- 1 -              Revd 3147/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3147/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. S. K. iz S. B., (OIB: …), koju zastupa punomoćnica J. Š., odvjetnica iz S. B., protiv tuženika Galerija umjetnina Grada S. B., S. B. (OIB: …), radi isplate naknade za godišnji odmor, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-1185/2018-3 od 10. veljače 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. Pr-129/2017-8 od 21. ožujka 2018., u sjednici održanoj 9. veljače 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice na obvezivanje tuženika isplatiti joj 12.897,30 kn na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor u 2017., sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

Tužiteljica je podnijela prijedlog da joj se dopusti revizija protiv drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

Tuženik nije odgovorio na taj prijedlog.

 

Prijedlog tužiteljice da joj se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 10. veljače 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona...",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“,

 

odnosno, imajući na umu:

 

- da navedene odredbe čl. 385.a i čl. 387. st. 3. ZPP-a predviđaju postojanje:

 

a) u prijedlogu za dopuštenje revizije: određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi, i to važnog za odluku u konkretnom sporu - ali i (ovdje bitno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, te

 

b) u osporenoj odluci: pravnog (dakle: ne činjeničnog) shvaćanja koje je suprotno postojećoj ili nekoj očekivanoj sudskoj praksi i time nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse,

 

- da Vrhovni sud Republike Hrvatske nije ovlašten sam kreirati sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije u navedenom smislu te spomenutog pitanja i spomenutih razloga - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po tome prijedlogu sam doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da pritom eventualno čak i pogoduje jednoj stranki.

 

Tek bi u takvoj situaciji Vrhovni sud Republike Hrvatske mogao ujednačavati primjenu prava i imao obvezu preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“) - i reviziju dopustiti.

 

U konkretnom slučaju tužiteljica je predložila da joj se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunila sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagateljica u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačila niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a nije naznačila niti određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanja iz njezinog prijedloga:

 

- „može li se ostavljanje Odluke o korištenju godišnjeg odmora na vratima neke ustanove smatrati urednom dostavom odluke sukladno čl. 85. st. 4. Zakona o radu?“,

 

- „na koji način mora biti uručena Odluka o korištenju godišnjeg odmora?“,

 

kada:

 

- u postupku pred prvostupanjskim sudom, gdje je sa pravnorelevantnim učinkom to jedino i mogla, nije niti učinila spornom činjenicu koju postavljenim pitanjima sugerira prihvatiti - da joj prijeporna odluka o korištenju godišnjeg odmora u razdoblju od 27. travnja 2017. do 8. lipnja 2017. nije uručena pravodobno, odnosno da je nije primila (to sve čak i neovisno od okolnosti da je, uostalom, saslušana u postupku, na ročištu od 20. veljače 2018. izričito izjavila da joj je „prije Uskrsa 2017.“ tajnica tuženika javila da dođe po tu odluku te da joj je „idućeg dana nakon razgovora...e-mailom poslala odluku o godišnjem odmoru“: pa tu činjenicu, kao priznatu, nije niti bilo potrebno dokazivati),

 

- je, u ničemu manje bitno, osporena presuda i temeljena na prethodno navedenom činjeničnom utvrđenju kao neospornom, istinitost kojeg se u ovome stupnju postupka ne može preispitivati - pogotovo ne prema pitanjima postavljenim u prijedlogu, onako kako su formulirana (obzirom na ograničenja iz odredaba čl. 385. ZPP-a),

 

- ta pitanja nisu niti dovoljno određena i obrazložena, toliko - da bi se na njih mogao dati jasan i konkretan odgovor relevantan za odluku o predmetu spora, takav - da ne bi ovisio od činjeničnih okolnosti svakog konkretnog slučaja (primjerice: od toga kako je kod pojedinog poslodavca uređeno pitanje dostave donesenih odluka),

 

- prijedlog u svezi postavljenih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge za zaključiti: da o njima zaista i postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati takva (neujednačena ili nesigurna) praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse).

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti i daljnje:

 

- da pitanja iz prijedloga tužiteljice nisu važna za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

- da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

To pogotovo kada podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagateljica obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava).

 

Stoga je prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - jer je riječ samo o pravilnoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. - ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Zagreb, 9. veljače 2021.