kojem udaljenost između tih gradova iznosi 45 km. Ističe osim toga da prema podacima google maps udaljenost između Autobusnog kolodvora D. do Autobusnog kolodvora R. iznosi manje od 50 km, kao i prema podacima „udaljenosti između gradova i plana putovanja“, koje prilaže uz žalbu. Navodi da je sud, ukoliko je smatrao da činjenično stanje vezano za istu udaljenost, kraj navedenih različitih podataka, nije pravilno i potpuno utvrđeno u upravnom postupku bez obzira na priložen službeni daljinomjer, trebao tražiti od prijevoznika A. d.d. službeni podatak o predmetnoj udaljenosti odnosno eventualno predmet vratiti tuženiku na ponovni postupak kako bi se službenim putem zatražio taj podatak, a ne priznati predmetni trošak prijevoza na osnovu podataka s internetskih stranica. Vezano za navode presude da je tužitelju ranijim rješenjem iz 2016. godine bio priznat trošak prijevoza za korištenje zdravstvene zaštite u Kliničkom bolničkom centru R., ističe da je predmet konkretnog upravnog postupka bilo priznavanje prava na naknadu troškova prijevoza za dan 27. ožujka 2017., te se kroz isti nije moglo rješavati o tome da li je tužitelju neosnovano priznat trošak prijevoza ranijim rješenjima. Predlaže da ovaj Sud pobijanu presudu poništi te sam riješi stvar na način da tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za naknadu troška upravnog spora odbije.

Tužitelj  u ostavljenom roku nije dostavio sudu odgovoru na žalbu tuženika, a dana 12. rujna 2018. na prvostupanjskom sudu zaprimljen je podnesak kojim povlači tužbu, te predlaže da sud donese rješenje kojim će se utvrditi da je tužba povučena.

Žalba je osnovana.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Upravni postupak koji je prethodio donošenju osporenog rješenja tuženika vođen je u povodu zahtjeva tužitelja za priznavanje prava na naknadu troškova prijevoza na relaciji D.-R.-D. u svezi korištenja zdravstvene zaštite u Kliničkom bolničkom centru R. dana 27. ožujka 2017., a na osnovi putnog naloga izdanog od izabranog doktora primarne zdravstvene zaštite, koji je izdao uputnicu za traženu zdravstvenu zaštitu.

Odredbom članka 62. stavka 1. Zakona propisano je da osigurana osoba radi ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu iz obveznoga zdravstvenog osiguranja ima pravo na naknadu za troškove prijevoza pod uvjetom da je radi korištenja zdravstvene zaštite upućena izvan mjesta prebivališta, odnosno boravišta te da ne ispunjava uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza propisane pravilnikom ministra nadležnog za zdravlje iz članka 19. stavka 2. točke 18. ovoga Zakona i utvrđene općim aktom Zavoda.

Prema stavku 2. citiranog članka Zakona, osigurana osoba iz stavka 1. ovoga članka ima pravo na naknadu za troškove prijevoza ako je radi korištenja zdravstvene zaštite upućena u ugovornu zdravstvenu ustanovu, odnosno ordinaciju ugovornog doktora privatne prakse ili ugovornom isporučitelju pomagala u mjesto koje je udaljeno 50 i više kilometara od mjesta njezina prebivališta, odnosno boravišta jer  odgovarajuću zdravstvenu zaštitu, sukladno svom zdravstvenom stanju ne može ostvariti u bližoj ugovornoj zdravstvenoj ustanovi, odnosno ordinaciji ugovornog doktora privatne prakse s ugovornom djelatnošću za tu vrstu zdravstvene zaštite ili kod bližeg ugovornog isporučitelja pomagala.

Prema stanju spisa razvidno je da je prvostupanjski sud osporeno rješenje, kao i prvostupanjsko rješenje tijela tuženika ocijenio nezakonitima te je sam riješio upravnu stvar utvrđujući da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za priznavanje traženog prava propisane naprijed citiranim odredbama Zakona, kao i odredbama Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj: 49/14., 51/14., 11/15., 17/15. i 123/16. – dalje: Pravilnik) citiranim u obrazloženju presude, kao i u obrazloženju osporenog rješenja (članak 62., članak 63. i članak 95.). Odlučnu činjenicu glede udaljenosti mjesta prebivališta tužitelja (D.) i mjesta u koje je upućen radi ostvarivanja zdravstvene zaštite (R.), a koja je mjerodavnim odredbama Zakona i Pravilnika propisana kao jedan od uvjeta za priznavanje prava na naknadu za troškove prijevoza u svezi korištenja te zdravstvene zaštite, sud je utvrdio uvidom u službene stranice A. na označenoj https adresi (red vožnje za autobus D. – R.) kao i u stranicu „karta Hrvatske i udaljenosti između gradova“, prema kojima ta udaljenost iznosi 50 odnosno 53,34 km, ne uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke.

Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. – dalje: ZUS) u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da se ista temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

Naime, s obzirom da se prema članku 65. stavku 1. Zakona pod naknadom za troškove prijevoza iz članka 62. istog Zakona podrazumijeva naknada za troškove prijevoza javnim prijevoznim sredstvima po najnižoj cijeni i prema najkraćoj relaciji prema službenom daljinomjeru javnog prijevoznika, kako je to propisano i odredbom članka 64. stavka 1. Pravilnika, dokazi na koje se sud poziva ne mogu biti valjani temelj za utvrđivanje činjeničnog stanja sukladno važećim propisima iz zdravstvenog osiguranja. Ovo pogotovo s obzirom na činjenicu da je u upravnom postupku sporna udaljenost utvrđena na temelju spisu priloženog službenog daljinomjera javnog prijevoznika A. d.d. R., na koji se tuženik u osporenom rješenju kao i u ovoj žalbi poziva, a prema kojem je udaljenost od mjesta polaska do mjesta upućivanja 45 km. Navedeno proizlazi i iz potvrde o udaljenosti A. d.o.o. R. dostavljene tuženiku 27. travnja 2018., priložene uz dopunu žalbe dostavljene u žalbenom roku, kojom taj javni prijevoznik potvrđuje da prema izdanim dozvolama za obavljanje međužupanijskog linijskog prijevoza putnika autobusom u cestovnom prometu udaljenost između R. i D. iznosi 45 km.

S obzirom na navedeno, navodi žalbe glede pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja su osnovani, te tuženik, iznoseći između ostalog i podatke google maps, kao i podatke sa nekih drugih internetskih stranica u kojima je navedena različita kilometraža udaljenosti između R. i D., ali u svakom slučaju manje od 50 km, pravilno navodi da bi se podaci s internetskih stranica, na koje se sud poziva, mogli uzeti kao relevantni samo u situaciji kada ne bi postojao službeni daljinomjer javnog prijevoznika.

S obzirom na navedeno, prema ocjeni ovoga Suda zahtjev tužitelja pravilno je odbijen jer nisu ispunjene pretpostavke za priznavanje prava na naknadu troškova prijevoza iz članka 62. stavka 2. Zakona, niti se radi o korištenju zdravstvene zaštite iz stavka 4. toga članka Zakona za koju se, iznimno, neovisno o udaljenosti iz stavka 2. može ostvariti pravo na tu naknadu. Stoga se osporeno rješenje tuženika, koje je doneseno na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i sukladno mjerodavnim propisima iz zdravstvenog osiguranja ne može ocijeniti nezakonitim, te je prvostupanjsku presudu valjalo poništiti i tužbeni zahtjev odbiti.

Odlučujući o žalbi tuženika ovaj Sud je imao u vidu da je tužitelj nakon donošenja prvostupanjske presude i pokretanja žalbenog postupka, podneskom od 12. rujna 2018. povukao tužbu u predmetnom sporu, povodom kojeg se međutim spor ne može obustaviti s obzirom da se prema članku 41. stavku 1. ZUS-a tužba može povući do zaključenja rasprave, a koja je zaključena 5. travnja 2018., odnosno kad se rasprava ne vodi do donošenja odluke suda. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u točki I. i II. izreke ove presude na temelju članka 74. stavka 2. ZUS-a.

O zahtjevu tužitelja za naknadu troškova upravnog spora riješeno je na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a (točka III. izreke).

U Zagrebu, 9. veljače 2021.

Predsjednica vijeća

Dijana Vidović, v.r.