Poslovni broj 42 Gž R-1240/2020-2

 

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZAGREBU

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 42 Gž R-1240/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Josipu Grubišiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. B., OIB …, …, K., kojeg zastupaju punomoćnici iz Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike H., protiv tuženice R. H., OIB …, M. u. p., zastupane po punomoćnicima iz Općinskog državnog odvjetništva u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr-169/18-32 od 17. srpnja 2020., dana 05. veljače 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr-169/18-32 od 17. srpnja 2020. u dijelu glavnice od 2.403,60 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na

286,53 kn od 15. kolovoza 2017.

801,05 kn od 15. rujna 2017. te

1.316,01 kn od 15. listopada 2017. do isplate, kao i u dijelu pod toč. 2. izreke (odluka o troškovima postupka).

 

 

r i j e š i o   j e

 

              Prihvaća se žalba tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr-169/18-32 od 17. srpnja 2020. kao djelomično osnovana, te se tužba odbacuje u dijelu glavnice od 2.595,88 kn sa zateznom kamatom tekućom na iznose od

309,46 kn od 15. kolovoza 2017.

865,13 kn od 15. rujna 2017. te

1.421,29 kn od 15. listopada 2017. (dio pod toč. 1. izreke).

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom usvojen je pod toč. I izreke tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženoj da tužitelju isplati bruto iznos od 4.999,47 kn na ime razlike plaće za ostvareni prekovremeni rad za razdoblje od 1. travnja 2017. do 31. prosinca 2017. i to:

-na iznos od 595,99 kn od 15. kolovoza 2017. do isplate,

              -na iznos od 1.666,18 kn od 15. rujna 2017. do isplate,

-na iznos od 2.737,30 kn od 15. listopada 2017. do isplate,

              zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

 

              Konačno, pod toč. II izreke nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.852,00 kn.

 

              Protiv navedene odluke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana odluka preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

              U pobijanoj presudi, kao ni u postupku koji je prethodio, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

 

              U ovom predmetu pravilno je utvrđeno kako je tužitelj bio zaposlenik Hrvatskog centra za razminiranje kao pirotehničar za kontrolu kvalitete, pa sud prvog stupnja pravilno primjenjuje odredbe Kolektivnog ugovora za javne službenike i namještenike Hrvatskog centra za razminiranje ("Narodne novine“, broj: 106/2013, dalje KU), te Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, broj: 141/12, 24/17 i 128/2017, dalje TKU).

 

KU tako u čl. 12. uređuje plaću za rad u posebnim uvjetima i položajne dodatke, koji su za radno mjesto na kojemu se nalazio tužitelj (pirotehničar za kontrolu kvalitete, što je utvrđeno iz obračunskih lista tužitelja) iznosili 135%, dok TKU prema čl. 50. određuje kako plaću zaposlenika čini osnovna plaća i dodaci na plaću, a osnovnu plaću čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, dok su dodaci-stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, položajni dodaci i uvećanja plaća. No, prema čl. 53. TKU osnovna se plaća uvećava za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za smjenski rad 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta i duže 10%. Za rad u dane blagdana neradnih dana utvrđenih zakonom i rad na dan Uskrsa, zaposlenik ima pravo na plaću uvećanu za 150% a odredbom čl. 53. st. 11. je propisano da se navedeni dodaci međusobno se ne isključuju. Odredbom čl. 54. st. 1. je pak propisano da zaposleniku koji radi na poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada, pripada pravo na posebni dodatak na plaću. Pravilno u takvoj situaciji sud prvog stupnja primjenjuje odredbu čl. 9. st. 3. Zakon o radu („Narodne novine“ br. 93/2014, 127/2017, 98/2019, dalje ZOR) prema kojoj ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako tim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Stoga način obračuna plaće koji je primjenjivao tuženik, što niti navodima žalbe tuženik nije uspio dovesti u pitanje, pravilno obrazlaže sud prvog stupnja tvrdeći kako valja imati u vidu prirodu poslova koje tužitelj obavlja tako da se prekovremeni rad ne razlikuje od redovnog. Tužitelj prema rješenju o plaći i samom kolektivnom ugovoru, ostvaruje pravo na dodatak na plaću s osnove posebnih uvjeta rada, koji po svojoj prirodi predstavlja dodatak koji je neovisan o tome da li obavlja posao u redovnom radnom vremenu ili bilo kojoj vrsti rada (noću, subotom, nedjeljom, prekovremeno, smjenski, blagdanom) jer ako tužitelj po KU ima pravo na određene dodatke na plaću, ta se prava kumuliraju, a dodaci na plaću odnose se kako na plaću za redovno radno vrijeme, tako i na plaću za prekovremeni rad. Konačno, i ZOR propisuje da radnik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi (čl. 94. ZR), a poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu, pa ako plaća nije tako određena, tada je poslodavac dužan radniku isplatiti primjerenu plaću (čl. 90. st. 1. i 3. ZR) pri čemu se pod primjerenom plaćom smatra plaća koja se redovito isplaćuje za jednaki rad, a ako takvu plaću nije moguće utvrditi, plaća koju odredi sud prema okolnostima slučaja. Konačno, i vještak financijske struke utvrđuje kako je tužitelj tijekom utuženog razdoblja odradio veći broj radnih sati od mjesečnog fonda sati, čime je nastao prekovremeni rad, koji rad tužitelju nije plaćen.

 

U pogledu pak prigovora tuženika koji se tiču nedopuštenosti tužbenog zahtjeva koji se odnosi na dodatak za posebne uvjete rada valja reći kako u smislu čl. 221.a ZPP a vezano uz odredbu čl. 186.a ZPP tužitelj nije dokazao da se za ovaj dio tužbenog zahtjeva obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora (dok isto izričito nije sporno u pogledu dijela zahtjeva za prekovremene sate), pa je valjalo utvrditi kako tužitelj isto nije učinio, što znači da je tužba u tome dijelu nedopuštena, te je stoga temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP a u vezi sa čl. 186.a st. 6. ZPP valjalo u vezi sa čl. 380. toč. 3. ZPP odlučiti kao u izreci, dok je u pogledu preostaloga dijela temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, kako je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, te je na isto pravilno primijenjeno materijalno pravo, valjalo pobijanu odluku potvrditi i podnesenu žalbu odbiti, te odlučiti kao u izreci.

 

U smislu čl. 166. ZPP a u vezi sa čl. 154. st. 2. i 155. ZPP nije bilo mjesta preinačenju odluke o trošku, jer su svi troškovi koje je tužitelj imao u parnici bili potrebni u cijelosti za vođenje parnice (materijalni trošak puta i trošak vještačenja), pa je stoga odlučeno kao u izreci.

 

 

U Zagrebu 05. veljače 2021.

 

 

Sudac:

Josip Grubišić