- 1 - Rev 773/2020-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Viktorije Lovrić, Marine Paulić i Dragana Katića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Z. iz S.-J., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik N. I., odvjetnik u S., protiv tuženika Z. N. pok. M. iz O., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik V. D., odvjetnik u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-2346/2018-2 od 7. veljače 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pn-130/17 od 30. kolovoza 2018., ispravljena rješenjem istog suda broj Pn-130/17 od 28. studenoga 2019., u sjednici održanoj 9. veljače 2021.
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev za plaćanje rente zbog izgubljene zarade u mjesečnim iznosima od 5.000,00 kn s pripadajućom kamatom počevši od 13. srpnja 2007. pa nadalje, kao i zahtjev za naknadu troška postupka. Ujedno je tužitelj obvezan tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od106.687,00 kn.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.
Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP). i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, odnosno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Na reviziju nije odgovoreno.
Revizija nije osnovana.
Predmet spora je rentni zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade.
Nižestupanjski sudovi tužbeni zahtjev ocijenili su neosnovanim uz obrazloženje
- da je tuženik skrivio prometnu nezgodu u kojoj je tužitelj teško ozlijeđen, a posljedice ozljeđivanja su dovele do gubitka opće nesposobnosti tužitelja za rad;
- da je tužitelj od osiguratelja vozila tuženika ostvario naknadu za sve vidove štete, osim za naknadu štete zbog izgubljene zarade;
- da je u vrijeme ozljeđivanja zbog heroinske ovisnosti i bolesti jetre (hepatitis C), radna sposobnost tužitelja bila smanjena;
- da tužitelj nije dokazao da je prije nezgode obavljao poslove i zarađivao u okviru svoje preostale radne sposobnosti;
- da tužitelj nije dokazao ni visinu zarade koju bi ostvarivao s preostalom radnom sposobnošću.
U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).
Postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj sadržajno temelji na tvrdnji o počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 223. st. 1. ZPP. Naime, smatra tužitelj da je prvostupanjski sud visinu izgubljene zarade trebao utvrditi primjenom odredbe čl. 223. st.1. ZPP.
Tvrdnja revidenta nije osnovana.
Prema odredbi čl. 223. st. 1. ZPP, ako sud utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčanu svotu ili na zamjenjive stvari, ali se visina svote odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema slobodnoj ocjeni.
Kako to pravilno navodi drugostupanjski sud očitujući se na žalbenu tvrdnju o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 223. st. 1. ZPP, u kojoj tvrdnji tužitelj ustraje i tijekom revizijskog postupka, visina hipotetske zarade tužitelja, da ju je on i dokazao do velikog stupnja vjerojatnosti, mogla se je utvrditi u parničnom postupku bez velikih teškoća, npr. odgovarajućim vještačenjem ili pribavljanjem podataka od odgovarajućih institucija.
Stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP kada visinu štete nije utvrdio primjenom odredbe čl. 223. st. 1. ZPP.
Nije stoga osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
Pretežnim revizijskim navodima tužitelj osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.
Prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa revizijski navodi tužiteljica kojima osporavaju zaključak nižestupanjskih sudova o nedokazanom opsegu poslova koje je tužitelj obavljao neposredno prije ozljeđivanja, kao nedopušteni nisu ocjenjivani.
Obrazlažući postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj navodi da bi on po redovnom tijeku stvari i sa smanjenom radnom sposobnošću ostvarivao određenu zaradu.
Tvrdnja revidenta je osnovana, ali u situaciji kad su nižestupanjski sudovi tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim, osim zbog nedokazanosti obavljanja takvih poslova neposredno pred ozljeđivanje i njihov opseg, i zbog nedokazanosti visine, nije odlučna.
Iz istoga razloga, neodlučna je i, inače osnovana tvrdnja revidenta, o pogrešnom zaključivanju drugostupanjskog suda o učinku nagodbe od 15. srpnja 2019. na odnose stranaka.
Budući da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim već zbog nedokazanosti visine hipotetske zarade, koja sama ni u opsegu nije dokazana, to ne postoji revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Slijedom iznesenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.
