- 1 -              I Kž 22/2021-4

 

 

 

 

Broj: I Kž 22/2021-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika J. L., zbog kaznenog djela iz članka 110. u svezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 30. listopada 2020. broj K-37/2020., u sjednici vijeća održanoj 9. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se žalba optuženika J. L. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 30. listopada 2020. broj K-37/2020. optuženik J. L. proglašen je krivim zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u svezi s člankom 34. KZ/11., činjenično opisanog u izreci pobijane presude te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju četiri godine, u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme oduzimanja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 11. ožujka 2020. pa nadalje.

 

Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) oštećenik M. I. je s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.

 

Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08. optuženik je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08. te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

 

Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio optuženik osobno i po branitelju T. A., odvjetniku u Z., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom „vratiti predmet na ponovnu odluku“. S obzirom da su obje žalbe podnesene u bitnom iz istih žalbenih razloga, bit će razmatrane kao jedna žalba optuženika.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Pobijajući činjenična utvrđenja suda žalitelj navodi da je on napadnut od strane žrtve te da je u toj obrani uporabio nož pa, stoga, nema govora o namjeri da žrtvu ubije, što potkrepljuje materijalnim dokazom da je u „obračunu s I. L. zadobio otvorenu ranu glave“. Izostanak namjere na počinjenje kaznenog djela ubojstva žalitelj obrazlaže i činjenicom da je žrtva zadobila ubodne rane zadane silom slabog do srednjeg intenziteta te da nije nastala konkretna opasnost po život žrtve pa bi se u konkretnom slučaju eventualno moglo raditi o postupanju u neizravnoj namjeri, odnosno o kaznenom djelu teške tjelesne ozljede. To tim više što je, po mišljenju žalitelja, dvojbeno „zašto je djelo ostalo u pokušaju“, odnosno da li zbog bijega žrtve ili postoji „neki drugi za sada potpuno neutvrđeni način.“

 

Međutim, ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da je prvostupanjski sud, nasuprot žalbenim prigovorima, pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, valjano ocijenio sve izvedene dokaze i iz njih izveo pravilan zaključak da je optuženik načinom postupanja označenim u izreci presude ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u svezi s člankom 34. KZ/11., na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom.

 

Naime, optuženik u žalbi ne dovodi u pitanje činjenicu da je on žrtvi M. I. nožem zadao ozljede navedene u činjeničnom opisu izreke pobijane presude. Međutim, brojnost i lokalizacija ozljeda nanesenim nožem kao sredstvom podobnim za nanošenje teških i po život opasnih ozljeda (ubodne rane u predjelu bočne strane lijevog prsišta i desnog slabinskog područja leđa gdje se nalaze vitalni organi te vanjske strane lijeve nadlaktice i gornje trećine lijeve podlaktice), te okolnost da su sve ozljede kvalificirane u svom zbiru kao teška tjelesna ozljeda, ukazuju na postojanje izravne namjere na lišenje života žrtve, kao što pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, pri čemu okolnost da u konkretnom slučaju nije nastupila konkretna opasnost po život žrtve ne dovodi u pitanje pravilan zaključak prvostupanjskog suda o postojanju izravne namjere na počinjenje kaznenog djela ubojstva, budući da je iz nalaza i mišljenja sudskomedicinskog vještaka dr. M. B., razvidno da bi ubadanjem nožem u područje prsnog koša i slabinsko područje mogla nastupiti i ozljeda opasna po život, odnosno smrtna posljedica, ukoliko bi bila primijenjena sila jačeg intenziteta.

 

Prvostupanjski sud je pravilno otklonio i obranu optuženika da je postupao u nužnoj obrani jer iz iskaza žrtve M. I., koji je u bitnim elementima u odnosu na dinamiku inkriminiranog događaja podudaran s iskazima svjedoka K. B., L. P. i D. B., kao i s nalazom i mišljenjem sudskomedicinskog vještaka u odnosu na dinamiku i međusobni položaj optuženika i žrtve u trenutku ozljeđivanja, proizlazi da, nasuprot navodima žalbe, optuženik nije bio napadnut od strane žrtve pa stoga nije bilo razloga da se brani.

 

Slijedom iznijetoga, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši optuženika krivim zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u svezi s člankom 34. KZ/11.

 

U odnosu na žalbu zbog odluke o kazni treba reći da je prvostupanjski sud, određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, uzeo u obzir one okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela pa je tako kao olakotno pravilno cijenjeno da je optuženik bio smanjeno ubrojiv tempore criminis, da nije osuđivan, da je bio sudionik Domovinskog rata te da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, što je zakonski razlog za ublažavanje kazne, dok je kao otegotno pravilno cijenjena izrazita upornost u kriminalnom postupanju i visok stupanj kriminalne volje, kao i okolnost da je nedugo prije inkriminiranog događaja prekršajno kažnjavan zbog prekršaja protiv javnog reda i mira na štetu iste žrtve.

 

Cijeneći naprijed iznijeto, kazna zatvora u trajanju četiri godine nije prestrogo odmjerena, kako to u žalbi tvrdi optuženik, već upravo suprotno, kazna zatvora u navedenom trajanju je, uz pravilnu primjenu odredbi o ublažavanju kazne, i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjerena ostvarenju svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. te će se upravo tom kaznom ostvariti zahtjevi kako specijalne, tako i generalne prevencije.

 

Optuženik u žalbi tvrdnjom da sudski vještak „bez ikakvog dokaza ili dokumentacije“ inzistira na njegovom liječenju, suštinski pobija i odluku suda u odnosu na izrečenu sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu. Međutim, nasuprot žalbenom prigovoru, u konkretnom slučaju ostvarene su zakonske pretpostavke za izricanje navedene sigurnosne mjere iz članka 69. KZ/11., jer iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka dr. Ž. M. proizlazi da je kazneno djelo optuženik počinio pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti o alkoholu te da postoji opasnost da bi zbog te ovisnosti i u budućnosti mogao počiniti teže kazneno djelo.

 

Slijedom iznijetoga neosnovana je žalba optuženika i zbog odluke o kazni.

 

S obzirom da ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede zakona na koje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. ZKP/08.

 

Zagreb, 9. veljače 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Damir Kos, v.r.