- 1 -              Rev-x 472/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 472/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja V. K.1 iz K., OIB: …, II. tužitelja V. K.2 iz K., OIB: … i III. tužiteljice N. K. iz K., OIB: …, koje sve zastupa punomoćnica S. S. V., odvjetnica u I. G., protiv I. tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, Z., OIB: … i II. tuženika Grada Kutine, K., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o revizijama I. i II. tuženika protiv dijela presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3736/15-3 od 8. studenog 2016. ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Gž-3736/15-11 od 21. ožujka 2017., kojim je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4317/94-151 od 13. ožujka 2015., u sjednici vijeća održanoj 9. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija I. tuženice kao neosnovana te se u odnosu na I. tuženicu potvrđuje ispravljena presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3736/15-3 od 8. studenoga 2016. (toč. I. st. 1. izreke) u dijelu kojim je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4317/94-151 od 13. ožujka 2015. u toč. I., II., III., IV., V. i VI. izreke i kojim je naloženo I. tuženici isplatiti I., II. i III. tužiteljima iznos od 1.841.110,00 kn.

 

 

i

 

r i j e š i o   j e :

 

Ukidaju se u odnosu na II. tuženika ispravljena presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3736/15-3 od 8. studenog 2016. (toč. I. st. 1. izreke) u dijelu kojim je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4317/94-151 od 13. ožujka 2015. u toč. I., II., III., IV., V. i VI. izreke i kojim je naloženo II. tuženiku isplatiti I., II. i III. tužiteljima iznos od 1.841.110,00 kn i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4317/94-151 od 13. ožujka 2015. (toč. I., II., III., IV., V. i VI. izreke) te se u tom dijelu u odnosu na II. tuženika predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

III. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke I. tuženici i II. tuženiku je naloženo da solidarno isplate I. tužitelju iznos od 460.277,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja (13. ožujka 2015.) do isplate, pod toč. II. izreke tuženicima je naloženo da solidarno isplate II. tužitelju iznos od 460.277,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, pod toč. III. izreke tuženicima je naloženo da solidarno isplate III. tužiteljici iznos od 920.555,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, pod toč. IV. izreke tuženicima je naloženo da I. tužitelju solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 190.659,16 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, pod toč. V. izreke tuženicima je naloženo da II. tužitelju solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 190.659,16 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, pod toč. I. izreke tuženicima je naloženo da III. tužiteljici solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 190.659,16 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, pod točkom VII. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelji zahtijevaju da im tuženici izvrše isplatu kao solidarnim vjerovnicima, dok je pod toč. VIII. izreke odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate za razdoblje od 20. prosinca 1991. do 13. ožujka 20015.

 

Ispravljenom drugostupanjskom presudom pod toč. I. st. 1. izreke preinačena je prvostupanjska presuda u toč. I., II., III., IV., V. i VI. izreke te je u tom dijelu suđeno na način da je naloženo I. tuženici i II. tuženiku da solidarno I. tužitelju, II. tužitelju i III. tužiteljici isplate iznos od 1.841.110,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 13. ožujka 2015. pa do isplate, pod toč. I. st. 2. izreke naloženo je I. tuženici i II. tuženiku da solidarno naknade I. tužitelju, II. tužitelji i III. tužiteljici parnični trošak u iznosu od 571.977,48 kn sa zateznom kamatom od 13. ožujka 2015. pa do isplate, pod toč. II. izreke odbijena je kao neosnovana žalba I., II. i III. tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. VII. i VIII. Izreke, dok je pod toč. III. izreke odbijeni zahtjevi stranaka za nadoknadu žalbenih troškova.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude (toč. I. i III. izreke) kojim je preinačena prvostupanjska presuda te protiv odluke o trošku I. tuženica i II. tuženik su podnijeli revizije na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku "Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu svaki u odnosu na sebe preinačiti pobijani dio presude i odbiti tužbeni zahtjev podredno ukinuti i vratiti prvostupanjsko sudu na ponovni postupak uz naknadu troška sastava revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija I. tuženice je neosnovana, dok je revizija II. tuženika osnovana.

 

U odnosu na reviziju I. tuženice:

 

Na temelju čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud je u povodu revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijama i samo u granicama razloga određeno navedenih u revizijama.

 

Iako I. tuženica u reviziji ukazuje da reviziju podnosi iz svih razloga predviđenih odredbom čl. 385. ZPP, iz sadržaja revizije proizlazi da ju podnosi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

I.tuženica ničim navedenim u reviziji ne ukazuje na postojanje revizijski razlog bitnih povreda postupka. Stoga, u nedostatku određenog navedenog razloga, odnosno obrazloženja postojanja koje od bitnih povreda postupka (čl. 392.a st. 1. ZPP), ovaj sud njihovo postojanje u pobijanim nižestupanjskim odlukama nije mogao ispitivati.

 

Revizijski navod kojim I. tuženica tvrdi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje ne može biti predmet revizijskog ispitivanja, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 3. ZPP).

 

U revizijskom stupnju postupka i nadalje je sporno je li utužena šteta ima karakter indirektne ratne štete i postoji li stoga odgovornost I. tuženice za predmetnu štetu.

 

Predmet spora predstavlja tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete koju tužitelji trpe stoga što su im, unutar razdoblja od 20. prosinca 1991. do 20. travnja 1992. iz kuće, radionica i skladišta u K., …, otuđene i uništene pokretnine.

 

Tijekom postupka pravomoćnom međupresudom utvrđena je u odnosu na II. tuženika kao pravnog sljednika Općine Kutina, odgovornost za štetu koja je tužiteljima nastala unutar utuženog razdoblja.

 

Nižestupanjski sudovi polazeći od utvrđenja da je 20. prosinca 1991. pravni prednik II. tuženika preuzeo objekte tužitelja (kuću, radionice i skladište), da ih je predao logistici K. odnosno Hrvatskoj vojsci koja ih je koristila od 20. prosinca 1991. do 3. ožujka 1992., da ih je (pravni prednik II. tuženika) potom predao na korištenje do 20. travnja 1992. prognaničkoj obitelji I., da prilikom preuzimanja nekretnine i predaje na korištenje Hrvatskoj vojsci nije sačinjen zapisnik o pokretninama zatečenim u objektima tužitelja, da to nije učinjeno niti kasnije prilikom predaje na korištenje navedenih objekata prognaničkoj obitelji I., da su iz objekata tužitelja otuđene, odnosno uništene, pokretnine i da se ne može utvrditi koje od više osoba koje su (unutar utuženog razdoblja) koristile te objekte su otuđile ili uništile pokretnu imovinu koja se nalazila u objektima tužitelja, da u K. u spornom razdoblju nije bilo borbenih akcija, da su se u kući, radionicama i skladištu tužitelja u K., … nalazile upravo one pokretnine koje su navedene kao nestale u zapisnicima pravnog prednika II. tuženika od 15. travnja 1992. i od 8. srpnja 1992. sačinjenima po kazivanju III. tužiteljice i da tužitelji nisu mogli dostaviti dokumentaciju potrebnu za individualizaciju tih pokretnina (računa i dr.) zato što je u utuženom razdoblju nestala i cjelokupna dokumentacija koja se nalazila također u kući, nižestupanjski sudovi utvrđuju da su tuženici tužiteljima solidarno odgovorni za štetu koju trpe pozivajući se na odredbu čl. 206. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO).

 

              S obzirom na utvrđenje da se u konkretnom slučaju ne radi o ratnoj šteti već o šteti koja je nastala na drugi način (otuđenjem, uništenjem i sl.) odgovornost I. tuženice sudovi temelje na odredbi čl. 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (Narodne novine, broj: 117/2003, dalje: ZORH) prema kojoj Republika Hrvatska po općim pravilima o odgovornosti za štetu odgovara samo za onu štetu iz čl. 1. toga Zakona koja nema karakter ratne štete.

 

U reviziji I. tuženica navodi kako su nižestupanjski sudovi zauzeli pogrešan stav da se u konkretnom slučaju ne radi o ratnoj šteti u smislu čl. 3. st. 1. toč. 1. ZORH, već da predmetna šteta ima karakter indirektne ratne štete za koju ne postoji odgovornost Republike Hrvatske. Time da su sudovi ujedno pogrešno primijenili i odredbu materijalnog prava o solidarnoj odgovornosti tuženika za nastalu štetu.

 

Revizijskim navodima nije dovedena u pitanje pravilna primjena materijalnog prava.

 

Odredbom čl. 3. st. 2. ZORH propisano je kako se pretpostavlja da je posljedica ratnog čina (ratna šteta), ona šteta koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. godine do 30. lipnja 1996. godine, uzrokovali pripadnici oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe, ako je počinjena u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija.

 

Međutim, oštećenik može dokazivati suprotno. U tom slučaju se pri ocjeni ima li neka šteta karakter ratne štete, što bi Republiku Hrvatsku oslobađalo od odgovornosti prema čl. 2. ZORH, trebaju uzeti u obzir sve konkretne okolnosti vremena i mjesta štetne radnje.

 

Prema odredbi čl. 2. ZORH Republika Hrvatska po općim pravilima o odgovornosti za štetu odgovara samo za onu štetu iz čl. 1. toga Zakona koja nema karakter ratne štete.

 

S obzirom da I. tuženica tijekom postupka nije iznijela činjenice (čl. 7. st. 1. ZPP) na osnovi kojih se određena šteta može okvalificirati ratnom, a to je priroda štetne radnje kojom je šteta prouzročena, jesu li, kada i gdje te od strane koga i na koji način (direktna ili indirektna ratna šteta) pokretnine tužitelja otuđene ili uništene, dakle, nije ustvrdila a niti dokazala (čl. 219. st. 1. ZPP) da je predmetna šteta nastala u okolnostima iz odredbe čl. 3. st. 2. ZORH, tj. u vrijeme i na prostoru odvijanja borbenih akcija, odnosno u neposrednoj funkciji vojnih operacija, u kojem bi se slučaju presumiralo da se radi o ratnoj šteti (čl. 3. st. 1. ZORH), pravilno su nižestupanjski sudovi, suprotno tvrdnji I. tuženice, zaključili da predmetna šteta nema karakter ratne štete i da stoga postoji odgovornost I. tuženice za štetu nastalu tužitelju.

 

U navedenim okolnostima, ratna šteta može biti posljedica nekog ratnog čina (direktna ratna šteta) ili posljedica one radnje i događaja koji nemaju izravnu vezu s vojnim operacijama, ali su u uskoj vezi s ratom prema okolnostima vremena i prostora određenog ratnim stanjem, kao što su zaštitne i pripremne mjere vojnih vlasti u očekivanju neprijateljske akcije (indirektna ratna šteta).

 

Pogrešno I. tuženica ukazuje da iz dokumentacije koja prileži spisu (preslike Tjednih izvještaja Centra za obavještavanje K.) proizlazi da su se u vrijeme štetnog događaja na tom području odvijale vojne akcije, jer to iz navedenih preslika izvještaja ne proizlazi te stoga prema ocjeni ovoga suda ne radi se niti o indirektnoj ratnoj šteti kako to I. tuženica pogrešno smatra.

 

Kako je, dakle, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, reviziju je trebalo odbiti te odlučiti kao u izreci presude (čl. 393. ZPP).

 

              U odnosu na reviziju II. tuženika:

 

Na temelju čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud je u povodu revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijama i samo u granicama razloga određeno navedenih u revizijama.

 

              Sudovi polaze od utvrđenja da su se u kući, radionicama i skladištu tužitelja u K., …, nalazile upravo one pokretnine koje su navedene kao nestale u zapisnicima pravnog prednika II. tuženika od dana 15. travnja 1992. i od 8. srpnja 1992. sačinjeni po kazivanju III. tužiteljice te da tužitelji nisu mogli dostaviti dokumentaciju potrebnu za individualizaciju tih pokretnina jer je u utuženom razdoblju nestala cjelokupna dokumentacija koja se nalazila u kući tužitelja.

 

Revizijski razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji II. tuženik sadržajno iznosi u reviziji osporavajući da III. tužiteljica nije mogla dati točan i vjerodostojan podatak što se točno nalazilo od pokretnina u kući i radionici u trenutku kada je kuću preuzela Hrvatska vojska ne može biti predmet revizijskog ispitivanja, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 3. ZPP).

 

Ostvaren je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje revident, i to iz razloga što u presudama nema razloga o odlučnim činjenicama koje se tiču visine štete odnosno što su ti razlozi nejasni, tako da se presude ne mogu ispitati.

 

Naime tijekom postupka provedeno je vještačenje radi utvrđenja visine naknade štete za uništene i otuđene pokretnine u kući, radionicama (autoelektričarska, automehaničarska, autolakirnica i autolimarija) te skladištu tužitelja i to prema stanju spisa (Popisu koji je III. tužiteljica dala pravnom predniku II. tuženika u travnju 1992) te komparativnom metodom prema sličnim radionicama u tom razdoblju 1991. i prema današnjim vrijednostima te je izvršena procjena tržišne vrijednosti predmetnih pokretnina 1991. i na dan izrade nalaza.

 

Po prigovoru II. tuženika da za većinu pokretnina koje su vještačene ne postoje podaci o dobavljaču, godini proizvodnje, kao niti fotodokumentacija, vještak se očitovao da je za te pokretnine uzeo prosječnu vrijednost te da ih je na taj način procijenio, dok da je u odnosu na pitanje radi li se o novim ili zamjenskim autodijelovima (s obzirom na utvrđivanje cijene istih) iskazao je da tamo gdje nije bilo istaknuto da se radi o polovnim (rabljenim) dijelovima procijenio ih je kao nove, dok je ostale stvari, uključujući alat za rad u radionicama, opremu, namještaj i uređaje za obavljanje djelatnosti uzeo kao djelomično amortizirane.

 

II. tuženik revizijom osporava visinu procijenjene vrijednosti pokretnina tužitelja kao neutemeljene, nerealne te previsoko određene.

 

Osnovano II. tuženik prigovora utvrđenoj visini ukazujući da pobijene presude imaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati odnosno da nemaju razloga o odlučnim činjenicama u odnosu na to koje od pokretnina koje su procijenjene su polovne a koje nisu te da li su u procjenu uzeti originalni ili zamjenski auto dijelovi i koji to točno auto dijelovi s obzirom da se iz nalaza i mišljenja vještaka ne može utvrditi koji su dijelovi polovni (rabljeni) a koji nisu odnosno koje su pokretnine procijenjene kao nove, a o čemu u konačnici ovisi visina štete.

 

Potvrđujući prvostupanjsku presudu sud drugog stupnja učinio je istu bitnu povredu odredaba parničnog postupka s tim da u obrazloženju svoje presude nije u smislu čl. 375. st. 1. ZPP uopće ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja i nije naveo razloge zbog kojih je odbio žalbu kao neosnovanu. Obrazloženje koje se svodi na konstataciju da “su navodi žalbe I. i II. tuženika u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva neprihvatljivi jer se odnose na iznošenje vlastite ocjene dokaza prema kojoj tužitelji nisu dokazali ni da su sve pokretnine navedene u tužbi bile njihovo vlasništvo niti stanje svojih pokretnina (starost, porijeklo, kvalitet) potrebno radi procjene vrijednosti“ ne može se smatrati valjanim obrazloženjem.

 

Zbog navedenoga se ni jedna presuda ne može ispitati te je zato na temelju odredbe iz čl. 394. st. 1. ZPP, obje presude valjalo ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku sud prvog stupnja otkloniti će navedenu povredu i ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pri čemu će voditi računa da je u postupku potrebno prethodno utvrditi koji su dijelovi polovni (rabljeni) a koji nisu odnosno koji su originalni a koji zamjenski auto dijelovi,  o čemu u konačnici ovisi visina štete.

 

S obzirom da su  I. i II. tuženici solidarni dužnici svaki je, međutim suparničar u parnici samostalna stranka i njegove radnje ili propuštanja niti koriste niti štete drugim suparničarima (čl. 200. ZPP). Međutim, solidarni dužnik koji je istakao prigovor, u konkretnom slučaju II. tuženik prigovor na visinu utvrđene štete, ukoliko II. tuženik uspije s istim, smanjuje ukupni dug ali potom on postaje vjerovnik naspram ostalih solidarnih dužnika za iznos koji prelazi njegov dio u ranijoj solidarnoj obvezi.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 9. veljače 2021.