- 1 -              Rev 448/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 448/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. T. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. D., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S., D., M. u Z., protiv tuženika H. S. š. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu R. i p. d.o.o. u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, vraćanja na rad i isplate naknade plaće, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-664/17-3 od 16. listopada 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1133/12-81 od 23. ožujka 2017., u sjednici održanoj 9. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da nije dopuštena Odluka tuženika od 27. veljače 2012. kojom je tuženik dao tužitelju redoviti otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog između stranaka 30. siječnja 2009., te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao (toč. I.). Dalje je naloženo tuženiku da tužitelja vrati na posao, na radno mjesto Voditelja Odjela informacijske tehnologije, a ako takvog mjesta nema, da ga vrati na druge odgovarajuće poslove (toč. II.). Naloženo je tuženiku da tužitelju isplati naknadu za izgubljenu plaću u razdoblju od 20. ožujka 2012. kao dana prestanka zaposlenja, pa do ponovnog vraćanja na rad u ukupnom iznosu od 793.519,90 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako je to navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. III.), dok je odbijen zahtjev za isplatu naknade plaće u iznosu od 0,88 kuna s kamatom (toč. IV.). Ujedno je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi troškove ovog postupka u iznosu od 70.191,25 kuna sa zakonskom zateznom kamatom (toč. V.), odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troška za daljnji iznos od 31.771,25 kuna i pripadajućim kamatama (toč. VI.), te je odbijen u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška (toč. VII.).

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III., V. i VII. Izreke (toč. I.), odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 12.397,44 kuna (toč. II.), te je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 9.891,25 kuna (toč. III.).

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijane presude preinačiti.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže istu odbiti, time da traži trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) revizijski sud, u slučaju kada je podnesena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao bivšeg radnika tuženika da se otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem od 27. veljače 2012. utvrdi nedopuštenim te zahtjev za vraćanjem na rad kod tuženika na radno mjesto voditelja informacijske tehnologije kao i zahtjev za isplatom razlike naknade plaće.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju Ugovora o radu od 30. siječnja 2009. na radnom mjestu voditelja Odjela informacijske tehnologije

 

- da je tuženik 27. veljače 2012. otkazao tužiteljev ugovor o radu zbog kršenja obveza iz radnog odnosa,

 

- da se u Odluci o otkazu ugovora o radu od 27. veljače 2012. navodi da je tužitelj tijekom 2011. od strane članice Uprave T. Š. višekratno upozoravan na dužnost urednog izvršavanja preuzetih obveza, da su se navedena upozorenja odnosila na poslove vezano uz povrat državnih poticajnih sredstava ministarstva po otkazanim računima stambene štednje i pravovremeni slanje NKS naloga, otklanjanje uočenih nedostataka vezano uz kontrolu informacijskog sustava izvršenu od strane unutarnje revizije, eksterne revizije D. d.o.o. i H. n. b. u utvrđenim rokovima te redovito slanje izvješća o poduzetim aktivnostima

 

- da se u Odluci o otkazu ugovora o radu od 27. veljače 2012. navodi da je 4. siječnja 2012. tužitelj zaprimio e-mail iz D. d.o.o. s prilozima vezano uz dostavu podataka za potrebe eksterne revizije koji međutim nije nikome proslijedio, odnosno proslijedio ga je tek nakon upozorenja članice Uprave T. Š. pa je zbog takve nepravovremene reakcije tužitelja došlo do kašnjenja u prikupljanju potrebnih podataka te time i odgode dolaska D. d.o.o., da je 13. siječnja članica Uprave T. Š. dala nalog tužitelju da sa servera H. pošalje sve informacije, te da izvrši provjeru da li su novoimenovani radnici banke dobili ovlaštenje H.-a za obavljanje tih poslova, a navedeni zadatak tužitelj nije izvršio te je i nakon 18. siječnja 2012. i dalje samostalno slao datoteku H.-u zbog čega je bilo potrebno H.-u dostaviti ispravne datoteke,

 

- da se u Odluci o otkazu ugovora o radu od 27. veljače 2012. navodi da je 13. siječnja 2012. tužitelj od članice uprave T. Š. dobio zadatak za izradu popisa dnevnih obrada-aktivnosti, mjesečnih i godišnjih do 18. siječnja 2012., što isti nije učinio u roku, već je tražio produljenje roka do 15. veljače 2012., a do dana otkaza navedeni zadatak nije izvršen, da je 10. siječnja 2012. dobio od članice Uprave T. Š. nalog da izradi preduvjete i postupke koje je poslodavac dužan napraviti u PMX aplikaciji za početak knjiženja izvoda iz 2012., a što tužitelj uopće nije izvršio pa je zatražena uputa od strane dobavljača, da se 5. siječnja 2012. prije startanja obrada za 31. prosinca 2011. utvrdila greška kod rasknjižavanja izvoda za 2012., te je analizom od strane P. k. d.o.o. utvrđeno da je greška nastala jer tužitelj nije dobro napravio postavke koje su preduvjet za početak knjiženja izvoda iz 2012. zbog čega se moralo raditi do kasnih večernjih sati 9. siječnja 2012. kako bi se stiglo napraviti regulatorna izvješća za HNB, da je tužitelj 12. siječnja 2012. neopravdano izostao, jer je obavijestio putem sms poruke članicu Uprave T. Š. da ima crijevnu virozu, a što nije opravdao nikakvom liječničkom potvrdom.

 

- da je tužitelj prije otkaza iznio pisanu obranu, te da je tužitelj u zakonskom roku protiv odluke o otkazu podnio zahtjev za zaštitu prava na koju tuženik nije odgovorio,

 

- da tuženik nije dokazao da je tužitelj počinio ijednu povredu radne obveze koje je naveo u odluci o otkazu,

 

- da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku s osnove neisplaćene naknade plaće u iznosu od 793.519,90 kuna bruto.

 

Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev na temelju čl. 107. st.1. toč. 3., čl. 116. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11 - dalje: ZR) obzirom tuženik nije dokazao da bi tužitelj počinio ijednu povredu radne obveze i da se navedene radnje opisane u odluci o otkazu uopće mogu smatrati povredama radne obveze. Osim toga, nižestupanjski sudovi su naložili tuženiku da isplati tužitelju naknadu razlike plaće u razdoblju od otkaza do vraćanja na rad, sukladno odredbi čl. 87. st.3. ZR.

 

Stajalište nižestupanjskih sudova pravilnim prihvaća i ovaj sud.

 

U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik je u reviziji naveo da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Revident smatra da u obrazloženju drugostupanjskog suda nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da drugostupanjski sud nije ocjenjivao žalbene razloge tuženika te najvećim dijelom svojih navoda kritizira zaključak sudova o osnovanosti tužbenog zahtjeva, čime zapravo iznosi činjenične navode.

 

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer su u obrazloženjima pobijane drugostupanjske i prvostupanjske presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama., a obrazloženja tih odluka nisu nejasna i ne proturječe dokazima i dokumentaciji koja se nalazi u spisu. Stoga prema ocjeni ovoga suda revizijom pobijana drugostupanjska presuda, niti prvostupanjska presuda nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati zakonitost i pravilnost tih odluka.

 

Ovdje treba posebno istaknuti da time što je drugostupanjski sud, pobijanu presudu donio na temelju zakonskog ovlaštenja iz odredbe čl. 375. st. 1. i st. 5. ZPP, taj sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Nije osnovan niti revidentov revizijski navod da je tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom sadržajno počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 8. ZPP. Prihvaćenjem ocjene dokaza koju je izveo prvostupanjski sud prema ocjeni ovoga suda drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP jer se ocjena dokaza drugostupanjskog suda, suprotno navodima revidenta, temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

Prema odredbi čl. 375. st. 1 ZPP u obrazloženju presude drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, što je drugostupanjski sud u konkretnom slučaju i učinio. Stoga prema ocjeni revizijskog suda tijekom drugostupanjskog postupka nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP na koju revident opisno ukazuje u reviziji.

 

U odnosu na navode tuženika iznesene u reviziji, kojima u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i daje vlastitu ocjenu provedenih dokaza treba istaknuti da revizijski sud takve, po svojoj prirodi činjenične, navode nije mogao uzeti u razmatranje. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Suprotno revizijskim navodima tuženika nižestupanjski sudovi su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nedopušten otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 27. veljače 2012., njegovo vraćanje na rad, kao i u dijelu kojim je tuženik obvezan naknaditi tužitelju plaće u utvrđenom iznosu.

 

Naime, shodno odredbi čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog u slučaju kada radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika). Otkaz prema ovom osnovu predstavlja specifičnu sankciju radnog prava za neispunjavanje obveza iz ugovora o radu. ZR posebno ne propisuje što se smatra kršenjem obveze iz radnog odnosa, pa se dopuštenost ovog otkaza procjenjuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja. Međutim, u konkretnom slučaju prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, tužitelj nije kršio obveze iz radnog odnosa kako je to tužitelju stavljeno na teret odlukom o otkazu ugovora o radu, tako da tuženik nije imao opravdan razlog za otkaz.

 

Slijedom iznijetog, pravilno je sukladno odredbi čl. 116. st. 1. ZR, osnovanim ocijenjen i zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženika vratiti ga na rad.

 

Isto tako, nižestupanjski sudovi smatraju da tužitelju pripada plaća odnosno naknada plaće u skladu s odredbom čl. 87. st. 3. i 5. ZR i to za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran, time da prema st. 5. istog članka radnik u tom slučaju ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca. Naime, da tuženik nije donio nezakonitu odluku otkazu ugovora o radu, ne bi došlo do posljedica u radnom statusu tužitelja, pa niti glede plaće koju je isti ostvarivao.

 

S navedenim shvaćanjem u cijelosti je suglasan i revizijski sud. U konkretnoj situaciji da nije bilo nezakonitog otkaza ugovora o radu tužitelj bi glede iznosa plaće i nadalje primao plaću u iznosu koji mu je bio isplaćivao tuženik zadnja tri mjeseca prije nezakonitog otkaza pa pravilno prvostupanjski sud ističe da činjenica da radnik koji je došao na tužiteljevo radno mjesto ima manju plaću, ne znači ujedno da bi takvu manju plaću imao i tužitelj, obzirom na navedenu okolnost ne postoji odgovarajući akt Uprave tuženika, niti je tuženik dostavio takav dokaz.

 

U tom smislu nižestupanjski sudovi su dali jasne i razumljive razloge te isti ne predstavljaju odstupanje od sudske prakse, a kako to pogrešno smatra tuženik.

 

Stoga nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava radi čega je valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju donesena je primjenom odredbi čl. 155. ZPP, jer navedena radnja nije bila potrebna za vođenje parnice.

 

Zagreb, 9. veljače 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.