- 1 -              Revr 573/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Revr 573/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Š., OIB …, iz S., M. bb, zastupanog po punomoćnici J. K.-G., diplomiranoj pravnici iz Nezavisnog hrvatskog sindikata, Regionalni ured S. iz S., C. 2, protiv tuženika H. C. d.o.o., OIB: …, sa sjedištem u Z., T. k. T. 11/1, zastupanog po punomoćniku Ž. S., odvjetniku u Odvjetničkom društvu S. i P. d.o.o. u Zagrebu, radi zaštite prava iz radnog odnosa, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1126/16-2 od 30. siječnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-581/14 od 26. veljače 2016., u sjednici vijeća održanoj 9. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

              "I. Utvrđuje se da Odluka tuženika H. C. d.o.o. Zagreb, Regionalno područje Jug broj:2192-2 od 18. kolovoza 2014. god. o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu br. 1273-37/11 od 01. rujna 2011. god.,  tužitelju M. Š. nije dopuštena i da radni odnos tužitelju nije prestao.

              II. Nalaže se tuženiku H. C. d.o.o. Zagreb, Regionalno područje Jug da vrati tužitelja M. Š. na odgovarajuće poslove u Regionalno područje Jug.

              III. Nalaže se tuženiku H. C. d.o.o. Regionalno područje Jug da tužitelju M. Š. isplati neisplaćene plaće počev od dana prestanka radnog odnosa pa do povratka na posao sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od dana dospijeća svake mjesečne plaće pa do dana isplate."

 

              Rješenjem suda prvog stupnja (točka I. izreke) odbijen je zahtjev za određivanje privremene mjere koji glasi:

              "I. Određuje se privremena mjera na način da je tuženik H. C. d.o.o. Z., Regionalno područje Jug dužan tužitelja M. Š. vratiti na odgovarajuće poslove u Regionalno područje jug u roku od 24 sata po dostavi ovog rješenja.

              II. Ova privremena mjera ostaje na snazi sve do donošenja pravomoćne Odluke u ovom predmetu ili do drugačije odluke suda, ako se okolnosti zbog kojih je donesena privremena mjera kasnije promijeni tako da ista više nije potrebna.

              III. Nalaže se tuženiku H. C. d.o.o. Z., Regionalno područje Jug da tužitelju M. Š. naknadi parnični trošak u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe".

              Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn (točka II. izreke rješenja).

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena presuda suda prvog stupnja i odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđeno rješenje suda prvog stupnja (točka I. i II. izreke).

 

              Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, dalje u tekstu: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti u cijelosti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno preinačiti pobijanu presudu na način da se tužbeni zahtjev tužitelja prihvati te podredno ukinuti u cijelosti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

              Tuženik u odgovoru na reviziju predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku. Potražuje trošak sastava odgovora na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Pobijana presuda suda drugog stupnja je na temelju odredbe članka 392.a stavak 1. ZPP ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tužitelj ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi su jasni i nisu proturječni. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP, ocjenjujući provedene dokaze drugačije nego tužitelj te ako izvodi drugačije činjenične zaključke od tužitelja, jer je ocjena dokaza pridržana za sud.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženika od 18. kolovoza 2014. o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu te zahtjev za vraćanje na rad i isplata neisplaćene plaće od dana prestanka radnog odnosa do povratka na posao.

 

              U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:

              - da je tužitelj (sa SSS prometnog smjera) radio kod tuženika na poslovima radnog mjesta pomoćnika šefa centra S.-p. na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 26. rujna 2011.,

 

              - da je tužitelju 21. kolovoza 2014. dostavljena Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu br. 2192-2 od 18. kolovoza 2014. (u kojoj se navodi da je došlo do prestanka potrebe za obavljanje poslova na kojima radi tužitelj i radno mjesto je ukinuto), protiv koje je tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava, na koji zahtjev tuženik nije odgovorio pa je tužitelj 19. rujna 2014. podnio predmetnu tužbu,

 

              - da je kod tuženika od 1. ožujka 2014. na snazi Pravilnik o organizaciji H. C. d.o.o., koji je objavljen u Službenom vjesniku H. C. d.o.o. 4. veljače 2014. (dalje u tekstu: Pravilnik o organizaciji), kojim su neka radna mjesta ukinuta, a na nekim radnim mjestima je smanjen broj izvršitelja,

 

              - da je uslijed spajanja i ukidanja organizacijskih jedinica između ostalog došlo i do ukidanja radnog mjesta na kojem je radio tužitelj zbog čega je tužitelj proglašen tehnološkim viškom na temelju odredbi članka 72. i 73. Kolektivnog ugovora H. C. d.o.o. („Službeni vjesnik“ broj 5/14, dalje: KU),

 

              - da kod tuženika nije postojalo slobodno radno mjesto na kojem bi tužitelj sukladno svojoj stručnoj spremi mogao raditi,

 

              - da je u Programu zbrinjavanja viška radnika od 30. lipnja 2014. utvrđeno koliko radnika poslodavac zapošljava, broj radnika koji se utvrdio viškom i kojima se namjerava otkazati ugovor o radu, obrazlažu se razlozi nastanka viška radnika (gospodarski, organizacijski i tehnološki), navode se metode za utvrđivanje viška radnika te metode poduzete prema radnicima, prava koja se osiguravaju radnicima te izvori sredstava za potrebe zbrinjavanja viška radnika, kao i provedba programa zbrinjavanja,

 

              - da je tuženik Program zbrinjavanja viška radnika dostavio na očitovanje Radničkom vijeću i Hrvatskom zavodu za zapošljavanje koji su se pozitivno očitovali na Program,

 

              - da usporedni radnici koje je tužitelj predložio S. U. i D. R. stariji od tužitelja, da su imali SSS, te da su S. U., D. R. i D. R. imali obvezu uzdržavanja jednog ili više članova obitelji, a da tužitelj nije imao tu obvezu, a da je J. B. imao više godina radnog staža od tužitelja i imao status hrvatskog branitelja,

 

              - da radnik B. C. ima VŠS i radio je u operativi, ima 28 godina radnog staža, a nakon nove sistematizacije radi na radnom mjestu planera za vagone jer je već prije obavljao poslove srodne poslovima tog radnog mjesta (ima radno iskustvo) na tim poslovima i ima obvezu uzdržavanja troje malodobne djece, dok tužitelj nema obveze uzdržavanja.

 

              Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud ocjenjuje da su kod tuženika postojali stvarni i objektivni gospodarski, tehnički i organizacijski razlozi zbog kojih je prestala potreba za obavljanje određenih poslova, zbog čega je tuženik i donio Program zbrinjavanja viška radnika, sukladno članku 126. stavak 1. i 127. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 - dalje u tekstu: ZR), a koji ima obvezni sadržaj propisan odredbom članka 120. ZR, u skladu s kojim strukturnim promjenama je utvrđen višak radnika i tužitelj je proglašen poslovno uvjetovanim viškom. Stoga sud ocjenjuje odluku tuženika zakonitom i dopuštenom jer je donesena sukladno odredbi članka 115. ZR, a u vezi s odredbom članka 73. KU te da tuženik tužitelja doista nije mogao rasporediti jer nije više bilo slobodnog radnog mjesta (članak 74. KU).

 

              Drugostupanjski sud prihvaća ocjenu suda prvog stupnja da je pobijana Odluka o otkazu dopuštena te smatra da je tuženik pravilnom primjenom članka 73. KU nova radna mjesta („transportni komercijalist“) popunio radnicima koji su radili na srodnim, a ukinutim radnim mjestima odnosno na neovisnim radnim mjestima te da je prilikom utvrđivanja viška radnika pravo poslodavca da osim zakonom propisanih mjerila (trajanje radnog odnosa, starost i obveze uzdržavanja koje terete radnika - čl. 115. st. 2. ZR) uzme u obzir i druga mjerila vezana uz posao koji radnik obavlja te da odluči kojem od mjerila će dati prednost, što je tuženik učinio. Za radnika B. C. sud drugog stupnja navodi da on nije usporedni radnik u odnosu na tužitelja, te da radno mjesto „planer za vagone“ nije neovisno radno mjesto u smislu članka 73. KU tj. da nije radno mjesto koje je srodno ukinutom radnom mjestu na kojem je tužitelj radio.

 

              Tužitelj u reviziji sadržajno ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz odredbe članka 73. KU, izražavajući svoje nezadovoljstvo raspoređivanjem B. C. na radno mjesto „planera za vagone“, smatrajući da tuženik pri donošenju pobijane odluke, a pri određivanju viška radnika, nije pravilno primijenio kriterij za određivanje viška radnika iz odredbe članka 115. ZR u vezi s odredbom članka 73. KU.

 

              Prema odredbi članka 115. stavak 1. točka 1. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

 

              Odredbom članka 115. stavak 2. ZR propisano je da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

              Autonomno pravo poslodavca je da odluči kojem će kriteriju dati prednost pa je u konkretnom slučaju tuženik dao prednost radnom iskustvu u konkretnom poslu i obvezi uzdržavanja.

 

              Stoga, prema ocjeni ovog suda, nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim zaključivši da se tuženik kod utvrđivanja viška radnika pravilno vodio propisanim kriterijima iz odredbe članka 115. stavak 1. točka 1. ZR u vezi članka 73. KU.

 

              Slijedom navedenog, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Stoga je, na temelju odredbe članka 393. ZPP, reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

              Tuženiku nije dosuđen trošak sastava odgovora na reviziju jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje ove parnice, a sve u smislu članka 166. stavak 1. u svezi s člankom 155. stavak 1. ZPP.

 

Zagreb, 9. veljače 2021.

 

              Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v.r.