- 1 -              I Kž 492/2020-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 492/2020-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića kao predsjednika vijeća, te Damira Kosa i Perice Rosandića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. Č., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavaka 1. i 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog M. Č., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 13. srpnja 2020. broj K-2/2020-11, u sjednici održanoj 9. veljače 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog M. Č., odvjetnika M. Š.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, preinačuje se  prvostupanjska presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri na način da se optuženom M. Č., na temelju članka 72. stavaka 1. i 3. KZ/11., izriče sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima B kategorije u trajanju koje je tri godine dulje od izrečene kazne zatvora te počinje teći od izvršnosti ove presude.

 

II.  Žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu, a žalba optuženog M. Č. u cijelosti odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom optuženi M. Č. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa – izazivanja prometne nesreće  u cestovnom prometu iz članka 227. stavaka 1. i 4. KZ/11. te je na temelju članka 227. stavka  4. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine. Na temelju članka 72. stavaka 1., 3. i 4. KZ/11. izrečena mu je sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima B kategorije u trajanju od 2 godine. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavaka 1. i 2. točaka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.), odlučeno je da je optuženik dužan snositi troškove ovog kaznenog postupka koji se sastoje od paušalne svote u iznosu od 800,00 kuna te troškove sudskomedicinskog i prometnog vještačenja u ukupnom iznosu od 7.857,50 kuna.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

 

Državni odvjetnik žali se zbog povrede kaznenog zakona te zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i sigurnosnoj mjeri na način da se optuženika osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju, kao i da mu se sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima izrekne u duljem trajanju.

 

Optuženi M. Č. žalbu je podnio po svom branitelju, odvjetniku M. Š. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. U žalbi je zamoljeno da se optuženika i njegovog branitelja izvijesti o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Spis predmeta je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su na njihovo traženje optuženi M. Č. i njegov branitelj, odvjetnik M. Š. te državni odvjetnik. Sjednici vijeća pristupio je branitelj optuženog M. Č., odvjetnik M. Š., dok nisu pristupili zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske te optuženi M. Č., koji su o održavanju sjednice uredno obaviješteni, pa je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti u smislu članka 475. stavka 5. ZKP/08. Na sjednici drugostupanjskog vijeća branitelj optuženog M. Č., odvjetnik M. Š. izjavio je da ostaje kod podnesene žalbe te je iznio njezin sadržaj, ostavši kod prijedloga iz žalbe.

 

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana, dok žalba optuženog M. Č. nije osnovana.

 

U odnosu na žalbu optuženika osim zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri

 

Optuženik u svojoj žalbi navodi da iz činjeničnog opisa kaznenog djela iz izreke pobijane presude proizlazi da je on proglašen krivim jer je izgubio kontrolu nad vozilom zbog brzine kojom se kretao. Međutim, da to nije utvrđeno prometnim vještačenjem. Žalitelj, naime, tvrdi da je prometni vještak decidiran u tome da brzina nije uzrokom prelaska njegovog vozila na lijevi kolnički trak te da se brzinom kojom se optuženik kretao kritični zavoj prođe bez teškoća utvrdivši kao graničnu prolaznu brzinu prosječnog vozača brzinu od 142 km/h. Nadalje ističe da je prema prometnom vještaku vozilo optuženika prije njegove reakcije kočenjem bilo destabilizirano iz vještaku nepoznatog razloga, time da je kao uzrok tome isključena tehnička neispravnost vozila. Međutim, vještak je dozvolio mogućnost da je uzrokom destabilizacije reakcija vozača na vozilo koje mora izbjeći, kako je to u svom iskazu navela svjedokinja A. K.

 

Ovaj žalitelj smatra da je izreka pobijane presude proturječna njezinim razlozima jer je u izreci navedeno da je optuženik izgubio kontrolu nad vozilom samo zbog brzine kretanja, dok iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da prvostupanjski sud prihvaća da je prethodno došlo do destabilizacije vozila.

 

Ustrajući u svojoj tvrdnji da je nesporno utvrđeno da je osnovni uzrok prelaska njegovog vozila na lijevu stranu kolnika bila prethodna destabilizacija vozila, optuženik zaključuje da je na opisani način počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka te da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

 

U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba reći da ovaj žalitelj nije u pravu kada, upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., tvrdi da postoji proturječje između izreke i obrazloženja pobijane presude zato što je prema izreci pobijane presude samo brzina uzrok toga što je optuženik izgubio kontrolu nad vozilom i prešao na lijevi kolnički trak, dok je prema obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud prihvatio i da je prethodno došlo do destabilizacije vozila.

 

Naime, prema izreci pobijane presude optuženik je proglašen krivim za kazneno djelo iz članka 227. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. čija je suština crimena u konkretnom slučaju u povredi odredbe članka 53. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15. i 108/17. – dalje u tekstu: ZOSPC), dakle u povredi prometnog propisa o dopuštenoj brzini kretanja vozila, a razlozi kojima je prvostupanjski sud obrazložio na čemu se temelji krivnja optuženika u potpunosti su sukladni izričaju iz izreke pobijane presude. Drugim riječima, i iz obrazloženja pobijane presude jasno i nedvosmisleno proizlazi da je krivnja optuženika za kazneno djelo za koje je proglašen krivim upravo i isključivo u prekoračenju dopuštene brzine kretanja, a ne u brzini koja da bi bila neprilagođena osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta te gustoći prometa, kako optuženik nastoji prikazati u svojoj žalbi.

 

Točno je da je prvostupanjski sud, polazeći od zaključaka stalnog sudskog vještaka za cestovni i zračni promet, dipl. ing. S. H., u obrazloženju pobijane presude utvrdio da je, prije nego što je optuženik reagirao naglim skretanjem i kočenjem, došlo do destabilizacije njegovog vozila, pri čemu je vještak kao razlog te destabilizacije isključio tehničku neispravnost vozila, dok je dopustio mogućnost da je optuženik prije samog reagiranja kočenjem i skretanjem upravljačem napravio neki kratkotrajni manevar lijevo-desno kao reakciju na prelazak vozila iz suprotnog smjera na njegovu prometnu traku, o čemu je iskazivala svjedokinja A. K. Međutim, a kako to vrlo jasno proizlazi iz obrazloženja pobijane presude (stranica 13., pasus 1.), prvostupanjski sud je utvrdio da je uzrok prometne nesreće prelazak vozila na dio kolnika namijenjen za promet u suprotnom smjeru, a što se ne bi desilo, neovisno o razlozima destabilizacije vozila, da se optuženik kretao dopuštenom brzinom, u kojem slučaju njegovo vozilo uopće ne bi došlo u kontakt s vozilom koje mu se kretalo ususret, pa samim time ne bi došlo niti do sudara, a niti do stradavanja osoba u ovim vozilima.

 

Ustrajući u svojoj tvrdnji da uzrok gubitka kontrole nad vozilom i prelaska na suprotnu kolničku traku nije nedopuštena brzina kretanja vozila, već destabilizacija vozila zbog postupka optuženika koji nije skrivio on, ovaj žalitelj zapravo nastoji ekskulpirati ili, u najmanju ruku, umanjiti svoju kaznenu odgovornost. Međutim, bez uspjeha.

 

Prije svega, optuženik riječi prometnog vještaka tumači na način kojim želi opravdati svoju tvrdnju da brzina nije bila neprilagođena osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta te gustoći prometa. Naime, prometni je vještak pojasnio da sama za sebe brzina kretanja vozila optuženika nije bila kritična jer je, s obzirom na karakteristike prometnice, on mogao proći navedenu dionicu i s brzinom kojom se kretao, dakle oko 109 km/h bez ikakvog problema i za slučaj prosječnog vozača spremnog za vožnju, ali je istaknuo da vozilo optuženika ne bi prešlo na drugu stranu kolnika da se kretalo znakom ograničenom brzinom, a samim time i dopuštenom za taj dio kolnika.

 

Upravo polazeći od ovakvog utvrđenja prometnog vještaka kao stručne i za ishod ovog kaznenog postupka nezainteresirane osobe, koja je svoje zaključke iznijela u skladu s pravilima struke i iskustva, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je nedvojbeno utvrđeno da optuženik nije poštivao prometne propise jer je na mjestu gdje je brzina kretanja ograničena na 50 km/h vozio brzinom od oko 109 km/h. Da je vozio dopuštenom brzinom, neovisno o destabilizaciji vozila i razlozima te destabilizacije, uspio bi se zaustaviti ispred mjesta sudara i do nesreće ne bi došlo.

 

Prvostupanjski sud, dakle, ne negira činjenicu destabilizacije vozila optuženika neposredno prije njegove reakcije naglim kočenjem i skretanjem. Međutim, istu, kao i njezin uzrok, smatra neodlučnima jer, kao što je već navedeno, da je optuženik vozio u granicama dopuštene brzine, uspio bi zaustaviti vozilo ispred mjesta sudara i unatoč destabilizaciji vozila.

 

Dakle, do gubitka kontrole nad vozilom optuženika i njegovog skretanja u suprotnu prometnu traku, gdje dolazi do sudara s vozilom koje se propisno kreće iz suprotnog smjera došlo je zbog nedopuštene brzine kretanja vozila optuženika, i to brzine koja je više nego dvostruko veća od dopuštene.

 

Optuženik u svojoj žalbi nadalje ističe da je svjedokinja A. K. u svom iskazu na raspravi navela da je neposredno prije nezgode optuženik morao manevrom izbjegavati automobil koji mu je nepropisno dolazio u susret. Međutim, iskaz ove svjedokinje s obzirom na jasno utvrđeni uzrok sudara, a to je jedino nedopuštena brzina kojom se optuženik kretao, posve je neodlučan.

 

Ovdje još samo valja dodati da je potpuno neprihvatljivo i žalbeno inzistiranje optuženika da je prometni vještak trebao utvrditi i maksimalnu brzinu kretanja njegovog vozila kod koje bi izbjegao nalet unatoč destabilizaciji. Naime, a kao što je već prethodno navedeno, prometni je vještak vrlo jasno naveo da u konkretnom slučaju do prometne nesreće ne bi došlo i unatoč destabilizaciji da se optuženik kretao dopuštenom brzinom od 50 km/h. Kako je, dakle, upravo nedopuštena brzina kretanja vozila optuženika bila odlučan čimbenik nastanka konkretne prometne nesreće, sasvim je neodlučno koja bi to bila maksimalna brzina kretanja njegovog vozila kod koje bi izbjegao nalet unatoč destabilizaciji.

 

Osporavajući pravilnost i potpunost utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu subjektivnog elementa kaznenog djela za koje je proglašen krivim, optuženik u svojoj žalbi ističe da sama činjenica što je vozio brzinom više nego dvostruko većom od dopuštene ne može automatizmom predstavljati namjeru, odnosno da svako znatno prekoračenje brzine nije automatski neizravna namjera. Ističe da se u konkretnom slučaju radilo o ravnom dijelu ceste i blagom zavoju kojemu je prolaznost 142 km/h, dok se on kretao s 2/3 brzine od prolazne brzine, zbog čega smatra da se ne može reći da samim time pristaje na ugrozu drugih jer u toj prometnoj situaciji ona nije ni izvjesna ni realna.

 

Upravo činjenica da je vozio brzinom više od dvostruko većom negoli je dopuštena brzina kretanja na tom dijelu ceste, pri čemu je i sam u svojoj obrani naveo da je riječ o cesti kojom prolazi gotovo svaki drugi dan, upućuje na to da je optuženik bio svjestan i ograničenja brzine kretanja i svoje brzine kretanja, ali da je, unatoč tome, vozeći se brzinom od oko 109 km/h na dijelu ceste na kojemu je prometnim znakom brzina ograničena na 50 km/h pristao da takvom svojom vožnjom ugrozi sigurnost drugih sudionika u prometu. Ovdje, dakle, nije riječ o neznatnom prekoračenju dopuštene brzine kretanja, već o takvom prekoračenju koje više nego dvostruko prelazi dopuštenu brzinu kretanja. Upravo ta činjenica jasno upućuje na takav oblik svijesti optuženika koji se naziva neizravnom namjerom. Stoga je potpuno neodlučno kakva je bila prolazna brzina kretanja na tom dijelu ceste i kakav je bio odnos između te brzine i brzine kojom se optuženik stvarno kretao.

 

U odnosu na žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri

 

Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik ističe da izrečenom kaznom zatvora nije ispunjena svrha kažnjavanja te da je istu, i to kako u smislu specijalne, tako i u smislu generalne prevencije, moguće ostvariti tek izricanjem kazne zatvora u duljem trajanju. Naglašava da je optuženik tijekom cijelog trajanja ovog kaznenog postupka uporno tvrdio da se ne osjeća krivim, što da uvelike upućuje na njegov stav prema počinjenom kaznenom djelu, svojim postupcima i propisanim pravilima ponašanja sudionika u cestovnom prometu. Ističe da, unatoč izraženom kajanju u odnosu na nastale teške posljedice ove prometne nesreće, optuženik nije svojim kajanjem i kritičkim odnosom obuhvatio i svoje postupke, način vožnje te upravljanje motornim vozilom. Osim toga, da je on po zanimanju profesionalni vozač, zaposlen je kao vozač gradskog autobusa te je dužan primjenjivati propise vezane uz sigurnost prometa na cestama striktno upravo radi profesionalne odgovornosti prema sigurnosti putnika. Državni odvjetnik smatra upitnim koliko se optuženiku kao olakotna okolnost trebala vrednovati dijagnosticirana akutna reakcija na stres te posttraumatski stresni poremećaj jer je navedeno, kako to tvrdi ovaj žalitelj, nastalo isključivo kao posljedica ove prometne nesreće.

 

Optuženik, nasuprot tome, smatra da je kazna na koju je osuđen prestroga. Mišljenja je da mu je kao olakotnu okolnost trebalo cijeniti i korektno držanje pred sudom, dok da mu je brzina kretanja uzeta i kao obilježje djela i kao otegotna okolnost.

 

Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu članka 47. KZ/11. odlučne za proces individualizacije kazne, kao i to da im je potom dao pravilan značaj. Tako su optuženiku olakotnima cijenjene dosadašnja neosuđivanost te činjenica da je zbog ove prometne nezgode bio u tretmanu psihijatra, time da mu je dijagnosticirana reakcija na stres i posttraumatski stresni poremećaj, dok mu je otegotnim cijenjeno grubo kršenje prometnih propisa te činjenica da su u prometnoj nezgodi, osim jedne preminule osobe, povrijeđene još četiri osobe, od kojih su dvije zadobile teške tjelesne ozljede, a dvije lake tjelesne ozljede. Uzevši u obzir navedeno, kazna zatvora u trajanju od 3 godine na koju je prvostupanjski sud osudio optuženika je, i prema ocjeni ovoga suda, primjerena okolnostima počinjenja djela, njegovoj težini i pogibeljnosti, kao i stupnju krivnje te ličnosti konkretnog optuženika te je za očekivati da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

Stoga, a ne umanjujući ni obezvrjeđujući značaj okolnosti počinjenja kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim, nije prihvaćena žalba državnog odvjetnika koji se zalaže za to da se optuženik osudi na strožu kaznu zatvora, bez da pri tome navodi i jednu novu okolnost koja bi njegovom postupanju davala teži značaj, a koja već nije bila obuhvaćena ocjenom prvostupanjskog suda. Naime, očitovanje optuženika o optužbi na način da se ne smatra krivim je njegovo procesno pravo te mu se, protivno stanovištu izraženom u žalbi državnog odvjetnika, ne može cijeniti otegotnim. Jednako tako, državni odvjetnik u svojoj žalbi bez uspjeha nastoji dovesti u pitanje pravilnost utvrđenja olakotnima psihičkih posljedica inkriminiranog događaja na optuženika. Naime, činjenica da je optuženik kriv za inkriminirani događaj ne znači niti isključuje da je isti i na samog optuženika i njegovo cjelokupno funkcioniranje snažno utjecao u smislu dijagnosticiranih mu psihičkih tegoba, što mu je stoga pravilno cijenjeno olakotnim.

 

Nije u pravu ni optuženik kada u svojoj žalbi tvrdi da mu je olakotnim trebalo cijeniti i korektno držanje pred sudom budući da je riječ o ponašanju kakvo se očekuje od svih sudionika u postupku, uključujući i optuženika, s naglaskom da u konkretnom slučaju iz stanja spisa ne proizlazi ni da je držanje optuženika pred sudom bilo takvo da je on njime olakšavao i/ili ubrzavao sam postupak i izvođenje dokaza.

 

Premda je optuženik u pravu kada u svojoj žalbi ističe da mu je brzina kretanja uzeta i kao obilježje djela i kao otegotna okolnost, valja imati na umu da se, sukladno odredbi članka 47. KZ/11., pri odmjeravanju kazne, između ostaloga, uzimaju u obzir i jačina ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, stupanj povrede počiniteljevih dužnosti te način počinjenja i skrivljeni učinci kaznenog djela. U konkretnom slučaju optuženik je vozio brzinom više od dvostruko većom od dopuštene, pri čemu je riječ o osobi koja je profesionalni vozač, zbog čega se od njega posebno i u većoj mjeri negoli od neprofesionalnih vozača očekuje da svojim postupanjem iskaže poštivanje propisa vezanih uz sigurnost prometa na cestama. Osim najteže posljedice proizašle iz optuženikovog grubog kršenja prometnih propisa vezanih uz (ne)poštivanje dopuštene brzine kretanja, odnosno smrti jedne osobe, u inkriminiranom događaju su još dvije osobe teško tjelesno ozlijeđene, a dvije su zadobile lake tjelesne ozljede.

 

Ispitujući pobijanu presudu u odluci o sigurnosnoj mjeri, utvrđeno je da je prvostupanjski sud optuženiku osnovano izrekao sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilima B kategorije budući da zbog grubog kršenja prometnih propisa koji se odnose na brzinu kretanja vozila postoji opasnost da bi on, upravljajući motornim vozilima B kategorije, mogao ponovno ugroziti sigurnost prometa.

 

Stoga nije u pravu optuženik, kada pobijajući prvostupanjsku presudu zbog odluke o sigurnosnoj mjeri, u svojoj žalbi ističe da je ta mjera bespotrebna.

 

S druge strane, u pravu je državni odvjetnik kada u svojoj žalbi ističe da izričaj sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom iz članka 72. KZ/11. u pobijanoj presudi nije u skladu s odredbom članka 72. stavka 3. KZ/11. budući da je optuženik osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, slijedom čega mu je, sukladno zakonu, trebalo izreći sigurnosnu mjeru u trajanju koje je od jedne do pet godina dulje od izrečene kazne zatvora. Jednako tako je u pravu i kada ističe da je sigurnosna mjera optuženiku trebala biti izrečena u duljem trajanju.

 

Prihvaćanjem u cijelosti argumentacije iznesene u žalbi državnog odvjetnika, prvostupanjsku presudu valjalo je preinačiti u tom dijelu i, na temelju članka 72. stavka 3. KZ/11., optuženiku izreći sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilima B kategorije u trajanju koje je tri godine dulje od izrečene kazne zatvora. Naime, i po ocjeni ovoga suda, u tom će vremenu postojati opasnost da će optuženik kršiti prometne propise i ugrožavati sigurnost prometa.

 

Uzevši u obzir sve izneseno te kako ispitivanjem prvostupanjske presude sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08., osim prethodno navedene povrede kaznenog zakona istaknute u žalbi državnog odvjetnika u dijelu odluke o sigurnosnoj mjeri, nisu utvrđene druge povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 9. veljače 2021.