- 1 -              Revd 2442/2020-3

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2442/2020-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. d.o.o. iz P., (OIB: …), Republika Srbija (ranije: G. A.D. iz B.,), kojeg zastupa punomoćnik N. B., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. B. i N. B. iz S., protiv tuženika C. - H. d.o.o. iz H., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K.1 & K.1 d.o.o. iz S., radi brisanja uknjižbe i utvrđenja da je tužitelj suvlasnik nekretnine, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6302/2019-2 od 11. ožujka 2020. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu posl. br. P-134/2019-9 od 27. kolovoza 2019., u sjednici održanoj 9. veljače 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda:

 

- u točki I. izreke, u odluci kojom je odbijen glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"I. U zemljišnoj knjizi za K.O. H. briše se sa imena tuženika C. H. d.o.o. upis prava vlasništva č. zgr. 661, č. zgr. 662 i č. zem. 50 upisanih u z.k. ul. br. 1105 (prije 927) za cijelo i uspostavlja se ranije zemljišno knjižno stanje.

 

              II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak."

 

- u točki II. izreke, u odluci kojom je odbijen podredni tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se naspram tuženika da je tužitelj suvlasnik za 29/96 dijela nekretnine označene kao čest zem. 50, čest.zgr. 661 i čest.zgr. 662 upisano u ZU 1105, K.O. H., pa se ovlašćuje na temelju ove presude uknjižiti svoje pravo vlasništva na opisanoj nekretnini za 29/96 dijela cjeline, uz istovremeno brisanje toga prava s imena tuženika za 29/96 dijela cjeline, bez njegovog daljnjeg sudjelovanja i u roku od 15 dana.

 

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak uvećan za pripadajuću zateznu kamatu."

 

- u točki III. izreke, u odluci kojom je tužitelju naloženo u „roku od 8 dana naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 23.125,00 kn“ i odbijen zahtjev „za više traženi trošak parničnog postupka u iznosu od 20.625,00 kn“.

 

Tužitelj je podnio prijedlog da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

Tuženik nije odgovorio na prijedlog.

 

Prijedlog tužitelja da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 11. ožujka 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

U konkretnom slučaju tužitelj je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a nije naznačio niti određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanja iz njegovog prijedloga:

 

„- da li se pod pojmom stjecanja prava vlasništva temeljem zakona razumijava i stjecanje temeljem međunarodnog ugovora?

- da li međunarodni ugovori potvrđeni od Sabora Republike Hrvatske imaju jaču pravnu snagu od Zakona u Republici Hrvatskoj i/ili Uredbi u Republici Hrvatskoj?

- da li su sudovi u Republici Hrvatskoj državna tijela?

- da li su sudovi u Republici Hrvatskoj tijela javne vlasti?

- da li se povrjeđuje ustavno načelo samostalnosti i neovisnosti sudbene vlasti ako presuda u konkretnoj pravnoj stvari, unatoč tome što je ta pravna stvar regulirana pozitivnim zakonima Republike Hrvatske, odlukom uređujućeg suda ovisi isključivo o prethodnim odlukama izvršne i zakonodavne vlasti koje odluke se nisu donijele zbog nepostojanja političke volje?

- da li se vrijeđaju prava stranke koja se radi zaštite svojih subjektivnih prava obratila sudu koji, pak, taj zahtjev stranke odbija isključivo zbog izostanka donošenja političkih odluka?“ („koja je svrha međunarodnih ugovora ako oni faktički predstavljaju mrtvo slovo na papiru? Zar ne bi Ustav RH, Zakoni RH te Međunarodni ugovori koji su na snazi u RH trebali imati jaču pravnu snagu od provedbenih propisa za čije donošenje očito nema političke volje?Da li, potpuno protivno Ustavom i zakonom zajamčenom načelu trodiobe vlasti u RH kao i ostalim demokratskim standardima, politička odnosno izvršna i zakonodavna vlast u RH dominira i preteže nad sudbenom vlasti u RH?“),

 

kada:

 

- je u suštinski istovrsnoj stvari i u svezi sadržajno istih odredaba primijenjenih zakona i uredaba (na isti postupak primjene Aneksa G i Ugovora o pitanjima sukcesije i Zakona o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije) i revizijski sud u više svojih odluka jasno izrazio svoje shvaćanje - i određeno obrazložio razloge za takvo, i to (ovdje primjerice): u odlukama posl. br.: Rev 1091/2017-4 od 5. srpnja 2017., Rev 470/2008-2 od 28. listopada 2009., Rev 809/2015-2 od 16. listopada 2018., Rev-1112/2009-3 od 10. studenoga 2011., Rev-1833/2013-2 od 23. svibnja 2017., Revx-57/2014-2 od 4. studenoga 2014., Rev-1786/2013-2 od 21. listopada 2014., Rev-1254/2010-2 od 23. svibnja 2012., pa postupanje po takvome shvaćanju predstavlja suđenje u skladu s stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati,

 

- je na tome shvaćanju temeljena i osporena presuda: tako da je već i njime osigurana jedinstvena primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni,

 

- odlučnim (i pored toga) ovdje valja prihvatiti da predlagatelj u prijedlogu nije iznio niti jedan logičan ili opravdan razlog da bi to shvaćanje (podudarno pravnom shvaćanju na kojemu se temelji osporena odluka) trebalo biti nesigurno, neujednačeno ili da bi ga trebalo promijeniti,

 

- podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (kada) sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

- revizijski sud i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti i daljnje:

 

- da obzirom na to kako su pitanja formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu i postupajući samo po prijedlogu tužitelja nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

- da u odnosu na ta pitanja ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. - ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Zagreb, 9. veljače 2021.