Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev-x 129/2016-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
R e p u b l i k a H r v a t s k a
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Š., OIB: …, J., kojeg zastupa punomoćnik A. I., odvjetnik u R., protiv tuženika H. d.d., OIB: …, Središte pošte R., OIB: …, R., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu S.-R.-Š. i partneri d.o.o. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž x-10/15-2 od 4. studenog 2015., kojom je potvrđena međupresuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1794/13 od 18. rujna 2014., u sjednici održanoj dana 9. veljače 2021.
r i j e š i o j e:
I. Prihvaća se revizija tuženika te se ukida presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalne služba u Koprivnici poslovni broj Gž x-10/15-2 od 4. studenog 2015. i međupresuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1794/13 od 18. rujna 2014., i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. Odluku o troškovima revizijskog postupka donijet će sud u konačnoj odluci o parničnim troškovima.
Obrazloženje
Presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalne služba u Koprivnici poslovni broj Gž x-10/15-2 od 4. studenog 2015. odbijena je žalba tuženika te je potvrđena međupresuda Općinskog sud u Rijeci poslovni broj P-1794/13 od 18. rujna 2014. kojom je suđeno:
„Utvrđuje se da je H. d.d. Z. odgovorna za naknadu štete gubitka prava vlasništva tužitelja na nekretnini označenoj kao k.č. 1737/1 upisane u knjizi položenih ugovora poduloška 2130 k.o. R. u zk. ul. 3981 k.o. R., što u naravi čini poslovni prostor Caffe bar B. u R..“
Protiv drugostupanjske presude je tuženik podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. u vezi s odredbom čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku, te zbog pogrešne primjene odredaba čl. 154. i dalje Zakona o obveznim odnosima. („Narodne Novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje u tekstu: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05).
Pravovremenom dopunom revizije tuženik je ukazao i na pogrešnu primjenu odredaba Zakona o pošti („Narodne novine“ broj 53/94).
Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tužitelj je odgovorio na reviziju te je predložio da revizijski sud odbije reviziju kao neosnovanu, a tuženiku naloži naknaditi tužitelju troškove odgovora na reviziju.
Revizija je osnovana.
Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19), samo u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koja prema toj odredbi postoji kad presuda ima takvih nedostataka zbog kojih tu presudu nije moguće ispitati.
Tuženik drži da je navedena povreda odredaba postupka počinjena time što je pobijanom presudom utvrđena odgovornost tuženika zbog gubitka prava vlasništva tužitelja na nekretnini opisanoj u prvostupanjskoj međupresudi, a da se šteta sastoji u novčanom iznosu koji čini razliku tržišne vrijednosti nekretnine i iznosa za koji je prodana nekretnina.
Međutim, za sada je međupresudom odlučeno samo o tome je li tuženik odgovoran za štetu zbog gubitka nekretnine prodane na javnoj dražbi koju je proveo javni bilježnik po prijedlogu fiducijarnog vlasnika ( P. d.d. R.), na kojega je pravo vlasništva preneseno radi osiguranja njegove tražbine prema tužitelju.
Nema proturječnosti između izreke međupresude i sadržaja tužbenog zahtjeva, jer je nesporno da je tužitelj izgubio nekretninu opisanu u tužbi, a u ovoj parnici od tuženika potražuje novčanu naknadu materijalne štete, pa je bilo potrebo ocijeniti odgovornost tuženika, za štetu što je pobijanom presudom učinjeno.
Ostali navodi revizije koji se odnose na bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP učinjene pred prvostupanjskim sudom i na bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. ZPP svode se na tvrdnju o pogrešnom pravnom pristupu u rješenju spora.
Međutim, po ocjeni ovog suda presudu je moguće ispitati, unatoč tome što su nižestupanjski sudovi, zbog pogrešnog pravnog pristupa u rješenju spora, propustili utvrditi sve odlučne činjenice.
Osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).
Sporno je i u revizijskom stupnju postupka je li tuženik odgovoran tužitelju za štetu zbog gubitka prava vlasništva tužitelja na nekretnini označenoj kao k.č. 1737/1, što u naravi čini poslovni prostor Caffe bar B. u R..“
S tim u vezi je glede odgovornosti tuženika sporna pravilna primjena odredbe čl. 154. i 155. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje u tekstu: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05),
Nadalje, glede zastare tražbine prema tuženiku (pošti) je sporno koji je propis mjerodavan u rješenju spora, odnosno treba li primijeniti odredbe Zakona o pošti („Narodne novine“ broj 54/94, dalje: ZoP), ili opće odredbe o zastari tražbine po osnovi naknade štete po odredbama ZOO.
S obzirom na činjenične tvrdnje iz tužbe prema kojima je tužitelju nastala šteta nezakonitom prodajom nekretnine u postupku provedenom po odredbama Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08, dalje: OZ/96), u kojemu je tužitelj onemogućen sudjelovati zbog štetne radnje zaposlenika tuženika, sporna je i pravilna primjena odredaba OZ/96 kod ocjene postojanja uzročne veze između štetne radnje i eventualne štete.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
-da je dana 27. travnja 1998. sklopljen Ugovor o kratkoročnom kreditu a valutnom klauzulom broj 5-00202 (dalje: Ugovor) između D. Š., korisnika kredita, i P. d.d. R., davatelja kredita (dalje: Štedionica), kojim se daje kredi u iznosu od 50.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju na dan sklapanja ugovora, što je iznosilo 178.495,00 kuna,
-da je odredbom čl. 6. Ugovora određeno da Štedionica ima pravo otkazati ugovor i pozvati korisnika na plaćanje preostalog duga ako tijekom otplate kredita nastupi neki od razloga kreditne nesposobnosti korisnika, ako korisnik nije redovno plaćao kamate, te ako davatelj ocijeni nužnost naplate radi zaštite svoje imovine naslućenim poslovnim poremećajima korisnika kredita,
- da je istog dana, dakle 27. travnja 1998., između istih stranaka sklopljen Sporazum o osiguranju novčane tražbine Štedionice prijenosom prava vlasništva na nekretnini označenoj kao k.č. 1737/1 upisane u knjizi položenih ugovora poduloška 2130 k.o. R. u zk. ul. 3981 k.o. R., ovjeren i solemniziran po javnom bilježniku D. D. dana 28. travnja 1998., u kojemu su se stranke sporazumjele da će se u slučaju dužnikovog zakašnjenja u plaćanju postupiti suglasno odredbi čl. 277. OZ,
-da je izvršen upis u zemljišnim knjigama prijenosa prava fiducijarnog vlasništva na ime Štedionice,
-da korisnik nije uredno plaćao dospjele anuitete za siječnja, veljaču i travanj 1999., pa je Štedionica dana 14. travnja 1999. otkazala ugovor i pozvala korisnika da u roku od 8 dana plati preostali iznos duga, jer će se u protivnom provesti prisilna ovrha te tražiti predaja nekretnine u posjed Štedionice, a korisniku je predan izračun ostatka duga na dan otkaza ugovora, koji dug je iznosio 846,62 kune po snovi kamata, 50,00 kuna po osnovi opomene i 38.731,71 DEM po osnovi glavnice.
Nakon što korisnik nije po pozivu platio ostatak duga, Štedionica je podnijela prijedlog Javnom bilježniku V. P. da postupi po odredbi čl. 277. OZ, odnosno da zatraži od protivnika osiguranja (preko javnoga bilježnika), da ga u roku od petnaest dana obavijesti, također preko javnoga bilježnika, zahtijeva li da se stvar na kojoj je vlasništvo preneseno proda ili da se preneseno pravo unovči putem javnoga bilježnika.
U odnosu na postupak pred javnim bilježnikom je utvrđeno:
-da je javni bilježnik dana 24. lipnja 1999. uputio poziv korisniku radi izjašnjenja zahtijeva li da se stvar na kojoj je vlasništvo preneseno proda ili da se preneseno pravo unovči putem javnoga bilježnika, s upozorenjem na posljedice za slučaj da će , u slučaju da se korisnik ne izjasni u ostavljenom roku, ili ako nekretnina ne bude prodana u roku od tri mjeseca, Štedionica smatrati punopravnim vlasnikom,
-da je javni bilježnik primio povratnicu H. u kojoj je navedeno da je poziv na izjašnjenje uručen korisniku 28. lipnja 1999, uz potpis primatelja,
-da je potom, po proteku roka za izjašnjenje, javni bilježnik uputio korisniku još jedan dopis, naslovljen kao „potvrda“, u kojemu je iznio redoslijed postupanja javnog bilježnika po odredbi čl. 277. OZ., uz navod da će se, u slučaju da nekretnina ne bude prodana, Štedionica upisati kao punopravni zemljišnoknjižni vlasnik, čime će se po zakonu smatrati da je osigurana tražbina u cijelosti izmirena,
-da je javni bilježnik primio povratnicu prema kojoj je korisnik primio dopis dana 30. kolovoza 1999.,
-da je Štedionica postala punopravni vlasnik nekretnine, te je prodala nekretninu kupcu J. M. po cijeni od 200.000,00 kuna, a to je iznos koje je odgovarao visini neizmirenog potraživanja Štedionice prema korisniku.
Tužitelj je u ovoj parnici dokazao da mu H.- H. nije uručila niti jedan od dopisa koje mu je uputio javni bilježnik V. P., a da je djelatnik pošte krivotvorio potpis primatelja D. Š., čime je omogućeno nezakonito postupanje po prijedlogu Štedionice koja je postala punopravnim vlasnikom nekretnine, iako za to nisu bili ispunjeni uvjeti, te je prodajom nekretnine tužitelj izgubio pravo vlasništva.
Imajući na umu navedena utvrđenja, nižestupanjski sudovi su zaključili da je tužitelju nastala šteta (gubitkom nekretnine) radnjom tuženikovog zaposlenika, a da je stoga za štetu odgovoran tuženik po odredbi čl. 170. ZOO.
Prigovor tuženika da je nastupila zastara tražbine istekom jednogodišnjeg zastarnog roka po odredbama Zakona o pošti prvostupanjski sud odbio s obrazloženjem da nije riječ o naknadi štete zbog gubitka i oštećenja pošiljke, nego o uzrokovanju štete krivotvorenjem isprave o dostavi pošiljke, zbog čega su nastupile štetne posljedice, pa da je mjerodavna odredba čl. 373. ZOO koja propisuje trogodišnji zastarni rok, a koji u ovom slučaju nije istekao. Ovo shvaćanje je potvrdio drugostupanjski sud.
Stoga je međupresudom utvrđeno da je tuženik odgovoran za štetu s obrazloženjem da je tuženik odgovoran za štetnu radnju svojeg zaposlenika, pa je dužan naknaditi tužitelju štetu zbog toga što je ovaj izgubio prava vlasništva na nekretnini označenoj kao k.č. 1737/1.
Osnovan je revizijski navod tuženika da je sud, zbog pogrešnog pravnog pristupa prema kojemu je već i sama štetna radnja tuženikovog zaposlenika dovela do toga da je tužitelj izgubio nekretninu, propustio ispitati jesu li ispunjene sve pretpostavke za naknadu štete.
Pravilno je shvaćanje iz pobijane presude da u rješenju spora valja poći od odredbe čl. 154. ZOO prema kojoj, tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.
Izvanugovorna odgovornost za štetu zbog protupravne radnje nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete, te da postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Sve navedene pretpostavke, dakle, subjekti odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza između štetne radnje i štete i protupravnost, moraju biti ispunjene kumulativno, što znači da izostanak samo jedne od tih pretpostavki dovodi do isključenja odgovornosti za štetu.
Teret dokaza o tome da su kumulativno ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu je na tužitelju.
U ovom slučaju je tuženik bio tek jedan od sudionika u postupku koji je vodio javni bilježnik po prijedlogu vjerovnika čija je tražbina osigurana, u skladu s odredbom čl. 277. OZ. Tome što je zaposlenik tuženika, koji je bio zadužen dostaviti poziv javnog bilježnika tužitelju, propustio dostaviti pismeno tužitelju, i povrh toga falsificiranjem tužiteljevog potpisa na dostavnici pogrešno informirao javnog bilježnika da je pismeno uručeno, počinjena je protupravna radnja tuženikovog zaposlenika za koju je odgovoran tuženik po odredbi čl. 170. st. 1. ZOO, kojom je propisano da za štetu koju radnik u radu ili u vezi s radom uzrokuje trećoj osobi odgovara poduzeće u kojem je radnik radio u trenutku uzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u danim okolnostima postupao onako kako je trebalo.
Međutim, tuženik je tijekom postupka osporio postojanje uzročne veze između protupravne radnje tuženika (list 38), te je iznio tvrdnju da je tužitelj izgubio nekretninu zato što nije ispunio svoju obvezu iz ugovora, a prigovor nepostojanja uzročne veze je ponovio i u žalbi.
Sud je zbog pogrešnog pravnog pristupa, propustio ocijeniti postoji li uzročna veza između protupravne radnje i štete, vodeći računa o tome da je na tužitelju teret dokaza da postoji uzročna veza između radnje tuženika i gubitka prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini.
Pri tome kod ocjene o uzročnoj vezi treba imati na umu da je, po prirodi stvari, šteta posljedica više uzroka, ali od više uzroka treba odabrati onaj koji je pravno odlučujući. S obzirom da propisi ne daju neposredan odgovor na pitanje pravno relevantne uzročne veze, u praksi je prevladala teorija adekvatne uzročnosti prema kojoj se od mnogih okolnosti koje su u vezi s nastankom štete uzrokom smatra samo ona koja po redovnom tijeku stvari dovodi do takve posljedice.
U okolnostima konkretnog slučaja je, zbog pogrešnog pravnog pristupa, izostala ocjena svih okolnosti koje su u konačnici dovele do gubitka prava vlasništva. Tužitelj je, naime, već Sporazumom o osiguranju novčane tražbine Štedionice ugovorio fiducijarni prijenos prava vlasništva na nekretnini označenoj kao k.č. 1737/1 u kojemu su se stranke sporazumjele da će se u slučaju dužnikovog zakašnjenja u plaćanju postupiti suglasno odredbi čl. 277. OZ, a na temelju sporazuma je u zemljišnim knjigama izvršen upis prijenosa prava vlasništva radi osiguranja.
Upisom prava u zemljišnim knjigama tužitelj je prestao biti punopravnim vlasnikom.
Nadalje, iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj prestao plaćati dospjele anuitete iz ugovora o kreditu, te je višekratno upozoren na posljedice koje mogu proisteći iz toga, a ni sam tužitelj ne spori da su se ispunile pretpostavke za primjenu odredbe čl. 277. OZ, prema kojoj je predlagatelj osiguranja ovlašten zatražiti od protivnika osiguranja, preko javnoga bilježnika, da ga u roku od petnaest dana obavijesti, također preko javnoga bilježnika, zahtijeva li da se stvar na kojoj je vlasništvo preneseno proda ili da se preneseno pravo unovči putem javnoga bilježnika.
Bilo je potrebno ocijeniti koja su to prava koja su preostala tužitelju nakon što nije ispunio tužiteljevu osiguranu tražbinu, te koji je pravno odlučujući uzrok gubitka nekretnine, što je u ovom slučaju izostalo.
Zbog iznijetih razloga je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenjeno materijalno pravo, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i uslijed čega nema uvjeta za preinaku pobijane presude.
Stoga je valjalo, po čl. 395. st. 2. ZPP, rješenjem prihvatiti reviziju, ukinuti u cijelosti presudu prvostupanjskog i drugostupanjskog suda i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje istom sucu prvostupanjskog suda.
Kad se ukine odluka protiv koje je podnesen pravni lijek i predmet vrati na ponovno suđenje, ostavit će se da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP), pa je odluka o troškovima ovog postupka ostavljena za konačnu odluku.