- 1 -              Rev 3025/2019-2

 

 

 

 

Broj: Rev 3025/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. R. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica I. Š., odvjetnica iz Odvjetničkog društva Š., Š. i G. j.t.d. iz Z., protiv tuženika I. d.d. iz V., OIB ... kao pravni slijednik I. G. d.d. iz Z., OIB ... kojeg zastupa punomoćnica M. P. F., odvjetnica iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-795/15-2 od 8. ožujka 2016. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr-3383/14-84 od 14. siječnja 2015., u sjednici održanoj 9. veljače 2021.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 197.024,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 14. siječnja 2015. do isplate (toč. I. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za iznos od 237.717,00 kn sa pripadajućom kamatom na taj iznos (toč. II. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu 840,00 kn mjesečno sa kamatom počevši od 1. studenog 2006. (toč. III. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 361.846,00 kn na ime rente s osnova izgubljene zarade zajedno sa kamatom tekućom na iznose i dospijećem pobliže označenim u točki IV. izreke, naloženo je tuženiku da plaća tužitelju rentu s osnova izgubljene zarade u iznosu od 4.272,24 kn počev od 5. lipnja 2013. pa nadalje sa pripadajućim zateznim kamatama (toč. V. izreke), te je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 45.362,00 kn zajedno sa kamatom tekućom od 14. siječnja 2015. do isplate (toč. VI. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska odluka u točki II. i III. izreke te u dijelu pod točkom VI. izreke kojim tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, te je preinačena prvostupanjska odluka u točki I., IV., V. i VI. izreke tako da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, te je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu 61.250,00 kn.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju kao osnovanu, te preinači pobijanu odluku, podredno ukine pobijanu odluku i prvostupanjsku odluku i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik osporava revizijske navode te potražuje trošak odgovora na reviziju. Predlaže reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Na temelju odredbe čl. 392. a ZPP ovaj sud je pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio u štetnom događaju 3. ožujka 2004. kada mu je kao radniku I.-E.-r. d.o.o. prilikom obavljanja poslova sa gornje etaže skele na glavu pala teška željezna cijev kojom prilikom je zadobio teške tjelesne ozljede.

 

U postupku pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je:

-                      da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja bio radnik I.-E.- r. d.o.o.,

-                      da je odlukom o otkazu ugovora o radu od 30. svibnja 2006. stečajni upravitelj I.-E. r. d.o.o. otkazao ugovor o radu tužitelju sa obrazloženjem da je nad tužiteljem rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj St-141/05 od 30. svibnja 2006. otvoren i zaključen stečajni postupak, te je trgovačko društvo prestalo postojati,

-                      da je Sporazumom zaključenim između I. d.d. i Sindikata1 i Sindikata2 zaključenim 3. ožujka 2005. u čl. 1. ugovoreno da se svim radnicima koji su u radnom odnosu u društvima s ograničenom odgovornošću ili dioničkom društvu u G. I. priznaje kontinuitet radnog odnosa bez obzira u kojem su društvu s ograničenom odgovornošću ili dioničkoj grupi ostvarili radni staž, te radnici zadržavaju sva prava i obveze koje proizlaze iz osnova neprekidnog radnog staža kod istog poslodavca - otkazni rokovi, otpremnina, godišnji odmori i druga prava iz radnog odnosa koje se nastavljaju na dotad stečena prava i nakon svake promjene poslodavca unutar G. I.,

-                      da je tužitelj 3. ožujka 2004. za vrijeme redovnog rada uslijed pada predmeta na glavu doživio ozljedu i to kontuziju glave.

 

Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev, dok je drugostupanjski sud povodom žalbe i tužitelja i tuženika prvostupanjsku presudu preinačio te u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja zauzevši pravno shvaćanje da tuženik nije Sporazumom zaključenim između I. d.d. i Sindikata1 i Sindikata2 3. ožujka 2005. preuzeo obvezu isplate naknade štete koja je predmet ovog postupka. Drugostupanjski sud navodi da potraživanje s osnove naknade štete koja je nastala na radu ili u vezi s radom nije materijalno potraživanje na koje radnik ima pravo sukladno Kolektivnom ugovoru, već da se radi o izvanugovornoj obvezi naknade štete koja je propisana Zakonom o radu.

 

Odluku drugostupanjskog suda ocjenjuje pravilnom i ovaj sud.

 

Sporazumom zaključenim između I. d.d. i Sindikata1 i Sindikata2 zaključenim 3. ožujka 2005. zaključeno je u čl. 1. da se svim radnicima koji su u radnom odnosu u društvima s ograničenom odgovornošću ili dioničkom društvu u G. I. priznaje kontinuitet radnog odnosa bez obzira u kojem su društvu s ograničenom odgovornošću ili dioničkoj grupi ostvarili radni staž, te radnici zadržavaju sva prava i obveze koje proizlaze iz osnova neprekidnog radnog staža kod istog poslodavca - otkazni rokovi, otpremnina, godišnji odmori i druga prava iz radnog odnosa koje se nastavljaju na dotad stečena prava i nakon svake promjene poslodavca unutar G. I.

 

Člankom 4. Sporazuma ugovoreno je da će I. d.d. u slučaju otkazivanja Ugovora o radu za sve radnike, bez obzira u kojem društvu s ograničenom odgovornošću ili dioničkom društvu u sastavu grupe I. d.d. rade, radniku obračunati ili isplatiti sva dospjela potraživanja najkasnije do dana prestanka radnog odnosa, ukoliko dionička društva nisu u mogućnosti isplatiti sama, te je čl. 5. ugovoreno da se pod obračunom svih dospjelih potraživanja smatraju obračun neisplaćenih plaća, naknade plaće i drugih materijalnih potraživanja na koje radnik ima pravo sukladno Kolektivnom ugovoru do dana prestanka radnog odnosa te obračun otpremnine.

 

Pravilno drugostupanjski sud obrazlaže da navedenim Sporazumom tuženik nije preuzeo obvezu isplate naknade štete koja je predmet ovog postupka.

 

Naime, iz odredbe čl. 5. Sporazuma jasno su propisane obveze koje je preuzeo tuženik u ime poslodavca tužitelja E. r. d.o.o. u slučaju otkazivanja ugovora o radu radnika kojem je otkazan ugovor o radu zbog stečaja a što je u konkretnom predmetu slučaj. Te obveze su: potraživanja s osnova neisplaćenih plaća, naknade plaće i drugih materijalnih potraživanja na koje radnik ima pravo sukladno Kolektivnom ugovoru do dana prestanka radnog odnosa te otpremnina prema Kolektivnom ugovoru i čl. 125. Zakona o radu.

 

Potraživanje s osnova naknade štete koja je nastala na radu ili u vezi s radom, a koja je predmet ovog spora, je izvanugovorna obveza naknade štete propisana Zakonom o radu, koje potraživanje nije predviđeno odredbama predmetnog Sporazuma. Stoga pravilno drugostupanjski sud zaključuje da tuženik nije pasivno legitimiran u ovom sporu.

 

Prema tome, nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

 

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 9. veljače 2021.