Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U SPLITU
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu toga suda Anti Božinoviću, kao sucu pojedincu, u
pravnoj stvari tužitelja Z. B. iz S., Matice Hrvatske 59, OIB: …,
zastupana po punomoćniku R. P., odvjetniku u S.., protiv tuženika B.
d.o.o. S., V. 150, OIB: …, zastupana po punomoćniku M.
B., odvjetniku u S., radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene
dne 19. studenoga 2020. god. u nazočnosti pun. stranaka, dne 05. veljače 2021. god.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe
isplatiti tužitelju iznos od 52.590,00 kn sa zakonskim zateznim
kamatama koje na svaki pojedinačni mjesečni iznos od 1.753,00
kn teku od 10. listopada 2007. god., od 10. studenoga 2007.
god., od 10. prosinca 2007. god. do 31. prosinca 2007. god. po
stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih
kamata prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjega
dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu
uvećano za pet postotnih poena, od 01. siječnja 2008. do 31.
srpnja 2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjega dana
polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet
postotnih poena te od 01. kolovoza 2015. god. do isplate po
stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a na svaki
pojedinačni mjesečni iznos od 1.753,00 kn teče od 10. siječnja
2008., 10. veljače 2008., 10. ožujka 2008. 10. travnja 2008., 10.
svibnja 2008.. 10. lipnja 2008., 10. srpnja 2008., 10. kolovoza
2008., 10. rujna 2008., 10. listopada 2008., 10. studenoga 2008.,
10. prosinca 2008., 10. siječnja 2009., 10. veljače 2009., 10.
ožujka 2009., 10. travnja 2009., 10. svibnja 2009., 10. lipnja
2009., 10. srpnja 2009., 10. kolovoza 2009., 10. rujna 2009., 10.
listopada 2009., 10. studenoga 2009., 10. prosinca 2009., 10.
siječnja 2010., 10. veljače 2010. i 10. ožujka 2010. do 31. srpnja
2015.god. po stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je
vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.god.
do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih
na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu, za tri postotna poena, dok se za više
zatraženih 239.917,20 kn i za više zatražene kamate tužbeni
zahtjev odbija kao neosnovan.
II. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe,
naknaditi tužitelju parbeni trošak u iznosu od 26.149,70 kn,
uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 05. veljače
2021.god. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za
razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena.
Obrazloženje
U tužbi se navodi da je rješenjem Općinskoga suda u Splitu tužitelj upisan kao
suvlasnik za 1/3 dijela nekretnine označene kao čest. zem. 4964/3 z.u.14261 k.o. S., kao i
kuće izgrađene na toj čestici, a temeljem rješenja o nasljeđivanju iza smrti svojega oca.
Tužitelj je pred Općinskim sudom u Splitu pokrenuo postupak radi razvrgnuća suvlasničke
zajednice, u kojemu su sačinjeni i nalazi vještaka s prijedlogom diobe, ali se njegov brat
V. B., inače osnivač tuženika, istima usprotivio. Faktično stanje jest da tuženik koristi
cijelo prizemlje kuće koja je suvlasništvo tužitelja, njegove majke i brata, anagrafske oznake
S., M. H. 59, te je tužitelj onemogućen u korištenju prizemlja.
U tužbi se dalje navodi da je iz nalaza vještaka koji prileži izvanparničnom predmetu
br. IR-409/08 proizlazi da su predmetne nekretnine procijenjene u iznosu kunske
protuvrijednosti od 765.600,00 EUR-a. Sukladno spomenutom nalazu tužitelj stvarno koristi
dio nekretnina koje predstavljaju novčanu protuvrijednost od 139.400,00 EUR-a, majka
stranaka koristi nekretninu u protuvrijednosti od 236.106,00 EUR-a, dok V. B., preko
svojega trgovačkog društva, koristi dio nekretnine u protuvrijednosti od 222.989,00 EUR-a. U
svezi s tim, a kada bi svaki od suvlasnika trebao u idealnom omjeru koristiti nekretnine u
protuvrijednosti od po 255.200,00 EUR-a, i u odnosu na prizemlju zgrade koja je predmetom
ovoga postupka, do idealnog omjera korištenja zgrade, tužiteljevoj majci nedostaje 19.094,00
EUR-a, odnosno 11.5% vrijednosti prizemlja, tužiteljevom bratu nedostaje 32.211,00 EUR-a.
odnosno 19,3% vrijednosti, dok tužitelju nedostaje 115.360,00 EUR-a, odnosno 69,2%
vrijednosti prizemlja.
Slijedom prednjega, tužitelj je od strane tuženika, kao trgovačkog društva čiji je
osnivač tužiteljev brat, koji je drugi suvlasnik predmetne nekretnine, onemogućen u korištenju
prizemlja zgrade, koje, koristi upravo tuženik. On tužitelju, s te osnove, ne plaća nikakvu
naknadu, odnosno zakupninu. Sukladno cijeni zakupa poslovnoga prostora na predmetnoj
lokaciji, koja iznosi 14 EUR/m2, kao i kvadraturi prizemlja koje koristi tuženik, ukupni iznos
zakupnine prostora jest 1.586 EUR-a. Tužitelju je s navedene osnove pripadao mjesečni iznos
od 1.098,00 EUR-a, odnosno 8.125,20 kn. S obzirom na to, predlaže se sudu donijeti presudu
kojom bi se obvezalo tuženika da tužitelju isplati iznos od 292.507,20 kn sa zakonskim
zateznim kamatama koje na svaki pojedinačni mjesečni iznos od 8.125,20 kn teku od 10. 09.
2007., od 10. 10. 2007., od 10. 11. 2007., od 10. 12. 2007. pa do isplate, a počevši od 01. 01.
2008. god. sa zakonskim kamatama po stopi od 17% godišnje, a u slučaju promjene stope
zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta
koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koje na navedene
pojedinačne iznose teku od 10. 01., 10. 02., 10. 03., 10. 04., 10. 05., 10. 06., 10. 07., 10. 08.,
10. 09., 10. 10., 10. 11., 10. 12., sve 2008. god., od 10. 01., 10. 02., 10. 03., 10. 04., 10. 05.,
10. 06., 10. 07., 10. 08., 10. 09., 10. 10., 10. 11., 10. 12., sve 2009. god., 10. 01., 10. 02., 10.
03., 10. 04., 10. 05., 10. 06., 10. 07., 10. 08., 10. 09., sve 2010. god., pa do isplate.
Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenome zahtjevu, predloživši odbiti zahtjev tužitelja
kao neosnovan. Tvrdi da su netočni navodi kako onemogućuje tužitelja u korištenju cijeloga
prizemnoga dijela predmetne kuće te da se tužitelj u svako doba može nesmetano koristiti
prizemnim dijelom nekretnine, što on i čini za svoje potrebe bez ikakve zapreke od strane
tuženika.
U odgovoru se nadalje ističe da se, prema želji pokojnoga oca stranaka, poslovni
prostor trebao dijeliti na dva dijela između tužitelja i tuženika. Tuženik je dogovorno za
100m2 ( 60m2 poslovni prostor, a 40m2 skladište) plaćao zakup, dok je za preostalih 40m2
tuženik bio oslobođen plaćanja zakupnine jer se to smatralo tuženikovim budućim
nasljedstvom iza pokojnog oca. Tuženik je vršio velika ulaganja u poslovni prostor i okućnicu
oko samoga prostora, slijedom čega je Ugovor o zakupu u odnosu na to bio i prilagođen.
Momentom smrti pokojnog oca tužitelju nitko nije branio posjed predmetnoga poslovnog
prostora, nikada nije pozivao tuženika da iseli i da mu preda prostor u posjed. Trenutkom
kada je vještak sačinio vještvo u izvanparničnom predmetu, tuženik je napustio prostor, a
tužitelj pokreće postupak. Tuženik je za zakupljeni prostor ( 7 EUR-a po m2) plaćao iznos od
2.600,00 kn na ime N. B., majke parničnih stranaka, uvećano za troškove
komunalija koje su plaćane izravno gradu S.. Konoba u prizemlju uvijek je bila u
korištenju obitelji B. uz mogućnost da su je svi mogli koristiti, a vrata prostora iz
stambenoga dijela u poslovni dio nikada se nisu zaključavala.
Pokojni otac parničnih stranaka V. B., nastavlja se dalje u odgovoru,
cjelokupnu je zakupninu davao tužitelju, a ovaj je potom svojim roditeljima vraćao 1.000,00
kn na ime troškova za hranu i dr. s obzirom da je živio u domaćinstvu s njima. Tuženik je,
zajedno sa svojom firmom, iselio iz predmetnoga prostora u ožujku 2010. god. u svoje nove
prostore u V. ulici. Nakon očeve smrti tužitelj se ilegalno uselio u majčin stan na
katu stambene zgrade, uredio sobu, te s majkom živi u njenom kućanstvu, a koristi i stan u
potkrovlju koji je također njegov.
Osporava se tužbeni zahtjev i u pogledu cijene zakupa po m2, koji po tužitelju iznosi 14 EUR-a. Realna cijena za lokaciju i predmetni prostor uvijek je iznosila 7 EUR-a po m2.
Osporava se i traženje zakupnine za razdoblje od 10. ožujka do 10. rujna 2010. god. jer
je tuženik napustio predmetni prostor još u ožujku 2010. god. Uz to se navodi da je tužitelj
svoju pravu volju u pogledu korištenja poslovnoga prostora pokazao na način da od ožujka
2010. god. ( vrijeme izlaska tuženika iz prostora) do kraja 2012. god. nije apsolutno ništa
učinio s tim prostorom usprkos tome što u prostor može ući kad god želi i nitko ga ne ometa u
korištenju.
U postupku su izvedeni dokazi pregledom spisa ovoga suda br. P1-4811/10, Rješenja
Općinskoga suda u Splitu br. Z-16655/07/TR od 04. siječnja 2008. god., Rješenja o
nasljeđivanju Općinskoga suda u Splitu br. O-2410/07, UPP/OS-120/07 od 06. prosinca 2007.
god., DVD-a priloženoga spisu, fotografija priloženih spisu, spisa Općinskoga suda u Splitu
br. IR-409/08, Zahtjeva za izdavanje rješenja o izvedenom stanju od 27. 06. 2013. god., prve
stranice projekta T.D.02/12-2015, geodetskog snimka tvrtke R. d.o.o., Ugovora o diobi
nekretnina " u S., 04. srpnja 2016.", Dopisa T. stan d.o.o. S. od 03. 05. 2018. god.,
Dopisa Porezne uprave, područni ured S., ispostava S. od 11. 05. 2018. god., od 24. 07.
2018. i 21. 09. 2020. , Dopisa obrta za agencijske usluge F. 8, S. od 21. 06. 2018.
god., Oglasa iz Slobodne Dalmacije od 08. 12. 2010. god., Dopisa odvjetničkog ureda R.
P., S. V. B. od 08. travnja 2008. god. s poštanskom potvrdom o primitku
pošiljke, nalaza i mišljenja stalnoga sudskog vještaka za graditeljstvo i procjene nekretnina
N. K. od 19. 06. 2019. god., očitovanja toga vještaka od 06. veljače 2020. god. i
07. srpnja 2020. god., dozvole za upotrebu od 18. prosinca 1989. god., zapisnika o tehničkom
pregledu poslovnog prostora od 18. 12. 1989. god., građevinske dozvole od 16. 3. 1981. god.,
Žalbe- podnesak na rješenje o utvrđivanju visine komunalne naknade od 03. 12. 2019. god.,
očitovanja od 26. 11. 2011. god., zahtjeva za izdavanje rješenja o izvedenom stanju od 27. 06.
2013. god., ugovora o zakupu od 08. 12. 1989. god.( nepotpisanoga), prigovora i poziva od
07. 07. 2020., e-maila J. Š. upućenoga J. V. 04. 02. 2012. god., računa
HEP- operator distribucijskog sustava d.o.o., šifra kupca 392501, kupac B. d.o.o. od 31.
01. 2012. god. s obračunom mjesta potrošnje te od 31. 12. 2013. god., računa RWE od 31. 12.
2018. god. sa specifikacijom potrošnje, računa e-on za električnu energiju od 31. 05. 2020.
god. sa specifikacijom potrošnje, preslušanjem svjedokinje N. B., te preslušanjem
tužitelja i zz tuženika V. B. i M. B..
Stranke su zatražile trošak postupka.
Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
U postupku je bila prijeporna osnova i visina tužbenoga zahtjeva.
Između stranaka nije bilo prijeporno da je vlasnik nekretnine označene kako čest. zem.
4964/3 z.u. 14261 k.o. S., kao i kuće izgrađene na njoj bio V. B., otac tužitelja i
zz tuženika V. B.. Nije prijeporno da je V. B. preminuo 20. rujna 2007.
god. te da su, prema rješenju o nasljeđivanju Općinskoga suda u Splitu br. O-2401/07,
UPP/OS 120/07 od 06. prosinca 2007. god. predmetnu nekretninu naslijedili njegova supruga
N. B., sin Z. B., ovdje tužitelj i sin V. B., ovdje zz tuženika, svaki za
po 1/3 idealnoga dijela.
Nije nadalje prijeporno da je tuženik B. d.o.o. koristio i bio u posjedu poslovnog
prostora u prizemlju kuće izgrađene na čest. zem. 4964/3 počev od siječnja 1999. god., a
prema sklopljenom Ugovorom o zakupu od 05. 01. 1999. god. koji je sklopljen s tadašnjim
vlasnikom i zakupodavcem V. B., ocem tužitelja i zz tuženika. Prema
navedenom ugovoru o zakupu tuženik je V. B., na ime zakupnine, plaćao
mjesečni iznos od 2.600,00 kn, što je potvrdila i preslušana svjedokinja N. B., majka
tužitelja i zz tuženika.
Prema Ugovoru o zakupu poslovnih prostorija od 05. siječnja 1999. god. tuženik je
primio u zakup poslovne prostorije u prizemlju predmetne kuće u površini od 60m2, a u
odgovoru na tužbu priznao je da je, po dogovoru, bio u posjedu i korištenju dijela prizemlja u
površini od 100m2 ( 60m2 poslovnog prostora i 40m2 skladišta).
Prijeporno je bilo je li tuženik bio u posjedu i korištenju prizemlja predmetne nekretnine do ožujka 2010. ili rujna te godine.
Iz iskaza svjedokinje N. B. kojoj sud poklanja vjeru jer je njezin iskaz
logičan i bez kontradiktornosti, proizlazi da je tuženik iselio iz prijepornoga prostora u ožujku
2010. god. te je tužitelju omogućeno, nakon njegova izlaska iz prostora, ulaziti i koristiti taj
prostor. Budući da je tužitelju posjed i korištenje prijepornog prostora omogućeno nakon
ožujka 2010. god., njegovo je potraživanje zakupnine za razdoblje od travnja do rujna 2010.
god. neosnovano.
Prema odredbi čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08,
dalje: ZOO), kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati,
neovisno o pravu na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao
od uporabe.
Tuženik u postupku nije dokazao da je nakon smrti V. B. bilo što, s osnove
zakupnine, platio tužitelju. Tužitelj kao suvlasnik kuće u kojoj se nalazi predmetni poslovni
prostor, u idealnom dijelu za 1/3, ima pravo, sve do iseljenja tuženika iz toga prostora, na 1/3
dijela zakupnine. Otac tužitelja i zz tuženika, raniji vlasnik nekretnine, preminuo je 20. rujna
2007. god., pa bi tužitelj pravo na dio zakupnine imao počev od 01. listopada 2007., a ne od
01. rujna 2007. kako je tužbenim zahtjevom zatražio.
Prijeporna je bila visina tužbenoga zahtjeva odnosno visina mjesečne zakupnine
predmetnoga prostora te onda visina zakupnine koja pripada tužitelju za razdoblje u kojemu je
imao pravo na zakupninu.
Stalni sudski vještak za graditeljstvo i procjene nekretnina N. K. u svome je
nalazu od 19 lipnja 2019. god. procijenio da je jedinična cijena zakupa po m2 predmetnoga
prostora 52,59 kn odnosno 7, 09 EUR-a. Ukupna mjesečna zakupnina prizemlja, za utuženo
razdoblje, bila bi u mjesečnom iznosu od 6.904,90 kn (protuvrijednost 930,61 EUR). Vještak
je mjesečnu zakupninu za razdoblje od rujna 2007. do rujna 2010. god. izračunao temeljem
parametara ocjene tržišne vrijednosti zakupnine kao fer vrijednost zakupnine utvrđene
poredbenom metodom. Za svoju procjenu dao je detaljno obrazloženje, a također se očitovao
na prigovore tužitelja, otklonivši sve njegove prigovore.
Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka K. kao stručan, objektivan i detaljno
obrazložen.
Tuženik, međutim, nije koristio i bio u posjedu cijeloga prizemlja nego prostora te
etaže u površini od 100m2, kako do smrti V. B., tako i nakon njegove smrti, do
iseljenja u ožujku 2010. god. Stoga je tuženik u prijepornom razdoblju neosnovano koristio
tužiteljev dio ( 1/3) te površine prizemlja.
Budući da je tužitelj, prema rješenju o nasljeđivanju iza smrti svoga oca, postao
suvlasnikom prijepornog prostora za 1/3 dijela, u tom dijelu bi mu pripadala zakupnina
izračunata poredbenom metodom temeljem parametara tržišne vrijednosti zakupnine.
Neosnovano tužitelj potražuje veće iznose zakupnine odnosno veće dijelove odnosno
postotke.
S obzirom da je u razdoblju od listopada 2007. do ožujka 2010. god., za koje tužitelj
ima pravo na dio zakupnine, jedinična cijena zakupa po m2 iznosila 52,59 kn,iznos mjesečne
zakupnine za prizemni prostor površine 100m2 iznosio bi 5.259,00 kn. Tužitelju, kao
suvlasniku za 1/3 idealnoga dijela, pripadao bi s osnove zakupnine iznos od 1.753,00 kn
mjesečno. Budući da je tuženik prostor bez plaćanja naknade tužitelju koristio od listopada
2007. do ožujka 2010. god., tužitelju bi za to razdoblje ukupno trebao isplatiti 52.590,00 kn na
osnovi naknade za bespravno korištenje njegova dijela prizemlja kuće.
Tuženik se, budući je koristio tužiteljev dio predmetnoga prostora bez plaćanja
naknade, neosnovano obogatio za visinu koristi koju je tužitelju, kao suvlasniku, morao
plaćati. U smislu odredbe čl. 1111 ZOO-a, korištenje tuđeg prostora bez naknade ima se
smatrati stjecanjem bez osnove. S obzirom da je tuženik dio predmetnog prostora u
suvlasništvu tužitelja kroz razdoblje od listopada 2007. do ožujka 2010. god. uporabio u svoju
korist bez plaćanja zakupnine, neosnovano se obogatio za visinu zakupnine koju je za takvo
korištenje trebao platiti tužitelju i to u iznosu zakupnine kako bi ona dospijevala za naplatu
kroz razdoblje korištenja prostora. Tužitelju, sukladno odredbi čl. 1120 ZOO-a pripada za
prijeporno razdoblje 1/3 dijela visine zakupnine, što je, kako je već navedeno, mjesečni iznos
od 1.753,00 kn.
S obzirom na navedeno, djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev do iznosa od
52.590,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki mjesečni iznos od 1.753,00 kn
teku od 10-og dana u tekućem mjesecu pa do isplate, a kako je navedeno u toč.I izreke
presude. Za više zatraženih 239.917, 20 kn i više zatražene kamate tužbeni je zahtjev odbijen
kao neosnovan.
Odluka o parbenom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a.
Tužitelj je u postupku imao trošak za sastav tužbe, pristupa na 9 ročišta ( 31. 05.
2012., 08. 11. 2012.. 06. 02. 2013., 13. 05. 2013., 13. 11. 2018., 24. 09. 2019., 28. 11. 2019.,
07. 07. 2020., 19. 11. 2020.) i sastav 4 obrazložena podneska ( 28. 06. 2016., 20. 03. 2018.,
19. 09. 2018., 12. 12. 2019.) po 500 bodova, za pristup na 6 ročišta ( 12. 12. 2011., 07. 07.
2016., 27. 03. 2018., 28. 05. 2018., 12. 07. 2018., 29. 01. 2020.) po 250 bodova te za pristup
na 14 ročišta ( 07. 03. 2012., 11. 10. 2012., 16. 07. 2013., 14. 11. 2013., 27. 02. 2014., 17. 11.
2014., 20. 04. 2016., 24. 05. 2016., 19. 09. 2016., 15. 12. 2016., 05. 12. 2017., 19. 09. 2018.,
05. 03. 2020., 16. 09. 2020.) po 125 bodova, ukupno 10250 bodova. Pomnoženo s vrijednošću
boda, prema važećoj OT i uvećano za PDV ovo daje iznos od 128.125,00 kn.
Tužitelj je, računajući osnovu i visinu tužbenoga zahtjeva, u sporu uspio za
59%, dok je tuženikov uspjeh 41%. Razlika uspjeha stranaka u sporu je 18% u korist tužitelja.
U tom postotku priznat mu je trošak koji je imao u postupku, što je iznos od 23.062,50 kn.
Tome je valjalo dodati 3.087,20 kn troška vještačenja pa je tužitelju dosuđen trošak od
26.149,70 kn.
U Splitu, 05. veljače 2021. god.
SUDAC
ANTO BOŽINOVIĆ v.r.
NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15
dana od dana primitka pisanog otpravka istog. Žalba se podnosi na Županijski sud putem
ovog suda u tri primjerka.
DNA:
-pun. tužitelja
- pun.tuženika
- u spis