1                  Poslovni broj: 3 UsI-1238/2020-4

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 3 UsI-1238/2020-4

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužitelja M. Ć. iz P., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe Zagreb, A. Mihanovića 3, kojeg zastupa načelnica Odjela za žalbe i upravne sporove Lj. S.-N., službena osoba tuženika, radi ponovnog određivanja mirovine, 5. veljače 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

              I.              Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje Službe, Zagreb, KLASA: UP/II 140-02/20-01/03953321094, URBROJ: 341-99-05/3-20-6060 od 26. listopada 2020.

II.              Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u P., KLASA: UP/I 140-02/20-01/03953321094, URBROJ: 341-17-05/3-20-402 od 15. siječnja 2020. te se predmet vraća na ponovni postupak.

             

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 140-02/20-01/03953321094, URBROJ: 341-99-05/3-20-6060 od 26. listopada 2020.odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u P., KLASA: UP/I 140-02/20-01/03953321094, URBROJ: 341-17-05/3-20-402 od 15. siječnja 2020. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za određivanje mirovine po osnovi ostvarenog statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata (preračun mirovine) prema odredbama Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, broj: 121/17., 98/19., nastavno: Zakon).

Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da istu podnosi zbog pogrešnog tumačenja zakonskih odredbi i povrede njegovih prava. Poziva se na presude ovoga Suda u kojima je jasno napisano tumačenje spornih članaka Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, broj: 121/17., 98/19., nastavno: Zakon) koje nije u skladu s pravnim shvaćanjima tuženika i prvostupanjskog tijela, kao i na presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-764/20-2 od 26. veljače 2020. i Uzž-1510/20-2 od 19. svibnja 2020. Smatra da je jedini uvjet za ostvarivanje prava 100 dana borbenog sektora te status dragovoljca ili HRVI iz Domovinskog rata, a što tužitelj nesporno ispunjava. Iz sadržaja tužbe proizlazi da tužitelj traži poništavanje osporavanih rješenja i vraćanje predmeta na ponovni postupak te da smatra kako ima pravo na najnižu mirovinu.

Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako je osporavano rješenje donijeto u skladu s činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu s važećim zakonskim propisima, dok navodi i razlozi tužbe nisu osnovani, odnosno nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Slijedom navedenog, predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Budući da je u ovom upravnom sporu Sud ocijenio da je između stranaka sporna primjena prava te kako stranke u tužbi odnosno odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave, Sud je na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 36. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – Odluka Ustavnog suda RH i 29/17., nastavno: ZUS) upravni spor riješio bez rasprave.

U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 33. i članka 55. stavak 3. ZUS-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

Uvidom u spis utvrđeno je kako je predmetni upravni postupak pokrenut povodom zahtjeva tužitelja od 14. siječnja 2020. za određivanje mirovine temeljem novoutvrđenog statusa hrvatskog branitelja – dragovoljca iz Domovinskog rata (preračun mirovine) prema odredbama Zakona, uz koji je priložio potvrdu Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave požeško-slavonske, URBROJ: 511-22-04-1-55/2-2020 od 3. siječnja 2020. iz koje proizlazi da je tužitelj stekao status hrvatskog branitelja – dragovoljca temeljem sudjelovanja u Domovinskom ratu u razdoblju od 1. listopada 1990. do 30. rujna 1991., a potvrda je izdana u skladu s člankom 3. stavkom 1. i člankom 5. stavkom 1. Zakona, kao i potvrdu iste policijske uprave, URBROJ: 511-22-04-1-55/1-2020 od 3. siječnja 2020. prema kojoj se razdoblje sudjelovanja u Domovinskom ratu računa kao staž osiguranja u dvostrukom trajanju.

Iz podataka spisa nadalje proizlazi da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u P., broj spisa: 2094 od 14. kolovoza 1995. tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti, počevši od 16. lipnja 1995., sukladno odredbama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 26/83.)

Prvostupanjsko tijelo je rješenjem od 15. siječnja 2020. odbilo zahtjev tužitelja za preračun mirovine po osnovi ostvarenog statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

Osporavano rješenje tuženika od 26. listopada 2020. kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv citiranog prvostupanjskog rješenja doneseno je u izvršenju presude ovoga Suda poslovni broj: 600/2020-6 od 20. kolovoza 2020. kojom je Sud poništio rješenje tuženika KLASA: UP/II 140-02/20-01/03953321094, URBROJ: 341-99-05/3-20-838 od 30. ožujka 2020. te je predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak.

Tuženik u osporavanom rješenju u bitnome obrazlaže da je tužitelj korisnik invalidske mirovine koja mu je priznata prema odredbama ranije važećeg Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju te da naknadno ostvareni status branitelja - dragovoljca iz Domovinskog rata ostvaren prema Zakonu ne predstavlja osnovu za ponovnim određivanjem mirovine za korisnike koji su pravo na mirovinu ostvarili prema prijašnjim propisima o mirovinskom osiguranju. Također, tuženik dodaje da ne postoji zakonska osnova za primjenu instituta obnove postupka u smislu odredbe članka 123. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09.), odnosno odredbe članka 134. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19. – dalje: ZOMO) budući da se naknadno priznati status branitelja prema Zakonu ne može smatrati novom činjenicom niti novim dokazom, odnosno da činjenica priznatog statusa branitelja nije postojala u vrijeme priznavanja prava na mirovinu.

 

Naime, tuženik smatra da izmjena materijalnog propisa, u konkretnom slučaju stupanje na snagu odredbi novog Zakona, ne daju pravni temelj za obnovu postupka i ponovno određivanje mirovine za korisnike koji su pravo na mirovinu stekli prema prijašnjim propisima te da se odredbe novog Zakona primjenjuju samo prilikom određivanja mirovina hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata koji će pravo na mirovinu ostvariti s danom 1. siječnja 2019. ili kasnije na temelju članka 26. do 48. te 52., 55., 56., 141., 142., 145. do 147. novog Zakona (stupili na snagu 01. siječnja 2019.).

Međutim, ovaj Sud ne nalazi u odredbama Zakona pravnu osnovu, odnosno uporište da bi se suglasio s iznesenim stavom tuženika i prvostupanjskog tijela.

Naime, člankom 49. Zakona propisano je da korisniku invalidske ili obiteljske mirovine koji dijelom ili u cijelosti ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na mirovinu prema odredbama ovoga Zakona, a mirovina mu je manja od najniže mirovine, odredit će se najniža mirovina prema stavcima 5. i 6. ovoga članka, uz uvjet iz stavka 4. ovoga članka (stavak 1.). Korisniku prijevremene starosne, starosne za dugogodišnjeg osiguranika, starosne ili invalidske mirovine, hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata, kao i korisniku obiteljske mirovine nakon smrti hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata koji ispunjava uvjete za ostvarivanje mirovine prema ovom Zakonu ili Zakonu o mirovinskom osiguranju, a mirovina mu je manja od najniže mirovine, odredit će se najniža mirovina prema stavcima 5. i 6. ovoga članka, uz uvjet iz stavka 4. ovoga članka (stavak 2.). Iznimno od stavaka 1. i 2. ovoga članka, hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata koji je navršio životnu dob iz članka 26. ovoga Zakona, a ne ispunjava uvjete za starosnu mirovinu prema ovome Zakonu ni prema Zakonu o mirovinskom osiguranju te nije stekao uvjete za neku drugu mirovinu u sustavu obveznog mirovinskog osiguranja generacijske solidarnosti, pripada pravo na mirovinu u visini najniže mirovine određene prema stavcima 5. i 6. ovoga članka, uz uvjet iz stavka 4. ovoga članka (stavak 3.). Najniža mirovina pripada korisniku mirovine iz stavka 1. ovoga članka, osobama iz stavka 2. ovoga članka i hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata iz stavka 3. ovoga članka ako oni odnosno osobe na temelju kojih izvode pravo na najnižu mirovinu imaju priznato sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u najmanjem trajanju od 100 dana u borbenom sektoru (stavak 4.). Najniža mirovina određuje se od osnovice koja iznosi 45% prosječne netoplaće po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske u 2016. godini, a prema podacima Državnog zavoda za statistiku (stavak 5.). Osnovica iz stavka 5. ovoga članka povećava se za 0,015% od utvrđene proračunske osnovice predviđene propisom kojim se regulira izvršavanje državnog proračuna Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: proračunska osnovica) za svaki dan sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u borbenom sektoru (stavak 6.).

Prema pravnom shvaćanju Visokog upravnog suda Republike Hrvatske iz presude poslovni broj: Usž-182/20-2 od 30. rujna 2020., iz citirane odredbe članka 49. Zakona proizlazi mogućnost određivanja najniže braniteljske mirovine i hrvatskim braniteljima, zatečenim korisnicima mirovine, koji su pravo na mirovinu prema općem propisu ostvarili prije stupanja na snagu toga članka Zakona i koji nisu korisnici najniže braniteljske mirovine, ako im je svota pripadajuće mirovine manja od najniže mirovine te ako imaju 100 dana borbenog sektora. Navedenom odredbom nije propisano kada status branitelja treba biti utvrđen. U istoj odluci se napominje, da je cilj uvođenja instituta najniže braniteljske mirovine osigurati egzistencijalni minimum za sve hrvatske branitelje koji su sudjelovali u obrani najmanje 100 dana u borbenom sektoru, neovisno o tome jesu li već korisnici mirovine prije stupanja na snagu Zakona ili će pravo na mirovinu ostvariti tek nakon stupanja na snagu toga Zakona. Na taj se način osigurava jednak položaj postojećih korisnika mirovine ostvarenih prema općem propisu unutar iste kategorije osoba kojima je utvrđen status hrvatskog branitelja, a koji nisu korisnici najniže braniteljske mirovine u odnosu na nove korisnike koji ostvaruju pravo na mirovinu nakon stupanja na snagu Zakona.

Dakle, kako je tužitelj hrvatski branitelj i korisnik invalidske mirovine po općem propisu, to je potrebno u nastavku upravnog postupka potrebno na nesumnjiv način utvrditi ispunjava li tužitelj sve propisane pretpostavke iz članka 49. Zakona za priznavanje traženog prava, a nakon toga usporediti svotu mirovine koja se tužitelju isplaćuje na temelju pravomoćnih rješenja sa svotom najniže braniteljske mirovine određene prema stavcima 5. i 6. navedenog članka Zakona i povoljniji iznos mirovinskog primanja staviti u isplatu.

Identično pravno pitanje bilo je predmetom razmatranja na sjednici Mirovinsko-invalidsko-zdravstvenog odjela tadašnjeg Upravnog suda Republike Hrvatske od 27. listopada 2008. kada je donesen zaključak da se odredbe članaka 14., 21., 30. i 31. tada važećeg Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, broj: 174/04., 92/05., 2/07. i 107/07.) primjenjuju i na hrvatske branitelje i članove njihovih obitelji koji su pravo na mirovinu ostvarili prije stupanja na snagu navedenog Zakona, prema općim propisima, s tim da se mirovina određuje od prvog dana sljedećeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva, a najranije od 01. siječnja 2005. (odnosno od dana stupanja na snagu navedenog Zakona).

Budući da o zahtjevu tužitelja nije riješeno pravilnom primjenom odredbi Zakona, to Sud osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela ocjenjuje nezakonitima pa je na temelju članka 58. stavka 1. ZUS-a valjalo odlučiti kao u izreci ove presude. U postupku povodom ove presude prvostupanjsko tijelo će donijeti novu, zakonitu odluku o zahtjevu tužitelja te se pri tome dužno pridržavati pravnih shvaćanja i primjedaba Suda u skladu sa odredbom članka 81. stavka 2. ZUS-a.

 

U Osijeku 5. veljače 2021.

                                                                                                                             

                                                                                                                               Sutkinja

                                                                                                                                      Jasenka Beker v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba protiv presude odgađa izvršenje presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).