- 1 -              Rev 937/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 937/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja O.-K. d.d., O., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Ž. Z., odvjetniku u O., protiv tuženika B. v. d.o.o., B. M., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku A. M., odvjetniku u O., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7018/2015-2 od 30. listopada 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku broj Povrv-617/2014-13 od 18. ožujka 2015., u sjednici održanoj 9. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Tuženiku se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7018/2015-2 od 30. listopada 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Osijeku broj Povrv-617/2014-13 od 18. ožujka 2015. kojom je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika D. D. iz O. broj Ovrv-432/14 od 26. veljače 2014. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 6.307,53 kn s pripadajućim zateznim kamatama počev od 8. siječnja 2011. do isplate, a odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 590.563,50 kn s pripadajućim zateznim kamatama, te ujedno naloženo tužitelju isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos 67.736,90 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev, tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino ukidanje i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju predloživši njezino odbijanje.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi s odredbom čl. 78. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje: ZID ZPP) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima, pobijana presuda sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i razumljivi, zbog čega se njezina pravilnost može ispitati, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se u reviziji neosnovano upire.

 

Predmet spora u ovom revizijskom stupnju postupka i dalje je zahtjev tužitelja za isplatu nenaplaćenog iznosa 590.563,50 kn po računu broj 2129/60/1 od 9. srpnja 2013., a sve vezano za radove koje je izveo na izgradnji kanalizacijskog sustava K. V. – izmještanje trase kanalizacije u ... ulici, a na temelju Ugovora o izvođenju radova broj 711/09 od 19. ožujka 2009. i Aneksa tog Ugovora od 24. travnja 2009., sklopljenog sa tuženikom kao naručiteljem tih radova.

 

Nižestupanjski sudovi su, polazeći od rezultata provedenog postupka odbili zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa, ocijenivši da tužitelj, a na kome je bio teret dokaza, u postupku nije dokazao da su se ostvarile pretpostavke iz čl. 626. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 125/11 – dalje: ZOO) u smislu postojanja opravdanih razloga za povećanje cijene izvedenih radova, a bez njegovog utjecaja na to. Pritom ocjenjuju da u okolnostima konkretnog slučaja, a kada između stranaka nije ugovorena primjena klizne skale i indeksna klauzula, pravilnost obračuna konačne cijene izvedenih radova nije bilo moguće utvrditi primjenom Podloge za definiranje klizne skale radova u vodnom gospodarstvu koju je izradio Građevinski fakultet u Zagrebu 3. prosinca 2012., a koja da se temelji na kliznoj skali iz čl. 24. ZOO i indeksnoj klauzuli iz čl. 23. ZOO, a ne na povećanju cijene elemenata iz čl. 626. ZOO.

 

Obzirom na utvrđenje sudova:

 

- da su stranke ugovorile da će se konačna vrijednost izvedenih radova utvrditi na osnovi stvarno izvedenih količina priznatih u građevinskoj knjizi i jediničnim cijenama iz troškovnika, a ne uz primjenu klizne skale, i to sve u slučaju ako ne krivnjom tužitelja kao izvođača radova ovi ne budu izvršeni u ugovorenom roku od 150 dana, dakle

 

- da između stranaka nije ugovoren obračun cijene konačno izvedenih radova uz primjenu klizne skale i indeksne klauzule,

 

pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da u konkretnim okolnostima nije bilo moguće primjenom Podloge za definiranje klizne skale radova u vodnom gospodarstvu Građevinskog fakulteta u Z. izračunati vrijednost izvedenih radova od strane tužitelja, a time i dokazivati te utvrđivati osnovanost utuženog iznosa. Bez obzira što tužitelj smatra da je obračun vrijednosti radova primjenom navedene podloge za definiranje vrijednosti izvedenih radova u vodnom gospodarstvu bio "efikasan i ekonomski opravdan", kod nesporne činjenice da se obračun vrijednosti radova u tom slučaju bazira na kliznoj skali, a koja između stranaka nije ugovorena, onda je izvjesno da nije bilo moguće takav obračun primijeniti u ovom slučaju. Unatoč tome što u prepisci vođenoj između stranaka vezano za utuženu tražbinu tuženik nije osporio metodologiju izračuna konačne cijene izvedenih radova, treba reći da ocjena pravilnosti zatraženog obračuna, koji se temelji na Podlozi za definiranje klizne skale rada u vodnom gospodarstvu, sadržajno jest primjena materijalnog prava, a na koju su nižestupanjski sudovi pazili po službenoj dužnosti neovisno o tome je li tome stranka u postupku prigovarala ili ne.

 

Dakle zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji se na odredbi čl. 626. ZOO, a prema kojoj, ako ugovorom glede izmjene cijene nije predviđeno što drugo, izvođač koji je svoju obvezu ispunio u predviđenom roku može zahtijevati povećanje cijene radova ako su se vremenom između sklapanja ugovora i njegova ispunjenja, a bez njegovog utjecaja, povećale cijene elemenata na temelju kojih je određena cijena radova, tako da bi ta cijena trebala biti veća za više od 2%.

 

Polazeći od sadržaja te odredbe na tužitelju je kao izvođaču radova bio teret dokaza da je u vremenu između sklapanja ugovora i njegovog ispunjenja, a bez njegovog utjecaja došlo do povećanja cijene elemenata na temelju kojih je određena cijena radova, a kako to tužitelj u postupku nije uspio dokazati, to je odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

Slijedom navedenog reviziju je trebalo odbiti sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi s odredbom čl. 80. ZID ZPP primjenjuje na ovaj spor.

 

Tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tužitelja.

 

Zagreb, 9. veljače 2021.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.