- 1 -              Rev 491/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 491/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. A. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. Ž., odvjetnik u S. D., protiv prvotuženika M. A. iz V., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik K. L., odvjetnik u Š. i drugotuženika mldb. J. A. iz V., OIB: …, kojeg zastupa majka i zakonska zastupnica G. A., a nju punomoćnik B. G., odvjetnik u Š., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-2235/2014-2 od 5. prosinca 2016. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1177/13 od 3. prosinca 2014., u sjednici vijeća održanoj 9. veljače 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-2235/2014-2 od 5. prosinca 2016. odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-2235/2014-2 od 5. prosinca 2016. odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Šibeniku presudom poslovni broj P-1177/13 od 3. prosinca 2014. pod točkom I. izreke odbio je tužbeni zahtjev koji glasi: „I. Poništava se ugovor o darovanju sklopljen u Šibeniku dana 14. ožujka 2013. godine, s ovjerom potpisa I. tuženog na tom ugovoru kod javnog bilježnika V. V. s danom 14. ožujka 2013. godine pod brojem OV-2223/13, sklopljen između I. tuženog kao darovatelja i II. tuženog kao obdarenika, kojim ugovorom je I. tuženik darovao II. tuženiku nekretninu upisanu u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Šibeniku, zemljišnoknjižni odjel Šibenik, katastarska općina V., zemljišnoknjižni uložak 4033, redni broj 1, katastarska čestica 1478 zgr kuća i dvor 274 m2 ukupno 274 m2 na način da taj ugovor gubi pravni učinak samo prema tužitelju i to u dijelu koliko je potrebno za namirenje tražbine tužitelja u iznosu od EUR 505.664,73 u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tužitelja za valutu EUR važećom na dan dospijeća tražbine tj. na dan 8. travnja 2013. godine pa sve do isplate s pripadajućim kamatama. II. Drugotuženi je dužan trpjeti namirenje tražbine tužitelja opisane u točki I. ove presude iz vrijednosti nekretnine opisane u točki I. ove presude. III. Tuženi su dužni naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u roku od 15 dana od dana donošenja ove presude.“ Pod točkom 2. izreke je naložio tužitelju naknaditi parnični trošak prvotuženiku u iznosu od 438.825,00 kuna, a drugotuženiku u iznosu od 438.325,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od donošenja odluke 3. prosinca 2014. do isplate.

 

Županijski sud u Šibeniku presudom i rješenjem poslovni broj Gž-2235/2014-2 od 5. prosinca 2016. pod točkom 1. izreke odbio je djelomično žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u točki 1. izreke. Pod točkom 2. izreke uvažio je djelomično žalbu tužitelja i preinačio je prvostupanjsku presudu u odluci o parničnom trošku tako da je naložio tužitelju naknaditi parnični trošak prvotuženiku u iznosu od 322.605,00 kuna, a drugotuženiku u iznosu od 322.105,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 3. prosinca 2014. do isplate dok je pod točkom 3. izreke odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači drugostupanjsku presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom odnosno prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati. Nalaz i mišljenje vještaka je prema navodima iz revizije izrađen i u odnosu na nekretninu koja nije bila predmet zaloga. Međutim, zbog toga presuda nije nerazumljiva niti ima proturječnosti jer je zadatak vještaka bio utvrditi vrijednost svih nekretnina u vlasništvu prvotuženika kako bi se utvrdilo je li tužitelj solventan.

 

Prema odredbi čl. 8. ZPP koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

Kako su nižestupanjski sudovi upravo postupajući sukladno citiranoj odredbi čl. 8. ZPP, dakle, ocjenom svih izvedenih dokaza te rezultata cjelokupnog postupka utvrdili za ovaj spor odlučnu činjenicu: da prvotuženik posjeduje imovinu iz koje je moguće namirenje tražbine tužitelja, a koji zaključak su izveli na temelju rezultata provedenog vještačenja, onda se neosnovano u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 8. ZPP.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da ugovor o darovanju od 14. ožujka 2013. sklopljen između prvotuženika i drugotuženika gubi pravni učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljevog potraživanja u iznosu od 505.664,73 EUR u kunskoj protuvrijednosti sa zateznom kamatom te da je drugotuženik dužan trpjeti namirenje navedene tražbine tužitelja sa zateznom kamatom na nekretnini koja je predmet ugovora o darovanju.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je prvotuženik založni dužnik koji je odgovoran za obveze glavnog dužnika A. A. d.o.o. i M.-A. d.o.o. na temelju sporazuma o osiguranju tražbine od 21. veljače 2012. broj: 12418020003 i to u odnosu na više nekretnina, ali koja ne uključuje ovu koja je predmet ovog postupka,

 

- da je prvotuženik kao jamac platac 21. veljače 2012. izdao zadužnicu u vrijednosti od 500.000,00 EUR kojom je dao suglasnost da se radi naplate tražbine tužitelja zapljene svi njegovi računi kod banaka,

 

- da je prvotuženik svojem sinu, ovdje drugotuženiku 14. ožujka 2013. darovao gore opisanu nekretninu,

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka dipl. ing. V. V. od 26. lipnja 2014. proizlazi da ukupna vrijednost tužiteljevih nekretnina iznosi 5.534.596,15 kuna, dok tražbina tužitelja u kunskoj protuvrijednosti iznosi 3.873.391,83 kuna.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev jer nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 66. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, - dalje: ZOO) jer preostala imovina prvotuženika svojom vrijednošću osigurava dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine tužitelja.  

 

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome što je prema njegovom shvaćanju kod besplatnog raspolaganja pravno irelevantna vrijednost založenih nekretnina jer je tuženik samim sklapanjem ugovora o darovanju nanio štetu vjerovniku jer je umanjio svoju imovinu pravnim raspolaganjem. Nadalje, smatra da je potvrda FINA-e dovoljan dokaz da dužnik nema novčanih sredstava na svojim računima te da je procjena vrijednosti nekretnine vršena i u odnosu na nekretnine koje se ne nalaze u zalogu tužitelja pa ih nije trebalo ni uzeti u obzir pri procjeni vrijednosti nekretnine. Nadalje, navodi da je trebalo uzeti u obzir hoće li se tužitelj moći naplatiti iz tih nekretnina pa da je kao vrijednost založenih nekretnina trebalo eventualno uzeti 1/3 njihove vrijednosti.

 

Sukladno čl. 66. ZOO svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika (st. 1.). Kod toga se smatra da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine (st. 2.). Nadalje pod pravnom radnjom dužnika podrazumijeva se i propuštanje zbog kojega je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili kojim je za njega nastala kakva materijalna obveza (čl. 66. st. 3.).

 

Prema odredbi čl. 67. st. 3. ZOO kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtjeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.

 

Opće pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji prema tome jesu: 1. dospjelost tražbine vjerovnika prema dužniku, 2. pravna radnja dužnika, 3. insolventnost dužnika i 4. postojanje oštećenja vjerovnika, s time da pobijanje omogućuje vjerovnikovo namirenje. Ove opće pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno, a zajedno s njima mora biti ispunjena i jedna od posebnih pretpostavki iz čl. 67. ZOO.

 

Dakle, za odbijanje tužbenog zahtjeva dovoljno je bilo utvrditi da ne postoji makar jedna od navedenih općih pretpostavki.

 

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da prvotuženik ima i drugih nekretnina iz kojih bi tužitelj mogao namiriti svoju tražbinu, a što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka koji je utvrdio da je vrijednost ostalih nekretnina u vlasništvu prvotuženika (5.534.596,15 kuna) veća vrijednosti od tražbine tužitelja (3.873.391,83 kuna). U okolnostima konkretnog slučaja pravilnost zaključka nižestupanjskih sudova da je prvotuženik dokazao da ima dovoljno imovine na kojoj bi se tužitelj mogao namiriti, revizijskim navodima nije dovedena u sumnju.

 

Naime, iz odredbe čl. 66. st. 2. ZOO kojom je propisano da se smatra da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine, jasno proizlazi da se pravna radnja dužnika može pobijati samo ukoliko je dužnik insolventan. Pri tome nije odlučna činjenica da iz potvrde FINA-e proizlazi da prvotuženik nema sredstava na računu jer je dovoljno da prvotuženik ima bilo koje druge imovine iz koje je moguće naplatiti  potraživanje vjerovnika.

 

Iz rezultata postupka koji je prethodio reviziji prethodno navedena pretpostavka nije utvrđena, dakle nižestupanjski sudovi nisu utvrdili da je prvotuženik insolventan, pa su nižestupanjski sudovi pravilno postupili kada su tužiteljev zahtjev na temelju odredbe čl. 66. ZOO odbili.

 

U dijelu revizijskih navoda kojima tužitelj zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja kada navodi da vrijednost nekretnina ne prelazi tražbinu koju tužitelj ima prema prvotuženiku, valja reći da to prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno jer reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tužitelja nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

 

U odnosu na revizijski navod da je ovršni postupak u odnosu na neke nekretnine obustavljen jer se nekretnine nisu prodale ni na 2. dražbi valja reći da revident takve navode prvi puta iznosi tek sada u reviziji. Tijekom postupka je tužitelj tek neodređeno tvrdio da se u odnosu na nekretnine tužitelja vode ovršni postupci pri čemu nije naveo niti brojeve spisa niti je ičime potkrijepio tu svoju tvrdnju. Tu činjenicu (da se nekretnine nisu prodale ni na drugoj dražbi), s obzirom da se ne odnosi na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog koje se revizija može izjaviti prema čl. 352. st. 1. ZPP, koja se na odgovarajući način primjenjuje i na reviziju prema čl. 399. st. 1. ZPP, tužitelj ne može sada prvi puta iznositi u reviziji. Osim toga, primjećuje se da je uz reviziju tuženik dostavio zapisnik s ročišta od 26. ožujka 2015., dok je prvostupanjska presuda donesena 3. prosinca 2014. pa ta činjenica nije niti mogla biti uzeta u obzir u vrijeme donošenja prvostupanjske presude.

 

Zbog navedenog, ne postoji revizijski razlog zbog kojeg je revizija izjavljena pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Iz revizije tužitelja proizlazi da tužitelj u ovoj pravnoj stvari revizijom pobija i drugostupanjsko rješenje o troškovima postupka.

 

U odnosu na reviziju tužitelja kojom on osporava odluku o parničnim troškovima valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju takvog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa da odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci Rev-1353/12 od 15. prosinca 2015.).

 

Stoga revizija protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena, pa je valjalo pozivom na odredbu čl. 392. st. 1. ZPP odbaciti reviziju tužitelja.

 

Zagreb, 9. veljače 2021.