1                          Poslovni broj Gž Ovr-518/2019-2

 

 

 

 

 

 

             

 

 

Poslovni broj Gž Ovr-518/2019-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara, u pravnoj stvari ovrhovoditelja S. S. iz I., OIB: ..., zastupan pio punomoćnici J. D. iz S. B., protiv ovršenika I. B. iz K., OIB: ..., zastupan po punomoćniku R. Š., odvjetniku iz D., radi novčanog potraživanja, odlučujući o žalbi ovršenika podnesenoj protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Ovr-676/2018 od 12. studenog 2018., 9. veljače 2021., 

 

 

r i j e š i o  j e

 

 

1.             Odbija se žalba ovršenika kao neosnovana i potvrđuje rješenje o ovrsi Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Ovr-676/2018 od 12. studenog 2018. iz razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 5. Ovršnog zakona.

 

2.             Radi odlučivanja o žalbi ovršenika protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Ovr-676/2018 od 12. studenog 2018. iz razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. toč. 9. i 11. OZ-a predmet  se vraća tom sudu kao nadležnom za odlučivanje o toj žalbi sukladno odredbi čl. 52. Ovršnog zakona.  

 

 

Obrazloženje

 

 

              Rješenjem suda prvog stupnja na temelju ovršene isprave – presuda zbog ogluhe Četvrtog Općinskog suda u Beogradu  poslovni broj 3063/2005 od 31. svibnja 2006. koja je priznata rješenjem Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalnoj službi u Novoj Gradiški poslovni broj R1-30/2018-2 od 29. ožujka 2018., radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 52.200,00 Eur plativo u dinarskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju HBS na dan isplate sa kamatom koju propisuje Centralna europska banka za valutu Eur počevši od 15. svibnja 2005. pa do isplate te troškova parničnog postupka u iznosu od 126.975,00 dinara, kao i troškova ovršnog postupka sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci tog rješenja, određena je ovrha na novčanim sredstvima i nekretninama ovršenika sve na način pobliže naveden u izreci tog rješenja. 

 

              Protiv tog rješenja žali se ovršenik zbog bitne potvrde odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava.

 

              Prije svega ističe prigovor zastare potraživanja jer je preostalo pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Osporava potraživanje ovrhovoditelja te ukazuje da sama ovršna isprava nije sastavljena prema važećim zakonskim odredbama, pa ovrhovoditelj na temelju ovršne isprave nije ovlašten tražiti ovrhu koju je predložio. Ukazuje da vrijednost ovrhe nije navedena pravovaljano, kao i pojedine isprave nisu prevedene na hrvatski jezik. Nadalje, ovršenik navodi da je tražbina iz ovršne isprave isplaćena i to na način da je isplaćen dio od 50.000,00 Eur dok je preostali dio isplaćen na način da je na ime reklamacije otpisan dio novca u visini od 13.800,00 Eur te isplaćene dvije rate po 10.000,00 Eur i 20.000,00 Eur. Navodi da u postupku iz kojeg potječe ovršna isprava pogrešno su navedene pasivna i aktivna legitimacija, tj. tuženik je doveo sud u zabludu pokušavajući uspostaviti aktivnu i pasivnu legitimaciju za vođenje spora na fizičke osobe, mada mu je poznato da je potraživanje nastalo temeljem pravnog posla između dvije pravne osobe koje su isti zastupali. Navodi da je samo potraživanje nastalo temeljem pravnog posla gdje je ovršenik kao direktor trgovačkog društva B.-M. sa sjedištem u Novom Beogradu, a okrivljenik u svojstvu direktora trgovačkog društva S. koje je poslovalo u I.. Samo nepostojeće potraživanje je nastalo iz poslovnog odnosa između dva trgovačka društva u vidu nabave robe, a koje je uvjetovano sklapanjem Ugovora o zalogu na nekretnini u B., koji je ispoštovan i isplaćen zajedno s preostalim dijelom duga, a tim ugovorom nikako nisu obuhvaćene i nekretnine u Hrvatskoj.

 

Predlaže pobijano rješenje preinačiti i prijedlog za ovrhu odbiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak.                           

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Ispitujući pobijano rješenje u okviru ovlasti propisanih odredbom čl. 50. st. 5. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 - dalje OZ), a prema kojoj odredbi sud u povodu žalbe ovršenika protivi rješenja o ovrsi pazi po službenoj dužnosti na razloge iz stavka 1. toč. 1, 3. i 5. tog članka OZ-a te na okolnosti da li je u slučaju iz stavka 1. t. 6. istog članka ovrha određena na predmetima iz čl. 4. st. 4. i 5. OZ-a, a također i na pogrešnu primjenu materijalnog prava te na bitne povrede odredaba postupka da se na njih pazi po odredbama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje ZPP), utvrdio da niti jedan od tih žalbenih razloga nije ostvaren.

 

              Naime, presuda zbog ogluhe Četvrtog Općinskog suda u Beogradu poslovni broj P-3063/2005 od 31. svibnja 2006. koja je priznata rješenjem Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški poslovni broj R1-30/2018-2 od 29. ožujka 2018. predstavlja valjanu ovršnu ispravu u smislu odredbe čl. 23. t. 1. OZ-a. To zato jer citirana presuda u svemu predstavlja ovršnu ispravu podobnu za ovrhu protiv ovršenika, kojom je ovršenik kao tuženik obvezan ovrhovoditelju kao tužitelju platiti iznos od 102.200,00 EUR sa kamatom tekućom od 15. svibnja 2005., kao i naknadi mu trošak postupka u iznosu od 126.975,00 dinara.  Dakle, u izreci presude naznačen vjerovnik i dužnik, potom predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja predmetne novčane obveze.

    Za tražbinu iz navedene ovršne isprave nije određen rok u kojem bi se po zakonu mogla tražiti ovrha te konačno pobijanim rješenjem nije određena ovrha na predmetima koji ne mogu biti predmet ovrhe u smislu odredbe čl. 4. st. 4. i 5. OZ-a.

 

              Nadalje, pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. u vezi s čl. 381. ZPP-a, a koji se ovdje primjenjuje pozivom na odredbu iz čl. 21. st. 1. OZ-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena ni jedna od tih povreda.   

 

              Konačno nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primijene materijalnog prava jer protiv pobijanog rješenja o ovrsi dozvoljena je ovrha u svemu sukladno donesenom prijedlogu za ovrhu u okviru sadržaja navedene ovršne isprave.

 

              Navedenom stranom sudskom presudom priznato rješenjem Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški od 29. ožujka 2018., naloženo je tuženiku I. B. (ovršeniku) isplatiti tužitelju S. S. (ovrhovoditelju) iznos od 102.200,00 Eur u dinarskoj protuvrijednosti sa kamatom od 15. svibnja 2005. pa sve do isplate te troškove parničnog postupka u iznosu od 126.975,00 dinara, sve u roku od 15 dana.

 

              Po ocjeni ovog suda materijalno pravni prigovori ovršenika da ovrhovoditelj nije aktivno legitimiran,  odnosno da ovršenik nije pasivno legitimiran, odnosno da se tražbina ne odnosi na ovrhovoditelja i ovršenika kao fizičke osobe već na trgovačka društva koja su zastupali, nisu osnovani. To zato jer ti navodi predstavljaju pobijanje pravilnosti i zakonitosti presude koja je ovršna isprava, što ovršni sud nije ovlašten ispitivati jer je ovršnom ispravom vezan u cijelosti dok ona egzistira, kao u konkretnom slučaju.

 

Nema osnove ni žalbeni prigovor da ovrhovoditelj nije ovlašten protiv njega tražiti ovrhu temeljem navedene pravomoćne i ovršne presude  kao ovršne isprave i to iz razloga je u presudi temeljem koje je doneseno pobijano rješenje o ovrsi upravo ovršenik označen kao dužnik navedene novčane tražbine i obvezan na njezinu isplatu ovrhovoditelju.

 

              Također nije osnovan ni žalbeni navod iz čl. 50,. st. 1. t. 5. OZ-a na koju ukazuje u žalbi da je protekao rok u kojem se po zakonu može tražiti ovrha. Takav je rok predviđen, npr. za traženje ovrhe na temelju rješenja o smetanju posjeda kojim je tuženiku naloženo izvršenje određene radnje (čl. 444. ZPP-a). Također je i za traženje ovrhe radi vraćanje zaposlenika na rad određen rok (čl. 268. OZ-a). Međutim, takav rok nije propisan za traženje prisilne naplate novčane tražbine na koju se odnosi presuda zbog ogluhe Četvrtog Općinskog suda u Beogradu poslovni broj P-3063/2005 od 31. svibnja 2006. priznata rješenjem Općinskog suda u Slavonskom  Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški od 29. ožujka 2018., pa stoga nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 5. OZ-a.

 

              U vezi pozivanja ovršenika na žalbeni razlog iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 9. i 11. OZ-a, jer ovršenik tvrdi da je tražbina namirena odnosno da je nastupila zastara tražbine, navodi se da ovaj sud nije ovlašten odlučivati o toj žalbi već je isključivo u nadležnosti suda prvog stupnja sukladno odredbi čl. 52. u vezi s odredbom čl. 50. st. 1. i 2. u vezi s odredbom čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a i to na način propisan odredbom čl. 52. st. 1. – 3. OZ-a. Stoga je valjalo radi odlučivanja o žalbi ovršenika protiv pobijanog rješenja o ovrsi izjavljenoj iz žalbenog razloga propisanog odredbom čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a (vratiti) ustupiti predmet sudu prvog stupnja na nadležnost u smislu odredbe čl. 52. OZ-a, kako je to odlučeno u točki 2. izreke ovog rješenja.

 

              Iz navedenih razloga valjalo je žalbu ovršenika odbiti kao neosnovanu i rješenje suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl. 380. toč. 2. ZPP-a, u vezi s člankom 21.st. 1. OZ-a.

                              

 

U Rijeci 9. veljače 2021.

 

 

Sutkinja

 

Helena Vlahov Kozomara