1

                                                 Poslovni broj Gž R-664/2019-2

 

 

 

 

 

 

 

             

 

                                                 Poslovni broj Gž R-664/2019-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Rijeci, po sucu Dušku Abramoviću, u pravnoj stvari tužitelja N. K. iz S., OIB:..., protiv tuženika F. C. d.d. Č., . OIB:.., zastupanog po punomoćniku I. D., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-268/2018-21 od 4. listopada 2019., 8. veljače 2021.,

 

r i j e š i o   j e

              Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačava rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-268/2018-21 od 4. listopada 2019. i rješava:

              Utvrđuje se postojanje tražbine tužitelja prema tuženiku u iznosu od 32.296,65 kn.

Utvrđuje se postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 58.550,00 kn.

Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku iznos od 26.253,35 kn u roku od 15 dana.

Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku žalbeni trošak u iznosu od 343,75 kn u roku od 15 dana, dok se preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu žalbenog troška odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 58.550,00 kn.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. u vezi čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP) s prijedlogom da se rješenje preinači i obveže tužitelja na naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 64.800,00 kn sukladno podnesku od 14. prosinca 2018., uz naknadu žalbenog troška.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Prvostupanjski sud utvrđuje da je pravomoćnim rješenjem tog suda od 20. prosinca 2018., ispravljenim rješenjem od 28. prosinca 2018. utvrđeno da je tužitelj povukao tužbu. Utvrđuje da je između stranaka vođen parnični postupak radi isplate iznosa od 300.000,00 kn, da je presudom Općinskog suda u Delnicama poslovni broj P-11/2009 od 26. ožujka 2009. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja te naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 56.575,00 kn, da je povodom žalbe tužitelja, presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3341/09 od 4. prosinca 2013. žalba odbijena i potvrđena citirana prvostupanjska presuda, da su obje nižestupanjske presude, povodom revizije tužitelja ukinute rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-693/14 od 13. prosinca 2017. i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Sud dalje utvrđuje da je u nastavku postupka zakazana glavna rasprava za 14. rujna 2018., da je na prijedlog tužitelja rasprava odgođena radi mirnog rješenja spora, da je potom tužitelj podneskom zaprimljenim kod suda 6. prosinca 2018. povukao tužbu ne navodeći razloge zbog kojih tužbu povlači, da je tuženik podneskom od 17. prosinca 2018. pristao na povlačenje tužbe te zatražio naknadu parničnog troška sukladno presudi Općinskog suda u Delnicama od 26. ožujka 2009. u iznosu od 56.250,00 kn, za trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 1.675,00 kn, te za sastav podneska od 11. prosinca 2018., i sastav predmetnog podneska u ukupnom iznosu od 6.875,00 kn, ili sveukupno 64.800,00 kn.

 

Dalje utvrđuje da je rješenjem br. Pr-268/2018-11 od 20. prosinca 2018. u točki I. izreke utvrđeno da je tužba povučena, te primjenom odredbe čl. 158. ZPP-a, u toč. II. izreke naloženo tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 58.550,00 kn, da je povodom žalbe tužitelja to rješenje u toč. II. izreke ukinuto rješenjem ovog drugostupanjskog suda broj Gž R-105/2019 od 27. ožujka 2019. i predmet vraćen na ponovan postupak.

 

Sud dalje utvrđuje da je tužitelj u žalbi protiv rješenja od 20. prosinca 2018. naveo da je tuženik, zahtijevajući naknadu parničnog troška postupio prijevarno i protivno postignutom usmenom dogovoru s punomoćnikom tuženika,  odvjetnikom I. D. u vezi naknade parničnog troška, da je tužitelj u žalbi dalje naveo da je tuženik na temelju citirane presude Općinskog suda u Delnicama br. P-11/2009, koja je kasnije ukinuta citiranim rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u ovršnom postupku naplatio po osnovi parničnog troška iznos od 32.296,65 kn, da tužitelj ima pravo na povrat naplaćenog iznosa od tuženika. Utvrdio je da je tužitelj u žalbi također naveo da je u dogovoru s pun. tuženika radi postizanja izvansudske nagodbe u vezi naknade parničnog troška zatražio i odgodu ročišta zakazanog za 14. rujna 2018., da je s pun. tuženika postignuta usmena nagodba prema kojoj će tužitelj povući tužbu uz obvezu nepokretanja postupka radi vraćanja naplaćenog parničnog troška temeljem presude koja je kasnije ukinuta a da tuženik neće potraživati parnični trošak u ovom predmetu.

 

Sud je dalje utvrdio da je tuženik u podnesku od 10. travnja 2019. naveo da je tužitelj tužbu povukao iz razloga jer svoje potraživanje nije prijavio u postupku sklapanja predstečajne nagodbe pri Trgovačkom sudu u Rijeci u kojem je pod brojem Stpn-31/2016 14. lipnja 2017 sklopljena predstečajna nagodba između tuženika i njegovih vjerovnika. Dalje je utvrdio da pun. tuženika u istom podnesku navodi da je tužitelju 4. siječnja 2019. uputio i e-mail u kojem je naveo da tuženik traži preostali parnični trošak u iznosu od 26.253,35 kn,  kao razliku između ranije dosuđenog parničnog troška od 58.550,00 kn i iznosa od 32.296,65 kn koji je tuženik po osnovi naknade parničnog troška naplatio u ovršnom postupku od tužitelja kao ovršenika. Sud utvrđuje da je u tom podnesku pun. tuženika također naveo da je s tužiteljem htio postići prijeboj na način da se potraživanja stranaka prebiju, da stoga preostaje dug tužitelja prema tuženiku u iznosu od 26.253,35 kn, da je pun. tuženika ponudio tužitelju mogućnost da mu u daljnjem roku od 10 dana do 14. siječnja 2019. umjesto preostalog dužnog iznosa od 26.253,35 kn plati polovicu tog iznosa jednokratno odnosno iznos od 13.126,67 kn u kojem slučaju bi se tuženik odrekao potraživati preostali iznos od 13.126,67 kn (do ukupnog iznosa 26.253,35 kn), da na tu pisanu ponudu pun. tuženika se tužitelj nije očitovao, te da stoga pun. tuženika tvrdi da s tužiteljem izvansudska nagodba u vezi naknade parničnog troška nije postignuta.

 

Sud je dalje utvrdio da je tužitelj u podnesku od 29. svibnja 2019. ponovno ukazao da je citiranim rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske ukinuta presuda Općinskog suda u Delnicama, od 26. ožujka 2009. i presuda ovoga suda od 4. prosinca 2013., da tužitelj ima pravo na povrat naplaćenog parničnog troška po tim presudama, da se pun. tuženika "oglušio" o prekidu ovršnog postupka, da su stranke (tužitelj i pun. tuženika) radi ogromnih troškova u ovom postupku postigle dogovor u vezi čega u prilogu tog podneska dostavlja dokumentaciju, i to u odnosu na potraživanje tužitelja koje je predmet parnice da tuženik isplati tužitelju iznose od po 25.000,00 kn u četiri obroka u roku od četiri mjeseca, ako tužitelj povuče tužbu, te da je tužitelj u takvim okolnostima tužbu i povukao, dok da se pun. tuženika postignutog usmenog dogovora nije pridržavao.

 

Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja odlučujući o zahtjevu tuženika za naknadu parničnog troška prvostupanjski sud je ocijenio kao uvjerljive navode tužitelja da je sa pun. tuženika postigao usmenu nagodbu o naknadi parničnog troška, smatrajući da isto proizlazi iz podnesaka tužitelja i dostavljenih e-mailova. Sud također navodi da je tužitelj u skladu s time i povukao tužbu, pri čemu da je tužitelj ispravama dostavljenim u spis dokazao da je tuženik u ovršnom postupku naplatio parnični trošak u iznosu od 32.296,65 kn na temelju presude koji je povodom revizije tužitelja ukinuta.

 

Zbog tih razloga je zaključio o neosnovanosti zahtjeva tuženika za naknadu parničnog troška, te odlučio kao u izreci pobijanog rješenja.

 

Tuženik u žalbi osporava pravilnost opisanih utvrđenja i zaključaka, te ukazuje da sud pogrešno utvrđuje da je tužitelj u spis dostavio e-mail tuženika od 4. siječnja 2019. te navodi da je taj e-mail dostavio u spis tuženik uz svoj podnesak od 9. travnja 2019., da je u istom      e-mailu potvrdio postojanje tužiteljeve tražbine u iznosu od 32.296,65 kn, tuženikove u iznosu od 58.550,00 kn, a u odnosu na razliku duga tužitelja od 26.253,35 kn da je identično u citiranom e-mailu, kao i citiranom podnesku naveo da tuženik razliku duga od 26.253,35 kn nije otpustio, odnosno da se tog iznosa nije odrekao. Također ukazuje da je u istom e-mailu tužitelju ponudio mogućnost da mu u roku od 10 dana do 14. siječnja 2019. umjesto preostalog dužnog iznosa od 26.253,35 kn plati polovinu tog iznosa tj 13.126,67 kn, dok da se preostalog dužnog iznosa od 13.126,67 kn u tom slučaju odriče i da će ovime preostala obveza tužitelja takvim plaćanjem biti u cijelosti ispunjena. Ustraje kod tvrdnje da između njega i tužitelja usmeni dogovor o načinu plaćanja parničnog troška, kako to navodi tužitelj nije postignut, a da se tužitelj, o ponudi iz e-maila od 4. siječnja 2019., koji je tužitelj nesporno zaprimio, nije očitovao. Ukazuje da je sve ovo naveo i u svom podnesku koji je zaprimljen kod suda 10. travnja 2019. (predan na poštu 9. travnja 2019.), te obzirom na okolnost da se tužitelj o ponudi iz e-maila od 4. siječnja 2019. nije očitovao, u istom podnesku zatražio naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 64.800,00 kn, uvećanog za trošak sastava tog podneska.

 

Ovome sudu nije prihvatljiv zaključak da su stranke postigle usmeni dogovor u vezi naknade parničnog troška, na način kako to tvrdi tužitelj, te da tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška.

 

Prije svega tužitelj u podnesku od 6. prosinca 2018. (list 337) kojim je povukao tužbu ne navodi razloge zbog kojih povlači tužbu.

 

Nadalje, nakon donošenja ukidnog rješenja ovog suda br. Gž R-105/2019 od 27. ožujka 2019., te obzirom da je tužitelj u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja od 28. prosinca 2018., kojim mu je naloženo naknaditi parnični trošak tuženiku naveo da su stranke postigle usmeni dogovor u vezi naknade parničnog troška, tuženik je u podnesku od 10. travnja 2019. (list 354-355) u bitnom naveo da je tuženik želio s tužiteljem postići prijeboj na način da se potraživanje tuženika po osnovi parničnog troška u iznosu od 58.550,00 kn prebije s potraživanjem tužitelja u iznosu od 32.296,65 kn koji je tuženik naplatio u ovršnom postupku na temelju ranije donesene presude prvostupanjskog suda i presude ovog županijskog suda, a koje su povodom revizije tužitelja ukinute, te ustvrdio da nakon prijeboja preostaje tražbina tuženika u iznosu od 26.253,35 kn. Punomoćnik tuženika navodi u podnesku da je tužitelju 4. siječnja 2019. uputio e-mail koji prilaže uz taj podnesak (list 356), iz sadržaja kojeg proizlazi  da postoji usmeni dogovor da se izvrši prijeboj međusobnih tražbina stranaka, međutim da tuženik nikada nije otpustio preostali iznos duga po osnovi naknade parničnog troška od 26.253,35 kn. Iz sadržaja istog e-maila proizlazi da je pun. tuženika ponudio tužitelju mogućnost da u roku od 10 dana do 14. siječnja 2019. umjesto preostalog dužnog iznosa od 26.253,35 kn uplati na račun pun. tuženika ½ tog iznosa, odnosno 13.126,67 kn, dok da bi u tom slučaju pun. tuženika odustao od isplate preostalog dužnog iznosa.

 

Opisani žalbeni navodi su osnovani jer iz cjelokupne dokumentacije koju su u spis dostavile stranke ne proizlazi da je između tužitelja i pun. tuženika postignut usmeni dogovor o načinu naknade troškova ove parnice na način kako to tvrdi tužitelj.

 

Već je istaknuto da tužitelj u podnesku od 6. prosinca 2018. (list 337) kojim je povukao tužbu ne navodi razloge zbog kojih tužbu povlači, te isto tako da tužbu povlači zbog postignutog dogovora s pun. tuženika o naknadi parničnog troška. Da je takav dogovor između tužitelja i pun. tuženika postojao, tužitelj bi u tom podnesku ovu činjenicu spomenuo.

 

Tuženik osnovano u žalbi ukazuje da je e-mail od 4. siječnja 2019. u spis dostavio pun. tuženika uz podnesak od 10. travnja 2015. (list 354-355) što jasno proizlazi iz tog podneska.

 

U citiranom podnesku, kao i u citiranom e-mailu pun. tuženika identično navodi da tuženikova tražbina po osnovi naknade parničnog troška iznosi 58.550,00 kn, tužiteljeva tražbina u iznosu od 32.296,65 kn, te da nakon prijeboja preostaje dug u iznosu od 26.253,35 kn. Također se suglasno navodi da su se stranke usmeno dogovorile da se izvrši prijeboj, ali da pun. tuženika nikada nije otpustio razliku duga od 26.253,35 kn odnosno da se tog dijela parničnog troška nije odrekao. Također proizlazi da je u istom podnesku, te u e-mailu pun. tuženika ponudio tužitelju da u roku od 10 dana do 14. siječnja 2019. umjesto preostalog dužnog iznosa od 26.253,35 kn plati ½ tog iznosa jednokratno, te ukoliko tužitelj do navedenog roka plati iznos od 13.126,67 kn na račun pun. tuženika, da se u tom slučaju pun. tuženika odriče potraživati preostali iznos od 13.126,67 kn.

 

Prema stanju u spisu tužitelj ničim ne dokazuje da je prihvatio ovu ponudu pun. tuženika, odnosno da je do 14. siječnja 2019. isplatio na račun pun. tuženika ½ dužnog iznosa od 13.126,67 kn, u kojem slučaju da je tužitelj tako postupio imalo bi se smatrati da su stranke u vezi naknade parničnog troška postigle usmeni dogovor.

 

Tužitelj je prema stanju u spisu bio upoznat s navedenom ponudom pun. tuženika, jer je tužitelj također u prilogu svog podneska od 29. svibnja 2019. (list 357-358) dostavio isti e-mail pun. tuženika od 4. siječnja 2019. (list 365), dok je u svom podnesku od 29. svibnja 2019. i dalje ustrajao kod prijedloga da tuženik odustane od zahtjeva za naknadu troška ovog parničnog postupka, da tuženik isplati tužitelju dio parničnog troška koji je tuženik naplatio u ovršnom postupku.

 

S obzirom na takvo stanje u spisu, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da su stranke u vezi naknade parničnog troška postigle usmeni dogovor na način kako to tvrdi tužitelj, te da zbog toga tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška.

 

Prema odredbi čl. 158. st. 1. ZPP-a tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan je tuženiku nadoknaditi troškove postupka. Stavak 2. propisuje da iznimno od st. 1. ovoga članka, ako je tužitelj povukao tužbu ili se odrekao tužbenog zahtjeva odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, troškove postupka dužan je tužitelju naknaditi tuženik.

 

Tužitelj u podnesku od 6. prosinca 2018. kojim je povukao tužbu ne navodi da je do povlačenja tužbe eventualno došlo zbog toga što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja. Stoga u konkretnom slučaju za odlučivanje o naknadi parničnog troška u primjenu dolazi odredba čl. 158. st. 1. ZPP-a prema kojoj je tužitelj, koji je povukao tužbu dužan tuženiku naknaditi troškove postupka.

 

Tuženik je pravovremeno podneskom od 27. prosinca 2018. (list 340) zatražio naknadu parničnog postupka, s time da je istim podneskom tuženik pristao na povlačenje tužbe.

 

Tuženiku pripada naknada parničnog troška za pristup na devet ročišta primjenom Tbr. 9. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje Tarifa), za svako u iznosu od po 5.000,00 kn, odnosno u ukupnom iznosu od 45.000,00 kn, za PDV tuženiku pripada iznos od 11.250,00 kn što daje ukupan iznos od 56.250,00 kn. Tuženik ima pravo na naknadu troška za sastav podneska od 12. prosinca 2018. primjenom Tbr. 8. t. 3. Tarife u iznosu od 500,00 kn za PDV 125,00 kn što daje ukupan iznos od 56.875,00 kn. Tuženiku treba priznati trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 1.675,00 kn, slijedom čega ukupan parnični trošak tuženika iznosi 58.550,00 kn.

U odnosu na žalbene navode tuženika u kojima ističe da je podneskom od 17. prosinca 2018. zatražio naknadu ukupnog parničnog troška od 64.800,00 kn treba reći da je prvostupanjski sud ranije donesenim rješenjem od 20. prosinca 2018. preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu parničnog troška preko iznosa od 58.550,00 kn do iznosa od 64.800,00 kn odbio kao neosnovan, a tuženik protiv tog odbijajućeg dijela rješenja žalbu nije podnio, što znači da je preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu parničnog troška pravomoćno odbijen kao neosnovan.

 

Budući da je tužitelj u ranije podnesenoj žalbi, te podnescima koje je dostavio u spis nakon donošenja ukidnog rješenja ovog suda zapravo istakao prigovor radi prebijanja svoje novčane tražbine u iznosu od 32.296,65 kn koji je tuženik naplatio u ovršnom postupku sa tražbinom tuženika po osnovi naknade parničnog troška te da tuženik u citiranom podnesku izričito priznaje postojanje tražbine tužitelja, te da tužitelj prema odredbi čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) ima pravo tražiti vraćanje parničnog troška koji je tuženik u ovršnom postupku u iznosu od 32.296,65 kn naplatio od tužitelja na temelju presude koja je kasnije ukinuta, trebalo je ovim rješenjem utvrditi postojanje tražbine tužitelja prema tuženiku u iznosu od 32.296,65 kn, tražbine tuženika prema tužitelju po osnovi naknade parničnog troška u iznosu od 58.550,00 kn, te nakon prijeboja tih tražbina naložiti tužitelju da tuženiku naknadi razliku u iznosu od 26.253,35 kn.

Tuženik je djelomično uspio sa žalbom u omjeru od 55% pa mu od ukupno priznatog žalbenog troška u iznosu od 625,00 kn treba priznati razmjeran dio u iznosu od 343,75 kn, dok je preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu žalbenog troška trebalo odbiti kao neosnovan.

 

Slijedom svega obrazloženog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja na temelju odredbe čl. 380. t. 3. ZPP-a.

 

U Rijeci 8. veljače 2021.

 

 

Sudac

 

Duško Abramović