- 1 -              Rev 13/2021-2

 

 

 

 

Broj: Rev 13/2021-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. P., iz Z., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva L. & K., Z., protiv tuženice R. H., ministarstvo (kao pravnog slijednika fonda, Z., OIB: …), uz sudjelovanje umješača na strani tuženika B. P., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., radi donošenja presude koja će nadomjestiti ugovor o kupoprodaji stana, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-380/2017-2 od 19. prosinca 2019. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-1220/04-156 od 29. studenog 2016., u sjednici održanoj 9. veljače 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-380/2017-2 od 19. prosinca 2019. te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odluka o naknadi troška revizijskog dijela postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice radi donošenja presude koja će nadomjestiti ugovor o kupoprodaji stana, koji se nalazi na II katu desno, zgrade u Z., sagrađene na k.č.br. 669 k.o. T., a sastoji se od sobe, kuhinje, kupaone, wc-a i smočnice, ukupne površine 37,00 m2, uključujući i suvlasnički dio zemljišta te zajedničkih dijelova zgrade povezan s vlasništvom posebnog dijela nekretnine, kako je to pobliže opisano pod stavkom I. izreke presude. Ujedno je pod stavkom II. izreke tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 14.750,04 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 29. studenog 2016. do isplate.

 

Drugostupanjskom presudom je prihvaćena žalba umješača na strani tuženika i prvostupanjska presuda je preinačena na način da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, te je tužiteljici naloženo naknaditi umješaču na strani tuženika prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu 16.875,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 29. studenog 2016. do isplate.

 

Rješenjem ovog revizijskog suda broj Revd 1094/2020-2 od 22. rujna 2020. tužiteljici je dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude radi slijedećeg procesnopravnog pitanja:

 

„Može li se priznati pravni učinak radnji umješača koja stoji u izravnoj suprotnosti s ranijim radnjama parnične stranke kojoj se umješač pridružio ukoliko ne dođe do izričitog otklanjanja takve radnje od parnične stranke kojoj se umješač pridružio?“

 

Tužiteljica je sukladno navedenom rješenju revizijskog suda podnijela reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja radi kojeg joj je revizijski sud dopustio podnošenje revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), predlažući ukidanje drugostupanjske presude i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužiteljice je osnovana.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a, revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. tog Zakona ispituje pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice upravljen prema tuženiku radi donošenja presude koja će nadomjestiti ugovor o kupoprodaji stana.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio:

 

- da je na temelju odluke o priznavanju stanarskog prava Grada Z. od 15. siječnja 1993. prednica tužiteljice, pok. P. P., bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, a da je tužiteljica bila član njezina obiteljskog domaćinstva,

 

- da je 12. veljače 1997. pok. P. P. podnijela zahtjev za otkup stana, te da je ista preminula 2. srpnja 2000.,

 

- da je vještačenjem stan identificiran kao nacionalizirani stan, što je protivno navodima umješača koji je tvrdio da je riječ o stanu izuzetom od nacionalizacije i vraćenom umješaču u vlasništvo, kojeg je potom umješač prodao trećoj osobi.

 

Polazeći od stanja spisa predmeta, a iz kojeg je razvidno:

 

- da je umješač na strani tuženika tijekom postupka prigovarao aktivnoj legitimaciji tužiteljice, ističući da tužiteljica kao član domaćinstva pok. P. P. nakon njene smrti nema aktivnu legitimaciju tražiti otkup spornog stana,

 

- da se tuženik suprotstavio takvom shvaćanju umješača te da je priznao aktivnu legitimaciju tužiteljice,

 

prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev ocijenivši da je tužiteljica aktivno legitimirana tražiti donošenja presude koja će nadomjestiti ugovor o kupoprodaji stana te da je dokazala da ispunjava uvjete propisane Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, broj 27/91, 6/92, 8/92, 33/92, 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 29/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 11/97, 103/97, 68/98, 163/98, 96/99, 120/00, 94/01 i 78/02 - dalje: ZPS).

 

Umješač na strani tuženika je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude, kojom je osporavao aktivnu legitimaciju tužiteljice.

 

Drugostupanjski sud se je, odlučujući o podnesenoj žalbi umješača na strani tuženika, pozvao na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odlukama revizijskog suda broj Rev x-227/2009-2 od 4. lipnja 2009. i Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3920/03 od 11. siječnja 2006.

 

Naime, drugostupanjski sud smatra da u slučaju kad stranka nije podnijela žalbu protiv prvostupanjske presude, samom tom činjenicom žalba umješača koji se stranci pridružio nije u suprotnosti s radnjom stranke. Stoga da se radnje umješača tretiraju kao radnje stranke kojoj se pridružio ako ih ona izričito ne ospori, dok se u konkretnom slučaju tuženik nije očitovao na podnesenu žalbu umješača.

 

Iz navedenih razloga drugostupanjski sud je odlučio o podnesenoj žalbi umješača na strani tuženika, prihvaćajući žalbene navode, zaključivši da smrću stanara-zaštićenog najmoprimca pravo na otkup stana prema podnesenom zahtjevu pokojnog stanara-zaštićenog najmoprimca njegovom smrću ne prelazi na člana njegova domaćinstva (čl. 67. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“, broj 51/85, 42/86 i 22/92 - dalje: ZSO) i čl. 24. st. 2. i čl. 38. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/96 i 48/98 - dalje: ZONS), te kod činjenice da je tužiteljica iselila iz stana i time izgubila status člana obiteljskog domaćinstva, ocijenio je da tužiteljica nema pravo na otkup predmetnog stana te odbio njezin tužbeni zahtjev.

 

Odredbom čl. 206. st. 1. ZPP-a propisano je da osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije može se pridružiti toj stranci.

 

Odredbom čl. 208. st. 3. ZPP-a propisano je da ako umješač podnese pravni lijek, da se primjerak njegova podneska dostavlja i stranci koji kojoj se pridružio, dok je st. 4. istog članka propisano da parnične radnje umješača imaju, za stranku kojoj se pridružio, pravni učinak ako nisu u suprotnosti s njezinim radnjama.

 

Obzirom na citirane zakonske odredbe, proizlazi da umješač može poduzimati samo one radnje koje nisu u suprotnosti s radnjama stranke kojoj se pridružio, neovisno o tome da li su te radnje (ili bi bile) korisne za tu stranku.

 

U konkretnom slučaju, na što upućuje revidentica u podnesenoj reviziji, te što utvrđuje i prvostupanjski sud u svojoj presudi, na ročištu održanom 9. listopada 2013. tuženik je priznao aktivnu legitimaciju tužiteljice, suprotstavljajući se shvaćanju umješača da tužiteljica nije aktivno legitimirana u ovom postupku zahtijevati donošenje presude koja će nadomjestiti ugovor o kupoprodaji stana.

 

Po donošenju prvostupanjske presude kojom je tužbeni zahtjev prihvaćen, tuženik nije podnio žalbu, već je to učinio umješač osporavajući u žalbi upravo aktivnu legitimaciju tužiteljice - koju je tuženik već prethodno tijekom postupka priznao.

 

U takvoj situaciji, neosnovano je pozivanje drugostupanjskog suda na odluku revizijskog suda broj Rev x-227/2009-2 od 4. lipnja 2009. i Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3920/03 od 11. siječnja 2006., u kojima je izraženo shvaćanje da sama okolnost da se stranka kojoj je umješač pristupio nije koristila svojim pravom na izjavljivanje pravnog lijeka, nužno ne znači da je time stranka manifestirala svoju volju da podnošenje žalbe nije u njezinom interesu.

 

Naime, u ovoj pravnoj stvari radi se o različitoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, jer nije riječ samo o okolnosti da parnična stranka kojoj se umješač pridružio nije izjavila žalbu, odnosno da nije izričito osporila žalbu i time otklonila učinak podnesene žalbe umješača, već je u konkretnom slučaju tuženik tijekom postupka priznao odlučne činjenice koje se odnose na aktivnu legitimaciju tužiteljice dok je umješač podnesenom žalbom osporio upravo te odlučne činjenice prethodno priznate po tuženiku.

 

Ovakvo pravno shvaćanje je izraženo u odluci ovog suda broj Revt-115/12 od 26. veljače 2013.:

 

„U konkretnom slučaju tuženik je priznao tužbeni zahtjev, a nakon što je ukinuta presuda na temelju priznanja i predmet vraćen na ponovno suđenje priznao odlučne činjenice te protiv presude nije izjavio žalbu.

 

U takvoj situaciji pravilno su nižestupanjski sudovi žalbu umješača na strani tuženika ocijenili nedopuštenom i kao takvu odbacili jer je žalba u suprotnosti s dispozicijama tuženika kojima priznaje tužbeni zahtjev i odlučne činjenice.

 

Neosnovano se revident poziva na odluku ovog suda broj Rev-x 227/09 od 4. lipnja 2009. u kojoj je, prema njegovoj tvrdnji, u odnosu na dopuštenost pravnog lijeka umješača, izraženo pravno shvaćanje s kojim shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci nije podudarno.

 

Naime, u navedenoj odluci ovog suda izraženo je pravno shvaćanje da sama okolnost, da se stranka kojoj je umješač pristupio nije koristila svojim pravom na izjavljivanje pravnog lijeka, nužno ne znači da je time stranka manifestirala svoju volju da podnošenje žalbe nije u njezinom interesu. Međutim, u ovoj pravnoj stvari ne radi se o istoj činjeničnoj situaciji, jer se zaključak nižestupanjskih sudova da je žalba u suprotnosti s radnjama tuženika ne temelji samo na činjenici neizjavljivanja žalbe po tuženiku, već na činjenici priznanja tužbenog zahtjeva i priznanja odlučnih činjenica.

 

U konkretnoj situaciji žalba ne bi bila dopuštena ni vezano na pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/2677/2007 od 14. veljače 2012., prema kojem umješač ima pravo na žalbu (i kada se stranka kojoj se pridružio odrekla prava na žalbu, odnosno povukla žalbu), ako nesporno proizlazi da ishod postupka izravno utječe na prava i obveze umješača.

 

Naime, kako proizlazi iz stanja spisa revident je predložio miješanje u parnicu na strani tuženika uz obrazloženje da ima tražbinu prema tuženika te da ima interes da tuženik uspije u parnici kako bi se on mogao namiriti iz prodaje nekretnine koja glasi na tuženika. Prema takvim činjeničnim navodima ishod ovog postupka tek posredno utječe na njegova prava, pa žalba izjavljena u suprotnosti s dispozicijama tuženika nije dopuštena.“

 

Također valja istaknuti da je u ovoj konkretnoj pravnoj stvari umješač predložio svoje miješanje na strani tuženika navodeći da je predmet ovog postupka stan koji je izuzet iz nacionalizacije i koji je bio njegovo vlasništvo te ga je on u međuvremenu otuđio trećoj osobi, u čemu on nalazi svoj interes da tuženik uspije u sporu protiv tužiteljice koja taj stan želi otkupiti (kao zaštićeni najmoprimac, odnosno njegov član obiteljskog domaćinstva).

 

Sukladno takvim činjeničnim navodima umješača, a obzirom na shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj U-III/2677/2007 od 14. veljače 2012., ne može se zaključiti da bi ishod postupka izravno utjecao na prava i obveze umješača, osobito imajući na umu da je on predmetni stan u međuvremenu otuđio.

 

U smislu prethodno navedenog, ocjena ovog suda je da se u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji ne može priznati pravni učinak poduzete radnje umješača na strani tuženika (podnesene žalbe) koja je u suprotnosti s parničnim radnjama tuženika poduzetim tijekom postupka (koji je priznao odlučne činjenica koje se odnose na aktivnu legitimaciju tužiteljice).

 

Budući da pobijana presuda ima takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati pravilnost iste jer o odlučnim činjenicama postoji proturječje između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, čime je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a ukinuti pobijanu drugostupanjsku presudu te predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odluka o naknadi troška revizijskog dijela postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 9. veljače 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

              dr. sc. Jadranko Jug, v. r.