-1-

Poslovni broj: 4 UsI-1099/2020-7

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 4 UsI-1099/2020-7

                                                                                                 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja S. M. iz R. S., kojeg zastupa opunomoćenik K. G., odvjetnik iz Ž., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, A. Mihanovića 3, Zagreb, kojeg zastupa službena osoba N. P., radi invalidske mirovine, 5. veljače 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              I.       Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: UP/II 141-02/20-01/03094694503, URBROJ: 341-99-05/3-20-5193 od 6. listopada 2020. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Vukovaru KLASA: UP/I 141-02/20-01/03094694503, URBROJ: 341-22-05/3-20-9808 od 13. srpnja 2020.

 

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

              Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 141-02/20-01/03094694503, URBROJ: 341-99-05/3-20-5193 od 6. listopada 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena na rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Vukovaru KLASA: UP/I 141-02/20-01/03094694503, URBROJ: 341-22-05/3-20-9808 od 13. srpnja 2020.

Navedenim prvostupanjskim rješenjem je tužitelju, hrvatskom branitelju – dragovoljcu iz Domovinskog rata, dosadašnjem korisniku invalidske mirovine kod kojega je nastao trajni gubitak radne sposobnosti dijelom uzrokovan 70% bolešću zadobivenom u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, a dijelom 30% bolešću izvan tih okolnosti, priznato i dalje zbog opće nesposobnosti za rad pravo na invalidsku mirovinu.

Tužitelj u tužbi navodi da je osporavanim rješenjem nepravilno primijenjen zakon, da se nije postupalo prema pravilima postupka te da činjenično stanje nije pravilno niti u potpunosti utvrđeno. Prigovara da mu nije dostavljen nalaz i mišljenje vijeća vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 7. srpnja 2020., niti nalaz i mišljenje vijeće viših vještaka Središnjeg ureda Zavoda od 18. rujna 2020. Stoga smatra da je zbog formalističkog pristupa izostala zajamčena kontrola zakonitosti konačnih akata te da je tužitelju umanjena mogućnost prava na pristup sudu. Time smatra da nije bio upoznat sa stvarnim činjenicama i dokazima na kojima vještaci negiraju pravo tužitelja i da je tužitelj stavljen u nejednak i neravnopravan položaj jer se nije mogao očitovati o provedenim vještačenjima. Smatra da mu je na taj način povrijeđeno pravo na jednakost oružja te se poziva na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava. Zahtjeva od Suda da mu se umnože i dostave dokazi iz spisa upravnog postupka i to nalazi i mišljenja nadležnih vijeća vještaka kao i cjelokupni spis tuženika sa svim dokazima i ispravama. Nadalje, tvrdi da kod tužitelja postoji opća radna nesposobnost koja je 100% isključiva posljedica bolesti nastale u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, a ne neke navodne druge bolesti izvan tih okolnosti. Navodi da je tuženik na štetu prava tužitelja pogrešno primijenio odredbu članka 57. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine broj 121/17. i 98/19., dalje: ZOHBDR), koja odredba propisuje da se pri ocjenjivanju postotka oštećenja organizma u svrhu priznavanja statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata koji je zadobio više oštećenja organizma pod različitim okolnostima, uzimaju u obzir sva oštećenja. Pri tome je propisano da se status određuje prema oštećenju organizma za koje se, pri ocjenjivanju ukupnog postotka oštećenja utvrdi najveći postotak, osim ako se invalid ne odluči drukčije izjavom na zapisnik kod tijela koje vodi postupak. Navodi da kod tužitelja nije sporno da se poslije Domovinskog rata liječio isključivo od bolesti psihičkog oboljenja, 43.1 PTSP, F 62.0 trajne promjene ličnosti - ratne okolnosti i F 33.2 težak depresivni poremećaj radi kojih je opće radno nesposoban. Stoga tužitelj ne vidi kako je uopće u njegovu slučaju moguće utvrditi oboljenja nastala izvan ratnih okolnosti, a osobito ne u postotku od čak 30%. Nadalje, navodi da u spis dostavlja obilnu medicinsku dokumentaciju novijeg datuma za koju smatra da nije uzeta u obzir prilikom vještačenja, a osobito da nije u obzir uzeto mišljenje ovlaštenog sudskog vještaka specijaliste medicine rada I. R. Navodi da je u tom nalazu i mišljenju kao razlog potpunog trajnog gubitka sposobnosti za rad tužitelja utvrđen kronični posttraumatski stresni poremećaj s trajnim promjenama ličnosti i pratećim perzistirajućim anksiozno depresivnim poremećajem kao posljedice sudjelovanja u Domovinskom ratu, kao definitivno stanje i bez mogućnosti izlječenja, bez bilo kakvih drugih uzroka invalidnosti tužitelja, a koji ne bi imali vezu sa njegovim sudjelovanjem u Domovinskom ratu. Tužitelj smatra da je u ovom postupku potrebno saslušati sve vještake koji su sudjelovali u vještačenju kod prvostupanjskog i drugostupanjskog tijela te predlaže Sudu da iste pozove radi saslušanja i obrane vještačenja, kao i da se sasluša doktor medicine rada I. R. na okolnost iznesenih tvrdnji iz nalaza od 31. siječnja 2018. te da se odredi i provede novo neovisno stručno vještačenje tužitelja i da se tužitelj sasluša. Ukazuje na nužnost provođenja neovisnog vještačenja u upravnim sporovima te se poziva na predmet Europskog suda za ljudska prava Korošec protiv Slovenije (presuda od 8. listopada 2015., zahtjev broj 77212/12). Tužitelj izričito zahtijeva zakazivanje i održavanje rasprave te po provedenom postupku predlaže Sudu usvojiti tužbeni zahtjev te poništiti osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, uz naknadu troškova spora.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je osporavano rješenje doneseno u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima. Navode i razloge iznesene u tužbi smatra neosnovanima, odnosno pravno neodlučnim iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja, a što smatra da proizlazi iz nalaza i mišljenja vijeća viših vještaka od 18. rujna 2020., koje na temelju cjelokupne medicinske dokumentacije ne nalazi osnove za promjenu utvrđene ocjene te potvrđuje da kod tužitelja od 25. ožujka 2019. postoji opća nesposobnost za rad s omjerom uzroka invalidnosti i dalje 70 % bolest u svezi sa sudjelovanjem u Domovinskom ratu i 70 % bolest koja s tim nije u svezi. Nadalje, navodi da je postupak vještačenja od strane prvostupanjskog tijela obavljen na temelju priložene medicinske dokumentacije te je isti potvrđen kao pravilan u žalbenom postupku iz čega proizlazi da je pravilno utvrđeno pravo stanje stvari. U vezi dostavljanja nalaza i mišljenja ovlaštenog vijeća vještaka Zavoda za vještačenje, navodi da je isto sastavni dio postupka radi utvrđenja činjeničnog stanja vezano uz radnu sposobnost tužitelja, te je kao takav jedan od pretpostavki donošenja rješenja, ali sam za sebe ne predstavlja upravni akt. Budući da se samo upravni akti u skladu sa Zakonom o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09., dalje: ZUP) dostavljaju stranci, a što je učinjeno u slučaju pobijanog rješenja, navodi da nalazi i mišljenje Zavoda za vještačenja pravilno nisu dostavljeni tužitelju. Ističe da ukoliko stranke i druge osobe dokažu postojanje pravnog interesa, da isti imaju mogućnost izvršiti uvid u spise predmeta, pa tako i nalaze i mišljenja nadležnih vijeća vještaka u skladu sa odredbama članka 84. stavka 1. ZUP-a. Navodi i da je tužitelj sve do donošenja prvostupanjskog rješenja, kao i u žalbenom postupku mogao sudjelovati na način da iznosi nove činjenice i prilaže dokaze te traži razgledavanje spisa. U vezi tvrdnje tužitelja da je tuženik pogrešno primijenio odredbu članka 57. stavka 2. ZOHBDR-a, navodi da predmet ovog upravnog postupka nije ocjena postotka oštećenja organizma tužitelja niti je utvrđivanje istoga u mjerodavnosti tuženika, već je predmet upravnog postupka ocjena njegove radne sposobnosti. Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

Radi utvrđivanja svih odlučnih činjenica u sporu, pred ovim Sudom je održana javna rasprava 3. veljače 2021. u skladu s odredbom članka 7. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS) na kojoj je zamjenik opunomoćenika tužitelja ostao kod navoda tužbe, svih dokaznih prijedloga iz tužbe te kod postavljenog tužbenog zahtjeva. Ujedno je zatražio i naknadu troška upravnog spora u ukupnom iznosu od 6.250,00 kn, odnosno 2.500, 00 kn za sastav tužbe, isti iznos za zastupanje na ročištu, a sve uz pripadajući iznos PDV-a. Službena osoba tuženika je ostala kod navoda iz odgovora na tužbu i kod obrazloženja osporavanog rješenja te je predloženo vještačenje smatrala nepotrebnim.

Sud je izveo dokaze uvidom u spis te isprave sadržane u istome, kao i u spis upravnog postupka te je na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. ZUS-a utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Iz podataka spisa je razvidno kako je pravomoćnim rješenjem Područne službe Zavoda u Vukovaru broj spisa: 75807 od 3. lipnja 2019. tužitelju, hrvatskom dragovoljcu iz Domovinskog rata, kod kojega je nastao trajni gubitak radne sposobnosti (opća nesposobnost za rad) dijelom uzrokovan 70% bolešću zadobivenom u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, a dijelom uzrokovane 30% bolešću izvan tih okolnosti, priznato pravo na invalidsku mirovinu od 25. ožujka 2019. S navedenom ocjenom se u postupku revizije iste, suglasilo nadležno Povjerenstvo Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske (ocjena KLASA: 141-02/06-01/3397, URBROJ: 522-04/3-19-6 od 10. travnja 2019).

Dakle, tužitelju je u pravomoćno okončanom postupku utvrđena opća nesposobnost za rad s podijeljenim uzrokom.

Predmetnim postupkom, koji je pokrenut na osobni zahtjev tužitelja, a putem prijedloga njegovog izabranog doktora medicine od 4. ožujka 2020. ponovno je procijenjena radna sposobnost tužitelja s obzirom na to je li došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja od utjecaja na promjenu uzroka nastanka invalidnosti.

Prvostupanjsko rješenje od 13. srpnja 2020. je utemeljeno na nalazu i mišljenju vijeća vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Područnog ureda Osijek KLASA: 561-01/20-09/116, URBROJ: 426-04-04/8-20-2 od 7. srpnja 2020., evidencijski broj vještačenja: 435324.

Iz istoga je razvidno da tužitelj inzistira da je kod njega došlo do pogoršanja bolesti koje su povezane sa sudjelovanjem u obrani suvereniteta Republike Hrvatske i da više nema bolesti koje su izvan tih okolnosti. S obzirom na priložene nalaze psihijatra radi se o teškom obliku PTSP u komorbiditetu s trajnim promjenama osobnosti sada bez suicidalnih promišljanja i psihotičnosti. Zaključuje se da postoji opća nesposobnost za rad nastavno od zadnje ocjene s uzrokom invalidnosti 70% bolest u svezi ZOHBDR-a i 30 % bolest koja nije u svezi s tim okolnostima – nastavno.

U skladu s člankom 133. stavkom 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18.i 102/19.), pribavljen je povodom žalbe tužitelja nalaz i mišljenje vijeća viših vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Središnjeg ureda, KLASA: 561-01/20-09/116, URBROJ: 426-04-01/2-20-5 od 18. rujna 2020., evidencijski broj vještačenja: 466105.

U tom nalazu i mišljenju je navedeno da je iz medicinske dokumentacije razvidno da

je tužitelj u dobi od 52 godine, po zanimanju pomoćni stolar. Od 2010. je u invalidskoj mirovini zbog opće nesposobnosti prema ZOPHBDR-u sa kumulativnim uzrokom, koji od 2019. promijenjen na 70% bolest u svezi ZOPHBDR-a i 30% izvan tih okolnosti. Od posljednje ocijene 25. ožujka 2019. kada je promijenjen uzrok invalidnosti sa 60% na 70% u svezi ZOPHBDR-a primljen je u Zavod za integrativnu psihijatriju zbog dekompenzacije psihičkog stanja tijekom studenoga 2019. koje je dijelom potencirano i teškom egzistencijalnom situacijom. Prethodna hospitalizacija bila je 2003. u KB Dubrava. Prema dokumentaciji radi se o bazičnom PTSP-u s trajnim promjenama ličnosti praćenim aktualno izraženom depresijom i socijalnom disfunkcijom. Na primijenjene terapeutske postupke omogućeno je daljnje ambulantno liječenje. Bilježi se redukcija anksioznosti, diskretna pomak na planu raspoloženja, te bolje regulacije dinamike spavanja. Ima priznat trajni status HRVI od 3. listopada 2011. s 30% oštećenja organizma na osnovu psihičke bolesti PTSP s komorbiditetom T238d, a 2018. vještačen je zbog pogoršanja zdravstvenog stanja. Prema DLP-u nastavno verificiran T 238 30% oštećenja organizma s osnova psihičke bolesti. Nakon uvida u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju vijeće viših vještaka je zaključilo da nema osnova za promjenu ocjene vijeća vještaka u skladu sa navodima u žalbi jer se ne nalazi značajnije pogoršanje zdravstvenog stanja iz kruga PTSP-a koji bi isto uvjetovalo.

Imajući u vidu takvu ocjenu nadležnog stručnog tijela, osporavanim rješenjem tuženika od 6. listopada 2020. je odbijena žalba tužitelja.

S obzirom da je tužitelju i dalje priznato pravo na invalidsku  mirovinu, na temelju opće nesposobnosti za rad, težina njegovog zdravstvenog stanja koja uvjetuje invalidnost nije sporna, ali je tužitelj nezadovoljan jer smatra da je uzrok njegove radne nesposobnosti u cijelosti sudjelovanje u Domovinskom ratu.

Stoga je u predmetnom postupku sporno je li kod tužitelja došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja od utjecaja na promjenu omjera uzroka opće nesposobnosti za rad tužitelja, a koja je i dalje utvrđena najvećim dijelom, 70% bolešću zadobivenom u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, a dijelom, 30% bolešću izvan tih okolnosti.

Razmotrivši cjelokupno stanje spisa te uzevši u obzir dane ocjene, kao i u prethodno vođenom i okončanom postupku u kojem je utvrđen nastanak opće nesposobnosti za rad tužitelja sa istim omjerom uzroka, kao i medicinsku dokumentaciju tužitelja, Sud smatra da su nalazi i mišljenja vijeća vještaka i viših vještaka pravilni te su valjana osnova za donošenje osporavanih rješenja. Obrazloženja danih ocjena su prihvatljiva te iz istih ne proizlazi da je kod tužitelja došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja na način da se promijenio uzrok njegovih višestrukih psihičkih oboljenja (43.1, F 62.0 i F 33.1), dijelom uzrokovanih i teškom egzistencijalnom situacijom.

Pri tome činjenica da mu je priznat trajni status HRVI od 3. listopada 2011. s 30% oštećenja organizma na osnovu psihičke bolesti PTSP s komorbiditetom T238d, nije od utjecaja budući da se radi o zasebnom upravnom postupku pred drugim javnopravnim tijelom u kojem se utvrđuje postotak oštećenja organizma.

S tim u vezi, tužitelj se u tužbi u prilog svojim tvrdnjama o pogrešno određenom omjeru uzroka nastanka opće nesposobnosti za rad pogrešno pozvao na odredbu članka 57. ZOHBDR-a koji se odnosi na utvrđivanje postotka oštećenja organizma u svrhu priznavanja statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata, a za što tuženik opravdano navodi da nije predmet ovog postupka koji se vodi pred drugim javnopravnim tijelom i nije u nadležnosti tuženika. Predmet konkretnog upravnog postupka je ocjena radne sposobnosti tužitelja, a ne utvrđivanje postotka oštećenja organizma.

Nadalje, tužitelj smatra da iz njegove medicinske dokumentacije proizlazi da je njegova opća nesposobnost isključivo s uzrokom sudjelovanja u Domovinskom ratu, pri čemu se u prilog svojih tvrdnji ne poziva na konkretne medicinske nalaze, već na nalaz i mišljenje I. R., specijaliste medicine rada i športa od 31. siječnja 2018., koji nalaz potječe još iz razdoblja prije prethodno vođenog i pravomoćno okončanog postupka pred Područnom službom Zavoda u Vukovaru (rješenje broj spisa: 75807 od 3. lipnja 2019.). Dakle, taj nalaz i mišljenje je bilo moguće koristiti u tom postupku jer je ocjena dana u odnosu na tadašnje zdravstveno stanje tužitelja koje je tada bilo predmetom ocjene.

Tužitelj je uz tužbu priložio medicinske nalaze iz razdoblja od 10. siječnja 2019. do 25. svibnja 2020., a koji nalazi su bili predmetom ocjene u provedenom postupku i iz kojih je razvidno stanje kroničnog posttraumatskog stresnog poremećaja i kronificirane depresije, hospitalizacija i određena terapija, a što sve govori u prilog težini zdravstvenog stanja i postojanja opće radne nesposobnosti koja u konkretnom slučaju nije niti sporna.

U vezi prigovora tužitelja, da mu nisu dostavljeni nalazi i mišljenja stručnih medicinskih tijela, isti je neosnovan te tuženik opravdano navodi da je tužitelj imao mogućnost prema članku 84. ZUP-a razgledati spis predmeta, te se na taj način obavijestiti o tijeku postupka i svim poduzetim radnjama, a time i izvršiti uvid u nalaze i mišljenja stručnih medicinskih tijela. K tome, sadržaj nalaza i mišljenja vijeća viših vještaka Zavoda za vještačenje je sadržan u obrazloženju osporavanog rješenja tuženika.

              Jednako tako, niti Sud u upravnom sporu, nema obvezu dostavljati strankama bilo kakve isprave iz spisa upravnoga postupka već stranka ima mogućnost, prema odredbi članka 53. stavka 1. ZUS-a obavijestiti se o tijeku spora i razgledati spis te o svom trošku umnožiti akte iz spisa, osim akata koji su označeni određenim stupnjem tajnosti. Pri tome je potrebno, u skladu s odredbama Sudskog poslovnika (Narodne novine, broj 37/14. do 147/20.) osobno pristupiti na Sudu budući da su prema odredbama članka 44. stavaka 1. do 5., osobe iz članka 42. stavka 1. Sudskog poslovnika ovlaštene razgledati, fotografirati i tražiti prijepis, presliku ili ispis spisa odnosno njihovih dijelova te umnožiti dijelove spisa pohranjene na posebnom mediju, ali se razgledanje, fotografiranje, prepisivanje, preslikavanje, ispis i umnožavanje spisa obavlja u sudskoj pisarnici pod nadzorom službenika sudske pisarnice te se za preslikavanje, umnožavanje i ispis spisa odnosno dijelova spisa plaća naknada sukladno odluci ministra nadležnog za poslove pravosuđa.

Nadalje, tužitelj je uz podnesak od 3. veljače 2021. dostavio medicinski nalaz, KBC Osijek od 9. prosinca 2020. koji potječe nakon okončanja upravnog postupka i koji nije bio predmetom vještačenja u konkretnom slučaju. Isti ne može biti od utjecaja u ovom postupku već može eventualno biti predmetom novog postupka ukoliko tužitelj ponovno podnese zahtjev. U vezi korištenja novih medicinskih nalaza kao dokaza u upravnom sporu i Visoki upravni sud Republike Hrvatske je zauzeo stav da se na temelju medicinske dokumentacije koja je izdana (nastala) nakon donošenja osporavanog rješenja i nije bila upotrijebljena u upravnom postupku ne može poništiti zakonito rješenje javnopravnog tijela (npr. presuda Usž-2907/2020-2 od 14. listopada 2020.).

Slijedom iznesenoga činjeničnog stanja proizlazi da je osnovan i pravilan zaključak nadležnih tijela vještačenja na kojima su utemeljena osporavana rješenja da kod tužitelja s obzirom na utvrđeno zdravstveno stanje i dalje postoji opća nesposobnost za rad, i to nastavno trajni gubitak radne sposobnosti dijelom uzrokovan 70% bolešću zadobivenom u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, a dijelom 30% bolešću izvan tih okolnosti, uslijed čega mu je i nadalje priznato pravo na invalidsku mirovinu.

Stoga je Sud je na održanoj raspravi, u skladu s člankom 33. stavkom 5. ZUS-a, u vezi s člankom 292. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13.  89/14. i 70/19.), odbio kao nepotreban dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem vještačenja po ovlaštenom sudskom vještaku imajući u vidu da je tužitelju priznata opća nesposobnost za rad i da je sporan samo omjer uzroka iste, a koji je već od ranije pravomoćno utvrđen. K tome, Sud je utvrdio da je činjenično stanje pravilno utvrđeno od strane ovlaštenih vještaka, a da tužitelj navodima tužbe i priloženim dokazima nije doveo u dvojbu odlučne činjenice od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari. Naime, iz medicinske dokumentacije tužitelja ne proizlazi da je njegovo zdravstveno stanje pogoršano na način kako to isti tvrdi, a od utjecaja na ranije utvrđen omjer uzroka nastanka opće nesposobnosti za rad od 70% bolešću zadobivenom u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, a dijelom 30% bolešću izvan tih okolnosti, dakle mnogo manjim dijelom nevezano uz isto, a koje činjenično stanje tužitelj svojim navodima u tužbi nije doveo u sumnju. Pri tome kasnije promjene u zdravstvenom stanju i pogoršanje zdravstvenog stanja na koje eventualno ukazuje nova medicinska dokumentacija ne mogu biti od utjecaja na utvrđivanje drugačijeg uzroka invalidnosti, jer je opća invalidnost definitivno stanje i kasnije promjene u omjeru pojedinih uzroka nisu odlučne. Takvo pravno shvaćanje izrazio je Visoki upravni sud Republike hrvatske u nizu svojih presuda (npr. Usž-3346/20-2 od 17. studenoga 2020., Usž-2368/16-2 od 25. kolovoza 2016., Usž-995/18 od 8. ožujka 2018.)

Pri tome je Sud imao u vidu i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci broj: U-III-3551/2016 od 18. prosinca 2018. U toj odluci se u vezi provođenja medicinskog vještačenje u upravnom sporu, navodi da nije dostatno samo predložiti provođenje vještačenja po neovisnom sudskom vještaku već je taj prijedlog potrebno obrazložiti, odnosno navesti zašto taj prijedlog tužitelj smatra važnim i nužnim za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja te je potrebno iznijeti relevantnu i odlučujuću tvrdnju koja bi dovela u sumnju nalaze i mišljenja stručnih, medicinskih tijela iz upravnog postupka. Dakle, s obzirom da Sud sam prema odredbi članka 33. stavka 1. ZUS-a ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice prema načelu slobodne ocjene dokaza, nije obvezan provesti predloženo vještačenje, a s obzirom da tužitelj, prema stavu ovog Suda, nije dovoljno obrazložio zašto predlaže provesti medicinsko vještačenje u ovom sporu, pozivom na konkretne medicinske nalaze, odlučne činjenice u vezi spornog omjera uzroka opće nesposobnosti i mišljenja liječnika specijalista, Sud je isto odbio, vodeći pri tome i računa o načelu učinkovitosti iz članka 8. ZUS-a, prema kojem će Sud upravni spor provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova za stranku.

Sud nije smatrao potrebnim niti izvoditi dokaz saslušanjem tužitelja budući da se medicinske činjenice ne utvrđuju niti dokazuju na taj način, a odbio je i saslušati nadležne vještake koji su dali nalaze i mišljenja budući da su oni svoju ocjenu dali pismeno na Uredbom o metodologijama vještačenja (Narodne novine, broj 67/17. i 56/18.) predviđeni način i istu prihvatljivo i jasno obrazložili. Nepotrebnim je Sud ocijenio i saslušavanje specijaliste medicine rada, čiji nalaz i mišljenje je tužitelj sam pribavio 2018. još tijekom ranije vođenog i pravomoćno okončanog upravnog postupka i taj nalaz je sadržan u spisu upravnog postupka i bio je predmetom ranije ocjene u postupku koji je pravomoćno okončan. K tome, tužitelj je taj nalaz dostavio uz tužbu i Sud je u isti izvršio uvid te nije bio ikakvog razloga predloženog doktora medicine pozivati radi usmenog izjašnjavanja, niti je to u skladu s načelom ekonomičnosti i učinkovitosti provođenja upravnog spora.

Iz svih prethodno iznesenih razloga, te imajući u vidu suglasne i prihvatljivo obrazložene stručne ocjene nadležnih tijela te činjenicu da je tužitelju jednako, kao i već ranije priznato pravo na invalidsku mirovinu na temelju postojanja opće radne nesposobnosti s uzrokom, u najvećem dijelu, 70% bolešću zadobivenom u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, a dijelom, 30% bolešću izvan tih okolnosti, koji omjer uzroka je potvrđen i u postupku revizije te ocjene pred nadležnim Povjerenstvom Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, Sud nije imao razloga osporavana rješenja ocijeniti nezakonitima.

                   Slijedom iznesenoga, a na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.

Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnog spora u skladu s odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS-a te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnog spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

U Osijeku 5. veljače 2021.

 

                                                                                                                                        Sutkinja

                                                                                                                  Valentina Grgić Smoljo,v.r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).