Pristupanje sadržaju
- 1 - I Kž 7/2021-4
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika S. A., zbog kaznenih djela iz članka 153. stavka 2. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak, 101/17, 118/18 i 126/19 - dalje: KZ/11) odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 26. studenog 2020. broj K-19/2020-7, u sjednici održanoj 9. veljače 2021.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu od 26. studenog 2020. broj K-19/2020-7 optuženik S. A. proglašen je krivim zbog kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavka 2., kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode iz članka 136. stavka 1. KZ/11 i kaznenog djela krađe iz članka 228. stavka 1. KZ/11, činjenično opisanih u izreci pobijane presude pa mu je za kazneno djelo iz članka 153. stavka 2. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju 5 godina, za kazneno djelo iz članka 136. stavka 1. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju 1 godine i za kazneno djelo iz članka 228. stavka 1. utvrđena kazna zatvora u trajanju 6 mjeseci te je, na temelju članka 51. KZ/11, osuđen na kaznu zatvora u trajanju 6 godina. Na temelju članka 54. KZ/11 u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 5. ožujka 2020. pa nadalje.
Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12- odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje: ZKP/08) optuženik je dužan na ime imovinskopravnog zahtjeva isplatiti iznos od 1.500,00 kuna oštećenici H. K. u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.
Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08 optuženik je dužan podmiriti trošak kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08 u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna, trošak kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08 u iznosu od 94.556,58 kuna, kao i trošak zastupanja oštećenice po opunomoćenici, trošak postavljenog branitelja i trošak svjedoka J. C., koji troškovi će biti određeni naknadno.
Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinači i optuženika osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju.
Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po branitelju D. G., odvjetniku u K., s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske odbije žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu.
Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Žalba nije osnovana.
Državni odvjetnik u žalbi osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja suda u odnosu na kazneno djelo krađe iz članka 228. stavka 1. KZ/11 za koje je optuženik proglašen krivim, smatrajući da se radi o kaznenom djelu razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11, kako je to i optužen optužnicom državnog odvjetnika. Pri tome žalitelj ističe da i iz po prvostupanjskom sudu izmijenjenog činjeničnog opisa tog kaznenog djela na način kako je to sadržano u činjeničnom opisu izreke pobijane presude, kao i dokaza izvedenih tijekom postupka, proizlazi zaključak „da i ovako opisana radnja koju je poduzeo okrivljenik ima sva obilježja kaznenog djela koje se okrivljeniku stavljalo optužnicom na teret, odnosno kaznenog djela razbojništva, a ne krađe kako je to pogrešno utvrdio prvostupanjski sud.“
Osim toga, žalitelj smatra da je optuženikovo postupanje obuhvaćeno jedinstvenom namjerom da nad žrtvom „izvrši spolnu radnju izjednačenu sa spolnim odnošajem, da joj ograniči kretanje te da joj oduzme pokretne stvari, a sve to uporabom sile“, odnosno da je neposredno prije oduzimanja novca iz novčanika žrtve prema žrtvi uporabio silu jer je vezivanje ruku i nogu konopcem radnja koja predstavlja uporabu fizičke sile nad osobom, konkretno žrtvom H. K.
Međutim, ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da je prvostupanjski sud, na temelju izvedenih dokaza, a osobito iskaza žrtve, pravilno zaključio da su u ponašanju optuženika kritične zgode ostvarena bitna obilježja kaznenog djela krađe iz članka 228. stavka 1. KZ/11, a ne, kako to pogrešno smatra žalitelj, kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11.
Naime, iz iskaza žrtve H. K., kojem iskazu je prvostupanjski sud kao istinitom i vjerodostojnom s pravom poklonio vjeru, proizlazi da se kritičnog dana vozila na biciklu, da ju je optuženik sačekao i nakon što ju je odvukao u šumski predio, vezao jednim krajem konopca ruke i noge, a drugi kraj konopca zavezao za stablo, udario šakom u glavu, stavio rukavicu u njena usta te potom skinuo hlače i stavio više puta prst u vaginu i dodirivao ustima, a nakon toga, ostavivši je tako vezanu otišao, dok se ona uspjela sama osloboditi i tek tada je utvrdila da joj je nestao novac u iznosu od 200 eura koji se s ostalim stvarima nalazio na biciklu koji je ostao pored ceste.
Na temelju takvog iskaza žrtve prvostupanjski sud je, protivno žalbenom prigovoru, pravilno zaključio da je sila od strane optuženika (udaranje u glavu i vezivanje ruku i nogu žrtve) bila primijenjena radi počinjenja kaznenog djela silovanja, a ne radi protupravnog oduzimanja stvari žrtve, jer je, prema iskazu žrtve, novac otuđen nakon što je optuženik dovršio kazneno djelo silovanja i to ne na mjestu gdje je kazneno djelo silovanja počinjeno, već na mjestu gdje ju je optuženik sačekao, odnosno na mjestu gdje je ostao bicikl, a što potvrđuju i rezultati provedenog očevida na mjestu događaja.
Stoga nema govora o tome da bi primjena sile od strane optuženika, u konkretnom slučaju bila obuhvaćena „jedinstvenom namjerom da nad žrtvom izvrši spolnu radnju izjednačenu sa spolnim odnošajem“, kao i da žrtvi „oduzme pokretne stvari“ već je, prema onome kako je žrtva opisala tijek inkriminiranog događaja, namjera usmjerena na oduzimanje novca žrtve evidentno stvorena nakon što je optuženik uz primjenu sile počinio kazneno djelo silovanja. Stoga, u ponašanju optuženika nisu sadržana bitna obilježja kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11, kako je to optuženiku optužnicom stavljeno na teret, već kaznenog djela krađe iz članka 228. stavka 1. KZ/11, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud i u skladu s tim izmijenio činjenični opis kaznenog djela, a da pri tome nije izmijenio identitet optužbe niti prekoračio optužbu na štetu optuženika.
Slijedom iznijetoga, neosnovana je žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Nije osnovana žalba državnog odvjetnika ni zbog odluke o kazni.
Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti koje treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja o vrsti i mjeri kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, pri čemu je, utvrđujući pojedinačne kazne za svako od kaznenih djela u stjecaju, dao primjeren značaj pravilno utvrđenim, kako olakotnim, tako i otegotnim okolnostima u vidu višekratne osuđivanosti optuženika pa i za istovrsna kaznena djela, što ukazuje na činjenicu da ranije osude u smislu specijalne prevencije na optuženika evidentno nisu djelovale da se ubuduće suzdrži od činjenja kaznenih djela. Okolnost da je žrtva bila slučajna prolaznica nije takvog značaja da bi imala utjecaja na odmjeravanje kazne u konkretnom slučaju, dok način počinjenja i okolnosti pod kojima su kaznena djela počinjena pa i u pogledu stupnja kriminalne volje optuženika, na koju okolnost u žalbi ukazuje državni odvjetnik, ne odstupaju od uobičajenog obrasca ponašanja kod počinjenja tih kaznenih djela.
Upravo suprotno žalbenim prigovorima, ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da su utvrđene kazne zatvora za svako pojedino kazneno djelo, kao i jedinstvena kazna zatvora u trajanju 6 godina, koja je odmjerena uz pravilnu primjenu odredbe o stjecaju kaznenih djela iz članka 51. KZ/11, uvažavajući sve iznijete okolnosti, primjerene svim okolnostima konkretnog slučaja, ličnosti počinitelja kao i svrsi specijalne i generalne prevencije te će se jedinstvenom kaznom zatvora u navedenom trajanju, i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ispuniti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.
Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 476. stavka 1. ZKP/08, Vrhovni sud Republike Hrvatske nije utvrdio da bi bila ostvarena povreda zakona na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. ZKP/08.
Damir Kos, v.r.
